Vrlo neprijatno me iznenadio tekst prof. dr. Miloša Kovića u Politici od 26.08.2023. pod naslovom „Nedostojna licitacija broja žrtava u Jasenovcu“. Prije svega zbog potpuno neadekvatnog naslova. Licitacija, odnosno aukcija znači javna prodaja nadmetanjem kupaca, koji će od njih za određenu robu ponuditi veću cijenu. Ako je prof. Ković već bio dovoljno nepažljiv da se posluži terminom koji, ako već ne nedostojan, a ono neadekvatan, podrazumjeva konstantno uvećavanje, a ne umanjivanje cijene ponuđene robe, onda je trebalo u samom početku da objasni da li kritikuje licitaciju oko sjećanja na Genocid nad Srbima zbog svođenja samog genocida na robu oko koje neko licitira, ili se radi o metafori za različita mišljenja o broju žrtava tog genocida, pri čemu, opet, ostaje nejasno šta time kupuje onaj koji „ponudi“ najveći broj. Na isti način na koji riba smrdi od glave, tako i tekstovi nedovoljno preciziranih naslova prerastaju u sve veću konfuziju. Profesor Ković smatra da je navodno „sve češće i sistematičnije“ umanjivanje broja jasenovačkih žrtava „deo šireg trenda koji prati obnovu moći i samosvesti Nemačke i njenih saveznika iz dva svetska rata“.
Međutim, pomenuti trend jeste ujedno i trend političke propagande o navodnoj jednakosti „dvaju totalitarizama“ nacizma i komunizma i „evropskom građanskom ratu“ koji je još tokom hladnog rata zastupao njemački istoričar Ernst Nolte i čiji je protivnik i sam profesor Ković, što mu, opet, nije zasmetalo da utoliko ignoriše istorijske činjenice predlažući na drugom mjestu „majski izlazak Draže Mihailovića na Ravnu goru“ kao alternativni Dan ustanka protiv fašističkog okupatora.Teško je povjerovati u integritet i kredibilitet intelektualca koji nas s jedne strane opravdano upozorava na globalne tendencije kreiranja ideološke močvare kao kolonizatorskog instrumenta zapadnih zemalja naspram zemljama bivšeg Istočnog bloka, da bi onda sam propustio da svoje čitaoce obavjesti o autentičnoj i vjerodostojnoj istorijskoj građi o saradnji pokreta Draže Mihailovića sa okupatorom i njegovim kolaboracionistima uključujući državne institucije i vojnu silu NDH, zbog koje, a ne zbog navodne komunističke ideološke krutosti, datume vezane za Ravnogorski pokret jednostavno ne možemo uzimati za ozbiljno u formiranju antikolonijalnog, ili bilo kakvog ozbiljnog nacionalnog narativa. Međutim, profesor Ković svoju nedosljenost, bez ikakvih konkretnih dokaza, prebacuje drugima, pa će tako i neki „laici lako primetiti saglasnost između srpskih umanjivača jasenovačkih brojeva i sistematskih napora da se genocid nad Srbima relativizuje i porekne, koji dolaze iz Hrvatske.“
Profesor nas ne obavještava o kojim laicima se radi i na koji način su opaske tih neimenovanih laika argumentovane, pa vjerovatno zato i ne imenuje navodne „srpske umanjivače jasenovačkih brojeva“, a još manje šta je od onoga što su neimenovani rekli odgovara onome što „dolazi iz Hrvatske“. I to vjerovatno radi što bi morao imenovati Muzej žrtava genocida i zbog toga što bi, u tom slučaju, svaki laik mogao ustanoviti da između rada ove institucije (konkretno autori poput Jovana Mirkovića, Slađane Bojković ili Dušana Nikodijevića) i „onoga što dolazi iz Hrvatske“ (ovdje je Ković također neprecizan, ali ako smo već prisiljeni nagađati na šta cilja, onda vjerovatno vidi na poricatelje genocida sa hrvatske radikalne desnice), nema nikakve korelacije. Kao što je ima učešće dr. Nemanje Devića i dr. Bojana Dimitrijevića na skupu “Rat, žrtve, nasilje i granice slobode u hrvatskoj povijesti 20. stoljeća” u Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu u februaru 2023., gdje je revizionističko izlaganje “Bosanska golgota četnika 1945. godine” u prisustvu filoustaškog ideologa i istoričara Zlatka Hasanbegovića nije značilo ništa drugo do kvazinaučno iživljavanje nad istorijskom istinom da NDH nije uništio niko drugi nego NOVJ i legitimaciju hrvatske desničarske tvrdnje o tom činu kao komunističkom nasilju, pa čak i genocidu nad hrvatskim narodom, što je teza kojom se koristio i Franjo Tuđman, čak i onda kada je predlagao da se u Jasenovcu zajedno sahrane kosti ustaških mučitelja i njihovih žrtava.
Ovom prilikom profesor Ković, za čudo, nije našao za shodno da nas panično podsjeti na njemačke globalne revizionističke tendencije i njihove manifestacije u srpskim akademskim krugovima. Umjesto toga, ne iznoseći ni jedan argument kojim bi osporio naučno utemeljene zaključke Muzeja žrtava genocida, poziva se na dokazano izmjenjeni izvještaj Srboljuba Živanovića (original iz 1964 i ono što Živanović više od deceniju iznosi u javnosti kao sadržaj tog izvještaja nisu podudarni, kao što je u knjizi Iskopavanja u Jasenovcu 1964. Godine-studija slučaja svedočenja dr Srboljuba Živanovića, Beograd 2021 pokazao Veljko Đurić Mišina), blago rečeno kontroverzne ličnosti koja tvrdi da je morala emigrirati iz SFRJ zbog zaključka o 700.000 žrtava sistema logora Jasenovac, iako je taj broj do 90-tih godina prošlog vijeka u Jugoslaviji bio široko prihvaćeni enciklopedijski i udžbenički podatak. Da dubioznost Kovićevih izvora bude veća, u originalu izvještaja iz 1964., koji između ostalih članova komisije potpisuje Živanović doslovno stoji:
„Na kraju bi želeli podvući, da na osnovu ovih nedovoljnih podataka ne bi mogli dati ni približan broj pogubljenih žrtava na području samog logora, jer istražena površina sondi nije dovoljna u odnosu na veliki broj i obim masovnih grobnica.“
Ali ako stručnjaci, zaposlenici srpske države u instituciji koja nosi naziv Muzej žrtava genocida mogu biti „srpski poricatelji genocida“, onda nam, ako ćemo po Koviču, nema druge nego vjerovati čovjeku koji tvrdi da su ga komunisti progonili zbog nečega što su i sami zastupali. I šta na kraju ostaje uglednom profesoru Koviću? Da nas obavjesti da su neke tvrdnje Bogoljuba Kočovića i Vladimira Žerjavića u pogledu žrtava Drugog svjetskog rata u Sloveniji i Međumurju prevaziđena novijim istraživanjima, baš kao da je bilo ko ozbiljan i kredibilan tvrdio da su ona nepromjenjivo sveto slovo, što je, posebno jasno iz studije Dušana Nikodijevića „Jasenovac između broja i žrtve“ koja je u izdanju MŽG izašla još 2019. godine i koja je dostupna na zvaničnoj stranici muzeja. Ono što, međutim, niko, osim uopštenim tvrdnjama, neosnovanim optužbama i pozivima na lov na vještice nije osporio Kočovićevu tvrdnju da popis stanovništva FNRJ iz 1948., dakle neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata, kada su u pitanju Srbi, ne pokazuje odstupanja od popisa iz 1931., a koja bi potvrdila procjene o 700.000 jasenovačkih žrtava od čega bi približno pola miliona činili Srbi. I što svakako nije dokaz da se u NDH nije dogodio genocid, ili da u njoj nije postojala genocidna namjera protiv srpskog naroda, već upravo suprotno, radi se o dokazu odlučnosti srpskih ustaničkih masa da pruže adekvatan otpor ustaškoj državi, takav da ona nikada nije uspjela da uspostavi vlast na cjelokupnoj teritoriji koju je proglasila svojom, pa tako ni svoju ubilačku infrastrukturu.
Polazeći od te neporecive činjenice o genocidu i herojskom otporu srpskog naroda, nemoguće je i jedno i drugo negirati na osnovu trezvenog i odgovornog naučnog pristupa pitanju broju žrtava. Upravo suprotno, pretjerivanja i propagadne fantazmagorije u kojima naročito prednjači Kovićev pouzdani izvor Živanović su ono što je oduvijek išlo na ruku negatorima, baš kao da takve gluposti naručuju. Sviđalo se profesoru Koviću, iz samo njemu poznatih razloga, ili ne, procjena o između 100 i 120.000 žrtava sistema logora Jasenovac je, za sada, najutemeljenija na dostupnoj građi i istraživanjima i što ne implicira da on neće biti revidiran ukoliko se dođe do novih dokaza. Ukoliko profesor Ković i njegovi istomišljenici imaju takve dokaze, neka ih prezentuju i tako doprinesu jednom od najbitnijih pitanja srpske istoriografije i kulture sjećanja. Pogotovo se to odnosi na Sveti arhijerjski sinod SPC koji se, nakdnadno oglasio vrlo uopštenim saopštenjem u kojem proziva „pojedince srpskog roda i, nadamo se, pravoslavne vere“ koji se „javno odriču svetih mučenika poričući njihovo postojanje“. Ko je taj koji poriče, šta tačno poriče i na osnovu čega se tvrdi da ti neimenovani ljudi koji navodno nešto poriču nisu u pravu? Ako se na ova pitanja ne mogu dati smisleni odgovori, sve će se više sticati utisak da, kada je u pitanju Jasenovac, u krugovima istaknutih nacionalnih i crkvenih revnitelja, zaista jeste riječ o licitaciji koja svakako nije metoda za utvrđivanje istorijske istine, već za zadovoljavanje daleko prizemnijih ambicija.
Piše: Vuk Bačanović za Preokret
Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret
Najveća greška je što se ne pravi razlika između žrtava stradalih u Jasenovcu i žrtava stradalih van Jasenovca na teritoriji NDH. Moji prababa i pradeda su ubijeni na kućnom pragu. Oni nisu žrtve Jasenovca, ali jesu žrtve genocida.