VIKTOR IVANČIĆ: Širenje prostora gulaga – Javni život tajne od Ibsena do Snowdena

Duple aršine javnog mnijenja, uzgred budi rečeno, zgodno reprezentira i novinar iz Larssonove proze, objavljujući ilegalno dobavljene podatke o korumpiranom tajkunu, ali ne i legalno prikupljene informacije o serijskom ubojici, također tajkunu…

1.

Doktor Thomas Stockmann, banjski liječnik, otkriva da je voda u kupalištu zatrovana, opasna za zdravlje mještana i gostiju koji se tu dolaze liječiti. Nakon što o tome obavijesti upravu kupališta, pun entuzijazma predaje članak sa svojim otkrićem uredništvu lokalnoga lista (Narodni glasnik). Tamo isprva oduševljeno prihvaćaju njegov tekst, no nakon intervencije predsjednika općine, inače liječnikova starijeg brata Petera Stockmanna, poslušno uredništvo stornira objavljivanje. Vlast nastupa s argumentom da bi premještanje pogrešno postavljenog vodovoda i kanala s otpadnim vodama previše koštalo, a osim toga bi toplice bile zatvorene tokom dvije godine dok traju radovi, što znači da bi mjesto, koje živi od medicinskog turizma, pretrpjelo težak ekonomski udarac. Revoltirani doktor Stockmann samoinicijativno organizira zbor građana, želeći stanovnike upozoriti na kardinalnu zdravstvenu opasnost: da se truju onim za što misle da ih liječi. Zahvaljujući manipulacijama vlasti i novinara, te činjenici da dobar broj prisutnih čine kućevlasnici koji zarađuju iznajmljivanjem smještaja posjetiteljima toplica, na tom skupu biva popljuvan i ponižen. Slijedi ubrzano mljevenje egzistencije: doktor Stockmann ostaje bez posla i prihoda, otkaz dobiva i njegova kćerka, školska nastavnica, bijesna rulja kamenjem razbija prozore njihova doma, stanodavac zahtijeva da se obitelj iseli iz stana…

Henrik Ibsen u „Neprijatelju naroda“, napisanom 1882., anticipira figuru koju danas običavamo nazivati zviždačem. Doktor Stockmann je skoro stoljeće i pol star literarni prethodnik neželjenih dojavljivača istine kao što su Edward Snowden, Julian Assange, Chelsea Manning i tisuće drugih, manje poznatih.

Ono što Ibsen nije anticipirao (niti mu je to bila namjera) budući je nered u izboru geografskog smjera izmicanja teroru. Pri kraju drame, naime, njegov zgađeni junak odlučuje s porodicom emigrirati iz Norveške u Ameriku, „u Novi svet“ („Zar ovde da ostanem… ovde gde su me kao narodnog neprijatelja vezali za stub srama, gde su me žigosali, prozore mi polupali?“), da bi naposljetku ipak ostao, riješen nastaviti borbu na drugi način. Tamo dakle gdje je doktor Stockmann nekoć pomislio otići i udahnuti slobodu, trinaest decenija kasnije zbog krimena identična njegovu Chelsea Manning je osuđena na trideset i pet godina robije, a Julianu Assangeu, dok u britanskoj tamnici čeka izručenje SAD-u, sprema se optužnica i zatvorska kazna čije će trajanje, prema najavama, premašiti starost Ibsenova književnog djela.

2.

U eseju „Stanje koje zovemo izgnanstvom“ (1987) Josif Brodski, čvrsto se držeći duha vremena, a taj je bio poduprt armirano-betonskom staturom berlinskog zida, žustro pothranjuje bipolarni karakter Kugle kojom se, u grubim crtama, prostiru međusobno nepomirljivi imperiji zapadnih sloboda i istočnih diktatura. „Premeštanja i izmeštanja su postala opšte mesto u našem veku. A ono što je zajedničko za našeg pisca u izgnanstvu i gastarbajtera ili političkog izgnanika je: bekstvo iz goreg u bolje. Suština je u tome da čovek iz tiranije može biti prognan samo u demokratiju.“

Nekih četvrt vijeka kasnije upečatljivi primjeri pokazuju ne samo da „suština“ nije u tome, nego da, po svemu sudeći, nikada nije ni bila. Edward Snowden bio je prinuđen bježati u suprotnome pravcu, iz „demokratije“ u „tiraniju“, odnosno iz liberalne Amerike u autokratsku Rusiju, e da bi izbjegao politički proces i doživotni zatvor zbog toga jer je obznanio nepobitnu istinu da sigurnosni aparat demokratske države na nedemokratski i nezakonit način nadzire i devastira privatnost takozvanih slobodnih građana, kako u zemlji, tako i u inozemstvu. To, dakako, nipošto nije znak da se satrapija Vladimira Putina demokratizirala: privremeno sklonište za zviždača tek je povoljni nusproizvod američko-ruskog antagonizma.

Ipak, bode oči saznanje da niti jedna od zemalja koje se diče liberalno-demokratskim – „zapadnim“ – atributima, gdje stavke poput zaštite ljudskih prava, slobode govora & medija ili privatnosti pojedinca uživaju biblijski status, nije smogla snage pružiti Snowdenu utočište i obraniti ga od političkog progona. Nasuprot „suštini“ koju izlaže čuveni disident i nobelovac, sada spas od terora „demokratije“ osigurava „tiranija“. Svijet kakvoga je on opisivao, bez obzira na vjerodostojnost tih opisa, nepovratno je nestao, ali, prilično bizarno, obvezujući rakurs i dalje ostaje na snazi. O tome svjedoči, na primjer, i skandalozni napor državnog tužilaštva Švedske, zemlje koja slovi kao svjetska prvakinja u uzgoju i njegovanju liberalnih tekovina, da Julianu Assangeu napakira lažnu optužbu za silovanje. Valjda bi i pokojni Josif Visarionovič bio zavidan: sibirska hladnoća pravosudnih procedura u ataru slobodarskog zapada bila je dostatna da ledi krv u žilama.

Poput doktora Stockmanna, svi spomenuti akteri nose grijeh da su istine što ih je vlast stavila pod ključ i tretirala kao najstrože čuvane tajne, premda bi uvid u njih nesumnjivo bio u općem interesu, nastojali učiniti javnim. Što onda treba značiti prividno odsustvo nekadašnjega geografskog i ideološkog reda u zveckanju lancima? Širenje područja gulaga? Potpuno brisanje razlike između neovisnoga novinarstva i neprijateljske špijunaže? U najmanju ruku: ako dolazi do sve dramatičnijih napetosti između istine i demokracije, zašto bismo ustrajavali na tome da je demokracija istinita?

3.

Nakon hapšenja u svibnju 2010. Chelsea Manning – tada još muškarac, s imenom Bradley – prebačena je u Kuvajt, u zatvor logora Arifjan, gdje puna dva mjeseca provodi u kavezu („Reklo bi se kavez za životinje“, svjedočila je na suđenju, „mislila sam da ću tamo umrijeti“.), a u ljeto završava u bazi Quantico u Virginiji. Smještena je u samici od četiri kvadratna metra u kojoj provodi dvadeset tri sata dnevno, pod danonoćnom rasvjetom i stalnim video nadzorom, oduzet joj je jastuk, samo tri sata tjedno smije gledati televiziju, zabranjen joj je svaki oblik tjelovježbe, spavati ne smije od pet ujutro do osam navečer, svaki tjedan šišaju je do gola…

Većinu vremena provodi čitajući, izvještavaju novinari Spiegela Marcel Rosenbach i Holger Stark. Ibsen nije na repertoaru – Manning u studenome počinje čitati roman „Muškarci koji mrze žene“, prvi iz trilogije „Millenium“ preminuloga švedskog novinara Stiega Larssona. „Lisbeth Salander, ženski glavni lik, hakerica je koja sa sigurnošću mjesečara putuje računalnom mrežom, uvijek u potrazi za zanimljivim informacijama. Pustolovine junakinje iz romana trebale bi se činiti poznatima zatvoreniku u Quanticu, s jednom razlikom: kod Salander priča ima sretan kraj“, pišu njemački publicisti.

To sa „sretnim krajem“ vrlo je relativno, na što ćemo se osvrnuti kasnije, no dosta je sigurno da dio razloga popularnosti Larssonova romana (jednog od najprodavanijih krimića svih vremena) leži u intrigantnome partnerstvu dvaju nosećih protagonista, novinara i hakerice, Mikaela Blomkvista i Lisbeth Salander, koji udružuju svoja umijeća u borbi protiv zla i zajedno nastupaju kao hibridni zanatski stroj. Barem je novinarima ta simbioza morala tjerati sline na usne, jer do neslućenih razmjera proširuje mogućnosti profesije u digitalnoj eri. Poslije su se u književnoj i filmskoj sferi namnožile brojne kopije i varijacije. U australskoj seriji „Šifra“ (The Code), recimo, vještine su čak dovedene u krvno srodstvo: haker i novinar su rođena braća, od kojih je jedan u stanju izbjeći zakonska i tehnološka ograničenja da bi dospio do skrivenih informacija, dok drugi raspolaže znanjem da iz sirove informativne građe destilira vijest.

Nakon bezuspješne žurnalističke istrage, Salander organizira hakerski upad u privatnu elektronsku poštu korumpiranog industrijalca Hansa-Erika Wennerströma i kopira diskreditirajuće podatke, a zatim Blomkvist otkriće objavljuje u časopisu Millenium, te negativca izručuje pravnoj državi i moralnoj osudi javnog mnijenja. Da bi se pribavili dokazi o kršenju zakona bilo je nužno prekršiti zakon. Po normativima tradicionalne žurnalističke etike krađa privatne korespondencije smatra se nedopuštenom, te je novinar kastriran, izgubljen u slijepoj ulici, no hakerica ne priznaje takve moralne obzire, građansko-liberalne dogme i zakonske limite. Lisbeth Salander rukovođena je, može se reći, etikom radikalnog aktivizma, s devizom po kojoj „cilj opravdava sredstva“, uz uvjet da je cilj u službi pravde i(li) javnog dobra. Larsson je bio dovoljno dobar pisac da tu pretpostavku prikaže labilnom.

Šest godina po objavljivanju romana, profesionalni križanac Blomkvist-Salander ukazuje se izvan polja fikcije, i to u multipliciranom izdanju. Stotine tisuća dokumenata koji obuhvaćaju ratne dnevnike iz Afganistana i Iraka, te diplomatske kablograme – od kojih je značajan dio pribavila i dostavila Chelsea Manning – WikiLeaks pod vodstvom Juliana Assangea daje na uvid novinarima New York Timesa, Guardiana i Spiegela, kojima se kasnije pridružuju oni iz Le Mondea i El Paísa. Više tjedana novinari biraju i obrađuju sirovi materijal – jer ga je valjalo „selekcionirati, presložiti, protumačiti, staviti u kontekst“ – da bi najvažnije priče osvanule u vodećim svjetskim medijima. Tek potom WikiLeaks kompletnu golemu dokumentaciju, dotad obilježenu pečatom „državna tajna“, stavlja na mrežu i čini javno dostupnom.

4.

Upravo ta nezamisliva gesta – „Objavimo sve!“ – povod je za medijsko granatiranje koje američka vlada provodi kako bi diskreditirala Juliana Assangea i WikiLeaks. Naizgled paradoksalno, novinari se u premoćnoj većini zbijaju oko stava vlasti, kao pčele uz maticu. Rasprava se ubrzo sa sadržaja dokumenata – u kojima leže dokazi o zločinima, korupciji i zloupotrebi vlasti – preusmjerava na onoga koji je dokumente obznanio i time navodno ugrozio nacionalnu sigurnost.

„Postojao je gotovo potpun konsenzus da je WikiLeaks sotonski“, veli Glenn Greenwald: „Nije zapravo bilo ni pretvaranja da bi mogla postojati razlika između toga kako razmišljaju novinari i toga kako razmišljaju politički dužnosnici.“ Ili, kako je to formulirao Robert McChesney: „Odgovori američkih novinara i komentatora na otkrića WikiLeaksa često se nisu razlikovali od onih koje su davali vladini spin-maheri.“ Umjesto kritičke distance i preuzimanja kontrolne funkcije, kako se već milozvučno tepa u žurnalističkim psalmima, vodeći mainstream mediji zatječu se u položaju mahovine koja se veže uz vladajuće stablo.

Nema sumnje da refleksna, dugo usađivana odbojnost prema stavu „Objavimo sve!“ učvršćuje to savezništvo. Čak i novinari koji se izdaju za tvrde zagovornike slobode medija i kritičke funkcije profesije osjećaju nelagodu i prelaze na stranu izvršne vlasti, jer slute da se radi o napadu na političku jezgru sustava, naime o pokušaju da se državi oduzme monopol na tajne, da joj se odrekne status ovlaštenog čuvara tajni, što vlast tumači kao namjeru uništavanja države same po sebi. Iz zbiljski demokratske perspektive, taj je žurnalistički manevar vrijedan prezira, no sama dijagnoza u osnovi nije pogrešna.

Zagovor djelomične transparentnosti u najboljem slučaju upućuje na popravljanje postojećeg poretka, dok zahtjev za maksimalnom transparentnošću implicitno smjera na promjenu poretka, jer ovaj takvo što evidentno ne može podnijeti. Naknadno je to potvrđeno silinom represivnog udara na one koji su se drznuli skriveni dio djelovanja državnog aparata izložiti javnome uvidu. U tome leži bit sukoba između vlasti s pridruženom medijskim pogonima i WikiLeaksa: prvi se groze revolucionarnih pretenzija. Prioritet je zaštita vladajućeg sistema. Stoga opasnija od samih neugodnih objava jest zamisao koja ih potiče, a to je država bez tajni.

Na oholost primjedbe koja uobičajeno stiže iz profesionalnih krugova, da „Assange nije novinar“, najuputnije je odgovoriti: Pa što onda? A zapravo – ako ovaj to i nije po svojoj profesiji, jeste po svojoj vokaciji; ako i nije novinar u pogledu zanata, jest u pogledu poslanja. Jer motoričku suštinu novinarstva ipak bi trebala činiti težnja ka istini, što su Assangeovi kritičari, zaokupljeni teškom problematikom sigurnosti i stabilnosti, očigledno zaboravili. Utoliko su mogli jedino oportunistički okrenuti glavu od činjenice da je omraženi subjekt, poput doktora Stockmanna koji otkriva da je kupalište zagađeno, ukazao na zagađenje demokracije. Što reče Jakob Augstein: „Novinar koji WikiLeaksove podatke najprije vidi s gledišta nacionalne, ili još gore zapadnjačke sigurnosti, sam se uspješno umirovio – pa tako i medijsku slobodu.“

No, što s „demokracijom“, kada sve upućuje na otmicu tog opjevanog pojma, da bi ga se izjednačilo s vladajućim režimom?

5.

Drugi nobelovac u ovome tekstu, pisac Mario Vargas Llosa, u jednom eseju iz siječnja 2011. uspostavlja izravnu vezu između liberalnih nagnuća i informativne blokade, odnosno između demokracije i tajne, kao da se ova prva u potpunosti realizira tek u aspektima koji „korisnicima“ moraju ostati nepoznati: „Nijedna demokracija ne bi mogla funkcionirati kad bi nestalo povjerljivog odnosa između dužnosnika i vlasti niti bi moglo biti dosljednosti u bilo kakvoj politici na polju diplomacije, obrane, sigurnosti, javnog reda, pa čak ni gospodarstva kad bi procesi koji determiniraju te politike bili u svim svojim instancama potpuno izloženi svjetlu javnosti. (…) Informacijska samovolja nema nikakve veze sa slobodom izražavanja, prije će biti da joj je antipod.“

Nedjela WikiLeaksa za Vargasa Llosu su „informacijski ekshibicionizam“ koji vodi u „paralizu institucija“ i ima „autoritarne nakane“, nahranjene „utopijskim i anarhističkim snom o potpunoj transparentnosti“. „Ne radi se, dakle, o borbi protiv ‘laži’, nego, u stvari, o zadovoljavanju te morbidne i nezdrave znatiželje civilizacije spektakla, civilizacije našeg vremena u kojoj se novinarstvo (kao i kultura uopće), čini se, razvija vođeno isključivo ciljem da zabavi. Gospodin Julian Assange utoliko nije veliki borac za slobodu, nego uspješan zabavljač i animator, Oprah Winfrey za informacije.“

Godinu dana nakon tiskanja tog štiva gospođa Oprah Winfrey cvrkuće na slobodi, a gospodin Julian Assange završava u prisilnoj izolaciji u ambasadi Ekvadora u Londonu, odakle će poslije sedam godina biti deponiran u britanski zatvor, čekajući transport za onaj američki. Kako to da „demokracija“ ima potrebu utamničiti „zabavljača i animatora“? Smijemo li u tome prepoznati kakve „autoritarne nakane“? Šteta je što je Mario Vargas Llosa kasnije zašutio, jer bi bilo zanimljivo saznati na koji način fizičko i psihičko uništavanje osnivača WikiLeaksa – permanentnu torturu koju Chris Hedges s pravom naziva „egzekucijom u usporenom snimku“ – ugrađuje u svoju predodžbu liberalno-demokratskog režima, a ta se, kako smo vidjeli, svodi na pripisivanje arkadijskih kvaliteta socijalnom i političkom statusu quo.

6.

Piščev istup, međutim, dostojno reprezentira općeprihvaćeni stav da je institut državne tajne samorazumljiva stvar – postojanje skrivene zone unutar koje se razmjenjuju informacije i donose odluke, a da građani o tome ne smiju imati nikakvih saznanja – ali uz zgodan ideološki dodatak koji poručuje kako je riječ o demokratskom imperativu, pri čemu svako dovođenje u pitanje tako projektiranog i ugođenog sistema predstavlja osioni napad na demokraciju, „informacijsku samovolju“ s totalitarnim aspiracijama.

Ne bi li iz demokratske perspektive trebalo biti obrnuto? Ne bi li potpuna transparentnost imala biti uvjet da se režim smatra uistinu demokratskim? Kako to da se evidentan demokratski deficit – obilježen tajnom sferom političkog odlučivanja, s kojom građani mogu imati dodir jedino preko natpisa „Ne prilazi!“ – predstavlja kao pretpostavka demokracije, pa je dakle i konačno ispunjenje demokratskog obećanja moguće isključivo u invalidnoj i nedovršenoj verziji? Ili je taj čvor proturječja pametnije evidentirati kao uzurpaciju?

Sigurno je da Julian Assange drugačije gleda na problem. U jednom intervjuu simplificira priču na način da državu prikazuje kao neku vrst kutije u koju jedne informacije ulaze, a druge izlaze. „Unutar kutije neki su podaci brižljivo skriveni; vjerojatno je da se odnose na zloupotrebe vlasti, nepravde i slučajeve korupcije. Tako da, ako građani žele ostvarivati demokratsku kontrolu nad svojim državama, moraju znati što je u kutiji. Drugim riječima, u demokraciji bi kutija države trebala biti gotovo prozirna.“

Geoffroy de Lagasnerie u „crnoj kutiji“ države prepoznaje ne samo bazen izvršne političke moći, nego i one simboličke. On smatra da se silovita i gotovo histerična reakcija vladajućih na WikiLeaks pored ostaloga može objasniti „narcističkom povredom“ koju djelatnost te organizacije nanosi državnicima i visokim državnim službenicima. Ona im oduzima monopol na pristup rijetkim dobrima i time uskraćuje zadovoljstvo koje proizlazi iz slike sebe samih kao povlaštenih, superiornih bića, upoznatih s informacijama koje su običnim građanima, neukoj masi, nedostupne. A to izaziva gnjev. „Cjelokupna doktrina ove web-stranice usmjerena je na lišavanje državnih službenika onoga što im je društveno možda najvrijednije: sposobnosti da druge vide kao neupućene.“

Na ideološkom i praktično-represivnom planu, pak, „demokracija“ se štiti od radikalno postavljenog zahtjeva da se demokratizira. I to čini na drastično nedemokratski način. Slično spaljivanju vještica, progoni Assangea, Snowdena i Manning predstavljaju egzemplarna kažnjavanja: okrutnost sankcija ne proizlazi iz težine „zločina“, nego iz potrebe da se upozori na sudbinu koja čeka one koji se ne podvrgavaju vladanju i koji destabiliziraju politički poredak.

Od prevelike se upotrebe do prozirnosti izlizala stilska figura u kojoj spas demokracije služi kao izgovor za njeno storniranje, pa je očito da predstoji duga i mučna borba za vraćanje kidnapiranog pojma. Tvrdnje da se objavama WikiLeaksa ugrožava demokracija zato su iznad svega – opasne za demokraciju. Naročito kada dolaze od novinara, što upućuje na ljigavo solidariziranje medija s vlašću i pakt dviju elita koje bi smjele biti povezane jedino osjećajima sumnje i nepovjerenja. U takvome slučaju, kako smo se mogli osvjedočiti, model Blomkvist-Salander puca pod udarom neumoljive državne sile: novinar ostaje u okviru sistema, a pribavljač informacija putuje do đavola, ako se nije uspio skloniti na vrijeme ili pritajiti u ilegali. Umjesto kontrolora vlasti, korporativni mediji postaju propagandne depadanse aparata državne represije. Uostalom, tek kao jedan od segmenata vladajuće opsjene, ili – parafraziramo li Vargasa Llosu – utopijskog sna o mogućnosti suživota kapitalizma i demokracije.

7.

Za razliku od Ibsena, koji svog junaka vodi kroz dramu tako da se ovaj unatoč svim udarcima čvrsto drži istinoljubivosti i moralnih principa, Larsson u završnici romana „Muškarci koji mrze žene“ podmeće subverziju, doduše prilično zašećerenu tokom juriša ka holivudskom raspletu, do mjere da ne možemo biti sigurni koliko ju je autor uistinu osvijestio. Skupa s partnericom Lisbeth Salander, nepotkupljivi novinar Mikael Blomkvist kroz petstotinjak stranica se zlopati i probija do mračne tajne, da bi je na kraju otkrio, raskrinkavši serijskog ubojicu žena, pripadnika bogate i ugledne švedske obitelji. Samo što to nije kraj: kraj je tek kada novinar, za kojeg na početku romana saznajemo da je spreman iznijeti istinu na vidjelo čak i po cijenu zatvorske kazne, odluči da svoje otkriće – ne objavi.

Bio je to, naime, uvjet da industrijalac Henrik Vanger, prototip „dobrog kapitalista“, inače bliski rođak ubojice, zadrži friško kupljene dionice časopisa Millenium i spasi ga od propasti, jamčeći novinarima – razumije se – „punu nezavisnost“ i „uređivačku autonomiju“. Napokon, pravda je zadovoljena: u spektakularnoj završnici zločinac je ubijen, žrtve su ionako mrtve, a nedostatak informacija o tome tko je i kako ubio nesretne žene, pa i gdje su one zakopane, njihovoj će rodbini biti kompenziran putem tajne financijske pomoći.

Larsson se dobro potrudio da, u okolnostima kakve je zadao, takav rasplet predstavi najracionalnijim. „Dobri kapitalist“ – riješen da spasi i obiteljsku čast, i privatnost silovane nećakinje, i perspektivu nezavisnog žurnalizma – jedina je preostala šansa za preživljavanje suverenog medija. „Dobri kapitalist“ je zadnja nada slobodnoga novinarstva. No ta sloboda izrasta nad cenzurom grandioznih razmjera i etičkom provalijom koju ona podrazumijeva. Novinar je prinuđen zgaziti temeljno načelo svoje profesije da bi spasio svoju profesiju, pa onda i njena načela. Radi tobožnjega višeg cilja žrtvovan je niži. Neugodna istina treba biti zataškana da bi posao otkrivanja neugodnih istina, krucijalan za opstanak demokratskog društva, imao budućnost.

Putanja tog manevra identična je trasi kojom putuje operativna logika onih što su Chelsea Manning smjestili u ćeliju od četiri kvadratna metra, gdje može na miru čitati Larssonovo književno djelo: treba odbaciti sve demokratske norme i obzire radi obrane demokracije. Svetinja nad kojom skrbimo mora biti spašena po cijenu njena uništenja. Pitanje što je stvarni cilj – skrb ili uništenje – nije dopušteno postavljati. „Čestitam, uspjeli ste me korumpirati“, kaže potuljeni Blomkvist.

8.

Čovjek se može upitati zbog čega autor romana, kada je već zdušno hrlio ka sladunjavome hepiendu, nije tu stvar dodatno zaoštrio, tako da na ponudu simpatična industrijalca novinar odgovori kategoričnim „odjebi“, a zatim objavi krvavu obiteljsku tajnu, sa svim nastranim potankostima, i osudi vlastiti časopis na propast. Da se, dakle, bori do poraza, a ne do prodaje. To bi, uostalom, nešto više pristajalo romanesknoj skici njegova karaktera od patetičnih zdvajanja na završnim stranicama djela. Zašto to Larsson nije učinio?

Napustimo li klizavi teritorij stvaralačke mašte, odgovor bi morao uključiti i prozaični autorski problem: ako, naime, više nema Milleniuma, nema ni drugoga nastavka trilogije, ni trećeg… nema planirane – i već napisane – robe za tržište. (Poznato je da Stieg Larsson nije htio objavljivati prvi dio trilogije prije nego napiše i preostala dva, a ni tu objavu nije dočekao, jer je po završetku posla umro od srčanog udara.) Gledano iz tog ugla, proždrljivost kapitalističke dinamike takva je da joj nitko ne izmiče, u stanju je sažvakati ne samo glavnoga junaka, nego i njegova pisca, inače uvjerenog ljevičara.

U neku ruku je to okrepljujuća pomisao: da oportunističko posrtanje nosećeg lika, profesionalnog novinara, nastupa kao posljedica želje za zaradom romanopisca, profesionalnog novinara. Ako je točno da je novac dobiven prodajom romaneskne trilogije Larsson namjeravao uložiti u stabiliziranje svoga časopisa Expo – koji se specijalizirao za raskrinkavanje neofašističke desnice i kronično grcao u financijskim teškoćama – zlosretni Šveđanin je imao ideju da postane sam svoj Henrik Vanger.

Nasuprot tome, Norvežaninov glavni lik uporno se drži kategoričnog „odjebi“ i isporučuje ga barem po jednom u svakome činu. U početku je kao građanin odgovoran prema zajednici spreman dati doprinos popravljanju sistema, a na kraju, kada se zaliha zabluda potroši, potpuno ga odbacuje. Tada poduzima i radikalan vid otpora na duži rok – ispisuje svoje maloljetne sinove iz škole, nošen zamišlju da se neprihvaćanje nametnutih pravila igre, odbijanje discipliniranja, recimo to tako, prenosi s koljena na koljeno. („Nećete vi meni više ni zakoračiti u školu… Nikada više… Ne, hoću da vas vaspitam da budete slobodni, otmeni ljudi!“) Zlatko Paković u svojoj drami „Ibzenov ‘Neprijatelj naroda’ kao Brehtov poučni komad“ zbog te postojanosti doktora Stockmanna s razlogom definira kao „čovjeka opijenog vrlinom“.

U kazališnoj izvedbi „Neprijatelja naroda“ koju je 2012. postavio Thomas Ostermeier, međutim, na samome kraju se odstupa od Ibsenova teksta i priređuje naprasna deheroizacija doktora Stockmanna: redatelj ostavlja otvorenu i vrlo izglednu mogućnost da on pristane biti potkupljen. U zadnjoj sceni – nakon što vlasnik kožare Morten Kiil, liječnikov tast, ovome ponudi netom kupljene dionice kupališta u zamjenu za zataškavanje istine o zagađenoj vodi, uz upozorenje da će u protivnome obitelj biti razbaštinjena – doktor Stockmann i njegova supruga Katarina gledaju dionice, ispijaju svoja piva i razmjenjuju urotničke poglede. Dramski slijed kroz koji istinozborac gubi iluzije okončava gubitkom iluzije o istinozborcu.

U toj se varijanti doktor Stockmann približava žurnalistu Blomkvistu, poguran redateljskom tezom o korupciji kao sudbini. Ili, ako je dopuštena slobodnija interpretacija: kapitalizam i korupcija su nerazdvojni, jer kapitalizam jest korupcija. Ograničimo li ga na medijsko polje, taj je strukturalni kriminal efektno dočaran jednom napomenom u Pakovićevom komadu, gdje stoji da su dva lica – Predsjednik republike i Novinarka državne televizije – „povezani intervjuom kao pupčanom vrpcom“.

9.

U jeku suđenja Chelsea Manning 2013. godine model Blomkvist-Salander ponovo stupa na izvanfikcionalnu scenu, kada Edward Snowden u hotelskoj sobi u Hong Kongu predaje Lauri Poitras, Glennu Greenwaldu i Ewenu McAskillu digitalni paket s pedeset osam tisuća dokumenata koji dokazuju da američka sigurnosna agencija, NSA, masovno nadzire i prisluškuje komunikacije građana – ne samo u Sjedinjenim Državama, nego diljem svijeta – i to u razmjerima što su dotad bili nezamislivi. Snowden je bio inspiriran, ali i poučen iskustvom Manning, izbjegavši njenu brzopletost i neopreznost. Svoju je akciju pripremao dugo i detaljno, od izbora načina na koji će organizirati curenje informacija, preko planiranja bijega i donošenja odluke s kim će od novinara surađivati, pa do selekcije dokumenata što će ih povjeriti suradnicima Guardiana i Spiegela. „Pažljivo sam provjerio svaki dokument da se uvjerim da je svaki od njih u interesu javnosti“, rekao je. „Moja namjera nije nauditi ljudima. Moj cilj je transparentnost.“

Za razliku od garda kakvog pripisuju Assangeu – nerijetko tek na osnovu averzije prema njegovoj javnoj pojavi – Snowden ne pokazuje prevratničke pretenzije. On traži da se sistem pridržava proklamiranih ideala, da se glomazna „kompozicija demokracije“, s lokomotivom, vagonima i posadom, vrati na prvobitno postavljene tračnice. „Moj jedini cilj je da obavijestim ljude o tome što se poduzima u njihovo ime i što se poduzima protiv njih. Nadam se da će te informacije omogućiti građanima cijelog svijeta da razmisle o tome u kakvom društvu želimo živjeti (…). Ja ne želim mijenjati društvo, nego mu dati priliku da samo odluči želi li se mijenjati.“ Ili, kako je izjavio novinaru Washington Posta: „Možda sam naivan, ali sve veće mogućnosti nadgledanja tolika su prijetnja demokraciji da sam ja spreman riskirati svoj život i život svoje obitelji.“

Pitanje je, međutim, je li takav angažman išta manje revolucionaran od Assangeova. Jer, prije svega, zahtjev da poredak bude onakav kakav tvrdi da jest, a ne onakav kakav uistinu jest, uz to što gađa srce vladajuće hipokrizije, ne odbacuje uvid da poredak nikada nije ni bio onakav kakav tvrdi da jest. A zatim, taj uvid na svoj način potvrđuje reakcija režima koji ne pokazuje osjetljivost na nijanse kada dostavljačima nepoželjnih istina prišiva etikete izdajnika i državnih neprijatelja. Utopijski san o „zapadnoj demokraciji“ najprisutniji je u proglasima njenih reklamnih agenata. Samo što je, jasna stvar, kod njih umjesto idealizma u optjecaju operativni cinizam, a ovaj, kao što je poznato, ne teži promjenama, već reprodukciji nepromijenjene današnjice.

Kako god bilo, slučaj otmice posvećenog pojma postaje još razvidniji. Snowden je omogućio uvid u zakonom zaštićenu državnu tajnu, a sadržaj te tajne je da država ima nezakoniti uvid u privatne tajne milijuna građana, kršeći njihova elementarna demokratska prava. Zakon postoji radi zaštite bezakonja. Demokracija se dokida radi obrane demokracije. Paradoks je potpun: zbog toga jer razotkriva napad na liberalno-demokratske vrijednosti, zviždač dolazi pod udar režima čija je pesnica u službi liberalno-demokratskih vrijednosti.

Porijeklo ove šizofrenije leži u ambijentu izvanrednog stanja, čija je tendencija da nikada ne prestaje i da se, s uzvisine vlasti, ukloni razlika između političkih i policijskih inicijativa. Ironija je, pak, u tome što se sustav koji bi nas navodno trebao štititi od terorističkih prijetnji dovršava interiorizacijom terora; zamišljeni vanjski neprijatelj definira njegov unutrašnji karakter, te se on lakim baletnim korakom, takoreći prirodno, okreće protiv vlastitoga stanovništva, dok se fond neprijatelja širi na sve koji ne iskazuju apsolutnu lojalnost. Općenito uzevši, neprijatelj je najjači kada je u stanju poslužiti kao izgovor.

Svejedno, ne posustaje pumpanje imidža sveameričkog „carstva slobode“. Imperijalni Janus neprestano je u dvojnom aranžmanu, držeći oba kraja lanca: i policijska država i slobodna štampa, i legalizacija mučenja i Prvi amandman, i kult suverenizma i kult individualizma, i Guantanamo i ljudska prava… što uzrokuje priličnu pomutnju, dotle da će i intelektualne vedete poput Vargasa Llose posegnuti za inverzijom i državu tretirati kao državljanku, dodjeljujući joj demokratsko „pravo na privatnost“, dok će komunikacija među građanima biti temeljito deprivatizirana i izložena državnome uvidu. Sve u svemu, dobar materijal za Hoolywood, pod uvjetom da zaboravimo sretan kraj: podvizi i avanture jednog nesporazuma.

10.

Florence Hartmann, autorica knjige o zviždačima, tu romantičnu tragikomediju, s elementima talačke krize, opisuje ovako: „Mislili smo da je znati sve o svakom pojedincu nešto svojstveno diktaturama, da samo tiranske režime izluđuje zamisao da poštovanje prema pojedincu bude stvarna granica primjene državne vlasti. No Snowden donosi dokaz da od toga nema ništa, da sada i demokracije nastoje špijunirati čitavo društvo i da se zastiru tajnom kako bi se riješile upravo onih ograničenja koja ih razlikuju od totalitarnih režima.“

Protokom vremena žalopojka dobiva na snazi. Ostaci famozne zbirke „zapadnih vrijednosti“, premda i dalje zatrpavaju retoriku političke elite, i to u himničkoj intonaciji, preživljavaju kroz kontinuiranu regresiju. Čini se da je to ta evolucija: demokracija se toliko razvila da je lansirana u polje mita.

Daniel Ellsberg, čuveni zviždač koji je prije pola stoljeća novinarima doturio „Pentagonske papire“ i izazvao politički potres, naposljetku ipak nije bio osuđen, a i nakon podizanja optužnice, makar se njome tražila kazna od stotinu i petnaest godina zatvora, bio je uz jamčevinu pušten na slobodu, mogao je komunicirati s medijima, nastupati na javnim tribinama, pa čak i sudjelovati u prosvjedima. „Danas to ne bi bilo moguće. Kad bi se predao, Snowden bi bio stavljen u izolaciju, kao Chelsea Manning. Čak je i Glennu Greenwaldu i Lauri Poitras za sada mudrije da budu izvan Sjedinjenih Država. Danas se radnje koje su Nixona natjerale na ostavku smatraju zakonitima“, kaže Ellsberg četrdeset godina kasnije. Dok javno brani svoje današnje sljedbenike, koji su metodom vlastite kože shvatili da se preko istine stiže u tamnicu, služi se formulacijom „United Stasi of America“.

(Taj vid „progresa“ podsjeća na svojedobnu slobodarsku euforiju koju su širile internetske kompanije, veličajući demokratske potencijale Mreže, a zapravo reklamirajući „sudbinsku povezanost“ kapitalizma i liberalizma, tlapnju po kojoj ekspanzijom slobodnoga tržišta ekspandira tržište slobode, da bi koju deceniju kasnije najveće među njima – Microsoft, Yahoo, Google, Apple… – postale dio represivnog aparata, omogućujući uvid u podatke svojih klijenata, doduše pod zakonskom prisilom. Čuvena reklama za Macintosh iz 1984., koju je za korporaciju Apple režirao Ridley Scott, a vidjelo ju je navodno sto milijuna ljudi, donosi kadrove Orwellova Velikog brata, mase uniformiranih radnika i djevojke u narančastom šorcu koja prema totalitarnom vođi baca divovski čekić, uz završnu poruku: „Vidjet ćete zašto 1984. neće biti nalik na 1984.“ Trideset godina kasnije jedan NSA-in analitičar na tajnoj prezentaciji zlurado ismijava tu reklamu. Na ekranu se nižu tri slajda – na prvome je naslov „Lokacijske usluge na iPhoneu“, na drugome fotografija vlasnika tvrtke Stevea Jobsa, a na trećem slika mase oduševljenih kupaca iPhonea 4. Tekstualna poruka je razlomljena na način da slijedi pojavljivanje svakog od slajdova: „Tko je 1984. mogao i zamisliti… da će ovo biti Veliki brat… a da će zombiji sve to redovito plaćati.“)

U doigravanju, Snowden je razotkrio mnogo više od zloupotrebe sustava sigurnosti i masovnog nadziranja svjetske populacije. Između ostaloga i to da je tvorevina koja se pompozno izdaje za rasadnik liberalnih vrlina i demokratskih sloboda, dakle Europska unija – a čije su članice listom odbijale Snowdenove zahtjeve za azil, priredivši i onu grotesknu epizodu kada avionu bolivijskog predsjednika Eva Moralesa, koji je kretao iz Moskve, nije dozvoljen prelet preko europskog teritorija zbog sumnje (pokazalo se: neosnovane) da prevozi zviždača – dopustila sebi srozavanje do razine da postane represivno-politička ispostava strahovlade sa sjedištem u Washingtonu, garnizon na periferiji.

Edward Snowden ogolio je zapadnu liberalnu laž.

11.

Napustimo li periferiju u smjeru jugoistoka i dospijemo na periferiju periferije, primjeri gube na globalnom značaju, ali dobivaju na sirovosti izvedbe. Tamo je, pod šifrom „demokratskih promjena“, socijalističko jednoumlje zamijenjeno nacionalističkim, s tim da ono prvo nikada nije prakticiralo lažno predstavljanje. „Demokracija“ se svela na dekoraciju pod kojom se krila njena čista negacija. Totalitarni mrak otklonjen je usmjeravanjem policijske lampe u oči. U Hrvatskoj je tokom devedesetih godina prošloga vijeka – kad su se iz svih raspoloživih razglasa orile pjesme o slobodi što je nicala iz ruševina „tamnice naroda“ – stotinjak novinara bilo izloženo stalnome nadzoru Službe za zaštitu ustavnog poretka, jer ih je vlast evidentirala kao „sigurnosne prijetnje“.

Bio sam među takvima i iskusio desetogodišnju temeljitost: takozvane mjere nadzora nisu uključivale samo prisluškivanje telefona, već i prisluškivanje redakcijskih prostorija, kopiranje privatnih zdravstvenih kartona, ispitivanje susjeda, klasično uhođenje, pa i ulične provokacije i otvoreno zastrašivanje. S vremena na vrijeme tako prikupljeni „materijali“ izdašno su korišteni za javne difamacije i hajke. Ne računajući etničke Srbe, po hitnome postupku protjerane iz policijskih redova, realizacija tih pothvata bila je povjerena istim kadrovima koji su i bivši režim čuvali od unutrašnjih neprijatelja. Ulaznica za svrstavanje u neprijateljski tabor, pak, stjecala se naprosto posvećenošću novinarskoj profesiji. Istinoljubivost i kritička distanca izjednačeni su sa sabotažom. Vlast je pokretao samoobrambeni refleks: steći uvid u privatne tajne onih koji ne pokazuju respekt prema državnim tajnama, koji bi u ta skladišta dokaza o zaštićenom kriminalu mogli provaliti i njihov sadržaj iznijeti na svjetlo dana.

Interesantnije su, međutim, bile kasnije metode raskida s tom praksom. Nakon što su u siječnju 2000. godine Tuđmanovi nacionalisti izgubili izbore, nova vladajuća garnitura, predvođena socijaldemokratima, uistinu je razotkrila i osudila skandal s prisluškivanjem novinara, kao potvrdu novoga demokratskog kursa. Žrtvama SZUP-a ponuđeni su uvidi u vlastite dosjee, uz uvjet da potpišu pristanak da će isti biti uništeni. Novinari su to odbili, smatrajući da će na taj način nestati dokazi o političkome zločinu – o brutalnom ataku na demokraciju i individualne slobode – koji je podložan kaznenome progonu (jer se njime krše svečane parole zapisane u državnom ustavu). Vlast je naposljetku popustila i omogućila im da pogledaju svoje dosjee u strogo kontroliranim uvjetima: uz prisutnost službene osobe, bez prava da kopiraju ili iznesu bilo koji dokument iz policijske zgrade.

Saznavši da se rečena građa u mome slučaju sastoji od više desetaka punih kartonskih kutija, koje su zauzimale skoro četvrtinu sobe, odbio sam uvid u to rudno blago, rukovođen nejasnom slutnjom da bih time omogućio političkoj policiji da dovrši svoj posao. Ishod predstave bio je očekivano deprimirajući: ne samo što nalogodavci političkog zlodjela nisu bili optuženi, nego nitko od njih nije snosio ni političku odgovornost. Dva bivša ministra unutarnjih poslova, koji su potpisivali naloge za prisluškivanja i druge „operativne mjere“, nastavili su političke karijere kao parlamentarni zastupnici, uvaženi članovi demokratski koncipirane zajednice. Novinarski dosjei, sada kao zabravljene tajne, pohranjeni su u nekoj od policijskih katakombi.

Poredak je, pokazalo se, u stanju zaštititi sebe bez obzira na momčad koja se privremeno zatekla na komandnome mostu. Pseudodemokratske parade, namijenjene obnavljanju zakletvi u kolekciju pregaženih ideala, ne mogu prikriti njegovu nasilničku dušu.

12.

Dok Mikael Blomkvist kao ulijevo nagnuti liberal ni jednoga trenutka ne gubi povjerenje u javno mnijenje – dokaze protiv korumpiranog Wennerströma, primjerice, s kolegama u redakciji Milleniuma pažljivo pakira tako da vodi računa o recepcijskim navadama građanske većine – doktor Stockmann doveden je do stanja kada ga duboko i iskreno prezire. „Najopasniji neprijatelj istine i slobode – to je čvrsta većina; jest, ta prokleta liberalna čvrsta većina – to je naš najgori neprijatelj!“ kaže na jednome mjestu. „Jer ko me drugi nego ta većina lišava slobode i hoće da mi zabrani da kažem istinu?“ objašnjava na drugom, a na trećem podcrtava: „Većina, na žalost, ima silu, ali pravo nema. Pravo imam ja i još malo njih, pojedinci. Manjina uvek ima pravo.“ Ibsen ne štedi riječi da naglasi razliku između kritičke javnosti i javnog mnijenja: kritičku javnost može činiti mala skupina ili čak jedna ličnost – kao u slučaju doktora Stockmanna – dok je javno mnijenje uvijek zastrto većinskim mišljenjem.

Tradicionalno neprijateljski odnos između istine i politike time se uvelike komplicira. Jer osim državnih tajni – istinȃ što su uz pomoć službenoga pečata učinjene nedostupnim i čije otkrivanje obično podrazumijeva optužbu za izdaju – postoje i na činjenicama zasnovane istine koje su praktički svima dostupne i poznate, ali ih javno mnijenje, navođeno tvrdokornim gardom većine, dočekuje s toliko antagonizma da će učiniti sve da ih izgna iz javnog prostora, da zabrani rasprave o njima, to jest da ih tretira kao tajne. Dovoljno je da stvarna istina proturječi „vrijednostima“ kakve zajednica sebi pripisuje ili pogodnostima koje trenutno uživa. Tko u takvom ambijentu izriče nepoželjne činjenice, stavlja se u poziciju heretika: ako i ne postoji zakonska osnova za njegov progon, uvijek je pri ruci javni linč. Pod određenim okolnostima, sam osjećaj pripadanja većini nalaže angažman na diskreditiranju činjenica, koliko god one bile utemeljene. Pred neugodnim istinama većina je najčešće sastavljena od lažnih svjedoka.

Općepoznato je, na primjer, da su u prošlome ratu u splitskoj Lori ili u Trnopolju kod Prijedora funkcionirali logori u kojima su zatvarani, mučeni i ubijani civili nepoželjne nacionalnosti – u Lori Srbi, u Trnopolju Bošnjaci i Hrvati – gorke činjenice o tome su izašle na vidjelo, najodvratniji detalji zlodjela uspjeli su se preko nezavisnih medija probiti u javni prostor, upriličena su čak neka suđenja počiniteljima iz nižeg ešalona, ali su svejedno u poratnome periodu na tim mjestima podignuti spomenici vojnim jedinicama čiji su pripadnici bili logorski čuvari, mučitelji i ubojice. Postupak bi se mogao okvalificirati kao pokušaj – i to dosta uspješan – ispumpavanja snage iz golih činjenica. Time je odaslana poruka da stvarne istine o Lori i Trnopolju nisu društveno prihvatljive, da njihov optjecaj u javnoj sferi nije dobrodošao i da se zajednica prema njima nema namjeru orijentirati, već će im pridati status tajne. Kako reče predsjednik općine u Ibsenovom „Neprijatelju naroda“: „U opštem interesu stvar mora da ostane među nama.“ Sličnih primjera je bezbroj.

Što je najvažnije, većinski usvojena tajna više nema potrebu za državnom regulacijom. Posao degradiranja istine, umjesto policijskog, obavlja ideološki pogon vlasti.

13.

Zadržimo li se još malo na periferiji periferije, vidjet ćemo da slični kriteriji mogu biti u igri čak i kod kolektivne recepcije zviždača u doba udobnog post festuma (što daljeg, to boljeg). Ankica Lepej, recimo, u Hrvatskoj sasvim zasluženo slovi kao zviždačka heroina. Ta je bankarska službenica u jesen 1998., nakon što je predsjednik Franjo Tuđman izložio svoju imovinsku karticu i očitovao se da ne posjeduje nikakvu ušteđevinu, otkrila da je njegova supruga, Ankica Tuđman, deponirala na bankovni račun iznose od 210 tisuća tadašnjih njemačkih maraka i oko 15 hiljada dolara, pa tu informaciju dostavila novinarki tiražnoga dnevnog lista. Raskrinkavši besramne predsjedničke laži, navukla je na vrat goleme probleme: Zagrebačka banka uručila joj je otkaz, pokrenut je i sudski postupak zbog odavanja bankovne tajne (od kojeg se kasnije odustalo), zbog loših materijalnih prilika zviždačica je morala prodati stan…

Ipak, javno mnijenje, u svojem većinskom korpusu, svrstalo se na njenu stranu, čak i u jeku afere, a pogotovo kasnije, sa sigurnoga vremenskog odstojanja. Nisu izostale ni geste društvene solidarnosti: sindikati su skupljali novčanu pomoć, Hrvatsko novinarsko društvo osnovalo je Fond Lepej da bi joj se mogao isplaćivati ekvivalent plaće u banci dok stekne pravo na mirovinu, politička opozicija žustro ju je podržala uz osudu „kleptokratsko-mafijaškog vrha“, Liberalna stranka skupljala je za nju potpise u ime „otpora nemoralu“… Uopće, čin građanske hrabrosti bio je javno priznat i verificiran. Nakon smrti Ankice Lepej, 2022. godine, lijevo-liberalna vlast u Zagrebu donijela je odluku da se jedna gradska ulica nazove njenim imenom.

Ništa slično nije uslijedilo nakon istupa zviždača Milana Levara. Bivši oficir Hrvatske vojske svjedočio je o masovnim likvidacijama civila srpske nacionalnosti u Gospiću i okolici 1991. i 1992. godine, najprije u nezavisnom tisku (1996., Feral Tribune), a zatim i pred istražiteljima Haškog suda (1997. i 1998.). Uslijedili su strahoviti pritisci i javne anateme, Levar i njegova obitelj izloženi su smrtnim prijetnjama, zviždač je u medijskim i političkim hajkama oglašen državnim neprijateljem, da bi naposljetku bio ubijen u atentatu 2000. godine – ni izvršitelji ni nalogodavci tog zločina nisu otkriveni. Uspomenu na Levara i njegov herojski čin danas čuvaju rijetki novinari i mirovni aktivisti, ali u memorijskoj pohrani tzv. javnog mnijenja on je ili prezren ili zaboravljen. Prijedlog Inicijative mladih za ljudska prava iz 2014. da se po Milanu Levaru nazove ulica u Zagrebu glatko je odbijen.

Zbog čega Ankica Lepej – ponovimo: zasluženo – figurira u kolektivnoj memoriji kao prvoborkinja građanskog otpora, dok je Milanu Levaru odreknut taj status? Znamo li da je potonji, u najmanju ruku, progovorio o strašnijoj istini i zbog toga podnio strašniju kaznu, kardinalna razlika u retrospektivnom tretmanu dvaju zviždača uznemiruje; ona stvara sliku građanstva koje je spremno moralno osuditi financijske malverzacije političara, ali ne i ubojstva počinjena u državno ime. „Otpor nemoralu“ u slučaju „naših“ ratnih zločina je obustavljen. Lepej je, naime, razotkrila bankovnu, a Levar javnu tajnu, onu koja, mada je svima dobro poznata, ne smije služiti kao predmet diskusije, niti zadobiti težinu neprijeporne činjenice. Nacionalistički preparirana zajednica, s javnim mnijenjem koje se pod takvom iritacijom bez ustezanja odaje organiziranom laganju, ovo drugo smatra neoprostivim grijehom, budući da ukazuje – među ostalim – na etičku kaljužu u koju je uronjena. Radi toga obezvrjeđivanje Levarove istine postaje kolektivna obaveza. Radi toga je zviždač morao biti zbrisan s lica zemlje.

Sustav represije širi se poput paukove mreže, jer brigu o „povjerljivim informacijama“, uz aparat državne vlasti, preuzima čitavo društvo. U igri su tajne koje, nakon što su otkrivene, ne gube karakter tajne.

(Duple aršine javnog mnijenja, uzgred budi rečeno, zgodno reprezentira i novinar iz Larssonove proze, objavljujući ilegalno dobavljene podatke o korumpiranom tajkunu, ali ne i legalno prikupljene informacije o serijskom ubojici, također tajkunu. On bez premišljanja odlučuje postupiti kao Lepej, ali ne i kao Levar. Samo što ga u to ne gura rigidni nacionalizam, već tržišni kapitalizam; predmet njegove brige, zbog koje će zatajiti istinu, nije ugled nezavisne domovine, nego opstanak nezavisnog medija, čije se djelovanje ima povinovati interesu investitora i protokolima kapitalističke proizvodnje vijesti.)

14.

Ipak, bez obzira na to što će vlast uz pomoć nacionalističke ideologije iznuditi preobražaj građana u jatake, opravdano je govoriti o državnoj tajni, jer je ono o čemu se Milan Levar odvažio javno svjedočiti nedvojbeno bio državni zločin – visoki oficiri koji su organizirali likvidacije gospićkih Srba bili su sa specijalnim zadatkom poslani iz političke i vojne centrale u Zagrebu – kao što i samo smaknuće zviždača ne ostavlja sumnju da se radilo o državnome zločinu: od uvertire u vidu demoniziranja i harangi, preko uskraćivanja zaštite, atentata, pa do hinjene nemoći policije da otkrije ubojicu i naredbodavce.

Jednako kao što je Chelsea Manning poslana na robiju jer su povjerljivi dokumenti što ih je poslala WikiLeaksu sadržavali istinu o državnim zločinima: ne slučajno, najpoznatiji među njima je video s naslovom Collateral Murder, koji prikazuje kako posada američkog vojnog helikoptera tokom zračnog napada na Bagdad (srpanj 2007.) otvara vatru i ubija najmanje 18 civila, među kojima i dvojicu novinara Reutersa. Jednako kao što je Edward Snowden morao otići u izgnanstvo jer je razotkrio državni zločin protiv građana, beskrupulozni napad na njihovu privatnost i individualne slobode, a zapravo slom koncepta liberalne države koja je – deklarativno – dužna ograničavati samu sebe u interesu zaštite demokratskih prava pojedinaca. Jednako kao što Julian Assange u ćeliji čeka suđenje i doživotnu zatvorsku kaznu jer se usprotivio državnome zločinu protiv svetinje čije se ime vijori na službenim zastavama – naime „demokracije“ – jer je svojim inzistiranjem na transparentnosti demaskirao načelo nejavnosti kao dominantnu formu konzumiranja vlasti, matricu po kojoj političko polje sve više djeluje u tajnosti i donosi odluke izvan očiju građana.

U svakom od tih pojedinaca stanuje doktor Stockmann, „čovjek opijen vrlinom“. Ono što su svojim djelovanjem pokazali je da na tvrdim činjenicama zasnovana istina, neumoljiva i nepodložna propitivanju, pa dakle sama po sebi neutralna i politički bezinteresna, u uvjetima raskalašene hegemonije laži postaje prvorazredno političko oružje. To što je sistem doživljava kao incident, a vlast kao rukavicu bačenu u lice – skicirajući na taj način svoj autoportret – daje joj pobunjenički potencijal, računalo se s njim unaprijed ili ne. Istinozborci, iliti praktikanti otpora laži, osobito ako su spremni na rizik i žrtvu, tada postaju posebno iritantna sorta političkih aktivista, i najmanje čudi što režim na to uzvraća brutalnom silom.

Stvarni sadržaj univerzalne „državne tajne“ utoliko zapravo glasi: Nismo ono za što se predstavljamo! Preporučujemo da prihvatite tu obmanu zdravo za gotovo, jer vas u protivnome čeka pakao!… Žestina nasilničkog odgovora provocirana je dakle demokratskim zahtjevima kojima se u okviru postojećeg poretka ne može udovoljiti i koji su, prema tome, nepodnošljivi. Implicitno se time daje do znanja i da eventualno usvajanja tih zahtjeva ne bi vodilo popravku ili emancipaciji vladajućeg sustava, već njegovoj neizbježnoj demontaži.

Možda je to ono što novinarima ledi nerve? Možda je njihova lojalnost postojećem stanju stvari – odanost imperativu „stabilnosti“ – tolika da fakte koji (su dovoljno mučni da) zovu na preokret dočekuju preventivnom averzijom? Ogromna većina novinara u Hrvatskoj sistematično je ignorirala i potkopavala Levarovu istinu. Da nije, možda bi zviždač danas bio živ. Da veći dio svjetske žurnalističke zajednice nije udarnički prionuo derogiranju validnosti informacija koje je objavljivao Julian Assange, možda ni ozloglašeni Australac ne bi čamio u zatvoru, niti bi WikiLeaks bio smrvljen.

To je, mora se priznati, dosta neobičan refleks za struku u čijim se zavjetnim dokumentima Istina piše s velikim početnim slovom. Jer izbor je, za nevolju, najčešće zastrašujuće jednostavan – staviti se u službu istine ili u službu vladajućih moćnika. Danas, ispeglana kapitalističkom stihijom, informativna je industrija pretežnim dijelom na pogrešnoj strani barikade. U boljim slučajevima, gdje još žive ostaci profesionalne savjesti, žurnalisti liječe rane samoobmanom kakvoj se odavao Mikael Blomkvist: pristati na zataškavanje važne informacije kako bi se zadržala mogućnost objavljivanja važnih informacija. Zgaziti načelo da bi preživio princip.

15.

„Je li u stvarnoj biti istine da bude nemoćna, a u stvarnoj biti moći da bude prijetvorna?“ pita se Hannah Arendt u eseju „Istina i politika“. Nije zgoreg napomenuti da je taj tekst nastao kao reakcija na „kontroverzu“ izazvanu njenim izvještajima sa suđenja Adolfu Eichmannu – objavljivanim u New Yorkeru, a kasnije okupljenim u knjizi „Eichmann u Jeruzalemu“ – kada je filozofkinja prvi put nastupila u ulozi reporterke. Zbog nepoželjnih činjenica koje je tu iznijela, doživjela je salve javnih napada, uključujući optužbu za nacionalnu izdaju. Malo dalje u eseju Arendtova postavlja još neugodnije pitanje: „Nije li nemoćna istina jednako vrijedna prezira kao i moć koja se ne obazire na istinu?“

Potvrdan odgovor na prvi dio prvoga pitanja, barem u nekim rijetkim prilikama, ne može biti sasvim kategoričan, jer je upravo strepnja od virusȃ prevrata što ih poneke istine ponekad sadržavaju razlog da se u zatvoru Quantico ugošćuje čitateljica Larssonova Milleniuma. No, potvrdan odgovor na drugo pitanje otvara slobodu da se o smislu jedne (samo)obogaljene profesije razmišlja iz utopijske optike. Na primjer: novinarstvo ispunjava svoju svrhu tek kada istini pribavlja moć koja će je osposobiti da nanese ozljedu moći koja se na istinu ne obazire. Po mogućnosti ozljedu sa smrtnim ishodom.

Izvor: BUKA
Foto: MidJourney prompt by Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top