J. KARAMATIJEVIĆ: Tri hiljade mrtvih Samarjana

Njegova Svetost patrijarh srpski g. Porfirije je u nedjelju 26. novembra izvršio osvećenje zavjetnog Hrama Sv. Save u Foči. Sudeći po onome šta je i kako Njegova Svetost tom prilikom rekao, ovaj čin “osvećenja hrama”, prije bi se mogao nazvati konačnim i svečanim činom sveštenog “zapišavanja teritorije”, i to teritorije koja je prije toga dobrano očišćena i oprana. Krvlju, razumije se. I suzama. Posve biblijski.

Jer tako kako je koncipirana, njegova propovijed bi mogla biti čak solidna nedjeljna pouka da je, štatijaznam, izgovorena u Rakovici, Bežaniji ili na Čukaričkoj padini. Međutim, ako uzmemo u obzir gdje je, kako i zašto Svjatješi nastupao, kontekst čini da se ona pretvori u jednu moralnu perverziju, upravo sasvim nalik na one koje je svojim pričama izobličavao autor Parabole o milostivom Samarjaninu, to jest onaj za koga je Porfirije u Foči rekao kako je “smisao našega postojanja”.

Njegova Svetost je svoju propovijed otpočeo “motivom” izgradnje crkve “nasred Foče”. Za one koji ne znaju, riječ je o referenci na (narodnu) pjesmu “Hoćemo li čoče, čoče, gradit crkvu nasred Foče” koja, čak i kada zaboravimo sva jeziva i opskurna dopevavanja iz različitih perioda, nikako nije mirotvoračka. Helem, čak i ako ostavimo po strani pjesmu, i nastavak besjede zapravo je sasvim u istom duhu. Naime, izgradnjom crkve “nasred Foče”taj grad je tek dobio dušu, što bi samo moglo značiti da je prije, tokom svoje viševjekovne istorije, bio bezdušan. Na stranu što u Foči već više od 150 godina postoji Crkva Sv. Nikole, to, po svemu sudeći, nije bilo dovoljno. Jer za dušu je, izgleda, baš neophodno da crkva bude “nasredFoče”. Zašto? Zato što, rekao je Porfirije, “postavljanje hrama posvećenog Svetom Savi u centar grada otkriva i pokazuje pravac i smernice života ljudi koji ovde žive, što znači da Jevanđelje Hristovo uređuje odnose unutar jednog naroda, jedne Crkve, ali i odnose sa drugima koji su drugačiji.”

A kako to u praksi izgleda, poručuje, trebalo bi tako da bude, jevanđelje koje se čitalo u nedjelju, čuvena Parabola o milostivnom Samarjaninu. Poenta ove priče je, Porfirije s pravom kaže, to da “oni koji pripadaju istoj veri, istoj Crkvi, istom narodu, u ovoj biblijskoj povesti, nisu pomogli ranjenome. Ali, jedan koji pripada drugom narodu – Samarjanima, a Samarjani su bili za Jevreje narod pogrešne vere, kojima čak ni na veselja nisu odlazili, pomaže ranjenom. On mu vida rane, uzima gu u naručje i nosi u gostionicu. On moli gostioničara da ukaže svaku vrstu pomoći ranjenom i obećava da će sve troškove oko brige On kasnije izmiriti. Pitao je Gospod, ispričavši ovu priču, pripadnika izabranog naroda i ispravne vere: Ko je bližnji ovome čoveku? Ovaj odgovara: Onaj koji mu je pomogao. I Gospod ga savetuje da i on čini tako. Patrijarh je zaključio da zatvaranje u sebe, u svoj egoizam, u svoj pogled na svet, može biti pogubno i suprotno Jevanđelju Hristovom, te da smo pozvani na čovekoljublje prema svakom čoveku, jer je svaki čovek naš bližnji.”

Zato je Porfirije srećan što je njegov “izabrani narod”, onaj kome se obraća, upravo ovu opasnost izbjegao i nije se zatvorio u “svoj egoizam”, već u harmoniji živi sa “drugima koji su drugačiji”, a naročito onima koji su “pogrešne vere”, o čemu, sad je jasno, upravo svjedoči podizanje crkve “nasred Foče”.

To što Porfirije nije smio da kaže ko su tačno ti Samarjani nije posljedica, daleko bilo, nedostatka smjelosti, već, sasvim sigurno, njegovog nastojanja da, kao i autor Parabole, govori u “pričama i zagonetkama”, a “ko sluša, da razumije”. Eto, tako je.

Osim što nije.

Jer Parabola o milostivom Samarjaninu, u vrijeme kada je izgovorena, nije bila nikakva “priča i zagonetka”. Naprotiv, bio je to ne prst, već noga u oko pripadnicima Nazarećaninovog izabranog naroda, šamarčina koju im je udario zbog njihovog rasističkog odnosa prema onima koji bi trebalo da su im bližnji.

Bilo je to kao kada biste danas, štatijaznam, Srbima u Foči rekli da im Jevanđelje poručuje kako su Bošnjaci njihovi bližnji, te da od odnosa prema njima zavisi njihov odnos sa Bogom. Da, da, od odnosa prema onim Bošnjacima kojih u toj Foči sada nema ni sto glava, a bilo ih je na hiljade, jer Foča je vjekovima bila njihova čaršija. Onih Samarjana, pardon Bošnjaka, kojih je u posljednjem ratu samo u Foči i njenoj bližoj okolini, pobijeno oko tri hiljade, što Porfirije i „knezovi judejski” ne žele da znaju. Onih čije su žene mjesecima sistematski silovane, na stotine njih, tu, nasred Foče, čak i tamo gdje je Porfirije, veče uoči osvećenja zavjetnog hrama, mirno prenoćio, u “Zelengori”, tom hotelu-mučilištu. Onih čije su kuće, vrtovi, džamije, šadrvani, magaze, spomenici stvarne fočanske, bošnjačke, bosanskohercegovačke, srpske i jugoslovenske istorije brutalno i divljački perverzno počišćeni sa lica zemlje, a za koje se danas, nakon što su neki obnovljeni, “izabrani narod” uglavnom pravi da ih ne vidi. Bilo bi to kao kada biste Srbe u Foči pitali, kao što je Bog pitao Kaina, “Gdje je brat tvoj?”

Bilo bi to, na kraju, kao kada biste Srbima u Foči rekli da ne pominju ime Božje, a ni ime Sv. Save koji je “povezivao Istok i Zapad” (Porfirije), dok svakome kome su nešto oteli ili nažao učinili, po mjeri Jevanđelja, “ne vrate četvorostruko” i sve dok nasred Foče ne podignu crkvu ili džamiju pokajnicu, svejedno je, najbolje obje, u kojima će biti ispisana imena sve jednog Samarjanina na pravdi Boga stradalog u tom gradu, a sve kako bi se znalo šta to biva kada “Jevanđelje Hristovo ne uređuje odnose unutar jednog naroda, jedne Crkve, ali i odnose sa drugima koji su drugačiji”.

Piše: J. Karamatijević za Preokret
Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret             

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top