TARIK HAVERIĆ: Nova knjiga o bošnjaštvu – uvodne napomene

Propast bošnjaštva nije nikakva »nepravda« već logičan i očekivan rezultat transgeneracijskog kolektivnog djelovanja bosanskomuslimanskih kulturnih i političkih elita koji se ne može promijeniti ni popraviti…

U poplavi publikacija koje su u proteklih trideset godina tematizirale Bosnu, bošnjaštvo i Bošnjake na sve zamislive načine i iz svih mogućih aspekata, Bošnjaštvo kao promašen projekt nije tek još jedan naslov među ostalima. Vrlo je vjerovatno da će mnogi čitalac, nezavisno od mojih ozbiljnih namjera, takvu sintagmu doživjeti u najboljem slučaju kao neukusnu provokaciju a u najgorem kao neprijateljski akt. Ja, naravno, potvrđujem pravo čitaoca da neke ili čak sve moje sudove, historijske kako i vrednosne, u potpunosti odbaci, ali mi je stalo da ih prije toga ispravno shvati. Stoga ću u ovoj studiji, koja kombinira elemente obrazložene historijske naracije i slobodnog esejističkog problematiziranja, na odgovarajućim mjestima iznositi partikularne metodološke napomene koje se tiču užih problemskih sklopova, ali moram odmah izložiti generalne metodološke pretpostavke koje se tiču djela u cjelini, i koje mogu pomoći da se, u najvećoj mjeri, izbjegnu proizvoljne interpretacije:

  1. Šta u ovoj studiji nazivam projektom? Čovjek je budućnosno strukturirano biće, i većina pojedinaca u modernoj zapadnoj civilizaciji shvata različite aspekte svoje egzistencije kao niz projekata za budućnost: da se školuju ili da se zaposle, da putuju ili da se ne miču iz zavičaja, da pomoću priručnika za samopomoć otkriju svoju pravu ličnost, da studiraju slikarstvo ili stupe u franjevački red [1]… Individualni projekti članova društva su od presudne važnosti za liberalnu teoriju koja na individualizmu počiva, i u nastavku će mi poslužiti za argumentaciju a contrario, ali u diskurzivnom univerzumu u koji se smješta ova rasprava projekti su uvijek kolektivni, utoliko što ciljaju da promijene, u nekim aspektima, situaciju ljudskih skupina različite brojnosti i strukturiranosti. Iz razmatranja isključujem dvije podvrste kolektivnih projekata:
  • spekulacije o mogućem poboljšanju ili preuređenju odnosa u nekoj oblasti, kakva je Projekt ostvarenja trajnog mira u Evropi (1713) opata od Saint-Pierrea (koji će 1781. preuzeti i razraditi J.-J. Rousseau, a 1795. Immanuel Kant), budući da ostaju na razini razmišljanja o naznačenoj temi i ne iniciraju izvedbu predloženog »projekta«;
  • epohalne promjene kojima prethodi, u evropskoj povijesti, nekoordinirana intelektualna i kulturna priprema. Iako govorimo o »projektu prosvjetiteljstva«[2] ili o modernosti kao »nezavršenom projektu«[3], ovi decentralizirani pokreti nemaju prepoznatljive »projektante«, protežu se kroz duže razdoblje, njihovi ciljevi su široko postavljeni (autonomija, ljudska svršnost ljudskih postupaka, univerzalnost…) i ne teže nekom predefiniranom stanju čija bi (ne)ostvarenost poslužila kao mjera njihove (ne)uspješnosti.

Nakon ovog tematsko-metodološkog sužavanja možemo izložiti materijalne i konceptualne elemente onih kolektivnih projekata u koje se svrstava bošnjaštvo [4]: manja skupina osoba [5] stvara subjektivnu sliku vlastitog položaja kojim nije zadovoljna (stanje A) i utvrđuje kolektivno poželjno (stanje B). Potom planira i preduzima niz akcija raspoređenih u vremenu, neku vrstu društveno-političkog, ekonomskog i kulturnog algoritma koji treba da nepoželjno stanje A preobrazi u poželjno stanje B [6]. Podrazumijeva se da svaki takav kolektivni projekt, čim počne da se ostvaruje, utječe na individualne projekte pojedinaca koji čine kolektivitet (i na čiju podršku djelatna manjina računa post eventum), kao i na projekte drugih kolektiviteta, i pojedinaca koji im pripadaju.

  1. U studiji ću se često pozivati na mrežu povezanih predodžbi, koncepata i pretpostavljenih normi pomoću kojih ljudske skupine organiziraju i tumače prošlo iskustvo i sadašnje zbivanje u kojemu sudjeluju. Tu kognitivnu shemu naziva američki sociolog Erving Goffman »okvirom« (frame); najbolji kratak prikaz Goffmanovog »ogleda o organizaciji iskustva« na našem jeziku može se naći kod Ive Lučić, na početku njezine studije U ime nacije [7]. Lučićeva se u najboljoj akademskoj maniri strogo pridržava tematsko-vremenskog omeđenja svoje disertacije, a to je politički proces revaloriziranja Muslimana u socijalističkoj Jugoslaviji od 1956. do 1971, pa je razumljivo što u njenom istraživanju kao okviri (frames) važe ključni ideološki i politički pojmovi i fraze kojima je u to vrijeme u debati pripisivana bitna funkcija: međunacionalni odnosi, nacionalno pitanje, nacionalna ravnopravnost, Muslimani itd.[8]. Međutim, samopropitivanje bosanskog muslimanskog subjekta o vlastitoj »nacionalnosti« počinje mnogo prije socijalističke ideologije, a svoj paroksizam doseže u ratu 1992-1995, nakon njenog urušavanja i napuštanja, kada se profilira kao »bošnjaštvo«. Stoga su za bošnjački projekt ključni još neki ideološki, politički i pravni pojmovi kao »okviri« kojima treba proširiti gornji spisak: narodna suverenost, pravo naroda na samoopredjeljenje, prirodne odnosno pravedne granice, političko predstavljanje naroda itd. Paradoks na koji sam ukazao dijelom u Ethnosu i demokratiji [9] a dijelom u Kritici bosanskog uma [10] jest što su bosanskomuslimanske elite svoj projekt, čija je bitna dimenzija bila emancipacija od socijalizma predstavljenog kao glavna smetnja nacionalnom samoostvarenju, koncipirale pomoću kategorijalnog aparata odbačene socijalističke ideologije.
  2. Nedostatak tog kategorijalnog aparata nije samo u tome što je ideološki obojen, već i u tome što je zastario. Neprilagođen promjenama koje je svijet pretrpio, on je umnogome nedovoljan kako za opis tako i za anticipiranje političkih procesa. Kao što današnja sociologija porodice, naprimjer, mora uzeti u obzir pluralizaciju porodičnih oblika i povesti računa o fenomenima za koje nije znala prije sto pedeset godina kada je izgrađivala svoju terminologiju (uz nuklearnu porodicu, tu su sada monoparantalne porodice, rekomponirane porodice, homoseksualni parovi s djecom i druge forme koje su donedavno smatrane atipičnima ili devijantnima), i politologija bi morala da se prilagodi društveno-povijesnoj dinamici. No autori koji su nakon Drugog svjetskog rata pisali o »nacionalnosti Muslimana« i, kasnije, razrađivali projekt bošnjaštva, nisu održavali »stalnu uzajamnu vezu iskustva i pojma« (W. Dilthey) i služili su se konceptima i tipovima argumentacije koji su već tada bili prevaziđeni. Povrh toga, njihove generalizacije nisu bile historijske obrade prošlog iskustva već su udovoljavale kulturnim fantazijama, što je nužno vodilo rezultatima koji će biti prihvaćeni kao »naučna istina« samo unutar njihove zajednice, ali će izvan nje biti neuvjerljivi – na što ću ukazivati na odgovarajućim mjestima.
  3. U studiji primjenjujem, kad god je to moguće, pristup koji je koristio Erich Auerbach u filološko-književnoj analizi: naći dovoljno reprezentativan tekst ili događajni sklop koji može poslužiti kao polazišna tačka (Ansatzpunkt) za tumačenje određenog povijesnog ishoda. Tako će, naprimjer, poglavlje »Sveta glupost« uglavnom biti izgrađeno oko jedne reakcije na feljtonizaciju Sušićevog Parergona (1979), dok mi studija Safeta Bandžovića Bošnjaci i antifašizam (2010) služi u poglavlju »Muslimanski rezolucionari« kao polazište u razmatranju bošnjačkog revizionizma, i pokušaja da se držanje nekih vjerskih i građanskih ličnosti koje su u Drugom svjetskom ratu pokazivale izrazite simpatije prema politici sila Osovine danas predstavi kao antifašizam.

Iz naslova Bošnjaštvo kao promašen projekt čitalac je već zaključio da smatram kako taj projekt nije uspio, a u ovoj studiji razvijam argumentaciju u prilog toj ocjeni. No podnaslov Kako suditi (o) povijesti zahtijeva podrobnije pojašnjenje. U prvoj od dvije faze nacionalističkog projekta, tj. u stvaranju slike o vlastitom nepovoljnom položaju, djelatna manjina koju čine kulturne, političke i funkcionalne elite, sastavljene od jezikoslovaca, historičara, sakupljača narodnih umotvorina, vjerskih prvaka, građanskih političara i pripadnika humanističke i tehničke inteligencije, kontinuirano sudi o povijesti ali i sudi povijesti. Drugim riječima, ona neumorno stigmatizira događaje, procese i rješenja koji su u prošlosti nanijeli štetu »narodu«, i individualne ili kolektivne aktere koji su tome doprinijeli. Ta ciljana evociranja neodvojiva su od historijskih generalizacija, u pravilu površnih i selektivnih, kojima se uspostavlja norma (»evo kako je povijest trebalo da se odvija!«) što služi kao argument za utvrđivanje nepravednosti nekog ishoda. Kroz te vrednosne stavove (o neprirodnim granicama, o nametnutom jeziku u službenoj upotrebi, o radu tajne policije, o agrarnoj reformi…) suđenje o povijesti pretvara se u suđenje povijesti, uz imenovanje krivaca za sadašnje nepovoljno stanje kolektiviteta. Iskrivljena svijest se omasovljuje tako što najširi slojevi nekritički prihvataju te vrednosne stavove, koji onda u drugoj fazi služe kao opravdanje akcija što ih inicira djelatna manjina u uspostavljanju kolektivnog poželjnog (tj. u svojoj »borbi za pravdu«).

U kojem kontekstu se javlja djelo s naslovom Bošnjaštvo kao promašen projekt i podnaslovom Kako suditi (o) povijesti?

U proteklih sto godina jugoslavenski historijski prostor bio je pozornica više propalih projekata. Propala je monarhija koja je, nakon Prvog svjetskog rata, trebalo da predstavlja – po zamisli visoko motiviranih unutrašnjih i vanjskih snaga – državni okvir za južnoslavenske narode. Propala je i savezna republika koja je, nakon krvavog raspada monarhije u Drugom svjetskom ratu, obnovila južnoslavenski državni okvir dajući mu novu ideološku legitimaciju i ispunjavajući ga novim socijalnim sadržajem. Krajem XX. stoljeća, krah te ideološke legitimacije, socijalizma, bio je planetaran, ali je u samo u tri političke zajednice (SSSR, Čehoslovačka, SFRJ) bio popraćen i raspadom državnog okvira.

U jugoslavenskom slučaju, taj raspad je u velikoj mjeri djelo konkurentnih, međusobno isključivih projekata za koje, s ovog odstojanja, možemo reći da su također propali. Najzamašniji je, svakako, bio onaj koji je na svoje stjegove istakao krilaticu »Svi Srbi u jednoj državi!«, koja je država trebalo da obuhvati sve dijelove bivše Jugoslavije istočno od linije Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica, no u kojoj se danas ne nalaze ni Makedonija s Prilepom Kraljevića Marka, ni Crna Gora, »drugo oko u glavi«, ni Kosovo s carskim Prizrenom, koliko god zvanična Srbija odbijala da to prizna… »Srpske krajine« u Hrvatskoj su praktično ispažnjene od Srba, i jedina sumnjiva nadoknada za sve te povijesne i nepovratne gubitke jest simulakrum zvan »Republika Srpska«, jedan od entiteta u Bosni i Hercegovini, čije postojanje treba da ublaži gorčinu neuspjeha i odloži, koliko god je moguće, suočavanje srpske inteligencije s epohalnim porazom i kritičku analizu uzroka propasti inicijalnog projekta [11].

Znatno skromniji bio je projekt samostalne, nezavisne i po mogućnosti nešto veće Hrvatske. Od proširenja na račun Bosne i Hercegovine zarana se odustalo pod pritiskom međunarodne zajednice, no samostalnost Hrvatske unutar »avnojevskih granica« je ostvarena, i zemlja je relativno brzo postala članica Evropske unije. Šta je onda moglo navesti Igora Mandića da ustvrdi, izražavajući dosta rašireno mnijenje, da je »projekt Hrvatske propao« [12], a da to čak ni ne izazove buru prosvjeda osviještenih nacionalista, braniteljskih udruga i domoljuba širokog spektra – tim prije što je Mandić istom prilikom ponovio iskaz Samuela Johnsona da je »patriotizam posljednje utočište hulja«? Paradoksalno (ali samo na prvi pogled), najozbiljniju zamjerku Mandiću iznio je Pero Kvesić, koji smatra da je ovaj čak »boležljivo blag kad kaže da je Hrvatska propali projekt. Već je i sama zamisao bila retardirana i nakaradna… Ne možete realizirati lošu zamisao i očekivati nešto dobro«[13].

Samostalna Hrvatska kao loša zamisao, retardirana i nakaradna? Na tu ocjenu, koja je vrednosni sud o skorašnjoj povijesti par excellence, vraćat ću se u nastavku; ovdje je evociram samo da bih podsjetio da su u povijesnoj konstelaciji kraja XX. i početka XXI. stoljeća neuspjesi nacionalističkih projekata pravilo a ne izuzetak, i da propast bošnjaštva nije nikakva »nepravda« već logičan i očekivan rezultat transgeneracijskog kolektivnog djelovanja bosanskomuslimanskih kulturnih i političkih elita koji se ne može promijeniti ni popraviti. Jedino što te elite još mogu, jednako kao srpske i hrvatske, jest da iskrivljavanjem slike neposredne prošlosti, one koju su same oblikovale, odgađaju stjecanje kolektivne svijesti o porazu, njegovim uzrocima i njegovim uzročnicima.

Ne možemo izbjeći, naravno, referiranje na Sloveniju, koja je dio »konteksta« o kojem je riječ, naime jugoslavenskog historijskog prostora s kraja XX. stoljeća. No za razliku od gorespomenutih, nacionalistički projekt slovenačke samostalnosti nije propao. Naprotiv, uspješno je ostvaren, i na uzroke tog uspjeha kasnije ću se vraćati u analizi spomenutih neuspjeha.

Pogledajmo sad kada se javlja ideja bošnjaštva, šta je njen pojmovni sadržaj i kada se prvi puta pretvara u projekt.

U miletskom sistemu na kojem je počivala Osmanska Carevina, pravni položaj pojedinca zavisio je od njegove pripadnosti nekoj organiziranoj religiji, a ne kulturno-jezičkoj skupini (danas bismo rekli: etniji). U tom smislu, Boșnak nije etnonim već oznaka regionalne pripadnosti, »Bosanac«, kao danas »Slavonac« ili »Šumadinac«. Prvi reflektiran pokušaj etnizacije nalazimo 1842. kod fra-Ivana Frane Jukića (1818-1857) koji, pišući potkraj Ilirskog preporoda i reagirajući na jednu polemiku oko Vukovog pravopisa u kojoj je Dimitrije Tirol tvrdio da su Bošnjaci Srbi koji se nazivaju »geografičeskim imenom«, energično potvrđuje: »Bošnjaci su dosad bili ne samo u zemljopisnom smislu, već i u rodoslovnom: pravi Bošnjaci! slavni narod ilirski!«[14]. Jukić, međutim, jasno razdvaja dvije dimenzije bosanskog socijaliteta: ako u društveno-povijesnom smislu svi stanovnici ove osmanske provincije i čine jedan, bošnjački narod, u političkom smislu postoje drastične statusne razlike između muslimanskih i »kristjanskih« Bošnjaka i on radi na njihovom ukidanju, svejednako zadržavajući »tri konfesionalna supstrata« (I. Lovrenović). Bolno svjestan društvene stvarnosti koja na terenu nije odgovarala slovu reformi koje su središnje vlasti započele 1839, Jukić sastavlja 1850. godine Želje i molbe kristjanah u Bosni i Hercegovini upućene sultanu Abdulmedžidu preko austrijskih diplomatskih kanala, i u toj predstavci traži »da se više nezovemo raja, već građani i državljani cielokupnog turskog carstva« – iako je hatišerifom od Gülhane jednakost podanika bez obzira na vjeru, rasu i jezik već bila formalno proglašena. Jukićev spis suviše je rudimentaran da bismo ga mogli smatrati nacrtom ustava u današnjem smislu, ali sasvim sigurno predstavlja prvi popis ustavnih načela razrađenih u duhu evropskog konstitucionalizma ne samo u Bosni i Hercegovini već vjerovatno i u cijeloj Osmanskoj Carevini.

Ipak, nacionalni osjećaj autora koji je pisao pod pseudonimom »Slavoljub Bošnjak«, nesumnjivo snažan i autentičan, nije posljedovao nikakvim planskim djelovanjem kakvo nalazimo u drugim sredinama čije su elite bile zahvaćene ilirskom verzijom panslavizma: u Osmanskoj Carevini nisu se mogle otvarati ilirske/bošnjačke čitaonice ni osnivati ilirske/bošnjačke matice, kako je to bio slučaj kod Slavena u Austrijskoj Carevini. S tog razloga, a i zbog autorovog kratkog života, Jukićevo bošnjaštvo ostalo je tek ideja s kojom su, u zemlji koje se to ticalo, bili upoznati samo malobrojni čitaoci njegovih spisa i pripadnici kulturnih elita.

Fra-Antun Knežević (1834-1889) produbljuje Jukićevu nacionalnu misao, svejednako zabacujući ilirsko ime, u tom trenutku već povijesno prevaziđeno. Njegova ideja o bosanskom nacionalnom jedinstvu Bošnjaka triju konfesija ide podruku s borbom protiv osmanske vlasti, i on idealistički vjeruje da poistovećenje bosanskih muslimana s osmanskim sistemom i njihova odanost sultanu nije u tome velika prepreka. Sasvim dosljedno, katoličke i pravoslavne Bošnjake jasno odvaja od Srba i Hrvata: iako ove potonje smatra »jednokrvnom braćom«, oštro im zamjera što »nam razciepiše Bosnu, i Bošnjake, te rekoše da je Bosna do Vrbasa Srbija, a Bošnjaci Srbi; od Vrbasa pako Hrvatska i Hrvati«[15]. Knežević je svoju protivosmansku djelatnost i poticanje na ustanak sigurno smatrao imanentno probošnjačkima, jer su njegovi ustanički proglasi upućeni jednako muslimanskom i pravoslavnom stanovništvu; on je, kako primjećuje Ivan Lovrenović, »možda prvi kršćanski intelektualac i politički mislilac u novijoj bosanskoj povijesti, kojemu religijska pripadnost bosanskih muslimana … ne smeta da ih, principijelno jednako uz pravoslavce i katolike, vidi kao konstituente jedinstvene bosanske nacije«[16] – no to njegovo »viđenje« nije imalo, niti je moglo imati, ikakvog socijalno-političkog efekta.

U naše vrijeme, poslenici na bošnjakizaciji Muslimana, i isključivo Muslimana, sistematski će ignorirati napore poput Jukićevog ili Kneževićevog [17]. Tako će npr. Mustafa Imamović ustvrditi da su se »u doba osmanske uprave, Bošnjacima … smatrali samo Muslimani«[18]. U njegovom slučaju, ne radi se o historijskoj neobaviještenosti već o historijskom falsifikatu koji mu je potreban da bi ideju bošnjaštva atribuirao, ipak, osmanskim vlastima. »Upravo se Osman Topal-paša može smatrati inspiratorom i tvorcem ideje interkonfesionalnog bošnjaštva kojim se u načelu obuhvata cjelokupno bosansko stanovništvo« – tako piše historičar koji izvjesno zna da se u osmanskim izvorima nazivom Bošnjaci (Boșnaklar) označavalo cjelokupno bosansko stanovništvo stoljećima prije Topal Osman-paše. Eliminacija autorâ poput Jukića i Kneževića i njihovih pokušaja da etniziraju jednu pretpostojeću oznaku za regionalnu pripadnost služi Imamoviću da u svojoj mitskoj naraciji uspostavi jasan i elegantan kontinuitet: Topal Osman-pašinu »ideju bošnjaštva kao nacionalnog multivjerskog pojma prihvatila je kasnija austrougarska uprava te je njen najeksponiraniji nosilac postao austrougarski vrhovni upravitelj Bosne i Hercegovine, zajednički ministar finansija Benjamin Kállay«[19].

Benjamin Kállay, koji je doista odbacivao prigovore da je on tvorac ideje o »bosanskoj naciji«, bio je zasigurno upoznat s djelom Jukića i Kneževića, pa je neozbiljno tvrditi da je ideju preuzeo ekskluzivno od Topal Osman-paše. Kállayeva krajnja namjera bila je da srpski i hrvatski narod u Bosni i Hercegovini izolira od nacionalnih matica. Kako je ideja »bosanske nacije« za njega bila sredstvo da sačuva Austro-Ugarsku, razumljivo je da nije uključivala i stvaranje bosanske nacionalne države. No Kállay je prvi koji bošnjaštvu pristupa kao projektu: kako primjećuje Enver Redžić, »[d]a bi dokazao da je ‘bosanska nacija’ tekovina historijskog razvitka od perspektive i budućnosti, on inicira i pomaže sva intelektualna nastojanja koja su u funkciji njegove nacionalne politike u Bosni i Hercegovini. U krugu jezičkih stručnjaka priprema se gramatika, kojom se u školama krči put afirmaciji ‘bosanskog jezika’. Na istoj liniji su inicijative da se napišu udžbenici historije i geografije Bosne za srednje škole, ali i da se prikupe i objave historijski izvori o Bosni od najstarijih vremena do najnovijeg doba. Na ovim poslovima Kalaj će lično angažovati najbolje stručnjake i naučnike u Monarhiji. To je bio pokušaj naučnog zasnivanja ‘bosanske nacije’, koji će djelomično biti ostvaren, ali će u nekim značajnim elementima ostati na početku i nedovršen«[20].

Godine 1908, u vrijeme aneksije Bosne i Hercegovine, poslanik u austrijskom parlamentu Joseph Baemreither »mogao je mirne duše proglasiti pokušaj propalim«[21]. Vlastito viđenje uzroka tog neuspjeha iznosim na stranicama koje slijede; ovdje mi je stalo da naglasim kako se Kállayev projekt stvaranja bošnjačke nacije na trokonfesionalnom supstratu, iz sredine 1880-ih, kvalitativno razlikuje s jedne strane od ideja o takvoj naciji koje su mu prethodile, a s druge strane od projekta bošnjačke nacije na jednokonfesionalnom supstratu u koji su se bosanskomuslimanske elite upustile 1993. Dva projekta propala su iz različitih razloga. Da bih to obrazložio, moram krenuti izdaleka, i stalno se vraćati na ovaj kratki uvod.

Napomene:

[1] Restriktivna naznaka »u modernoj zapadnoj civilizaciji« može zaparati uši, ali to je samo način da upozorim kako mladi Indijac koji će se oženiti djevojkom koju su mu odabrali roditelji i preuzeti očevu trgovinu obućom koja je prije toga bila djedova ne ostvaruje nikakav individualni, već možda samo porodični projekt.
[2] Tzvetan Todorov, L’Esprit des Lumières, Robert Laffont, Pariz, 2006, »Le projet«, ss. 9-26.
[3] Jürgen Habermas, Die Moderne, ein unvollendetes Projekt: philosophisch-politische Aufsätze, 1977-1990, Reclam, Stuttgart, 1990.
[4] Ovdje sažimam, do granica dopustivosti, teorijska razmatranja koja u svojoj Antropologiji projekta razvija Jean-Pierre Boutinet. V. Jean-Pierre Boutinet, Anthropologie du projet, »Quadrige«, PUF, Pariz, 20122.
[5] »Manja skupina osoba« kao određenje subjekta vodi računa o nalazima Miroslava Hrocha da tzv. nacionalni pokreti, kakav »bošnjaštvo« nesumnjivo jest, nikad nisu djelo narodnih masa, već djelatne manjine koja smatra i tvrdi da izražava kolektivnu volju. V. Miroslav Hroch, Social Preconditions of National Revival in Europe, Cambridge University Press, Cambridge, 1985. Sada i Miroslav Hroch, Društveni preduvjeti nacionalnih pokreta u Evropi, Srednja Europa, Zagreb, 2006.
[6] U tom smislu, kolektivni projekt bi jednako bila borba sufražetkinja koje su početkom XX. stoljeća u Velikoj Britaniji tražile pravo glasa za žene kao i, u naše vrijeme, nastojanje Applea da osvoji indijsko tržište.
[7] Iva Lučić, U ime nacije. Politički proces revaloriziranja Muslimana u socijalističkoj Jugoslaviji (1956-1971) (prev. Sulejman Bosto), University Press, Sarajevo, 2022. (Radi se o prevodu disertacije iz historije odbranjene 2016. na Sveučilištu u Uppsali.)
[8] V. Iva Lučić, U ime nacije, op. cit., ss. 19-20.
[9] Tarik Haverić, Ethnos i demokratija. Slučaj Bosne i Hercegovine, ECLD, Sarajevo, 20213.
[10] Tarik Haverić, Kritika bosanskog uma. Ogled o jednom historijski fiksiranom mentalitetu, ECLD, Sarajevo, 20223.
[11] Pod »suočavanjem« mislim na javno i institucionalno osporavanje paradigme, a ne na individualni angažman brojnih srpskih intelektualaca koji se s kritikama srpskog velikodržavnog projekta i krvavih modaliteta njegove izvedbe javljaju već od 1990-ih godina i raspada Jugoslavije.
[12] V. https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/igor-mandic-kod-stankovica-projekt-hrvatske-je-propao-to-su-konstatirali-i-svi-desnicari-patriotizam-to-je-posljednje-utociste-hulja/6717624/.
[13] V. Pero Kvesić: Kulturu seksualnih sloboda ‘91. pobijedila je mačo-militaristička kultura – Večernji.hr (vecernji.hr).
[14] V. Ivan Lovrenović, Bosanski Hrvati, Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2010, s. 32.
[15] O. Antun Knežević, Pad Bosne (1463), »Pridgovor«, Tisak i naklada H. Lustera, Senj, 1886, ss. 6-7.
[16] Ivan Lovrenović, Bosanski Hrvati, op. cit., s. 35.
[17] Još u prvoj polovini XX. stoljeća fra-Josip Markušić će se, u svojoj prepisci s Jožom Plečnikom, samoidentificirati kao Bošnjak. V. Jozo Džambo, »Malo neuk, malo Bošnjak, malo fratar!«, Bosna franciscana 51, Sarajevo, 2020, ss. 191-350. Pismo 42 iz 1934, s. 261.
[18] Mustafa Imamović, »O historiji bošnjačkog pokušaja«, in A. Purivatra, M. Imamović i R. Mahmutćehajić, Muslimani i bošnjaštvo, Izdavačko-trgovinsko preduzeće Ključanin, Sarajevo, 1991, s. (31-70) 35.
[19] Ibidem, s. 37.
[20] Enver Redžić, Historijski pogledi na nacionalne i vjerske odnose u Bosni i Hercegovini, Svjetlost, Sarajevo, 2005, s. 67.
[21] V. Noel Malcolm, Povijest Bosne, Erasmus, Zagreb-Sarajevo, 1995, s. 202.

Izvor: Tarik Haverić
Foto: MidJourney prompt by Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top