Poslednja priča o Žarku Lauševiću, najlepšem glumcu ovih prostora…
“Gledaj me, i sećaj se.”
Tako je jednom rekao Šilja, obrijana obrva koja će posle ući u modu jer nisi bio opasan ako nisi imao izrezanu obrvu. Šilja je bio u “Sivom domu”, Šilja je bio Žarko Laušević i Žarko Laušević je bio Šilja, i desetak godina kasnije, kada glumac bude u pravom zatvoru, a ne u onom iz kojeg može da se upadne pravo u krevet jedne gospođe, biće onih koji će govoriti o predskazanjima.
Kakve budale, kao da je iko mogao da nasluti kakav će život imati Žarko Laušević, taj princ pozorišta i filma, taj najtalentovaniji, najlepši glumac, taj šmeker kakvog cetinjske ulice, budvanski talasi, beogradske daske, njujorške skele, zagrebački pajzli, spuške rešetke, nikada nisu videle, niti će.
Niko, pa ni Holivud, a kamoli ovo maleno slepo crevo sveta.
Bilo je možda većih glumaca – mada teško da je bilo takvih glasova, takvog sirovog talenta koji je patio kada bi ga ukalupili – i bilo je možda većih zvezda no što je to, na koncu, i mogao postati mali Šilja, ali takve sudbine nije bilo nikad.