Kroz kontinuitet rada i kroz specifičnu „filgud“ poetiku, Dragan Bjelogrlić se ponovo predstavlja kao autor koji široku publiku zna da pogodi u – pleksus. Da ne kažem baš da gađa tamo gde gađa igla injekcije kad se vadi koštana srž. „Čuvari formule“ su, jasno je, film koji će publika voleti…
Četvrtog marta 2013, u Vatikanu se sastala konklava da izabere novog papu nakon što se Benedikt XVI povukao sa trona. Četvrtog marta 2013, Letonija je službeno zatražila dozvolu da se pridruži zoni evra. Četvrtog marta 2013, objavljeno je kako su islamski militanti na severu Malija ubili jednog francuskog vojnika. Četvrtog marta 2013, u Beogradu je umro Dragoslav Popović, „pionir srpske nuklearne fizike“.
Ova poslednja vest nije objavljena odmah. Porodica je želela da se sahrana obavi u uskom krugu i da ne bude medijske gungule. Osim što je bio „pionir srpske nuklearne fizike“, Popović je bio i centralna ličnost incidenta koji je istorija upamtila kao „nuklearnu nesreću u Vinči“.
Ozračeni
U „Čuvarima formule“, novom filmu Dragana Bjelogrlića, Popovića igra Radivoje Bukvić. To je jedna od onih uloga za kojom dobri glumci žude, uloga sa ogromnim dijapazonom unutrašnjih prelamanja i moralnih nijansiranja, uloga koje su majstorski ispit – tu se vidi je li neko pravi glumac ili nije. Bukvić je taj ispit definitivno položio. Njegova uloga je ovde jedna od onih za kakve se u Americi dobivaju Oskari. S nekim manje ubedljivim, film bi imao veliki problem.
Naime, sam istorijski događaj je bogomdana tema za dokumentarac, ali psihološku dubinu priči ovde daj lik Popovića koju je Bukvić odigrao zaista vrhunski. Da se razumemo, detalj gde je Popović među onima koji su ozračeni u nesreći verovatno je najveća „intervencija“ u dokumentarnu podlogu događaja. U stvarnosti je ozračeno šestoro mladih istraživača: Radojko Maksić, Roksanda Dangubić, Draško Grujić, Stjepko Hajduković, Živorad Bogojević i Života Vranić.
U Bjelogrlićevom filmu, ozračenih je četvoro: Dragoslav kao šef projekta, te Radojko (Jovan Jovanović), Rosa (Alisa Radaković) i Života (Ognjen Mićović), kao likovi očito bazirani na stvarnim modelima. Vernost dokumentarnom u tom smislu se vidi i u činjenici da je jedini koji „ozračenost“ nije preživeo i u stvarnosti i u filmu Života (Vranić).
Interesantno je da u prvoj ekranizaciji ovog istorijskog događaja, u crno-belom TV filmu „Ozračeni“ režisera Žerara Potoa iz 1976, ovih „intervencija“ u stvarnost nema. Otud u tom filmu nema Dragoslava Popovića kao lika.
Pretapanja
„Čuvari formule“ počinju in medias res: Četvoro ozračenih stižu na lečenje u Francusku. Odmah na početku im briju glave. U jednom smislu, u smislu narativne logike, to je korisno. Kad pravi „pretapanja“, kad u filmu prelazi iz sadašnjosti u prošlost i obratno, Bjelogrlić može da izbegne one dosadne „titlovane fusnote“: ovo je nekad, ovo je sada. Svakom gledaocu je po Popovićevom „fenotipu“ jasno da li se radnja dešava „u realnom vremenu“ u Francuskoj ili u prošlosti u Jugoslaviji.
Taj deo filma je izveden vrlo vešto i efektno. Ta pretapanja prošlosti i sadašnjosti otkrivaju nam zapravo pozadinu celog „vinčanskog projekta“. U tim pretapanjima se ispoljavaju i dve sugestivne i sjajne epizode: sam Bjelogrlić u ulozi Aleksandra Rankovića te Miki Manojlović u ulozi Pavla Savića.
U nekoj čudnovatoj podudarnosti, u godini u kojoj se navršilo četrdeset godina od Rankovićeve smrti, komplementarno se sastavilo nekoliko umetničkih vizija o tom zanimljivom čoveku: od RTS-ove serije „Drug Marko“ preko ovog Bjelogrlićevog filma do feljtona Miljenka Jergovića o 1983. godini u kojem se Rankovićeva smrt nametnula kao gotovo ključni motiv.
U „Čuvarima formule“, Ranković je negativac, čovek „državnog razloga“ koji ne drži preterano do pojedinačnih ljudskih života. Bjelogrlić tu ulogu iznosi uverljivo, ali nekako taj Ranković biva odveć jednodimenzionalan. Zato je, međutim, Manojlovićev Pavle Savić skoro paradoksalno slojevit, mada cela uloga jedva da zauzme nekoliko minuta.
Ekonomičnost
Sudeći po medijskim najavama, „Čuvari formule“ su film uz koji neće ići prateća televizijska serija. To je pomalo i neobično u poređenju sa ovdašnjim recentnim standardima. Najbizarnije je, međutim, što bi ovom filmu takva serija zapravo dobro došla.
Ovde je ceo kontekst prekomplikovan da bi se sa svim detaljima mogao predstaviti u dvosatnom filmu. Otud ovde ima dosta elipsi, ima detalja o kojima će se raspravljati nakon gledanja, ima i momenata koji će pojedinim gledaocima delovati nemotivisano.
Nema neke posebne političke dimenzije kroz koju bi se objasnila jugoslovenska ideja da se u vlastitom aranžmanu napravi atomska bomba. Postoje okolnosti koje nagoveštavaju okvir Hladnog rata, insistiranje da se u Vinči radi sa gorivom iz Sovjetskog Saveza, ali se ne pojašnjava specifična pozicija Jugoslavije zbog koje uostalom i jeste bilo moguće da se „ozračeni“ leče u Francuskoj.
U kontekstu zapadnih antiiranskih sankcija, u kontekstu rusko-ukrajinskog rata, u kontekstu Nolanovog filma „Openhajmer“ i nedavne serije „Černobil“, atomska energija se doživljava kao nešto opasno s čim bi smeli slobodno da se bave samo „veliki igrači“.
Kao što je u „Montevideu“ vešto „oživeo“ mit o „bel epoku“ Kraljevine Jugoslavije, jer je to bilo nešto što je sledilo dominantnu logiku srpske javnosti tada, u ovom filmu se druga Jugoslavija, usprkos silnom tehnološkom napretku, skicira kao zemlja trula i bez temelja, pa se stoga, kad francuskoj tajnoj službi trebaju podaci u o jugoslovenskom atomskom projektu, ne stiče utisak da Popović čuva tajne svoje zemlje iz patriotizma, nego iz straha od Rankovića.
Bajkovitost
U jednom istupu povodom filma, Bjelogrlić upozorava gledaoce da se ne prepuste iluziji da gledaju neku bajku pošto zapravo sve vreme gledaju film baziran na istinitoj priči. Ironija je u tome da „baziranost“ kao takvu niko ne dovodi u pitanje. Suština filma je u istinitosti jedine premise: Da li je bilo ljudi koji su rizikovali sopstveni život bez ikakave nagrade, samo da bi pomogli tamo nekim Jugoslovenima?
Odgovor je jasan: Bilo ih je.
Priča o tim ljudima čini jedan od ključnih nivoa ovog filma. Zašto su takvi kakvi jesu, zašto im je važno da pomognu ljudima koje suštinski i ne znaju? Oslanjajući se manje ili više na porodične i ljudske bekgraunde stvarnih ljudi, Bjelogrlić pomaže gledaocu da poveruje da se desilo ono što svakako zna da se desilo.
Na nivou zapleta i istorije, važno je i to što je naglašeno da je cela procedura u stvarnosti u to vreme bila daleko od rutinske. Ne, dakle, da su oni samo pristali na rizik da izgube život, nego čak ni njihovi životi ne bi nužno pomogli napretku nauke i medicine, odnosno ugradili se u lepši deo istorije čovečanstva. Iz te i takve perspektive, tema je naročito interesantna Francuzima, i pre skoro pola veka kad su rađeni „Ozračeni“, i danas kad je rađen Bjelogrlićev film.
Ljudskost
Na nivou primarnog ljudskog „bondinga“ između Popovića i francuskih lekara, određenu ulogu je imao antifašizam odnosno participacija u pokretu otpora. Postoji, dakle, ideja o nekim izabranim vrednostima. Donatore koštane srži pokreće, međutim, tek najelementarnija ljudskost i dobrota. Kao u onim Stingovim stihovima na muziku Prokofjeva: Nebitna je ideologija, ista nam je biologija.
Na mladim Jugoslovenima izvršena je prva transplantacija koštane srži u svetu. Taj događaj jedan je od najvećih uspeha medicine u dvadesetom veku i na njegovom tragu su u kasnijim decenijama spaseni nebrojeni ljudski životi. Naučnici Anri Žame i Žorž Mate ušli su u istoriji medicine i zaista je velika nepravda što nisu ovenčani i Nobelovom nagradom.
I grad Beograd je na uzoran način sačuvao uspomenu na doktora Matea „krsteći“ jednu ulicu na Bežanijskoj kosi njegovim imenom. U tom smislu, ova tema je zaista, kako se to kaže, svetska, a naša. Pomalo je i neobično da ona više i češće nije obrađivana u našoj javnosti.
Iskusnim instinktom filmadžije koji prepoznaje teme koje nesumnjivo privlače široku publiku, Dragan Bjelogrlić je odlično iskoristio književni predložak Gorana Milašinovića, roman „Slučaj Vinča“ i napravio još jedan film koji će publika voleti.
Ovo je film koji bi, zasigurno više od „Tome“, mogao zainteresovati publiku i izvan takozvane regije. Naročito to važi za frankofone zemlje, jer je, čini se, više dijaloga u filmu na francuskom, nego na srpskom. A i tema je, rekosmo, globalna i nažalost aktuelnija nego u vreme priprema za snimanje filma. Biće tu zasigurno još festivala i još nagrada.
Domaća recepcija
Više od tog aspekta sudbine filma, međutim, mene zanima njegova domaća bioskopska recepcija. „Tomu“ je gledalo toliko ljudi da je to automatski imalo i političke efekte, svi su pričali o filmu jer je prelazio sve moguće granice: i generacijske i partijske i etnonacionalne i mnoge druge. Pribojavam se unapred da će to s „Čuvarima formule“ biti nemoguće. Pomišljam, možda i pogrešno, da će deo javnosti jedva dočekati da film ignoriše ili minimizuje. Navodiće se brojni razlozi, no pravi razlog biće ime koje se na platnu pojavljuje bukvalno u prvoj sekundi filma.
Dva se imena zapravo paralelno pojave, imena dvojice glavnih producenata, a to su Dragan Bjelogrlić i Dragan Šolak. Ovaj drugi je vlasnik nekoliko medija koji glasnije, strastvenije i neumornije artikulišu opozicione stavove u današnjem srpskom društvu nego ijedna politička partija. Mada ne verujem da ima direktne političke ambicije u smislu ličnog učešća u izvršnoj vlasti, Dragan Šolak ima veće pravo na poziciju pravog lidera opozicije nego bilo koji od stranačkih lidera.
Proces i projekat medijske podele društva koji je pokušavao i skoro do kraja uspeo da izbriše sve margine i odstrani sve sive zone, došao je praktično do svog vrhunca. Mi kao da imamo dve javnosti koje se nigde ne susreću, nego svaka sa svoje strane simboličnog zida sikće mržnju u pravcu one druge.
Voleo bih da se ovde varam i da recepcija Bjelogrlićevog novog filma ne bude na domaćem terenu primarno određena dnevnopolitičkim podelama. U tom smislu, film praktično ima i jednu „meta“ razinu. Ako su neki Francuzi pre nekoliko desetaka godina bili spremni da rizikuju živote za ljude iz zemlje za koju do juče maltene nisu bili ni čuli, moraju li ljudi iste krvi i jezika, sunarodnici i zemljaci, jedne druge psovati i proklinjati zbog dnevnopolitičkih trivijalnosti?
U raspletu „Čuvara formule“, naslov se pojašnjava kroz monolog i scenu koje će suptilnijim gledaocima možda biti pretransparentni i prepatetični, ali oni artikulišu poruku koju vredi poslati.
Čuvati formulu ljudskosti ne znači apstraktno blebetati kako će „svi ljudi biti braća“, pa još uz samosvest da je to stih iz himne Evropske unije. Čuvati formulu ljudskosti znači videti čoveka u onom komšiji koji glasa za one koje mi preziremo, bili oni „nacoši“ ili „strani plaćenici“. Čuvati formulu ljudskosti znači znati ono što je pesnik znao: da duše samo toliko ima kol’ko je deliš sa dušmanima. I živeti tako.
Izvor: RTS OKO
Foto: MidJourney prompt by Preokret