MAUNG SAVJEDOLAH: Facebook treba platiti za ono što je učinio Rohinjama

Šest godina sam zaglavljen u prenapučenom izbjegličkom kampu u Bangladešu, s malo nade za budućnost; Facebook je ‘pomogao’ da stignem ovdje…

Ja sam iz sela koje se zove Nga Yent Change u zapadnom Mijanmaru. Tamo sam imao sretno, mirno djetinjstvo. Moj otac je imao uspješnu trgovinu, a ja sam živio s roditeljima i šestero mlađe braće i sestara, u velikoj kući na prostranom imanju okruženom stablima manga, kokosa i banana. Ponekad bi slonovi ušli u naše selo, pa bi se vratili u šumu.

Kad sam bio dijete, u našim životima nije bilo nasilja u zajednici i nismo imali većih problema sa susjedima, iako smo bili Rohinja muslimani, a oni Rakhine budisti. Ja sam, naprimjer, imao mnogo prijatelja u susjednom selu gdje su živjele Rakhine. Često smo se sastajali na polju između naših sela i igrali “chinlone” – popularne igre loptom. Bilo nam je jako zabavno zajedno. Sada je taj idilični život, pun nade i radosti, samo daleka uspomena.

Bilo je požara, bilo je ubistava…

Posljednjih šest godina, od kako je mijanmarska vojska počela provoditi “operacije čišćenja” sela u kojima žive Rohinje, živim preko granice, u Bangladešu, u izbjegličkom kampu zvanom Cox’s Bazar. To je najveći takav kamp na svijetu. Oko milion mojih ljudi sada je nagurano na ovom mjestu, živeći u sićušnim skloništima od bambusa i cerade. Naš život ovdje je svakodnevna borba. Često nemamo dovoljno hrane ili čiste vode. Bilo je požara, bilo je ubistava. Ovdje se ne osjećamo sigurno.

Kako smo završili ovdje? Krivim Facebook, njegovu matičnu kompaniju Meta i čovjeka koji stoji iza svega, Marka Zuckerberga, zato što su pomogli u stvaranju uslova koji su omogućili vojsci Mijanmara da oslobodi pakao nad nama. Ova društvena mreža dozvolila je da se njenim stranicama šire stavovi protiv Rohinja. Njeni algoritmi su promovirali dezinformacije koje su se na kraju pretvorile u nasilje u stvarnom životu.

Naravno, historija tenzija između zajednica Rohinja i Rakhine u Mijanmaru je duga. Ali, prema mom ličnom iskustvu, nije bilo značajnog svakodnevnog animoziteta između naših naroda sve dok pametni telefoni i Facebook nisu ušli u naše živote i dozvolili političarima, fanaticima i oportunistima da propagiraju mržnju protiv mog naroda u realnom vremenu.

Islamofobične objave pune mržnje

Da bi Facebook mogao biti alat za mržnju prvi put sam shvatio 2012. godine, kada sam imao samo 11 godina. Grupa Rohinja optužena je za silovanje i ubistvo jedne budističke djevojke. Taj gnusni zločin, prema mojim saznanjima, nikada nije rasvijetljen. Ali, nedostatak dokaza nije spriječio ljude da za to okrive cijelu našu zajednicu. Govor mržnje prema mom narodu postao je uobičajen u objavama na Facebooku. Tada su se otprilke počela hladiti moja topla prijateljstva s Rakhine komšijama.

Nekoliko godina kasnije, krajem 2016, ta anti-Rohinja vjerovanja koja je potakao Facebook i progon koji je poticao i legitimirao počela su direktno utjecati na moju porodicu. Moj otac i neke druge financijski stabilne Rohinje lažno su optužene za napad na policijsku stanicu te su im izrečene visoke kazne. Moj stric Abusufian i njegov sin Busha uhapšeni su jer nisu platili kaznu i zatvoreni su bez suđenja.

Do tad su islamofobične objave i poruke pune mržnje o Rohinjama postale uobičajene na Facebooku. Vidio sam poruke u kojima se pozivaju ljudi da se okupe kako bi “spasili zemlju i izbacili ilegalne ‘Bengalce’”. Jedna poruka puna mržnje glasila je: “Natalitet ilegalaca je vrlo visok. Ako dopustimo da se to nastavi, uskoro će predsjednik naše zemlje imati bradu.” Dani igranja “chinlonea” s prijateljima iz Rakhinea doista su završili. Prijavio sam te poruke Facebooku, ali nadležni nisu ništa poduzeli, tvrdeći da te objave i poruke pune mržnje “ne krše standarde [Facebook] zajednice”.

Čuli smo da vlasti kolju Rohinje

Ubrzo nakon toga počela su ubistva. Sve je počelo u ranim jutarnjim satima 25. augusta 2017. godine. Imao sam tada samo 15 godina i bio sam dobar učenik. Nadao sam se da ću postati advokat. Tog jutra sam se rano probudio da učim za maturu. Odjednom sam čuo pucnjavu. Dolazila je iz seoske policijske stanice. Ne znajući šta da radimo, ostali smo kod kuće. Zvukovi su trajali oko tri sata. Do tad je stigla i vojska.

Kada smo konačno izašli, shvatili smo da je ubijen Mohammad Shomim, koji je imao radnju na lokalnoj pijaci. Nisam ga vidio kako je umro, ali sam vidio njegovo tijelo kako leži na ulici. Dok su vršili raciju u selu, snage bezbjednosti su također postavile eksploziv. Kako su djelovali u tajnosti, nismo bili svjesni opasnosti. Seljanin po imenu Husein Ahmed aktivirao je jednu od bombi i poginuo pred mojim očima u ogromnoj eksploziji. Svi su bili uplašeni, a mnogi su otišli u šumu da se sakriju. Neke porodice su već sljedećeg dana krenule prema Bangladešu, ali mi smo odlučili ostati kod kuće.

Ubrzo je vojska naredila svim preostalim seljanima da se okupe na polju blizu ureda Crvenog polumjeseca. Nismo išli. Bili smo sigurni da će nas ubiti ako odemo. Čuli smo da vlasti kolju Rohinje u drugim selima. Napustili smo selo i ostali s porodicom i prijateljima u drugim selima nekoliko noći. Nakratko smo se vratili kući i zatekli selo potpuno napuštenim. Međutim, znakovi raširenog nasilja bili su posvuda. Bilo je očigledno da su mnogi ubijeni.

Odbijam odustati od mog sna

Shvativši da nam je ponestalo mogućnosti, i da nemamo šanse da pronađemo sigurnost u Mijanmaru, i mi smo odlučili uputiti prema Bangladešu pješice. Na putu smo vidjeli bezbroj mrtvih tijela – u napuštenim selima, na putevima i na livadi. Većina kuća je spaljena do temelja. Krenuli smo dalje kroz džunglu i preko planine po hladnoći i kiši. Danima nismo jeli. Nakon 15 dana stigli smo u Bangladeš.

Danas, tačno šest godina otkako sam prvi put čuo pucnje u mom selu, još uvijek živim u prepunom izbjegličkom kampu Cox’s Bazar. Još uvijek čeznem za domom i sanjam o drugačijem životu gdje bih se mogao vratiti u moje selo i nastaviti školovanje. Odbijam odustati od mog sna da postanem advokat, ali postoji vrlo malo prilika da mladi Rohinja pobjegne iz kampa – nemamo pravo na obrazovanje.

Facebook nam je “pomogao” da stignemo ovdje. Uprkos višestrukim upozorenjima, ne samo od nas Rohinja, već i od međunarodnih nevladinih organizacija, ova mreža nije poduzela ništa da zaustavi širenje dezinformacija i govora mržnje. Sada treba preuzeti odgovornost za svoje postupke i pomoći nam da vratimo svoje živote na pravi put.

Ne mogu se vratiti izgubljeni životi u genocidu

Zuckerberg i oni koji mu pomažu da vodi Facebook trebali bi doći i upoznati nas u Cox’s Bazaaru. Trebali bi prespavati par noći u kampu, da vide u kakvim uslovima živimo. Možda bi onda shvatili šta su uradili meni i mojim ljudima. Možda bi se tada mogli ohrabriti da konačno učine nešto da nam pomognu.

Facebook ne može vratiti one koji su izgubili živote u genocidu ili pomoći preživjelima da povrate sve ono što su ostavili u Mijanmaru. Ali, Zuckerberg nam i dalje može pomoći. Može finansirati obrazovanje mladih ljudi poput mene u Cox’s Bazaaru i pomoći nam da izgradimo svjetliju budućnost za sebe i svoje ljude. S obzirom na štetu koju je njegova kompanija nanijela mojim ljudima, ovo je najmanje što može učiniti.

Izvor: Al Jazeera Balkans
Foto: MidJourney prompt by Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top