VUK BAČANOVIĆ: Slučaj Šarčević – rekapitulacija



Simultani napad na svakog ko je protiv mejnstrim razmišljanja je jedno od osnovnih obilježja onoga što se i dalje naziva “slobodnim svijetom”. Uvijek se treba vraćati na opažanje sovjetskog disidenta Aleksandra Solženjicina da na zapad “izbor koji diktira moda i potreba da se zadovolje mase često sprječava najneovisnije osobe da pridonesu javnom životu te omogućava opasne instinkte stada koji blokiraju ugrožavajući napredak istoga.” Drugim riječima liberalno-demokratsko društvo intelektualca radi nepopularnog razmišljanja neće baciti u tamnicu, ali će ga na različite načine uputiti da ne gleda svoja posla, kao i u mogućnost da život završi kao čistač ulica ili prodavač hamburgera, koji će na taj način oplođavati kapital čiju je božansku neprikosnovenost i nepogrešivost doveo u pitanje. Takva osoba, u najboljem slučaju, može pokrenuti blog ili marginalni kritički medij koji nikada neće biti u stanju da utiče na stavove dominantne većine stanovništva.

Gnjev širokih narodnih masa koji se u sarajevskoj mikro sredini dogodilo Franji Šarčeviću kada je fotografisanje sarajevske gradonačelnice Benjamine Karić sa djetetom u uniformi Armije BiH proglasio simptomom “bolesnog društva”, prema tome, jeste samo odraz onoga što mu se moglo dogoditi da je npr. kao akademski radnik u Njujorku 2022. ili u nekom drugom američkom gradu, doveo u pitanje zvanični narativ kolektivnog zapada o ratu u Ukrajini, unatoč tome, što su, vremenom, kako se osvajačka avantura kolektivnog zapada bliži propasti, kritički glasovi koji argumentovano ukazuju na neodrživost zvaničnog narativa postajali sve glasniji i medijski prisutniji. Od kada je svijeta i vijeka nema društva bez neke vrste “svete krave” i sarajevska kotlina u tome nije nikakav izuzetak, izuzev što u okvirima njene provincijalne skučenosti jezivi procesi izgledaju još jezivije nego negdje gdje postoji dovoljno brojna manjina koja još uvijek želi platiti da pročita i nauči nešto više od onog što joj se svakodnevno servira putem “nezavisnih” korporativnih medija.

Ma koliko zastrašujuće zvučala konstatacija gradonačelnice Karić da javne ličnosti, a posebno akademski radnici, moraju voditi računa da ne povrjeđuju osjećanja građana, to je ista ona vrsta upozorenja koju je u “civilizovanom svijetu” dobio svako ko se usudio argumentovano izjaviti da rat u Ukrajini nije započeo zbog toga što je Putin novi Hitler, već zbog agresivne ekspanzije NATO-a prema ruskim granicama i decenijsko zapadno finansiranje manjinskog antiruskog šovinizma, odnosno ukrajinskog neonacizma. Prema tome, Šarčevićeva opaska o “poremećenom društvu” koje šalje militantne poruke i “zloupotrebljava dijete”, može imati smisla jedino ako se sarajevski folklor posmatra u kontekstu globalne poremećenosti, u kojem je npr. sasvim prirodno da na američkim svečanim vojnim paradama marširaju i uniformisana djeca (najčešće se radi o djeci vojnih lica) i to u času kada je ta vojska direktno uključena u genocid u Gazi. Kada Šarčević kojeg autor ovih redova poznaje više od deceniju i smatra iskrenom, dobronamjernom i nezlobivom osobom piše “bolesnom društvu kojem ni dragi bog ne može pomoći”, onda razlog te bolesti nije fotografisanje dječaka sa beretkom, već činjenica da to dijete zloupotrijebljeno za političku reklamu osobe koja predstavlja jedno veliko ništa. Jer o kakvoj militantnosti, a kamoli nacionalizmu, možemo govoriti u gradu koji podiže poprsja kolonijalnim upravnicima, njeguje spomeničku kulturu njihovih ratnih i poratnih kompradora, odnosno, da se poslužimo arhaičnim vokabularom, domaćih izdajnika, legitimišući to sve organizacijom protesta ispred okupatorskih institucija poput OHR-a? Braneći ga od harange, dugogodišnji saradnik Šarčevićevog portala Prometej, još jedan dobronamjeran čovjek fra Drago Bojić je, bespotrebnim obraćanjem nebitnom crnogorskom piscu i još nebitnijem misliocu, potpuno pogrešno konstatovao postojanje “fanatičnih stjegonoša bošnjačkog nacionalizma” i “zapaljivog bošnjačkog nacionalizma”, dok se istinska bolest sarajevskog društva ogleda upravo u iluziji da takvo nešto upravo postoji, a što pothranjuju kako takozvani nacionalisti, tako i njihovi kritičari.

O kakvim to militarističkim i nacionalističkim perspektivama možemo govoriti u populaciji koja, ako uzmemo u obzir relevantne demografske pokazatelje, na pragu izumiranja? Ili da se sjetimo da ti demografski pokazatelji u vrijeme kada smo zaista imali militarističko društvo u kojem je služenje vojnog roka značilo proces sazrijevanja, a društvena inicijacija najmlađih podrazumijevala nošenje vojničke kape sa zvijezdom petokrakom. A da se možda konačno zapitamo da problem nije u “nacionalizmu i militarizmu, već u potpunom odsustvu suvereniteta koji podrazumijeva nacionalizam i vojnu silu sposobnu da odbrani nacionane interese, a zbog čega ne živimo u suverenoj državi sa snažnim institucijama, već u protektoratu, odnosno korporativnom šalteru kojim upravljaju strani ambasadori i bjelosvjetski birokratski ološ? Jedan od prominentnih autora na Prometeju i može se reći neka vrsta Šarčevićevog i Bojićevog mentora, Ivan Lovrenović će 1981. u svoj dnevnik zapisati sljedeće riječi: “Još jedanput: ‘vojna obuka’. Cijeli dan na padinama Trebevića. Sve bi se nekako dalo podnijeti, ali predavanje teško: pukovnik Blažo Stevović objašnjava svjetsku situaciju i naš položaj u njoj. Marksizam, dijalektika, negacija negacije na pukovnički način.” Jasno je da je intelektualcima bilo teško razumjeti da (ozbiljna) vojska ne funkcioniše na istim principima kao akademija nauka ili pjesničko društvo i da oficiri nisu skloni citiranju Krleže kojem Lovrenović u svom dnevniku ispisuje panegirike, jednako kao što je jasno da danas živimo u uništenom društvu u kojem se militarizam priviđa intelektualnim nasljednicima onih koji su željeli, čekali i dočekali da bilo kakva ozbiljna vojna sila jugoslovenskih naroda zauvijek nestane. A koja je, za razliku od američke okupacione sile i smiješnih etno-milicija iz ratova za jugoslovensko nasljeđe, bila zaista zamišljena kao odbrambena sila.  I još gore od toga, priviđa se i onima kojima je kritika upućena, poput bivšeg savjetnika Šefika Džaferovića, Harisa Imamovića, koji, doduše, nije nikakav fanatični stjegonoša bošnjačkog nacionalizma jer takvo nešto nema ni najosnovnije preduslove da postoji, ali mu to ne smeta da na svom X profilu prebrojava nepostojeće bošnjačke divizije od kojih, navodno, drhti Milorad Dodik, koji, već 15 godina samo što nije odcijepio Republiku Srpsku. 

Šta je još preostalo? Bivši portir Radončićevog Avaza na čelu bizarne družine koji, tobože, napada multietničko Sarajevo, dok mu sadašnji kolumnista iste ugledne novine to ne dopušta? Gradonačelnica kojoj je sve to više nego jasno, ali kao cijela nova generacija političara shvata da je bolje biti vladar političkog smetljišta, nego onaj kome je preostalo da se u takvom smetljištu besmisla bespomoćno koprca? Željko Komšić? Denis Bećirović? Armija tviter botova? Ne vrijedi trošiti tipke na tastaturi objašnjavajući koliko je to besmisleno. Jasno je da oni koji sebe nazivaju bošnjačkim nacionalistima referendumski uspjeh iz 1992. duguju Rimokatoličkoj crkvi koja je svojim vjernicima na misama zapovjedila da glasaju za nezavisnost BiH, pa se shodno tome može konstatovati: kakav dogovor, takav nacionalizam i nezavisnost, posebno od onih koji su je i omogućili.

Umjesto zaključka ovog teksta, citirao bih dnevnički zapis jednog od revolucionara i državnika najzaslužnijih za jugoslovensku državnost Bosne i Hercegovine i, prema tome, jedinog čovjeka kojeg možemo nazvati nacionalistom u pravom smislu te riječi, Rodoljuba Čolakovića od 22.1. 1972.:

“Još prije desetak dana čuo sam za neke izjave Miroslava Krleže koje su me bolno iznenadile, Ispade malo sentimentalno, ali je stvarno tako. Uvek sam želio da bude što bliže nama, ali on se često nalazio u nekoj tuš-poziciji. Neću ulaziti u ono pre rata, ali posle rata je zabrljao s Deklaracijom; Tito ga je zvao i on se kao povukao i distancirao od Franje Tuđmana, s kojim se dotle prisno družio – odlasci na večeru, Bela s Tuđmanovom ženom i sl. Kad sam ga jednom upitao o Tuđmanu, rekao je ne trepnuvši da ga ne poznaje dobro. U vezi s razgovorom o Pregledu istorije SKJ i Tuđmanovim shvatanjima, on ga je kod Tita branio sve dok ovaj nije doznao šta zapravo Tuđman brani: sporazum Cvetković-Maček; pristupanje Jugoslavije Trojnom paktu; apologija HSS kao nacionalno-oslobodilačkog pokreta. – Duško Roksandić mi je pričao da se Krleža posvađao s Tuđmanom i da je prekinuo da se druži s Rukavinom (za koga je Savka Dabčević jedan od najpametnijih i najboljih rukovodilaca SKJ). Bila je i Krležina izjava o jeziku -isti jezik koji Hrvati zovu hrvatskim a Srbi s srpskim. A sad najnovije: Zdravko Pečar i Veda Zagorac bili su kod Krleže na ručku. On je vehementno napadao XXI sednicu. Kazao je – 50 godina su nas davili Balkanci i upravo kad je izgledalo da ćemo se osloboditi njihova pritiska, došlo je ovo nasilje. To je smisao njegove izjave. U toku razgovora je rekao – da smo ga mi ostavili u Zagrebu na milost i nemilost ustašama. Odakle mu sad takva misao: pa njemu je nekoliko puta davana mogućnost da izađe na oslobođenu teritoriju, a on je odbijao. Sad mu je Partija kriva što je rat prečučao u Zagrebu. Šta se dešava s Krležom?

Mislim da ovo pitanje danas treba preformulisati na sljedeći način: Šta se dešava sa krležijanskim antinacionalistima i onima koji su s njihove strane percipirani kao nacionalisti? Nije li vrijeme da se ta jalova rasprava oko ničega okonča i konačno razmisli kako djelovati u multipolarnom svijetu u kojem su mali narodi sa potencijalom međusobnog zavađanja još ugroženiji nego u onom u kojem postoji samo jedan policajac?

Piše: Vuk Bačanović za Preokret, Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret  




Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top