FARIS ČENGIĆ: Borba za opšti interes na naš način – loša opcija

Iz različitih razloga, zrak u Sarajevu je nezdrav, a prečesto i opasan po zdravlje – i stvari se ne popravljaju po tom pitanju. Kako dostići zadovoljavajuće rješenje problema u sistemu u kojem živimo i to što prije? Nešto se može naučiti iz analize odnosa Eko akcije i vlastî…

Dakle, nema nikakve dileme da je zrak u Sarajevu zagađen. Zaista treba staviti na stranu svu priču kako je prije „50 godina bilo gore pa niko nije umro“ ili kako je to samo magla. U mjesecu decembru, 17 dana je indeks kvalitete zraka bio iznad 150 – što je gornja granica za nezdrav zrak – a nekoliko dana je bio iznad 300 – što je granica za opasan zrak.[1] U dobrom slučaju, za 3 mjeseca kada se mnogo loži, obično govorimo o 50-tak dana visokog zagađenja. Kada uključimo ostale dane kada se loži ili kada nema strujanja zraka, vjerovatno govorimo o 80-90 loših dana.

Aero zagađenje je opasno. Stvara razne disajne tegobe te u konačnici, kod nekih ljudi, i rak pluća. Po novim istraživanjima, čestice PM2,5 izazovu rak pluća kod jednog od deset ljudi koji su oboljeli od te bolesti. To nikako nije mali broj i apsolutno je sigurno da je taj broj u Sarajevu veći od izračunatog prosjeka. Posebno su osjetljiva djeca zato što dišu duplo brže te imaju drukčiju strukturu disajnih organa nego odrasli.

Po svim relevantnim podacima i analizama, gro zagađenja dolazi zato što se lože ugalj i vlažno drvo u neadekvatnim pećima te od izduvnih gasova starih vozila. Specifičan problem Sarajeva se odnosi na geografski položaj te visoku gradnju koja sprječava strujanje zraka.

Ovo do sada napisano odnosilo se na dijagnozu problema i na očekivane posljedice po zdravlje stanovništva. Sve navedeno je zabrinjavajuće i zaista se nešto treba učiniti po ovom pitanju. Ovaj tekst će u nastavku pokušati odgovoriti na drugi dio prethodne rečenice – dakle, kako dostići zadovoljavajuće rješenje problema u sistemu u kojem živimo i to što prije.

Već dugo vremena razne ekološke organizacije i upućeni doktori pokušavaju skrenuti pažnju na problem aero zagađenja i predlažu rješenja. Ipak, jedna organizacija se izdvaja svojim pristupom i aktivnostima – radi se o Eko akciji. Mislim da nam detaljnija analiza situacije u vezi Eko akcije može pomoći da odgovorimo na naše prethodno pitanje.

Najprije, na osnovu čega je Eko akcija drukčija? Imaju samo jednu agenda (ekološku) koja se ne raspršava u opštem govoru, definisali su svoje ciljeve i daju jasne preporuke, hrabro učestvuju u javnim raspravama po ekološkim pitanjima i na kraju, ne unose direktno svoja ideološka opredjeljenja.[2] Na osnovu navedenog kao i po svim podacima koje možemo vidjeti s njihove web stranice i iz medija, Eko akcija izgleda kao urnek NGO – primjer kako bi nevladine organizacije trebale izgledati. Njihov rad i pristup bi trebali biti dio uspješnog rješenja problema zagađenja. Ipak, je li tako?

Eko akcija je, kao i mnoge druge nevladine organizacije, u prethodnom mandatu napadala SDA-ovsku vlast po mnogim ekološkim pitanjima.[3] U međuvremenu je Eko akcija, kontra onoga što se očekivalo i za razliku od većine drugih NGO-ova, počela da napada i nove vlasti po pitanjima neispunjenja predizbornih obećanja i loših odluka. Čak se iz istupa Eko akcije dobija dojam da su nove vlasti gore od prethodnih („retrogradnih“, „neradničkih“ i „korumpiranih“).

Reakcije na istupe Eko akcije nisu izostale – nedavno ih je predsjednik NIP-a Dino Konaković [4] nazvao „nekim ekološkim udruženjem koje vodi propali elektrotehničar“. Govorio je o načelnicima i drugim ljudima iz administracije koji se boje da izdaju dozvole za gradnju zbog napada Eko akcije pa zbog toga gradnja u Sarajevu stoji. Ljudi iz nominalno građanskih partija također imaju problem sa Eko akcijom, ali se te priče najćešće čuju na marginama te završavaju primjedbama kako se radi o nestabilnim ili nerealnim ljudima. Ovakav stav građanskih političara veže se za odgovorne poslove koje kao dio vlasti svakodnevno obavljaju – kaže se kako imaju puno posla i kako mnogo doprinose.[5] Smatraju da to što ne rade ono što Eko akcija od njih traži ili što ne rade dovoljno brzo ili na očekivani način problem je Eko akcije, a oni kao čelni ljudi ministarstava imaju pravo da odluče u kom pravcu će se stvari odvijati.

Ipak, posmatrano iz perspektive poboljšanja kvalitete zraka, rezultat cijele ove prepirke ide u korist Eko akcije: ništa značajno se po pitanjima rješenja aero zagađenja nije desilo niti izgleda da će se uskoro desiti. (Osim ako u skoru budućnost ne ubrajamo 22. vijek.) Pošto je ovo svojevrsna pat-pozicija – nešto što smo gledali i ranijih godina uz drukčije aktere svađe – bojim se da nam navijanje za jednu ili drugu stranu neće pomoći. Ovu našu analizu moramo povesti smjerom koji je dublji i teoretskiji; mislim da bismo tamo mogli naći odgovore na spomenuta pitanja.

Šta je ovdje problem i da li ga uopšte ima? Jesu li ljudi iz stranaka pozicije u pravu kada ovako postavljaju stvari? Čuli smo mnogo puta (često i od građanskih političara) kako je posao NGO-ova da budu „korektiv vlasti“; da li pri tom Vlast treba da radi ono što je namjerila ili treba da se uvijek prilagodi kritikama?[6] Jesmo li i tu devizu pogrešno prenijeli iz zapadne hemisfere kao što smo nemušto i prepisivački prenijeli mnoge druge?

Najprije treba reći da problem ne postoji u smislu samog napadanja vlasti od strane nekog NGO-a te njihove javne svađe. Sasvim je u redu da se to tako odvija.[7]

Ipak situacija sa Eko akcijom nam govori da se ovdje radi o problemu čije rješenje je na potpuno drugom mjestu od očekivanog i koje nije površno. Uzevši sve spomenuto u obzir problem je nastao mnogo ranije – nije bilo ISTINSKOG dogovaranja NGO-ova i stranaka prije izbora. Eko akcija, kao organizacija sa jasnim ciljevima i preporukama načina dostizanja tih ciljeva je prije izbora dobila uvjeravanja od stranaka kako će sve što treba biti ispunjeno i dobar dio toga se vidi iz predizbornih obećanja. Sada, poslije izbora, imamo situaciju da se rade neke druge stvari i kaže se kako nema vremena, novca ili ljudskih resursa da se to sve obavi.

Je li takvo opšte obećanje stranaka prije izbora bilo prikladno i da li NGO-ovi trebaju prihvatiti takva generička obećanja?

Dogovaranje prije izbora zahtijeva ozbiljno znanje problematike i mogućnosti pojedinih ministarstava od strane pozvanih ljudi iz stranaka. Mora se znati okvirni budžet planiran za pojedine aktivnosti. Iz te tačke potrebno je otvoreno pregovarati sa NGO-ovima i reći im šta su u stanju konkretno ponuditi ako dođu na vlast.[8] Na udruženju je da to prihvati ili ne prihvati. Da podrži ili ne podrži specifičnu stranku s kojom razgovara. Pri tome oni imaju alternativu u vidu ponuda drugih stranaka i mjere opcije na osnovu stvarnih ponuda, ne na osnovu zamišljenih pješčanih kula.[9]

Stranke se do neki dan očigledno nisu mnogo uzbuđivale zbog kritika Eko akcije. Nisu se ni SDA-ovci mnogo uzbuđivali zbog kritika mnogih organizacija kada su vladali. Ipak, istrajna kritika na kraju donese svoje plodove, posebno kada splasne predizborno oduševljenje strankama koje donose nešto novo. Spomenute reakcije NIP-a i građanskih stranaka u zadnje vrijeme govore da ih je to dočekalo.[10] Ipak, kao što smo vidjeli, odgovor političara je kontra-kritika, ne dogovaranje ili izlazak u susret barem nekim iznesenim zahtjevima.

Znajući sve ovo i pozivajući se na prethodno iskustvo, teško da će se naše stranke promijeniti u načinu funkcionisanja u smislu drukčijeg pristupa dogovaranju.[11] S druge strane, broj ljudi među glasačima kojima je konkretna ekološka agenda Eko akcije ili neke druge slične organizacije važna u smislu da će podržati one vlasti za koje NGO-ovi kažu da su ispunili obećanje veoma je mali. (Dakle, ne govorim o spomenutoj reakciji na dugotrajne kritike koja dođe na kraju jer je ona potpuno druge vrste i svojevrsni bijeg od uzaludnosti.) Ovdje je važna konkretna podrška za Eko akciju ili neku sličnu organizaciju, ali u smislu podrške specifičnim i mjerljivim ciljevima koja se kroz organizaciju traži. Svako drugo opredjeljenje građana direktno prema strankama – onako kako smo navikli, po osjećaju i paušalno – osuđeno je na manipulaciju i neispunjenje obećanja. Dodatno, takva opredjeljenja stvaraju političarima prostor da se izvlače na priču kako su negdje drugo (u Hrasnici, u Ilijašu) nešto napravili što građani prihvataju jer je za zajedničko dobro.[12] (Na taj način se vidi i da se nešto radi.) Zato je priča o opštem dobru na naš način pogrešna te ne vodi nikakvoj važnoj promjeni i uvažavanju interesa glasača.

U tom smislu moja preporuka je ova: ispratite svoje zahtjeve i poklonite povjerenje nekom predanom, jednoagendaškom i principijelnom NGO-u da radi svoj posao. Oni su posrednici između vas i vlasti pošto se profesionalnije bave svojim poslom od vas.[13] Vi imate samo vaše želje i interese, ali nemate dovoljno ni vremena ni znanja da možete reći šta je najbolje za njihovo ispunjenje u datom momentu. Uvijek se možete predomisliti i podržati drugi NGO, ali određeni nivo povjerenja i podrške prema onome kojeg trenutno podržavate je nužan. Pustite priču o političarima koji su dobri stručnjaci i koji bi trebali znati šta se treba raditi.[14] [15]

Izvor: Prometej
Foto: MidJourney prompt by Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top