VUK BAČANOVIĆ: Blago cara Sarumana

Poglavlje “Čišćenje Okruga” nalazi se na kraju Tolkinovog “Gospodara prstenova”, u trećem tomu “Povratak kralja”. Iako je izostavljeno iz slavne filmske ekranizacije, predstavlja neizostavan dio raspleta sage o prstenovima moći. Nakon što su Frodo, Sem, Meri i Pipin porazili Saurona i vratili se u Okrug, otkrivaju da njihov idilični dom više nije onakav kakvim su ga ostavili. Dok su bili odsutni, Okrugom je zavladao izdajnički mag Saruman, koji je, nakon što je izgubio moć i uticaj u Isengardu, pronašao utočište i novu priliku za osvetu u Okrugu. Saruman, koristeći ime Šarki, uspostavlja tiransku vlast nad Hobitima, uništavajući prirodu i tradicionalni način života u Okrugu bespravnom sječom šuma i prisvajanjem zaliha žita kroz sitne prevare. Iako je u visokoj politici odavno propao kao prokazani kolaborator Mračnog Gospodara, svoju vlast je nastojao predstaviti kao manifestaciju borbe za više dobro, te je zbog toga najviše pribjegavao manipulaciji, obmani, iskorištavanju straha od vanjskog svijeta i u krajnjoj liniji sili i zastrašivanju. Pri tome se najviše oslanjao na kolaboracioniste i sitne duše, kakav je bio i sam. Međutim, svoje trikove je neko vreme možda mogao prodavati priprostim i jednostavnim seljacima, ali ne prekaljenim ratnicima poput Froda, Sema, Merija i Pipina. Razotkriven, ponižen i zbačen, shvatio je da je izgubio magične sposobnosti koje su mu davale veliku moć i uticaj. Njegov glas, kojim je nekada mogao da manipuliše i zavede mase, više nije imao isti efekat na Hobite:

“Uzaludan bi bio revizionizam sa Kaptola i sa nekih drugih adresa u Hrvatskoj da mu nije stigla podrška od ljudi kojima platu i sve životne troškove pokrivaju građani Srbije. Ukoliko ova apologija za Maksa Luburića i ostale ustaške zločince ne bude hitno zaustavljena, to će biti ogroman udarac srpskom narodu u cjelini, a Srbija kao država biće označena kao nesumnjivi sponzor i pokrovitelj revizionizma na štetu istorijske istine i sopstvenog naroda,” započeo je Saruman, satjeran u ćošak.

“Oprostite gospodine Šarki, ovaj, Sarumane”, reče Pipin, “možda nisam neki naročiti ekspert za temu, ali mislim da govor ne možete početi konstatacijom koju prethodno niste objasnili. Na koje tačno revizionizme sa Kaptola i ‘drugih adresa’ iz Hrvatske i na koje ljude čije životne troškove pokrivaju građani Srbije mislite? Ko je tačno napisao apologiju Maksu Luburiću i gde je ona objavljena? Bilo bi lepo da navedete konkretne primere, inače ne bih smatrao da je nepristojno nazvati vas demagogom.”

Saruman se isprva malo zbunio, ali misleći da i dalje ima posla sa naivnim Hobitom koji je u životu čitao jedino saopštenja Eparhije hobitonske koja su njegove sluge pokorno prikucavale na svako drvo u okrugu, bez okolišanja nastavi:

“Jasenovački i drugi NDH-dželati bili bi djelimično amnestirani, ako ne i rehabilitovani, a njihove žrtve ponovo mučene i posmrtno po drugi put ubijene. Kakva orvelovska zamjena teza – istina je laž, a laž je istina!”

“Polako, polako!” uzviknu Meri, “Razumijem gospodine Sarumane da vas uznemirava gubitak autoriteta vrhovnog maga, ali to vam ne daje za pravo da nam objasnite na koji bi to način NDH-dželati bili djelimično amnestirani? I šta to uopšte znači djelimična amnestija? Nekoga amnestirate za pola čoveka kojeg je ubio, a za drugu polovinu ne? I da, gospodine Sarumane, kada smo već kod istine i laži, možete li ne samo meni neukome navesti enciklopedijsku definiciju pojma ‘amnestija’?”

“Ponoviću rečenicu i pitanje iz Saopštenja koje je Sveti Sinod nedavno objavio povodom visokofrekventnog pojavljivanja nosilaca revizionističkih laži…”

“Moraću vas prekinuti vaše gospodstvo,” ubaci se Sem, “Mislim da vam je moj prijatelj zatražio da navedete definiciju!”

Saruman sada ozbiljno zastade. Zar je moguće da su se vrednosti u svetu toliko poremetile da ima onih koji se usuđuju dovoditi u pitanje njegove reči i još nešto i zahtevati.

“Prvo da kažem da pojedinci među poricateljima istorijske istine da je nad srpskim pravoslavnim narodom u NDH, kao i nad našom braćom Jevrejima i Ciganima, počinjen genocid, mada nemaju nikakve kvalifikacije za bavljenje ovom temom, otvoreno i besramno vređaju i omalovažavaju mnoge današnje istoričare, kao i njihove preteče i učitelje, sada pokojne istraživače…”

“Pipine, ovo nema svrhe,” ponovo će Frodo. “Neko ko nam se decenijama predstavljao kao vrhovni mag Srednjeg sveta, je zapravo ličnost koja halucinira zamišljene (ne)prijatelje koje naziva ‘pojedinci’, ‘oni’, ‘ljudi’ samo da bi im u usta stavljao reči koje nikada nisu izgovorili kako bi se s njima svađao preko saopštenja koja piše u ime svih magova, uopšte ih ne konsultujući za mišljenje. Da ne govorimo da nas ne obavještava ko su „mnogi današnji istoričari“ i šta ih čini relevatnim naučnicima. Bojim se da mi ovdje ne možemo ništa. Doduše, u dokumentima koji su do mene došli sam pročitao da Saruman pati od antisocijalnog poremećaja ličnosti, a s obzirom da mi u Okrugu nemamo odgovarajuće specijaliste za tretiranje ove bolesti, predlažem da mu ljekar opšte prakse napiše uputnicu za Minas Tirit.

“Nemam primjedbi,” reče Meri, “samo bih želio da uđe u zapisnik da sam pacijentu… pardon, Sarumanu postavio sledeće pitanje.” Dakle, gospodine Sarumane, vi u vašoj proklamaciji najpre citirate različite njemačke vojne zapovednike koji srpske žrtve u NDH procenjuju na 700.000 do milion. Na stranu sada to što se ozbiljna istoriografija ne može zasnivati na slobodnim procjenama, pa makar to bile slobodne procjene savremenika, šta vam tačno znači rečenica: ‘Ko može tvrditi da su ove nacističke glavešine skupljale podatke od Srba, bilo četnika bilo partizana, i tako postale žrtve ‘srbočetničke’ i ‘srbokomunističke’ promidžbe ili propagande?’ Ako zanemarimo da opet imaginarnim protivnicima stavljate u usta imaginarne riječi, pretpostavljam ste time mislili na zvaničnu brojku iz SFRJ od 700.000 jasenovačkih žrtava koju smo mogli čitati u svakoj jugoslovenskoj enciklopediji i za koju se, istoriografskim i demografskim metodama, na sreću, pokazalo da nije tačna. Eh, sada me zanima, kako se ta zvanična brojka koju nekritički usvajate i proklinjete one koji je dovode u pitanje, uklapa u vašu tvrdnju koju iznosite u istoj proklamaciji da se osam decenija ne samo zataškavalo nego i zabranjivao govor o Jasenovcu? Mislim, jasno mi je otprilike vaša dijagnoza, ali ako se nešto zabranjivalo to bi značilo da se pozivate na nešto što ne postoji, što me od vas ne čudi pa makar u dva pasusa tvrdili dijametralno suprotne stvari, ali kako to nije slučaj, ispada da podatke od partizana nisu skupljale nacističke glavešine, što je tvrdnja koju pripisujete imaginarnim ‘njima’, nego to radite upravo vi.

Nastade neugodna tišina koju prekinu Frodo. “Mislim, Meri, da je stvar beznadežna, ali da pokušamo još jednom. Sarumane, ne znam jeste li gledali ‘Crnu Guju’, posebno onu epizodu u kojoj Crna Guja uči Boldrika sabiranju, znate, ono, koliko zrna graha imamo ako na dva zrna dodamo još dva? Eh, sada da tu kompleksnu operaciju primjenimo na naš slučaj parafrazirajući slavonskog episkopa Jovana: ‘Pravoslavnih Srba u NDH je moglo da bude do dva miliona i sto hiljada… E, sad ja vas pitam, kako je bilo moguće, da od ta dva miliona: proterate 300 hiljada u Srbiju, ubijate ih u Jadovnu, Lovorgradu, Đakovu, Kruščici… – većina žrtava Drugog svetskog rata je ubijena ne po logorima nego po kućama, selima, lokalnim stratištima – ostatak drži pedesetak neprijateljskih divizija, i pri tome ubijete 700 hiljada ljudi u Jasenovcu?!””

Saruman nije navikao da odgovara ni na kakva pitanja, pogotovo ona smislena. A ovi Hobiti navalili, pa navalili. Ali neće njega nadmudriti ti mali glodari, sledbenici onih pojedinaca i poricatelja istorijske istine. Da vidimo, pomislio je, kako će se nositi sa ovim:

“Moramo govoriti i pisati istinu o masovnim zločinima u NDH, inspirisanim genocidnom idejom i ideologijom, moliti se svetim jasenovačkim mučenicima, a čuvati sebe i sve svoje od mržnje i osvete kao velikog greha.”

Hobiti se međusobno pogledaše. Je li ovo moguće? Da li se ovo zaista dogodilo? Poslije uništenja Jednog prstena, ovo im je, zasigurno, bilo drugo i ne manje čudesno životno dostignuće. Saruman je konačno izrekao nešto činjenično tačno i smisleno. Nešto što nije u skladu sa klišeom koji je uvijek ponavljao denuncirajući svakoga ko je imao nešto smisleno da kaže, tipa istina je laž, a laž je istina, ili šta je već mogao napabirčiti na osnovu svoje vrlo skromne erudicije.

“Tako je, gospodine Sarumane,” reče Frodo sa širokim osmjehom na licu, “u ime cijelog Okruga vam se zahvaljujem na dobronamjernom savjetu i od sveg srca želim srećan put.”

Puštanjem Sarumana, Hobiti su pokazali da su iznad želje za osvetom. Umjesto da odgovore na zlo sa zlom, oni su izabrali put koji vodi ka miru i oporavku njihovog doma, Okruga. Također su pokazali razumijevanje da su čak i najmoćnije ličnosti, poput Sarumana, samo bića sa svojim slabostima i da svako zaslužuje šansu za iskupljenje. Pokazujući milosrđe prema Sarumanu, Hobiti su ponovo potvrdili svoje duboke vrijednosti koje su ih vodile tokom njihovog putovanja u Mordor. Na kraju, Tolkin je možda želio da pokaže da je put oproštaja i milosrđa teži, ali i značajniji od puta osvete. Ovakav zaključak ostavlja snažnu poruku o značaju etike, morala i ljudskosti u suprotstavljanju zlu. Saruman je možda nasumično ponavljao naučeni tekst samo da bi ispao pametan i zauzeo moralnu pozu, ali su ga Hobiti svejedno naveli da iz svog bezumlja filtrira tračak razuma i ljubavi.

Piše: Vuk Bačanović za Preokret, Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top