DRAGO PILSEL: Doći će dan kada će i Sinod SPC-a znati pisati saopštenja

Lijepo je kada te Sinod Srpske Pravoslavne Crkve navodi kao referentno mjesto, makar nehotice, makar u bunilu, makar ljutito, makar autor saopštenja ne znao pisati.

Sveti Arhijerejski Sinod ”sa žaljenjem i indignacijom prati medijsku kampanju koju je, reciklirajući jednu staru – inače potpuno netačnu i krajnje štetnu – izjavu o broju srpskih žrtava u genocidu nad Srbima, Jevrejima i Romima na teritoriji NDH, pokrenuo izvesni sarajevski portal, a oberučke prihvatilo na desetine glasilâ, pre svega u Hrvatskoj, u takozvanoj Federaciji Bosne i Hercegovine, u onim krugovima Crne Gore koji funkcionišu kao Antisrbija, kao i nezaobilazna beogradska CNN affiliate grupa sa trabantima, dakle tutti quanti. Svi ti mediji i njihovi sagovornici trijumfalno objavljuju naslove tipa ‘Mit o 700.000 Srba ubijenih u Jasenovcu ruši upravo Srpska Pravoslavna Crkva’…”.

Ovako počinje priopćenje/saopštenje posvećeno brojkama užasa u Jasenovcu u opticaju – krajnje loše napisan tekst, nedostojan naslova i uglednih imena koji ga službeno potpisuju (patrijarh Porfirije, mitropolit crnogorsko-primorski Ionakije, episkop bački Irinej, episkop braničevski Ignatije i episkop gornjokarlovački Gerasim).

Pojasnit ću.

Ako se na Googleu ukuca ”Mit o 700.000 Srba ubijenih u Jasenovcu ruši upravo Srpska Pravoslavna Crkva” neće se naići na mnoge naslove, kako tvrdi autor saopštenja, već jedino na moju kolumnu, ovdje objavljenu u nedjelju 27. rujna 2021., time da sam ispred navedena naslova dodao riječ ”važno” i dvije točke tako da kompletni naslov moje kolumne glasi ovako: ”Važno: Mit o 700.000 Srba ubijenih u Jasenovcu ruši upravo Srpska Pravoslavna Crkva”.

Premda nije jasno kako samo jedna kolumna napisana prije ravno dvije godine može biti povod da se govori u množini (ja tu silu u sebi ne vidim niti prepoznajem, ali hvala Sinodu što mi takvu važnost daje!), tema o kojoj se referira Sinod je izuzetno važna i aktualna.

Riječ je o tomu da su i Beograd i Banja Luka odlučili dati riječ onima koji nešto znaju, da su rekli mitomanu Gideonu Greifu sretno vam bilo, ovdje kod nas posla više nema, da napori Muzeja žrtava genocida u Beogradu donose plodove i da se, ma koliko to teško padalo gospodinu Vasiliju Krestiću i drugima, pa i autoru promašenog i kontradiktornog teksta saopštenja Sinode, konačno shvaća da se treba napustiti mitologija i prijeći na historiografiju.

Cifra o 700.000 umorenih Srba u Jasenovcu je mitološka, ona je čista izmišljotina, rekao bih i da je nemoralna, upravo kakve su nemoralne cifre koje zastupa katolički tjednik iz Zagreba Glas Koncila ili likovi koji su, uz pomoć struktura Katoličke Crkve u RH, našli medijski prostor.

Navodim iz djela prof. Ive Goldsteina ”Jasenovac”, Fraktura & Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac, 11/2018, str. 772-797: ”Dobar poznavatelj povijesti jasenovačkog logorskog kompleksa, vladika pakračko-slavonske eparhije Jovan Ćulibrk u intervju 2016. (ovdje potpisanom autoru i za Jutarnji list, 27. veljače 2016., op D. P.) ocijenio je ‘vrlo važnim da beogradski Muzej žrtava genocida i Spomen-područje Jasenovac u ovom trenutku imaju približno isti broj imena žrtava Jasenovca. To je svakako najdragocjenije što imamo i dobra osnova za svaku buduću suradnju’” (str. 796).

Prvenstveno ovu izjavu, Sinod SPC-a Jovanu Ćulibrku uzima kao zlo i ”privatnu – po našem mišljenju proizvoljnu, istorijski neutemeljenu – procenu o broju jasenovačkih žrtava” i tu stižemo do ključne poruke i teme ove kolumne. A to je novo prozivanje vladike Jovana od strane Sinoda, što je apsurd odnosno velika kontradikcija i dokaz da autor saopštenja zaista ne zna suvislo pisati.

Dakle, ako je ”stav Svetog Arhijerejskog Sinoda da se utvrđivanjem istorijskih činjenica bavi istorijska nauka, zajedno sa drugim potrebnim naučnim disciplinama” zašto, kako objasniti to što prozivaju jedinog vladiku koji se naučno ovom problematikom bavi? To je zaista van pameti!

Jovan Ćulibrk je magistarske studije završio u Jeruzalemu na temu istoriografija holokausta u Jugoslaviji, dobitnik je nagrade Golda Meir (2004.), osam godina je proveo u Institutu za proučavanje holokausta u Jad Vašemu, s kojim i danas surađuje. Teško da bi Jad Vašem surađivao s revizionistom. Godine 2020. je odlikovan izraelskim ordenom ”Vitez od Ladina” za doprinos očuvanju uspomene na srpske, židovske i romske žrtve ustaškog logora Jasenovac i očuvanju židovske kulture. Vladika Jovan je i predsjednik Upravnog odbora Muzeja žrtava genocida u Beogradu.

Ako je već taj neki sarajevski portal (gospodine autore saopštenja, riječ je o portalu Klix) iskopao izjavu episkopa Ćulibrka iz 2019. (kazanu na tribini Saše Kosanovića i Privrednika, ali tako što je vladika Jovan reagirao iz publike, o čemu iz prve ruke svjedočim jer sam tamo bio prisutan) o ”državnom projektu revizije”, što je prenijelo dosta medija, površni, kakva većina jest, kao da je to rekao sada, na što se javilo osamdesetak profesora, naučnih suradnika i javnih ličnosti, među kojima su akademici Vasilije Krestić, Danilo Basta i Radomir Saičić, zatim profesor Miloš Ković i drugi i to tako što su potpisali apel upućen SPC-u i Vladi Srbije da se episkop Jovan razriješi svih dužnosti vezanih za Jasenovac i genocid nad Srbima u NDH, zar se Sinod SPC-a mora blamirati nesuvislim obračunom s medijima, te s pozicije istorijskog arbitra tvrditi da zna koji je broj žrtava u Jasenovcu, a ne zna!!!, da bi koji redak kasnije ipak prepustio ”istorijskim naukama” da to procijene, kako je konstatirano u tjedniku Vreme?

Vladika Jovan se na toj tribini 2019. pobunio zbog toga što pojedinci javno iznose istorijski nepotvrđene informacije o broju žrtava u Jasenovcu (Gideon Greif, konkretno), ”a istoričari na to ćute”. Tvrdio je i da mi nemamo predstavu koliko je zaista žrtava bilo u Jasenovcu jer se u Srbiji skoro ništa nije uradilo da bi se se do tog broja došlo. Dapače, govorio je i da su srpski istoričari zanemarivali proučavenje stradanja u Drugom svjetskom ratu i da ne postoji niti jedna jedina monografija ili doktorat nekog srpskog istoričara na tu temu (SIC).

Ovdje valja donijeti izjavu direktora Muzeja žrtava genocida, Dejana Ristića, izrečenu lani u prigodi 30. godišnjice rada Muzeja o ”saznanju da na univerzitetima u Republici Srbiji, počev od 1945. godine do danas, nije odbranjen nijedan doktorat na temu Jasenovca, moglo bi biti poražavajuće po srpsku istorijsku nauku i kreatore naučne politike. Istovremeno, ne verujem da je država sprečavala ili otežavala ta istraživanja, makar u prethodne tri decenije”.

Pak što se pamćenja tiče: ”Osvrnimo se oko sebe na čas i razmislimo kakav je naš odnos prema stratištima i gubilištima iz perioda Drugog svetskog rata. U tom osvrtu, kao odraz u ogledalu, ugledaćemo sebe – nezainteresovane, lišene osnovnih istorijskih znanja i potrebe za saosećanjem u odnosu na nedužne žrtve našeg, kao i drugih naroda”.

Šutati vladiku Jovana i to upravo kada u Jasenovcu pokreće instituciju, jedinu, koja će se baviti poviješću Drugog svjetskog rata na našim područjima, pa makar to bilo javnom peticijom ili na način da netko gurne u ruke člana Sinode jedno papirče sumanuta je radnja. Elem, o saopštenju Sinode ne bih više trošio riječi. Najvažnije sam već kazao: da je nedostojno imena potpisnika.

Dragan Cvetković, suradnik Muzeja i na Autografu je objavio da ”Muzej žrtava genocida reviziju popisa obavlja samostalno, kao svoj trajni projekat. Da sada je poimenično utvrđen broj od oko 660.000 stradalih sa teritorije Jugoslavije, od kojih je oko 89.000 izgubilo život u Jasenovcu”.

Baveći se već dugo ovim poslom, mišljenja je, koje dijelim, da vjerojatno nikada nećemo doći do konačnog broja stradalih u Jugoslaviji, pa samim time ni do broja stradalih u Jasenovcu, ali možemo pouzdano utvrditi najniži broj stradalih, tako da će moći da se kaže ”ne manje od…”.

Je li to 80 i nešto hiljada, tamo sve do realnijih 120 ili 130 hiljada (ukupno umorenih u pet logorskih jedinica koje proučavamo pod krovnim nazivom Jasenovac: ”Tokom 44 meseca postojanja sistema logora Jasenovac ubijeno je, prema proceni, između 122.279 i 130.120 osoba, tako da je u njemu život izgubila četvrtina svih stradalih civila tadašnje Nezavisne Države Hrvatske”, Cvetković) nije još jasno, ali time ćemo barem djelimice spriječiti manipulacije brojem stradalih.

Izmišljotine postoje i u ekstremnoj hrvatskoj desnici, raščlanjene, među ostalim, od pokojnog Slavka Goldsteina (”Jasenovac – Tragika, mitomanija, istina”, Fraktura, 3/2016., uz suautorstvo Ive Goldsteina), da je logor nastavio djelovati nakon sloma NDH u režiji novih, partizanskih vlasti (dio nebulozne teorije ”Trostruki logor Jasenovac”).

Istina je, između ostalog, da će istraživački projekt koji episkop Jovan pokreće u samom mjestu Jasenovac onemogućiti odnosno razotkriti djelovanje mitomana. To, uostalom, radi i Muzej žrtava genocida u Beogradu. Zašto Sinod otvara frontu i prema Muzeju, ja zaista ne razumijem.

Svojim karakterom, brojem stradalih, monstruoznošću, Jasenovac svakako predstavlja paradigmu više genocida sprovedenih na teritoriji NDH, ali ne treba padati u zamku generalizacije koja vodi prema zanemarivanju stradanja na svim ostalim mjestima u NDH i van nje.

”Svjedoci smo činjenice da se danas u javnom mnjenju kod Srba stradanje u Jasenovcu poistovećuje odnosno izjednačava sa ukupnim stradanjem u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a da se ukupni gubici u logoru, ne rijetko, poistovećuju sa srpskim žrtvama” (Cvetković).

Ako je patrijarh Porfirije bio u pravu kada je u Jasenovcu na komemoraciji novomučenicima prije dvije godine rekao ”da se na mestu ustaškog zločina nismo (na liturgiji) sastali da bismo se bavili brojkama, da bismo se bavili dokazivanjem tko je kome više zla naneo”, a ja tvrdim da je Porfirije tada i uvijek nadahnuto i pravilno govorio, moramo se nadati da bi se konačno uskoro mogla zaključiti mučna diskusija o broju jasenovačkih žrtava.

Nisam onako, bez veze, odlučio za kraj kolumne citirati govor patrijarha u novom Beogradu 13. rujna/septembra, na posvećenju zemljišta za novi hram Svetih mučenika jasenovačkih kada je kazao da ”rastući u Hristu, postajući svetitelji Božji, Bog proslavlja takve ljude da bi prevazišli svoje vreme i svoj prostor, granice svog naroda, da bi postajući Božji ljudi, Hristovi ljudi, pripadali svakom čoveku, svakoj duši koja čezne za Bogom”.

Hoću kazati, kada se lažno govori o mučenicima jasenovačkim, bilo da se višestruko povećava njihov broj, bilo da ga se skoro pa negira, ja kao kršćanin bivam povrijeđen. Zašto? Jednostavno: svi koji su u Jasenovcu ubijeni su mi rodbina, braća i sestre. Takvih braće i sestara imam posvuda u Europi (i dalje) i ne mogu pojmiti sebe bez njih jer su oni temelj opće europske solidarnosti, suvremene demokracije i dokaz jednosti svih stvorenja u Bogu.

Izvor: Autograf
Foto: MidJourney prompt by Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top