GORAN SARIĆ: ​Jedna avganistanska svadba

Njegov je otac, po struci farmaceut, ovdje u komšiluku imao malu radnju mješovitom robom. U njoj sam često kupovao voće, povrće i turski kruh. Tu smo se postepeno zbližili, stranci u tuđoj zemlji. I sad smo, eto, zvanice na njegovom svadbenom slavlju…

Cijelu noć i jutro je padala kiša. Ali čim je malo jenjala, ugrabio sam priliku da odradim uobičajeni krug ulicom. To nije duga ulica, svega petstotinjak metara, ali ako napravim krug i po, dva, to je sasvim dovoljno za “razgibavanje” proteze. Osim toga je korisno za krv, motorno ulje naših tijela, da brže prostruji venama.

Čeka nas dug dan. Idemo u Waalwijk, stotinjak kilometara od našeg mjesta, na svadbeno slavlje Avganistanca Sulija, jednog od najboljih drugova našeg najmlađeg sina Tibora. Njih dvojica se znaju i prijateljuju još od nižih razreda osnovne škole.

Suli je kao dječak bio fin i blag, a i sada je isti kao mladić. Bucmast, onizak, tih, vazdan sa smiješkom na uglovima usana.

Njegov je otac, po struci farmaceut, ovdje u komšiluku imao malu radnju mješovitom robom. U njoj sam često kupovao voće, povrće i turski kruh. Tu smo se postepeno zbližili, stranci u tuđoj zemlji. I on me je odmah “kupio” istim tim osmijehom koji je Suli, očito, naslijedio od oca.

Kasnije su se Sulijevi preselili u blizinu Den Haga. Ali, on i naš sin su ostali u kontaktu. Tako smo znali da je “naš” mali Avganistanac, nakon uspješno završene srednje škole, upisao očevu struku, i da mu studiranje ide super, te da već nekoliko godina ima ozbiljnu djevojku, takođe Avganistanku, imenom Màrva. Katkad bi opet svraćao do nas: ista ona dobrica Suli, samo fino izrastao, ne više u “džepnoj verziji”, opet s čarobnim smiješkom na usnama.

I sad smo, eto, zvanice na njegovom svadbenom slavlju. Nisu nas zaboravili. Biće, veli sin, petstotinjak ljudi, u velikoj sali na jugu Holandije.

Malo je nezgodno što tu, osim mladoženje i njegovih, nećemo znati nikoga. Pardon, sa jednom iznimkom, i to važnom. Na slavlje je, naime, pozvan i Sulijev i Tiborov učitelj iz osnovne škole, meester Denis sa suprugom. Njih dugo poznajemo.

I to je jedna lijepa priča u priči. Bivši učenici su prije nekoliko godina učitelja pronašli na fejsu i zatražili prijateljstvo. On ga je odmah prihvatio i uskoro su se sreli. Uslijedilo je mnogo lijepih druženja, samo što to od tada nije odnos učitelja i učenika, nego prijatelja.

Mada nisam ljubitelj velikih slavlja – meni je nekad i desetak ljudi za stolom previše – veselim se ovom odlasku. Jer, osim novog susreta sa Sulijem i njegovima, zanima me i sve u vezi sa slavljem: muzika, jelo, ponašanje, odjeća… Ono malo što znam o njihovoj je zemlji šturo, “pokupljeno” iz filmova i literature, te druženja s jednom finom porodicom u našem prvom azilcentru, u gradiću Drontenu.

Tamo smo, naime, u prvo vrijeme kućicu dijelili s jednim avganistanskim novinarem, njegovom suprugom i dvoje male djece. Nas dvojica smo sate i sate proveli u razgovorima – ja na škrtom, on na znatno boljem engleskom – ja o iskustvima ratnim, a on o “talibanskim”. Sjećam se da mi je jednom rekao: “S ruskim okupatorom si se još kako-tako mogao provlačiti, na razne načine zaobilaziti cenzuru. Ali kad su na vlast došli vjerski fanatici, postalo je “gusto”. Na kraju sam morao ‘debelo’ platiti da se s porodicom izvučem iz kaveza i da dođemo ovdje u Holandiju.” Na rastanku mi je poklonio tespih (brojanicu) koji je dobio od majke. Da nas, kako je rekao, čuva od uroka. Sve sam to opisao u priči objavljenoj u knjizi “Isus na dovratku”. No, vratimo se svadbenom slavlju.

Na parking, kao po dogovoru, stižemo istovremeno kad i učo Denis i njegova Josta. Na ulazu u objekat nas dočekuju Sulijev otac – malo posijedio, trunku se pogurio, ali bih ga odmah poznao – i Sulijev stariji brat.

Poslije srdačnog pozdrava i grljenja, vode nas za naše mjesto – fin sto u uglu sa kojega ćemo imati odličan “pregled situacije”.

Nije sve puno, čini mi se da nema pet stotina ljudi, ali je sve nekako svečano i dostojanstveno, za naše prilike – odmjereno. To se uklapa u naša iskustva iz azilantskog perioda: Avganistanci su (kao i Iranci, uostalom) – barem oni koje smo mi na našem izbjegličkom putešestviju susretali – u većini tihi i pristojni ljudi. Kulturni. Kad bolje razmisliš, nije ni čudo. Nisu džaba upravo takvi pobjegli iz zemlje u kojoj “caruju” vjerski fanatici?!

Uskoro počinje muzika. Dominiraju timpani i klavijature. Poneki njen takt me podsjeti na velikog pakistanskog maga Nusrata Fateha Ali Khana, koga već decenijama rado slušam. Fino zvuči, ali se, barem mom uhu, nakon izvjesnog vremena sve učini malo jednolično.

Među posjetiocima se izdvajaju gorde djevojke u raskošnim haljinama, vitki mladići sa kao zift crnom kosom. Njihovi očevi i majke često pate od viška kilograma, smetaju im i stežu ih uska odijela i haljine. Ali svi su dobro raspoloženi. Muškarci i žene su tu, plešu jedni do drugih, ali u odvojenim krugovima. Vrhunac je svakako ples mladenaca: dugo se i vješto vrte oko svoje osi i jedno oko drugog, slično plesovima u nekim krajevima bivše Jugoslavije.

Jedini “minus” bio je što smo na klopu dugo čekali. No, kad je napokon stigla, bila je, kako se ono veli, vrijedna svake minute čekanja. Nekoliko vrsta riže, piletina, govedina, jagnjetina (da prste poližeš), patlidžani, leća, neke ukusne ćuftice…

Nakon toga se teško pleše. Opraštamo se s domaćinima uz obećanje da ćemo se naskoro opet sresti. Ovaj kontakt ne smijemo zapustiti. Potom krećemo kući, puna srca i još punijih trbuha.

Valja mi pohititi. Žedan sam, a u frižideru me čeka hladno tamno pivo.

Izvor: Prometej
Foto: MidJourney prompt by Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top