VLADAN VUKLIŠ: Treba li da vam crtam?

Treba li da vam crtam?

Vjerujte da treba. Često crtam sam sebi. Tako je lakše. Kada se nacrtaju, stvari se vide mnogo jasnije.

U prilogu je mapirani dijagram stradalih partizana sa teritorija Hrvatske i BiH (po mjestu rođenja, prema popisu iz 1964), organizovan u 11 regija, tri perioda i tri nacionalnosti. (Detaljnije objašnjeno u legendi.)


Nauka inače ne trpi isključivost i vulgarnu simplifikaciju, pa tako bi i tumačenje ovih podataka u crnobijelim crtama bilo nezahvalno. Shvaćeni u kontekstu i u združenom znanju o Drugom svjetskom ratu kod nas, ovi podaci, bar po mom mišljenju, pobijaju poimanja o ekskluzivitetu žrtve, ali isto tako ruše one mitove koji imaju za cilj nivelaciju stradanja. Za konstruktivno tumačenje potrebno je shvatati procese u njihovim dramatičnim promjenama, ali i finese koje život znače, a koje najčešće ne mogu da se iskažu brojevima.

Podatke svako može da čita na svoj način. Za mene, vizualizacija je uglavnom potvrdila prethodne utiske, ali je dodala i nove.

Reći ću nekoliko stvari:

● Potpuno je neosporno da je srpski narod nosio najveći teret Narodnooslobodilačke borbe. Srpski udio u imenima stradalih partizana je jasan: 78% u BiH, 61% u Jugoslaviji (računajući Crnogorce) i 44% u Hrvatskoj. Svakako, raspon se povećava ukoliko računamo per capita. To je i očekivano, jer su Srbi bili glavna meta ustaškog režima i NDH. Mapiranje potvrđuje korelaciju između intenziteta terora nad Srbima i oružane borbe.

● Na posebnom mjestu je Bosanska Krajina, koja je imala 28% stanovnika u BiH, 49% među njenim stradalim stanovništvom, te 51% među stradalim partizanima. Štaviše, bosanskokrajiški Srbi su kroz cijelo trajanje rata davali gro boraca i time zadržali izrazito disproporcionalan odnos, daleko najveći među regijama: oni čine 92% palih krajiških i 47% palih bosanskohercegovačkih partizana.

● S tim u vezi, kada govorimo o prvim fazama rata (1941–1942), treba biti jasno da je teret borbe, one koja proističe iz samoodbrane srpskog stanovništva, ipak regionalno disproporcionalan. Prostorno gledano, usporediv teret sa Bosanskom Krajinom tek združeno dijele krajiška područja u Hrvatskoj i istočnobosanski krajevi.

● Svakako, suštinsko razumijevanje ranijih faza zahtjeva i dubinsku perspektivu. Istakao bih dvije važne stvari. Prvo, kada govorimo o ustanku, nemoguće je govoriti o istom bez isticanja uloge Komunističke partije Jugoslavije. Narodnooslobodilački pokret i partizanski odredi su rezultat spajanja dva paralelna toka: srpske samoodbrane, koja pokretu daje brojnost i snagu, odnosno komunističke organizacije, koja pokretu donosi strukturu i usmjerenje. Drugo, prisustvo komunista kao multietničke organizacije najavljuje početak procesa otvaranja ustanka za nesrpske borce. Rezultati u prvoj godini rata jesu zaista skromni (pogotovo ako se računa u odnosu na broj stanovnika), ali su ipak vidljivi. To je posebno jasno na primjeru Dalmacije, koja će sa većinski hrvatskim palim borcima već kroz period 1941–1942. brojčano premašiti sve regije osim Bosanske Krajine, Istočne Bosne i Like.

● Podaci jasno remete i sliku da su Srbi potpuno samostojno nosili borbu sve do pada Italije. Svakako, pad Italije je važna prekretnica, ali ona, bar što se tiče Hrvatske, ne pokreće, nego (znatno) ubrzava već započete procese. Trebalo bi uzeti u obzir da podaci o stradalim partizanima nisu isto što i podaci o strukturi partizanskih snaga u istom periodu. Podaci za 1943. godinu nisu tek presjek tadašnjeg stanja, nego su ujedno rezultat procesa iz prethodnog perioda. Drugim riječima, mnogi od poginulih partizana u toj godini prišli su pokretu ranije. Na primjer, među poginulim Dalmatincima u 1943. svakako ima novajlija koji ginu u njemačkoj ofanzivi te jeseni, ali ima i mnogih koji su još u prethodnoj godini stupali u dalmatinske brigade a zatim se tukli širom zemlje. Poznato je da se na Sutjesci borilo oko 5.200 Dalmatinaca, uglavnom Hrvata. Dalmatinci zatim nastavljaju da nose veliki teret rata usljed velikih njemačkih ofanziva, ali i partizanskih operacija u priobalju.

● Pomenuti procesi su donekle vidljivi, iako u manjem obimu, u većinski hrvatskim regijama primorsko-goranske i sjeverozapadne Hrvatske. Nije još tačno utvrđeno, ali nećemo pogriješiti ako kažemo da je omjer Srba i Hrvata u partizanima Hrvatske sredinom 1942. bio dva prema jedan. Ako svedemo cifre srazmjerno broju stanovnika, vidimo da je hrvatska zajednica u Hrvatskoj u 1941. davala jednog poginulog partizana na srpskih 16, a taj omjer će u 1943. biti jedan prema pet.

● Na sličnom tragu, mada kasnije nego u Hrvatskoj, početak pojačanog priliva Muslimana u 1943, koji raste kroz narednu godinu, rezultuje njihovim povećanim udjelom u palim partizanima do kraja rata, što je posebno vidljivo u istočnobosanskoj regiji. Zadržao bih se na 1943. godini, jer je ilustrativna: udio Muslimana u tada stradalim partizanima iz četiri regije BiH, ako izuzmemo izuzetno kontrastni primjer Bosanske Krajine (281 Musliman od 6.908 palih boraca ili 4%), nije više tako nesrazmjeran (1.104 od 4.795 ili 23%), pa ni tako dalek od udjela u stanovništvu (31% u BiH). Naravno, ponovićemo i okvir za tu godinu: srpskih partizana iz BiH i Hrvatske u 1943. stradalo je 22.282 od 34.370 ili 65%, dočim su Srbi činili 29% stanovništva. Što se mene lično tiče, naučna etika mi nalaže da prvo ne čitam bez drugoga, ali ni obrnuto, da drugo ne čitam bez prvoga.

● Nesrazmjere u stradanju su potpuno razumljive. One reflektuju politiku genocida. To je ključ za razumijevanje, ne samo zašto neko odlazi u borbu, nego zašto i ne odlazi, ili pak odlazi kasnije. Većina Srba se bori jer smatraju da je to jedini logičan izbor. Mnogi odlaze u borbu da bi zaštitili svoje porodice, nerijetko i da bi ih osvetili. Sa druge strane, Muslimani i Hrvati koji odlaze u borbu čine dodatan rizik, jer njihove porodice često ostaju na neprijateljskoj teritoriji. To je faktor koji odvraća, koji odlaže odluku. Mnogi se usuđuju na taj korak tek kada se mijenjaju okolnosti, kada su se slobodne teritorije povećale i organizaciono razvile, pa se moglo računati sa kolektivnim izlascima iz okupiranih područja. Naravno, to njihovu odluku ne čini nimalo plemenitijom i vrednijom od odluke srpskih boraca, ali je važno sve te elemente imati u vidu. (Zapravo, obostrane odluke su komplementarne: hrvatski i muslimanski borci prilaze pokretu koji je u većini krajeva dominantno srpski, a tamo ih dočekuju komunisti i srpski borci koji su taj pokret već oplemenili pozicijom o zajedničkoj borbi.) Svakako ne treba ispustiti iz vida ni prisustvo oportunizma u kasnijoj fazi, kao ni činjenicu da se dešavalo da pokretu priđu i oni pojedinci koji su prethodno uprljali ruke. (Ovo se odnosi i na amnestirane četnike.) Sve su to kvalitativni elementi koji se ne smiju zanemariti, a u dubljoj analizi oni bi se morali proširiti i razraditi. (Ako budete razmišljali o tome pođite od sebe: kada ste posljednji put uradili nešto što je ispravno ali rizično po vaš društveni komoditet?)

● Dok gledamo brojčane podatke, ne smijemo da ispuštamo iz vida ono što nije kvantifikovano. Partizanski rat je potrebno sagledavati u njegovoj povezanosti sa drugim oblicima otpora, koji podrazumijevaju direktnu pomoć NOP–u na okupiranim teritorijama. Ta pomoć je imala razne forme: materijalni doprinos i aproprijacija materijala, skrivanje članova pokreta, održavanje punktova, političko organizovanje i propaganda, sabotaža, prikupljanje obavještajnih podataka… Nju nije lako iskazati ciframa, ali se ona zbog toga nikako ne može zanemariti. Pretjerane ili realne, tvrdnje Zagorke Umićević o Banjaluci kao nepokorenom gradu ili Rodoljuba Čolakovića o osloncu među većinom muslimanskih porodica u Mostaru, ozbiljna istoriografija još nije propisno obradila. (Ozbiljna istoriografija nisu pseudonaučne nekomparativne indukcije kojima se pokušavaju demonizovati čitavi narodi, pa ni takozvane analize netačnosti u partizanskoj kinematografiji.)

● Na kraju bih dao još jednu napomenu lične i etičke prirode. Naime, znatan broj Hrvata i Muslimana gine u pokretu nakon pada Italije (okvirna procjena: oko 65% među prvima i oko 70% među drugima). To je jasno. Između ostalog, radi se često i o borcima koji su prešli sa domobranskim jedinicama. Postavlja se pitanje: da li je njihova smrt manje vrijedna? Ovo se pitam ne kao istoričar, nego kao potomak boraca. Svaki nesrpski partizan koji je poginuo 1944–1945. možda je uzeo mjesto nekog srpskog partizana. Ako je pritom prešao iz domobrana, ujedno je smanjio borbenu gotovost okupatorske mašinerije. Moji djedovi, obojica nosioci spomenice, možda ne bi dočekali kraj rata da nije bilo tog velikog umnožavanja partizanske vojske. Da nisu, ne bi bilo ni mene. Život i smrt u svojoj ogoljenoj jednostavnosti.

P. S.

Pri izradi mape i pisanju svojih tumačenja, koristio sam se podacima kako ih je obradio dr Dragan Cvetković iz Muzeja žrtava genocida. Njegovi radovi o BiH (2009) i Hrvatskoj (2005) su na svačije zadovoljstvo dostupni online. Za ove interpretacije sam odgovoran isključivo ja.

Piše: Vladan Vukliš za Preokret,
Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top