Kada su Grci u pitanju, treba, izgleda, uvek zadržati mogućnost da su znali ono što mi danas znamo – ali i beskrajno više od toga, i zato su prosuđivali ispravnije, ispravnije birali i ispravnije živeli…
„Zadatak je”, piše Burkhart u uvodu u Griechische Kulturgeschicte, „da prikažemo istoriju grčkog mišljenja i shvatanja, i da upoznamo žive sile koje u životu Grka stvaraju i pustoše.” U ovom konceptu nema, na prvi pogled, ničega upadljivog. Tek kada čovek uzme svaku reč posebno, iskrsava svojstvo koje se gotovo gubi u jednostavnosti stila. Istorija Grka nije prosto prikaz događaja i odnosa. Treba prikazati ono što stvara. I to ne samo onda, nego i danas. Upravo je to neobično. Svaka druga istorija – istorija Gota, Kelta, Etruraca, pa čak i Rimljana, iscrpljuje se izgleda u opisima kulture, životnih odnosa i težnji, dakle – sudbine naroda. Zadatku je tako kraj. Jedino je grčka istorija više od istorije. Sile koje su onda živele, izgleda da su i danas prisutne. Situacija se izmenila samo utoliko što ih danas dobijamo posredstvom Grka. Od tada opis istorije čovečanstva čini zapravo to u kome se, kako, kada i koliko javilo i ostvarilo helenstvo.
Dela koja se bave humanizmom i renesansom obično ne propuštaju da prikažu kako su u XIV veku otkrivene ove velike sile, a čovečanstvo je već više od 1000 godina svesno onoga što Burkhart onako neupadljivo kaže. Renesansa i humanizam su prosto samo potvrdili da je ova svest opet postala opšta. Ni u srednjem veku nikada nije prestajalo čitanje Grka. Nikada nije zgasnula svest o životvornim silama Grka. Bilo koji narod, bio on kulturan bio varvarski, ako je dovršio svoju istoriju, bez obzira kakva remek-dela, kakva dostignuća ostavio drugima – nestao je iz života čovečanstva. Prestao je da deluje na život potomaka. Od svih naroda, na celoj Zemlji, jedino Grci deluju kao da nisu nestali, čak kao da su se umešali u život svih naroda koji su došli posle njih, počev od Rimljana do Francuza, Engleza, Španaca, Nemaca, Amerikanaca – a umešali su se posredstvom specifičnih svojstava sila razmišljanja, shvatanja i tvorenja, pošto su to, izgleda, večne tvoračke i oblikotvorne sile.
Humanisti su zahtev za obrazovanošću i prosvećenošću učinili opštim. A obrazovanost i prosvećenost treba, pak, shvatiti tako da su za čovečanstvo opet postali obavezni mišljenje i shvatanje koji su bili snaga grčke istorije. Počev od tog trenutka, biti obrazovan i prosvećen značilo je usvojiti grčko mišljenje i shvatanje. Ko ovu pojavu smatra pukom kulturnom činjenicom, on ne shvata pravi smisao situacije. O koliko je krupnijoj stvari ovde reč, neka pokaže samo jedan primer.
Gete kaže: čovek na drugi svet ništa ne može da ponese sa sobom, samo svoja izgrađena svojstva. Pod izgrađenim svojstvima treba razumeti obrazovanje, onakvo kakvo je nedvosmisleno učeno već od humanista. Ali je obrt neispravan. Jer helenstvo – kao primer – kao večno pravilo za čovečanstvo, nisu uspostavili humanisti. Oni su samo uvideli da su Grci kao narod večna mera svakoga čoveka. Humanizam nije otkriće nove mere, nego prepoznavanje stare. Zbog toga je renesansa – ponovno rođenje u helenstvu. To je prepoznavanje koje ni tada, a ni od tada nije ozbiljno dovođeno u sumnju. I otkako ova mera svesno živi i deluje, biti obrazovan znači pripadati grčkoj meri, a prosvećivanje je istovetno s težnjom izjednačavanja s helenstvom. Tako počinje da biva razumljiva Geteova misao. Izgrađeno svojstvo jednako je sa svojstvom koje je postalo grčko. A kako čovek ne može ništa drugo da ponese sa sobom na drugi svet, sem izgrađenog svojstva, odnosno svojstva koje je postalo grčko, njegov smisao je ovaj: samo biće izgrađeno posredstvom grčkih tvoračkih sila jeste večno, apsolutno, bezvremeno i neprolazno, jedino se ono ne gubi niti se može izgubiti. Znači, pravo značenje misli je obrnuto: čovek će samo onda stupiti u besmrtnost ukoliko se helenizuje. Besmrtan je samo čovek koji je postao Grk.
I sada, kad se čovek nađe na ovom apsolutnom tlu, treba priznati da je pitanje verodostojnosti helenstva nerazrešeno. Verodostojnost Kelta ili beninskih crnaca može se utvrditi i bez posebnog napora, jer se sa ovim narodima može postupati kao sa spomenikom. Ostaju dovršeni, jer su kao narod zaključili svojom smrću. Helenstvo na specifičan način nije umrlo. Značaj ovog ostajanja u životu, jedinog u istoriji sveta, otkrio je Niče kada je govorio o obesmrćenju; na osnovu toga bi se situacija ovako mogla izraziti: ko živi životom pune životolikosti, on nikada neće prestupiti preko linije smrti. To protivreči svemu što uči istorija. Ali jeste tako. Grčko mišljenje i shvatanje, i grčke delatne sile u životu i danas su ovde, i besmrtni smo samo utoliko ukoliko smo postali Grci. Ali se verodostojnost toga ne može utvrditi ne samo zato što je helenstvo i danas delatna stvarnost, odnosno ne zato što ono nije spomenik, nego što se nalazi u sferi sila. Situacija se tako pokazuje mnogo težom nego što se na prvi pogled čini.
Grčka stvarnost
Bilo koja danas živa i delatna suprotnost da se potegne: forma-sadržina, sila-materija, unutarnje-spoljašnje, telo-duša, suština-oblik – potpunu saglasnost, savršenu sintezu treba, izgleda, tražiti kod Grka. To je fokusno svojstvo grčkog mišljenja. Postoje i kod njih suprotnosti, ali se javljaju kao bogatstvo bića, kao usaglašena napetost, bez raspada. Razmišljanje svakog naroda pre Grka nerazlučivo je u tolikoj meri da je za složeniji, tananiji, viši način života ono neupotrebljivo koliko i kameno oruđe za plemenitiji rad. Razmišljanje svakog naroda posle Grka razlučivo je u tolikoj meri da je već nepogodno za realizaciju savršenog načina života, jer je isuviše složeno i zbog toga se rasipa. Grčko mišljenje, izgleda, dolazi iz fokusa – iz tačke gde se sustiču zraci suprotnosti. Stvari se vide u njihovoj višestranosti, ali se sama stvar ne raspada. Otuda se u grčkoj stvarnosti ujedinjuje ono što od tada niko nije uspeo da sjedini: dve velike strane sveta, racionalno i iracionalno, logički i intuitivni svet.
Logičko mišljenje ima tri obeležja: analogni slučajevi, posledična uzajamna povezanost i kontinuitet.
Mišljenje po analognim slučajevima znači da čovek pojave u svetu shvata kao međusobno slične. Mišljenje po posledično uzajamnoj povezanosti znači da se jedna stvar tumači drugom. Kontinuitet znači da čovek zamišlja događaje kao tok bez prekida. Sva tri potiču iz istog izvora. Taj izvor je: pojednostavljivanje. Čovek na neki način pokušava da simplifikuje beskonačno bogatstvo pojavnog sveta. Verovatno ga ne poseduje. I to je ovde pravi izraz: ne poseduje ga, jer ga stvarno ne poseduje, i ne vlada njime. Logičko razmišljanje želi da ga poseduje – što znači da čovek logičkim mišljenjem želi da ga se dokopa. U ovom obliku mišljenja krije se instinkt vlasti, i taj instinkt sažima i pojednostavljuje stvari sveta.
Intuitivno mišljenje je, kaže se, primitivnije, manje složeno, a, nasuprot tome, ukazuje na elementarnije mišljenje. Često se tvrdi da drevnije, primitivnije, prelogičko mišljenje još ne ume da logički poveže stvari. Zbog toga je njegovo obeležje – magijsko shvatanje sveta. Naravno, pogrešno. Magija se ne može smatrati prethodnicom logike. Ona je suprotnost, i to suprotnost u svim tačkama. Gde racionalno mišljenje vidi analogne slučajeve (zato je osnova logičkog smisla princip identičnosti), tamo će iracionalno mišljenje bezuslovno primećivati različitost stvari. Gde racionalan smisao bude video uzročnu uzajamnu povezanost, iracionalni smisao će reći da kauzalnosti nema.
Bilo šta da čovek čini, misli, kaže, on dotiče celokupnu stvarnost sveta. Ono što čini, ne čini u ime svoje sopstvene ličnosti nego u ime celog čovečanstva. Valeri kaže da stvaranje umetničkog dela jeste zauzimanje stava u kosmosu u ime celog čovečanstva. Ali to nije tačno samo za umetničko delo, nego i za najmanji pokret bića. Ne mogu dodirnuti ni jednu jedinu vlat trave, ne mogu nijednom trepnuti okom, ne mogu sanjati, a da za to ne bude zainteresovano celokupno čovečanstvo. Otuda strah ako se dogodi neko zlo. U čoveku se kolektivno potrese, i uzdrhti celo čovečanstvo, jer zna da se ono što se zbilo – zbilo u ime čovečanstva.
To je magijsko znanje, o njemu logika nema ni pojma. Posredstvom magije čovek dobija uvid u nešto što je kosmička svest. A kosmička svest vidi da čovek u svom životu oličava celo čovečanstvo, svaki čin i misao deluju kroz njega, unapred i unazad, na svakog čoveka.
Kod naroda koji magijski misle, ako nekoga snađe nesreća, pleme krene u ratni pohod protiv neprijateljskog plemena, jer veruje da je tamo neko poželeo zlo – i ono se ispunjava. Želja poseduje magijsku snagu. Zlo ne dotiče čoveka nego svet, i to se mora ispraviti ratnim pohodom. Jer u kosmičkoj svesti čovek poznaje osnovnu osetljivost vasione. A ova osetljivost omogućava da se život celog čovečanstva može poremetiti ne samo činom i rečju, nego čak i mišlju, željom i snom. Ono što se poklapa s poretkom sveta, glatko je u saglasnosti s njim. Što se ne poklapa s njim – narušava red. A iz toga još sledi: život se sveti. Jer život je koliko osetljiv, toliko i osvetoljubiv. Kad se naruši red – život mu uzvrati udarac; ko ga povredi – taj će biti povređen. Kad ko loše postupa sa životom – život ga odbaci (τα δε οντα ου βουλεται πολιτευσθαι κακως).
Svi pokreti sveta, potpuno nezavisni jedan od drugog, zbivaju se u središtu sveta: tamo su usmereni čin, zvuk, reč, misao, san, i otuda stiže odgovor: vetar, pesma, pad zvezde, cvetanje, miris, poj ptica, uzdah. Što god da se zbiva u svetu, izvire iz celine sveta, i dotiče celinu: namenjeno je živom, osetljivom srcu vasione, i nema skrivenog, tajnog drhtaja koje ne bi dokučila ova bezgranična osetljivost srca. Život je beskrajno dobar dok biće živi s njim u saglasnosti, a beskrajno zao i raspomamljen, i osvetoljubiv, čim bude povređen. Magijska svest se ugnezdila u ovo osetljivo srce sveta, i zna da je damar ovog srca jedini njegov zakon. Svaki damar govori novo, nešto sasvim drugo u odnosu na ono što se iz prethodnoga može izvesti: iz središta bije i izvire, odavde plaminja, odavde gori svet. Svakog trenutka se pali i snova se gasi – svet je u svakom trenutku nov i istovremeno sagoreo, opet se pali i, snova bukne.
Za magijsku svest ne postoji trajnost, jer svet živi iz svog središta, s njim je u saglasnosti, njemu odgovara i zna da se svet po ritmu ovog plamenog damaranja srca pali i gasne u svakom trenu, i u svakom trenu je nov i drugi svet u odnosu na prethodni. Nema analogije, nema posledične uzajamne povezanosti, nema kontinuiteta. Svet gori: sve što živimo plamen je različitih bića stvari, plamen koji „s merom bukne i s merom zgasne”. (1)
Ali u helenstvu magijska i logička svest nije dvoje, već jedno: jer εν παντα ειναι (2). Racionalističko analoško mišljenje i mišljenje oslonjeno na iracionalne razlike, jedno drugo ne poništavaju. Oni se nalaze u punoj suprotnosti, tako da održavaju svet i čoveka u stalnoj saglasnoj napetosti. Posledičko i neposledičko mišljenje jesu u suprotnosti ali bez sukoba. Ni suprotnost neprekidnog sveta i sveta koji se u svakom trenutku prekida, uvek biva nov, ne razaraju jedan drugoga. Zašto? Jer je stvarnost takva: postoji analogija i postoji raznovrsnost, postoji posledička i postoji neposledička uzajamna povezanost; postoji neprekidnost, a svet je opet u svakom trenutku nov. Svet je razuman i nerazuman, logičan i magijski, racionalan i iracionalan: večito jednak, pa ipak uvek nov i drukčiji. Grk je racionalista, jer pojednostavljuje, želi da vlada stvarima, hoće da ih pobedi, i pobeđuje ih. Ali je istovremeno zauzeo magijsko stanovište, jer ne preseca nit koja ga vezuje za živo srce vasione. Zna za instinkt vlasti logičkog smisla, i praktikuje ga; ali zna temeljnu osetljivost sveta, i, ako je moguće, neće da povredi svet. Grk je Prometej, ali je neobično što je ovo magijsko biće vatre upravo logično, odnosno dopunjeno svojom suprotnošću – čovekom koji vidi unapred; Grk je i Epimetej, ali upravo on, trezven i razuman, takođe dopunjen svojom suprotnošću, on koji je magijskom niti srastao sa srcem sveta.
Vreme
Po Špengleru, glavna karakteristika grčkog života jeste što ne poznaje vreme. To je znak raspoznavanja apolonske kulture. Zato nema svoju muziku, i zato ima osećaj da je sve statično: plastika, pitagorejska matematika, euklidovska geometrija. Špenglerovo stanovište, koje je uglavnom svuda prihvaćeno, na ovom mestu treba, jednom i zauvek, konačno odbaciti. Grci nisu znali za vreme uzeto u današnjem smislu. Ali čak ni to nije ispravno. Prosto, vreme kojim su oni živeli razlikovalo se od današnjeg. I verovatno da nisu živeli današnjim vremenom ne zato što vreme nisu poznavali, nego zato što su imali drugo vreme. Možda bolje. Kada su Grci u pitanju, treba, izgleda, uvek zadržati mogućnost da su znali ono što mi danas znamo – ali i beskrajno više od toga, i zato su prosuđivali ispravnije, ispravnije birali i ispravnije živeli. To sledi iz fokusnog obeležja njihovog drugačijeg mišljenja. Ne stoji, dakle, da su Grci živeli u statičnom svetu i da nisu znali za vreme, nego da postoji današnje moderno evropsko vreme, da postoji grčko vreme, i da to dvoje nije jednako. Što je i prirodno. Postoji palmino vreme, vreme vilinog konjica, kornjačino vreme. Postoji vreme XX veka i grčko vreme. Vreme zavisi od sudbine kojom neko živi. Vreme u ljudskoj sudbini uvek označava kome je kakav doživljaj sveta neophodan da bi sazreo, kakvu sudbinu čovek treba da živi da bi bio besmrtan.
Maločas je polazište bio Gete, ovaj put neka to bude mislilac koji je isto tako duboko prožet helenstvom – Montenj. Temelj Montenjeve filozofije počiva na tome da je sve što je pisao, smatrao svojom privatnom stvari, ličnim obeležjem. Nije želeo da poučava, čak ni da pruži uživanje. Nije to ni moguće, kaže, jer je svaki čovek savršeno drugačiji, jedinstvena individualnost koja postoji samo jednom, i nikada se više ne ponavlja. Nemamo ništa što bismo mogli reći jedni drugima. Čak se ne možemo ni razumeti. A na neobičan način jedinstveno biće u svom obličju „čuva obličje celog čovečanstva”. I dalje: ljudsko biće „nosi u sebi duh sveta (νους) koji gori u svima”.
Ovu misao nije teško razumeti na osnovu grčkog doživljaja stvarnosti. Čovek je neko ko je jedinstven, kao što u svetu sve postoji jednom, i svet gori, i svaki trenutak se potpuno razlikuje od prethodnog. Jedan čovek ne može biti istovetan s drugim čovekom kao što nisu istovetni ni juče i danas. Svaki čovek i svaki trenutak razlikuju se međusobno po tome što se u svakom javlja druga koncepcija sveta. Ali je svet ipak stalno istovetan. Jedan čovek razlikuje se od drugoga, pa ipak svako simbolizuje celo čovečanstvo, a uz to nosi u sebi duh sveta. Individua je jedinstvena, pa ipak večita i opšta.
Priroda grčkog vremena na ovaj način počinje da se raspliće. Grk se i ovde nalazi u fokusnoj situaciji. S jedne strane, on je prolazni tren koji bukne u svojoj jedinstvenosti, tren koji je uvek nov i drugi; s druge strane, on je konstantan, nepromenljiv, uvek istovetan i večit. Ali oni ovde nisu posebno, nego su jedno. Jer – εν παντα ειναι. Kao što je čovek jedinstvena sudbina pa ipak je nosilac celokupnog čovečanstva i duha sveta, i tren je jedinstven, ali u sebi nosi neprolaznost.
Grčko je vreme: večno u trenu, i tren u večnosti. To ne treba dokazivati. Čovek gleda skulpturu, čita Homera ili Sofokla, sluša pesme Safo ili Anakreonta, baci pogled na hram ili na reljef, i bez bilo kakvih dokaza, neposredno, iskusiće kako se ovde u jedno stapaju tren i večnost, granica i beskraj, bezgraničnost i mera.
Špengler je utoliko u pravu da je helenstvo živelo u bezvremenosti. Ta bezvremenost, međutim, nije nedostatak vremena, odnosno ne znači da Grk vreme nije poznavao. Na zanimljiv način se to pokazuje kad čovek današnji doživljaj vremena stavi pored grčkog. Vreme današnjeg doba: potpuno odvajanje od večnosti. Znati za vreme danas znači biti odvojen od večnosti, kao što biti biće danas znači biti otkinut od bivstva. Čovek živi u stanju izgubljenosti, i zato se i vreme gubi. Vreme prolazi. Šta znači prolaznost? Da se nešto udaljava, i stalno se udaljava, pada, odbačeno je. A današnje vreme najdublje obeležava želja za povratkom, nostalgija. U grčkom vremenu čovek nije otkinut od večnosti, i zbog toga nema nostalgije za domom. Dom mu se nalazi ovde, u životu, jer je život – bivstvo. Vreme ne prolazi, ono postoji. I upravo zato što postoji, što su tren i večnost, prolaznost i neprolaznost sasvim jedno, on nema iskustvo vremena i ne doživljava ga posebno. Grčko vreme je vreme koje je „saživljeno” s celinom vasione. Čovek nema o vremenu posebnu svest. Nema razlike između životnog vremena i vremena bivstva. Grk stupa zajedno sa satom sveta. Svest o vremenu, naime, uvek pokazuje odstupanje, koje se kao provalija širi između čovekove sudbine i kosmičkog poretka. Kad ko ne istupa iz kosmičkog poretka, i ne odstupa od njega, njegovo osećanje za vreme prestaje isto kao što prestaje iskustvo o srcu, ili stomaku ako je potpuno zdrav.
Vreme nije ništa drugo do određenje kakva je sudbina neophodna čoveku da bi bio besmrtan. Grku druga sudbina da bi stupio u večnost nije neophodna. Ovakav kakav je, s ovom sudbinom, on jeste besmrtan. Ovako kako živi, on živi potpuno i apsolutno i celovito. Ne treba da prelazi u večnost da bi bio besmrtan. Besmrtan je ovde u životu: večan u trenu. To znači da je tren večan i da je večnost u trenu, da je prolaznost neprolazna i neprolaznost prolazna. Zbog toga je čovek, ovako kako postoji, čuvar beskonačnog i bezgraničnog duha, i jedinstven čovek – jedinka, i simbol (νους).
Ali ovde dolazi najveći i najlepši korak. Niče kaže: „U procvatu grčke telesnosti… nastao je onaj simbol, prožet tajanstvom, koji znači najviše obesmrćenje radosti sveta i života dosegnuto na zemlji… i ovde je ostvarena takva mera da se sve ono što je od tada bilo i što postoji, pokazalo kratkim, uskim, jadnim.” Šta su taj simbol i mera, koji od tada nisu dosegnuti? Izvanredno teškom čvoru najbolje ćemo se primaknuti jednim citatom. Po Georgeovom Krugu: „Za objašnjenje nedostižno visokog položaja helenstva nisu dovoljna ona istraživanja koja su posvećena njihovom unutarnjem sklopu i spoljnim okolnostima. Iza istorijskih, estetičkih i ličnih objašenjenja nalazi se svest koja zrači iz svakog nama znanog spomenika: telo, taj simbol prolaznosti, to telo je božanstvo. Ova misao, koja sve prevazilazi svojom stvaralačkom snagom, najnezamislivija je, najodvažnija, ljudski najviša misao koju u njenoj uzvišenosti nikada ništa više neće dosegnuti.” „Bog koji je postao telo i obogotvoreno telo.” To je samo oštriji i čistiji izraz za ono što kaže Montenj: čovek je u svojoj individualnoj jedinstvenosti simbol duha sveta; on samo iz drugog smera posmatra ono što prihvata grčki doživljaj vremena; prolazno je neprolazno: božanstvo se nalazi u trenu, u prolaznom, u telu, i tu se nalazi najpotpunije, i tu se nalazi savršeno. Grk ne vidi ništa što nije oblik, ali ne vidi ni oblik koji nije duh. Nema sveta bez božanstva. Nema života bez besmrtnosti. Jedinstveni i prolazni život je otvaranje beskrajnog, večnog i neprolaznog bivstva: telo je objava božanstva.
To je objašnjenje Ničeove misli: To znači: „Der griechische Leib… jenes geheimnisreiche Symbol der höchsten, bisher auf Erden erreichten Welt-Bejahung und Dasein-verklärung.” (3) Grčko telo je simbol onoga što živi: obesmrćenog života. Grk je besmrtan čovek načinom na koji živi u svojoj jedinstvenosti i prolaznosti. Zato nije umro i ne može umreti. Ko svoj život živi punom životnošću, nikada ne može prestupiti preko linije smrti. Tren ne nestaje, jer postoji; život ne propada, jer postoji; telo se ne raspada, jer postoji; ceo svet postoji, i ceo život postoji – večan je, božanski i besmrtan. Biti Grk ne znači ništa drugo do živeti u ovom besmrtnom i večnom životu. Iz grčkog doživljaja vremena izvila se jedna misao koja po svome značaju daleko prevazilazi sam doživljaj. Time što je lice trena zapravo večno, pojavljuje se druga, još dublja misao: telo je zapravo lice božanstva, a otuda još dublja: život je zapravo lice besmrtnosti.
Heroj i zlatno doba
„Učenje μηδεν αγαν okreće se prema čoveku punom snage, a ne prema prosečnom. Εγκρατεια i ασκησις putevi su koji vode samo prema gore. Viša je zlatna priroda. To je zapovest stoika, hrišćanskih kaluđera, Arapa. […] Ali je viša zapovest: hoću – heroji. A od hoću više je: jesam – grčki bogovi.” (4)
Kakva je razlika između bivstva zapovest, bivstva hoću i bivstva jesam, pokazalo se maločas. Jedino u bivstvu jesam otkriva se zemaljska suština božanstva, prožetost sveta božanskim silama: božanski čovek. Ali bilo ko da je od helenstva naovamo pokušao da živi ovo bivstvo, a ne samo da ga razume, u svakom slučaju je nalazio dvojstvo. To je dvojstvo tragičnog života i Olimpa: herojska sudbina i sudbina zlatnog doba. Obe su obogotvoreni život, ali vode u suprotnom smeru. Heroj simbolizuje uzvišenu prolaznost najviših ljudskih sila, zlatno doba kad se čovek večno i besmrtno ugnezdio u drevni zavičaj svakog bića, u zlatnu prirodu. To dvoje se ne može usaglasiti. Heroj ne može dosegnuti zlatnu vedrinu zlatnog doba, a zlatno doba isključuje herojsku borbu. Oboje je ipak jedno.
Jesam je dva: zajedno bivstvo i život, borba i sreća, put i cilj, bitka i pobeda, smrt i besmrtnost. Kaže se da je smrt suprotnost životu. Nije. Život nije suprotan smrti, nego bivstvu, smrt nije suprotna životu nego besmrtnosti. To dvoje se ne odvajaju. Život je druga polovina bivstva, borba je sadržaj sreće, nema smrti bez besmrtnosti – jer se besmrtnost otvara u smrti.
Za način života kastiljanskih Španaca Unamuno ima zadivljujuće besprekoran izraz. On piše da ovaj narod živi u tradición eterno. Svi su znali za taj način života, ali on nije imao ime. Unamuno je našao izraz koji savršeno pokriva suštinu. Izraz treba prevesti kao: tradicija zlatnog doba, jer znači: sreća je važnija od slave. Herojski život je potpuno isključen. Ne želi se slava, pobeda, bogatstvo, avantura; ne želi se nikakva promena. Spokojstvo i mir žive u nepomućenoj idili zlatnog doba i otuda ne istupaju, ma koliko da ih mami lepota herojske sudbine. Tradición eterno je prednost srećnog spokojstva nad herojskom borbom: realizacija života zlatnog doba, idilične večnosti, besmrtnosti mira.
Herojska tradicija u celini isključuje mir, spokojstvo i sreću. Ona je besmrtnost borbe: očitovanje napora, večne bitke. Ona hoće da se obogotvori u velikom činu. Heroj zna da je herojski život bezuslovno tragičan. A zlatno doba je idilično. Ali heroj bira uzvišeni vid uništenja u obogotvorenju, a odbacuje bezglasni vid prolaznosti. A to dvoje je jedno.
U čast Zevsa, najvišeg boga Olimpa, svake četiri godine su u Olimpiji održavane igre na koje su svoje takmičare slali svi grčki polisi, ostrva, kolonije, bilo koliko daleko da su se nalazili. Što se tiče prirode olimpijskih igara, ne postoji nikakva sumnja. Na mestu posvećenom božanstvu čovek je uvek uzimao prirodu božanskog bića, ili se bar trudio da je po spoljašnjosti preuzme. To je smisao kulta. U Olimpiji, takmičari su uzimali Zevsovu prirodu. Ta priroda je: igra. Trčali su, skakali, bacali disk, rvali se, recitovali – preživljavali su sve divote i lepote herojskog života – ali kroz igru, odnosno mir, spokojstvo, vedrinu, idilu. Celokupni herojski život, ali bez opasnosti; tradicija zlatnog doba, ali stavljena pod znak bitke. Ova igra je: heroizam i idila zajedno. I to je istinsko biće olimpijskog Zevsa.
Niče nastupa u istoriji sveta kao čovek koji je otkrio dionizijsku stvarnost sveta. Ali tamo gde Niče u zapažanjima, nagoveštenim atributima želi najviše da kaže, nikada ne koristi dionizijsko. Uvek kaže: olimpisch – što znači dvoje: olimpijsko i Olimpijca, to jest – što znači jedno: zevsovsko, u čemu se zajedno susreće zlatno doba i heroizam; uzvišena borba i idilična sreća. To se zbivalo u Olimpiji. Prikaz zevsovskog bivstva i njegovo preuzimanje: igra odnosno heroj u zlatnom dobu.
Ali odavde odmah sledi i nešto drugo. Igra kod Grka nije bila izuzetno i izolovano ponašanje. Zevs se nalazio svuda i svuda je sa sobom donosio igru. Igra je olimpijski trenutak, ali je trenutak otvorena večnost. Ceo život helenstva je olimpijska igra. Grci su imali dva značajna istoriografa: Herodota i Tukidida. Da je sačuvan samo Herodot, mogli bismo razumeti zašto su Grci napisali najlepše pesme, izgradili najlepša zdanja i isklesali najlepše skulpture; da je sačuvan samo Tukidid, razumeli bismo samo kako ih je mudri, hladni, praktični i trezveni razum vodio u njihovoj političkoj delatnosti, osvajanju kolonija i trgovini. Ovako znamo da su podjednako bili umetnici i trgovci, mudraci i promatrači, trezveni i strasni: pripadnici zlatnog doba i heroji istovremeno, ujedno olimpijski i Olimpijci, koji su ceo život, do kraja, odigrali u zevsovskom znaku, u znaku bitke i smeška, krvi i mira, tragedije i idile. Jer sadržina idile jeste tragedija, života – bivstvo, smrti – besmrtnost, igre – borba, herojske sudbine – zlatno doba.
Sin vasione
Kao ishodište na putu koji vodi verodostojnom helenstvu, trebalo je da preuzmemo Burkhartovo stanovište po kojem su Grci besmrtna tvoračka sila istorije. Burkhart ne dotiče pitanje apsolutnog znanja o Grcima. On dobro zna da su to rezultati tumačenja tekstova, interpretacije, razrešavanja novih nalaza, i da se oni menjaju iz generacije u generaciju. A za to vreme, naravno, suština još uvek ostaje nedokučiva. On ne želi da dosegne naučni rezultat. On helenstvo posmatra kao realizaciju najviše istorijske sile. Malopre se iz jedne Geteove primedbe ispostavilo koji je istinski značaj ove sile koja tvori sudbinu. Naučnim metodama se na ovo područje ne može stupiti. „Ne poznajemo Grke”, piše Niče, „i nametljive oči naučnika neće ih nikada upoznati… Čak i takva plemenita revnost kao što je bila Geteova ili Vinkelmanova, nalazi nešto što je za njih nedopustivo, zabranjeno, gotovo neskromno.” (5) A Burkhart: „Zašto stručnjak ne može nikada biti istinski velik, čak ni onda ako se pred njega postavi stotinu skulptura, čak i ako je isto tako čestit i samopožrtvovan? (…) jer ne dotiče celinu sveta. To je čovek koji je zamenljiv, njegove rezultate s malo napora može dostići bilo ko – dok su pesnik i mislilac nezamenljivi. Pesnik i filozof celokupnom svojom ličnošću nalaze se u dodiru s celokupnim svetom, i zbog toga ono što oni govore ima uvek opštu važnost.”
Jednom prilikom je neko od prijatelja Georgea (6) nazvao genijem. Na to je pesnik primetio da bi se Grk stideo kad bi ga nazvali genijem među ljudima koji su mu ravni. Ova izjava je dubinski grčka, jer u njoj ona određena večna sila koja formira čoveka i koja se realizuje u svakom razdoblju, živi dublje nego u hiljadu tomova klasične filologije i milijardu fakata.
I još nešto o ovome pitanju: danas mnogi pesnici i mislioci upućuju na helenstvo. Nikada ni za trenutak ne sme se zaboraviti da je u svim slučajevima izvor Niče. Kao što se, počev od Bahofena, ne bi ni moglo govoriti o mitologiji da nije bilo Ničea, čak ni za Helderlina ne bi bilo sluha da ga nije pripremio Niče. Još i više: čak ni Getea u realnom osvetljenju i sudu. Suštinsko shvatanje Getea, usmereno na celinu (Čemberlen, Zimel, Gundolf) moguće je bilo tek posle Ničea. Niče je posedovao rasvetljivačku snagu koja je delovala unazad – osvetlio je puteve koji su vodili ka njemu. Posle Ničea nalazimo se pod temeljno drugim znakom sveta. A središte tog sveta od tada jeste: helenstvo. Ne zbog toga što bi to bila njegova samovolja, već zato što je zapazio da je stare Grke nešto postavilo u središte. Šta? Sada se izbistrilo pitanje o verodostojnosti helenstva. Pitanje od tada postoji. Nema verodostojnosti srednjeg veka, ili Kineza. Ali pitanje verodostojnosti helenstva, u čemu su u pravu Burkhart i Niče, nije filološko pitanje, nego sasvim druge vrste – vrednosti života ne stvara naučnik, nego neko drugi. Pitanje verodostojnosti helenstva nije samo stvar shvatanja, nego i neprekidne realizacije. Otuda nije pitanje samo znanja, sagledavanja, nego i neprekidnog formiranja, načina života, stvaranja, približavanja helenizovanju u geteovskom smislu, odnosno ostvarivanja vrednosti helenstva u ličnom životu. A ko su Grci, to ne treba pitati nauku, nego bogove: „…mögen dir’s die Götter sagen, welcher Art wir sind” (Helderlin). I to sada, pre poslednjeg, najvažnijeg koraka još jednom treba dobro urezati u pamćenje.
Braća Pouis razlikuju tri vrste religioznih ljudi. Prve dve su: immortel i priest. Immortel je besmrtan čovek koji je potpuno naivan i u znanje krajnjih stvari neupućen, čovek što u svojoj pristrasnosti smatra da se život može nekako produžavati u beskraj. To je osnovna svest religije mase ljudi: ne mogu nestati, život će mi se preneti negde gde će se nastaviti, bilo kao materija, bilo kao sila, bilo kao duša, bilo na neki drugi način. Drugi religiozni čovek je priest. Takvi su naučnik, sveštenik, lekar – upućeni, oni koji oči podižu prema večnim silama, istražuju njihova htenja, prirodu, i viša htenja prenose čovečanstvu kao profesori ili vaspitači, vode kao sveštenici, leče kao lekari, sude kao sudije. U istoriji i društvu sasvim je retka religioznost izvan tipa immortel i priest. A ako ipak postoji, ponekad – kod izuzetnog pesnika ili mislioca ili umetnika, onda je to: Son of the Universe – sin vasione.
Čovek čita Homera i stupa u najpotpuniju stvarnost grčkog sveta, i vidi da tu nema ni tipa immortel ni tipa priest. Od najmanjeg borca do Agamemnona, Ahila, Odiseja pa do sirena, džinova, do bogova – svi su sinovi vasione. Viđenje večnih stvari i svest o besmrtnosti jeste jedna: nema razlike između trojanskog ratnika i Polifema, Palade Atine ili Posejdona. Svako biće ima sopstveni put u večnost: sopstvenu sudbinu u prolaznosti, sopstveno znanje o beskrajnim silama i sopstveno mesto u svetu. Svako je u neposrednom dodiru sa svemirom: svako je biće sin kosmosa.
Heraklit kaže: besmrtnik je smrtan, smrtnik je besmrtan, onaj živi smrću ovoga, ovaj umire životom onoga. Misao je jasna, kao i Empedoklova autoapoteoza, ali samo onda ako čovek zna da je svet velika i beskrajna stvarnost u kojoj sva bića žive skupa i zajedno: bog, polubog, heroj, čovek, životinja, biljka, mineral, kamen, zemlja, more, vazduh, etar – znanje je zajedničko dobro svih: ξυνòν εστι πασι τò αθεος. Grčke religije zapravo nema. Svet Grka je κóσμος αθεος. „Teodiceja nije helensko pitanje, jer stvaranje sveta nije čin bogova. . . Svet grčkih bogova je lepršav veo koji skriva užas.” Nema grčke religije, kao što nema ni grčke crkve, grčkog sveštenstva. Nema priest i immorte. Nema čoveka odvojenog od bogova. Oni skupa žive u ovom svetu koji „… nisu stvorili ni čovek ni bog, nego on postoji odvajkada.” (7) Grčki bog nije biće koje vlada, upravlja, koje oličava moć, nego je upravo sin kosmosa, kao svaka biljka, životinje, čovek i kamen. I iz toga ne proizilazi da je grčki život nešto manje, nego da je – Ničeovo otkriće – beskrajno više. Jer ovde je sve život: bivstvo. Sve što postoji, blista na vrhuncu najviših mogućnosti. Mittag und Ewigkeit (8) – to je grčko obesmrćenje života – Daseins-Verklärung (9). Ko je sudeonik u životu, on živi u jednoj jedinoj zajednici sa svim ostalim bićima: svet je zajednički, a život najviše dobro. Svako sudeluje u najvišem. Znanje i radost zajednički su svima. Sve podjednako raspolaže uzvišenošću i čarom (Homer). Svako bivstvo je istovremeno tragično i idilično (Sofokle). Sve se menja i sve je nepromenljivo jedno (Heraklit, Parmenid). Zbog toga trenutak nije ništa drugo do otvorena večnost, život nije drugo do bivstvo.
Rešenje verodostojnosti helenstva je sledeće: Grk je sin kosmosa. Ovo je rešenje i pitanja šta je besmrtna tvoračka sila helenstva u ljudskoj istoriji. Čovek u njemu vidi obesmrćeni život, koji se živi skupa, u zajednici s bogovima (i svim bićima). Kao što Helderlin kaže: „…das göttlich ungeteilte Leben”. Zato je razumljivo što George odbija naziv genija: Grk nije izdvojen od bogova. – To li je verodostojno helenstvo?
Izvor: Novi Standard
Foto: MidJourney prompt by Preokret