Poput mnogih meni sličnih i ja ću se povremeno nazivati Jugoslavenom, ali to će s vremenom postati zamorno i sve ću teže objašnjavati ljudima što to zapravo znači. Moje će biti sve ono što je nekada bilo naše, a njihovo će biti samo ono što je sada slovensko, srpsko ili hrvatsko. I oni će biti nacionalisti, to će mi biti jasno, ali mi neće biti posve jasno što sam ja…
Moj je problem s nacionalizmom prvenstveno u tome što se u mom životu pojavio u onom najgorem, razarajućem obliku, uništio svijet mog djetinjstva, a mene iz jedanaestogodišnjeg dječaka preobrazio u neslovenca i čefura, u drugog. Stoga će taj krajnje šovinistički nacionalizam, onaj koji besramno uzdiže jedne nacije iznad drugih, dugo ostati jedini mi poznati oblik nacionalizma, ili barem ja neću priznavati nijedan drugi mogući oblik. Odrasti ću prije no samome sebi ipak ne dozvolim spoznaju da možda ipak postoji razlika između patriotizma i nacionalizma te da ljubav prema vlastitoj zemlji ne vodi nužno u genocide, etnička čišćenja i koncentracione logore. Iako ću i dalje sumnjati u to.
Zapravo, prvih tridesetak godina svog života osjećati ću gnušanje prema nacionalizmu i zazirati od svega nacionalnog, dok ću u isto vrijeme svim srcem navijati za naše sportaše koji u dresovima sa nacionalnim grbom igraju nogomet ili košarku, skijaju ili igraju tenis. Istovremeno ću istinski voljeti naše filmove i naše pjesme, s posebnim žarom čitati naše knjige, te prezirati one koji će te filmove, knjige i pjesme dijeliti na hrvatske i srpske, na naše i njihove. Jer moje će biti sve ono što je nekada bilo naše, a njihovo će biti samo ono što je sada slovensko, srpsko ili hrvatsko. I oni će biti nacionalisti, to će mi biti jasno, ali mi neće biti posve jasno što sam ja.
Poput mnogih meni sličnih i ja ću se povremeno nazivati Jugoslavenom, ali to će s vremenom postati zamorno i sve ću teže objašnjavati ljudima što to zapravo znači. A sa druge strane, moji će jugoslavenski osjećaji postajati previše slični osjećajima nacionalista, jer i ja ću poput njih svijet dijeliti na naš mali kutak i na preostatak svijeta. I bez obzira na to što će moj kutak biti malo veći od njihovog, i on će imati svoje granice i svoje neprevodive istine. I sve češće ću se pitati u čemu je moje jugoslavenstvo drugačije, da ne kažem bolje, od njihovog srpstva ili hrvatstva.
Prije rata moji su roditelji na pitanje Šta ste po nacionalnosti? odgovarali da nisu ništa i tako su i mene odgajali. Načuli smo se da smo mi Jugoslaveni i da to znači da smo nacionalno neopredijeljeni. Ali da je Jugoslavija ikada postala država nalik na Italiju ili Francusku i da je od Jugoslavena stvorena istinska jugoslavenska nacija, moji roditelja i ja bismo po svemu sudeći bili jugoslavenski nacionalisti.
I po čemu smo onda mi, pitam se, bolji od svih onih hrvatskih ili srpskih nacionalista koji su na kraju razorili tu našu Jugoslaviju da bi stvorili svoje nacionalne državice koje su mogli voljeti onako kako smo mi voljeli Jugoslaviju? I zar nisu i naši preci potpomogli razaranju jednog velikog, multinacionalnog carstva da bi stvorili tu našu jadnu i bijednu Jugoslaviju? I zar nisu i te novonastale nacionalne države poput Jugoslavije, koja je ujedinjavala skoro sve svoje narode i narodnosti, ujedinile skoro sve svoje građane (zar nije Hrvatska u hrvatstvu ujedinila Dalmatince i Zagorce, Slavonce i Istrane)?
Sve to me je, kažem, godinama zbunjivalo pa sam na kraju skoro pa i prestao razmišljati o nacionalizmu, umoran od njega. A onda će jednom dalmatinski pisac i novinar Jurica Pavičić, mislim da prilikom gostovanja u emisiji “Nedjeljom u 2″, reći nešto što će me natjerati da načulim uši pa se lupim po čelu i kao onaj Bosanac iz vica kažem „Aaaaaa, znao sam!”. Reći će Jurica Pavičić, koliko se sjećam, da je problem ovdašnjih nacionalizama u tome što je većina ljudi pripadnih svome rodu, ali ne i prostoru na kojem žive, što su dakle naši nacionalisti rodoljubi, a ne domoljubi.
Pa to je to, pomislit ću. Moj problem sa nacionalizmom je semantički. Ja osjećam snažnu pripadnost prostoru, prostoru iz kog sam postao i na kom sam odrastao, ali nikako ne mogu biti domoljub. A to zato što ovdašnji rodoljubi ustrajno i sasvim pogrešno sebe nazivaju domoljubima, a ja sa njima i njihovim domoljubljem ne želim imati baš ništa.
I pomislio sam tada da su možda i svi naši sporovi povezani upravo sa tim jednim sporom između rodoljuba i domoljuba u kom su na kraju pobijedili rodoljubi, a mi, istinski domoljubi, izgubili smo i našli se u njihovom svijetu, neshvaćeni i posve pogrešni. Naš se prostor raspao i nitko nije želio razumjeti nas koji smo mu i dalje pripadali i koji nismo mogli iz domoljuba preko noći postati rodoljubi.
A i kako bismo? Kako da ja osjećam pripadnost rodu, kada me nitko tome nije naučio? I kako bi me naučio, kada ja nemam jednog već nekolicinu tih rodova? Moj rod je i srpski i bošnjački i ukrajinski, malo čak i poljski, a neki vjeruju da i zeru turski, a ja do svega toga nemam baš nikakvog odnosa, niti osjećam bilo kakvu pripadnost ijednom od njih. Štoviše, da se netko ozbiljno pozabavi mojim rodoslovom ili da pregleda moj DNK, siguran sam da bi otkrio još više tih rodova, nacija ili čak neke posve druge nacije od ovih nabrojanih.
Shvatio sam tako da je moj problem, barem na društvenom nivou, nerješiv i nemajući više potrebe izvlačiti mak na konac prepustio sam nacionalizam nacionalistima, da bi me njemu ponovo vratio Orhan Pamuk sa svojom zadnjom knjigom “Noći kuge”. Dugo sam je ostavljao na polici, ne želeći čitati o epidemiji i vraćati se na taj način u vrijeme koje sam želio ostaviti iza sebe, da bi me na kraju Pamuk zbunio svojom pričom o nacionalizmu. I to upravo onom meni bliskom nacionalizmu, nacionalizmu koji proizlazi iz prostora (u slučaju romana “Noći kuge” imaginarnog ostrva Minger), nacionalizmu koji objedinjuje ljude različitih vjera i nacije te tako stvara novu nacionalnu zajednicu. Vrlo slično kao što je to uzaludno (a često i prilično pogrešno) pokušavao i jugoslavenski nacionalizam.
Pamukova priča o izgradnji mingerske nacije može se čitati kao priča o stvaranju moderne Turske (mnogi su je tako čitali pa je autor čak završio na sudu, jer je tobože vrijeđao lik Mustafe Kemala Atatürka), ali se iz te njegove alegorije vrlo lako iščitavaju djelići mnogih drugih povijesnih priča: od naše, jugoslavenske, do priča “arapskog proljeća” ili čak moderne Rusije. Sve se one negdje preklapaju sa pričom o otoku Minger koji usred epidemije kuge proglašava nezavisnost od Osmanskog carstva i postaje samostalna nacionalna država te u jednom, prilično neuspjelom pokušaju revolucije uspješno stvara jedinstvenu mingersku naciju.
„Dvehiljaditih godina, kada su konačno preživele imperije i kolonije ostale u davnoj prošlosti, biti ’nacionalista’ pretvorilo se u svojstvo koje se koristi za sticanje ugleda za one koji odobravaju samo ono što država kaže, za one koji nemaju drugih namera osim da se ulizuju vlastima i za one koji nemaju hrabrosti da kritikuju vladu. U vreme kolage komandanta Kamila, prema kome osećamo divljenje, međutim, nacionalizam je bio svojstvo vredno poštovanja pripisivano patriotama koji su ustajali protiv kolonizatora i koji su s barjakom u ruci hrabro i herojski jurišali na njihove mašinske puške koje nikada nisu prestajale da pucaju.”
Tako u romanu “Noći kuge” piše Orhan Pamuk (u odličnom prijevodu Mirjane Marinković i izdanju beogradske Geopoetike), a ja sam čitajući ga postao svjestan koliko se mi i dalje nalazimo u eri raspada velikih carstava odnosno koliko je ovo što živimo zapravo jedan beskonačni sukob različitih vrsta pripadnosti, sukob između rodoljuba i domoljuba, između različitih vrsta nacionalizama ili barem različitih poimanja nacionalizma.
Jer dok u ujedinjenoj Europi traje pokušaj izgradnje jedne nove, europske nacije i dok mnogi Europljani barem pokušavamo osjetiti pripadnost jednom širem, europskom prostoru, još se više pred tim velikim prostorom zatvaramo u svoje male, podrumske nacije, mađarske, poljske ili slovenske. U strahu pred tim velikim i šarolikim europskim svijetom mi zapravo bježimo tamo gdje nam je sve blisko i srodno, gdje su i jezik i kultura i vjera i nacija samo naši odnosno gdje ono što mi smatramo svojim ne obuhvaća baš ništa nama strano i nepoznato.
Pitanje koje nam postavlja Pamukov roman je pitanje tko smo zapravo mi u toj njegovoj priči. Jesmo li možda Osmanlije koje milom i silom ujedinjuju jedan beskrajno šarolik i kulturno bogat svijet? Ili smo Mingerani koje tako moćno veže njihov zajednički jezik i ljubav prema jedinstvenom zavičaju da u jednu povezuje sve njihove vjere i nacije? Ili smo tek Turci i Grci koji su igrom slučaja prisiljeni dijeliti si jedno malo parče zemaljske kugle, barem dok se ponovo ne sukobe i jedni druge ne protjeraju odatle? Ili smo, na kraju krajeva, sve to istovremeno pa je pred nama pitanje koji će naš identitet na kraju prevagnuti?
Ono što je možda jedino jasno, i zbog čega je, mislim si, Orhan Pamuk valjda i napisao knjigu “Noći kuge”, jeste da je nacionalizam i u dvadeset prvom stoljeću moćna i neukrotiva sila koja igra veliku i važnu ulogu pri oblikovanju modernog svijeta. Te da stoga o nacionalizmu moramo i dalje vrlo ozbiljno razmišljati bez obzira na to kakav je naš odnos prema njemu.
Izvor: Velike Priče
Foto: MidJourney prompt by Preokret