Početkom 1995. američki krugovi su procenjivali da je situacija u Bosni izuzetno eksplozivna i da se može stvoriti „mini Vijetnam“ usred Evrope. Amerikance je ohrabrivalo to što se Milošević u to vreme držao kooperativno. Bil Ričardson je američkog predsednika Bila Klintona ubedio u neophodnost svoje mirovne misije, a zatim otputovao u Beograd na pregovore sa Miloševićem i postigao dogovor s njim. Bio je ključni čovek u okončanju rata u Bosni i sklapanju Dejtonskog mirovnog sporazuma. Umro je u petak, 2. septembra 2023, u 75. godini.
Američki političar Bil Ričardson, dugogodišnji istaknuti član Demokratske stranke, bivši guverner Novog Meksika, diplomata, ministar energetike i ambasador u Ujedinjenim nacijama u Klintonovoj administraciji, preminuo je prošlog petka u snu, u 75. godini.
Ričardson se afirmisao kao čovek koji ima uspeha u rešavanju kompleksnih situacija i koji može da se sporazume sa političarima i stranama sa kojima Amerika nije u sjajnim odnosima. Počeo je na Balkanu, kao ključni čovek u okončanju rata u Bosni, a nastavio u Severnoj Koreji i donedavno u Rusiji. Ričardson je uspeo da oslobodi Amerikance koji su bili zarobljeni u Severnoj Koreji i tim povodom do 2013. godine osam puta boravio u Pjongjangu i razgovarao sa severnokorejskim zvaničnicima u Njujorku.
Prošle godine je Ričardson uspeo da izdejstvuje oslobađanja američke košarkašice Vitni Griner iz Moskve. Oni koji pomno prate rusko-ukrajinski sukob veruju da to nije bila jedina tema Ričardsonovih razgovora sa najvišim rukovodstvom Rusije, uključujući predsednika Putina, već da je Ričardson, slično kao na Balkanu, pripremao temelje budućeg mirovnog rešenja ovog sukoba.
Poslednja godina rata u Bosni
Sredinom februara 1995. počela je akcija da se Bil Ričardson dovede u Beograd. Tadašnji ambasador u Atini Milan Milutinović to je obrazložio time što se navodno Srbi u Hrvatskoj udružuju s Karadžićem i spremaju za odlazak UNPROFOR-a.
„Vojskovođe u Srbiji pomno su pratile situaciju i potpuno su znali šta se dešava u Bosni i Hrvatskoj, svesni svih vojnih pokreta koji se tamo dešavaju. Političke rasprave se moraju odvijati na visokom nivou. To je jedini način da se izbegne da stvari eksplodiraju i otmu kontroli“, rekao je tada ambasador Milutinović. Ričardson je već imao zakazan razgovor s Klintonom na tu temu.
U to vreme američki krugovi su procenjivali da je situacija u Bosni izuzetno eksplozivna, smatrajući da se može stvoriti „mini Vijetnam“ usred Evrope i to zbog razloga koji su još manje opravdani od onih zbog kojih su Amerikanci ratovali u Vijetnamu. Amerikance je ohrabrivalo to što se Milošević u to vreme držao smireno. Ričardson je na sastanku s Klintonom trebalo da ga ubedi u neophodnost svoje mirovne misije koju bi izveo u ime američkog predsednika.
Miloševiću je američka strana još u proleće 1994. predočila da ima dva izbora: ili da „amerikanizuje“ rat ili da „amerikanizuje“ mirovni proces. Milošević je odlučio da „amerikanizuje“ mirovni proces, što je značilo da uvede Ameriku u okončanje sukoba u Bosni i Hrvatskoj.
Garant mira i stabilnosti
Američki Savet za nacionalnu bezbednost razmatrao je 27. februara 1995. dotadašnju američku politiku prema Bosni i izložio izbor od 4 strateške opcije: 1) nastavak sadašnje politike, retorička podrška Bošnjacima, nastavak diplomatskih napora sa smanjenim očekivanjima uspeha, fokus na zaustavljanju sukoba; 2) zaokret od politike neutralnosti ka rešenju i aktivnom zaustavljanju sukoba, okončanje ili suspendovanje aktivnosti Kontakt grupe, priznanje da se ne može postići bolji sporazum za Bošnjake; 3) okončanje sukoba i dugoročno onemogućavanje „Velike Srbije”, uključujući stezanje sankcija na duže vreme; 4) obnovljeni napori za vojnim merama u podršci Bošnjacima, povlačenje UNPROFOR-a i vazdušni udari.
Na sastanku u Savetu za nacionalnu bezbednost 16. marta analiziran je papir koji je Savet sačinio 27. februara. U raspravi je zatraženo da se sledećom prilikom preispita celokupna američka politika prema Bosni. Većina učesnika naginjala je prvim dvema opcijama.
U ovaj pothvat uključeni su savetnik za nacionalnu bezbednost Sendi Berger i Tomas Donilon. Zanimljivo je da je iz priprema Ričard Holbruk bio isključen. Klinton je po svaku cenu želeo da izbegne vojno uplitanje SAD jer se nalazio pred izborima 1996. Ako bude ušao u rat, mogao je da bude još jedan demokrata koji će služiti samo jedan mandat. Zato je Ričardson dobio njegovo lično ovlašćenje da poseti Beograd i razgovara o miru sa Miloševićem.
Klinton je tražio da se to uradi veoma pažljivo, pošto je rekao da zna da „anti-Klintonov“ i „anti-Miloševićev“ lobi već snažno deluju.
Ričardson je pristao da ide u Beograd, stavi sva pitanja na sto i reši ih jedno po jedno. Na kraju, rezultat je morao da bude sveobuhvatni mirovni sporazum koji je fer prema svima i za koji garantuju SAD i Srbija. Upravo tada odlučeno je da je Milošević garant stabilnosti i mira na Balkanu i glavni oslonac mirovnog procesa. Zbog toga su Bela kuća i Savet za nacionalnu bezbednost dogovorili direktne razgovore s njim.
Milošević je lovište u Karađorđevu nazivao „našim Kemp Dejvidom”. Zanimalo ga je da li Bil Ričardson lovac.
Ričardson u Beogradu
Nova faza američkog angažovanja počela je posetom kongresmena Bila Ričardsona Miloševiću, 17. marta 1995. Ona je donela početak direktnih razgovora Amerikanaca s Miloševićem i uspostavila politički kanal između predsednika Klintona i predsednika Srbije.
Ričardson je Miloševiću skrenuo pažnju na „fanatično zalaganje” pojedinih republikanskih senatora i kongresmena da se Muslimanima u Bosni omogući naoružavanje.
„Ekstremisti sa svih strana samo misle o novoj isporuci naoružanja za koju veruju da će im doneti pobedu u ratu. A te pobede nema”, odgovorio je Milošević i nastavio:
„Juče je Izetbegović poslao Muhameda Filipovića da me vidi. Filipović je rekao da Izetbegović želi da dođe u Beograd da se sastane sa mnom kako bi rešio probleme koje ima sa bosanskim Srbima. Pre samo nekoliko dana primio sam Tuđmanovo ‘drugo ja’, Hrvoja Šarinića. Rekao je da bi Tuđman želeo istu stvar. Tuđman želi da dođe u Beograd da razgovaramo i da rešimo probleme među nama, bez ikakvih stranih posrednika. Oni su u pravu. To bih i ja želeo, ali njihovi sponzori neće im dati da učine ono što je dobro za njihove narode. Oni žele da oni budu u ratu, da bi im prodavali oružje“.
Onda je poentirao: „Gospodine Ričardson, daleko smo jači od svih naših suseda. Ne morate biti ekspert da biste shvatili da smo ekonomski, vojno i strateški mi dominantna sila na području Balkana. Amerika i Srbija moraju zajedno da rade na postizanju mira na Balkanu. Srbija ima preko 100 godina odličnih diplomatskih odnosa sa Amerikom. Zašto smo sada na ivici da postanemo neprijatelji?“, pitao je Milošević i nastavio:
„Ono što je potrebno za stvaranje odgovarajućeg okvira za okončanje sukoba jesu normalizacija odnosa i ukidanje sankcija. Sve ostale stvari postaće marginalne. Sve dok su nam uvedene sankcije na snazi, Izetbegović neće zaustaviti rat. Izetbegović sanja o propasti Srbije. Karadžić i njegovi ekstremisti misle da će sankcije primorati Srbiju da krene u rat i potamani sve Muslimane. To se neće dogoditi“, uveravao je Milošević Ričardsona.
Milošević je američkim sagovornicima predočavao da problem predstavljaju „fundamentalistički lideri bosanskih muslimana koji su sponzorisani i promovisani od strane Nemačke, Turske i republikanskih lidera u američkom Kongresu”. Milošević je ocenjivao da su s njima kompatibilni „fundamentalistički lideri bosanskih Srba, od Karadžića i njegovih saradnika nadalje, koji su i sami zatočenici episkopa i sveštenika Srpske pravoslavne crkve”, zajedno sa „ludim nacionalistima u Srbiji”. Milošević je dalje saopštio: „Nikada nećemo ući u rat u znak podrške tim ludim fundamentalistima i nećemo im dati ni jedan metak da ubijaju svoje sunarodnike koji veruju u muslimansku religiju“.
„Oni su totalno ludi fundamentalistički gospodari rata koji žive u ratnim bunkerima i mrze 24 sata dnevno“, rekao je u jednoj prilici Milošević.
Ričardson je odgovorio: „Gospodine predsedniče, morate znati da je američka politika prema vama počela da se menja. SAD uviđaju vaše sposobnosti i spremnost za postizanje mira. Francuski predlog bio je početak promene naše politike. Znam da ste francuski predlog odbili, ali ljudi počinju u vama da gledaju mirotvorca u regionu“, saopštio je Ričardson.
Nakon toga je direktno izneo pozadinu promene američke politike, a to su bili predstojeći izbori u SAD:
„Predsednik Klinton mora da se izvuče iz ovog sukoba. Predizborna kampanja u Nju Hempširu počinje za samo nekoliko meseci. Senator Dol postaviće Balkan kao glavno pitanje izbora 1996. godine. Ali, američka politika menja svoj pravac”, ponovio je Ričardson. „Gospodine predsedniče, morate nam nešto dati. Još ne znam šta, ali moram da se vratim s nekim sporazumom koji će nam dati osnovu da krenemo dalje”, bio je direktan američki kongresmen.
„Reći ću vam otvoreno šta mogu da vam dam“, odgovorio je Milošević. „Vi, Amerikanci, stvorili ste Kontakt grupu. Stvorili ste Muslimansko-hrvatsku federaciju. Nastala je u Vašingtonu. Pa, daću vam nešto konkretno. Mir! Zašto međunarodna zajednica ne prizna Bosnu kao dva entiteta, Muslimansko-hrvatsku federaciju i Republiku Srpsku? Federacija može da bude u konfederaciji sa Hrvatskom, a Republika Srpska u konfederaciji sa Srbijom. Priznaćemo tu državu i taj plan. Taj plan onda može da suzi pitanje teritorijalnih razgraničenja. Muslimani mogu da dobiju gradove koji ih povezuju sa severom i zapadom, a Srbi mogu dobiti teritorije koje su Muslimani spremni da daju. A srpsko-hrvatski problemi su duboki, dugi i bolni, mi možemo da ih rešimo i ja želim da dam svoj doprinos tome“
Milošević je zatim zatražio ukidanje sankcija:
„Sankcije su nam veoma naškodile. Preko osam meseci bio sam veoma strpljiv. Ne mogu to da budem zauvek. Imam veoma jaku opoziciju protiv sebe u zemlji. Međunarodna zajednica nas opet gura u rat. Sankcije za snabdevanje gasom su ukinute, ali mi nismo dobili ni kubni centimetar.“
Jagnjetina u Karađorđevu
Razgovori su nastavljeni sutradan. Milošević je pripremio za gosta omiljeni specijalitet – jagnjetinu. Ričardson je ljubopitljivo i radoznalo obilazio i posmatrao okretanje jagnjeta na ražnju u dvorištu rezidencije u Karađorđevu.
Na pitanje zašto je gostima najčešće posluživao jagnjetinu na ražnju, Milošević je rekao:
„Zato što je jagnjetina najukusnija i od nje ne možete da se prejedete. Posle jela trebalo je dalje da se pregovara, a ne da se spava, što se dešava kada se jede teška hrana. A meni je bilo važno da budu budni i trezni, jer se radilo o obećanjima koja moraju da se daju bistre glave i čiste pameti. A svi su lizali prste.“
Ričardson i Milošević saglasili su se o većem broju pitanja, od Hrvatske, Makedonije, OEBS-a, sporazuma iz Kopenhagena, pa do podizanja sankcija, pošto je u aprilu isticao rok od 100 dana na koliko su sankcije protiv Jugoslavije uslovno bile ukinute. Milošević je o pojedinim uslovima dao i lična obećanja da će ih ispunuti.
Kada se Ričardson vratio u Vašington, primio ga je predsednik Klinton. Američki predsednik bio je veoma zadovoljan posetom i tražio je da se komunikacija nastavi. Postojala je instrukcija da se ovaj kanal drži u tajnosti čak i od tadašnjeg glavnog američkog pregovarača Roberta Frejžera. Ričards je bio posredna, ali direktna veza između Miloševića i Klintona, u kojoj je Klinton najzad video šansu da pred izbore skine s leđa balkansko opterećenje.
Milošević je prihvatio sazivanje mirovne konferencije i Ričardsonu poklonio lovačku pušku sa ugraviranom posvetom. Tako je počelo odlučujuće poglavlje sukoba u Jugoslaviji koje je vodilo do Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Izvor: RTS OKO
Foto: MidJourney prompt by Preokret