ELIS BEKTAŠ: Strateška imbecilizacija Seada Turčala

Da Sead Turčalo ne sjedi u fotelji dekana mejtefa političkih znanosti u Sarajevu, javne ustanove na budžetskom vimenu, njegov pamfletić objavljen na portalu Radiosarajevo ne bi zavređivao osvrt, jer je tu riječ o demonstraciji jednog anemičnog intelektualizma i egzaltiranog propagandizma protkanog očitim nerazumijevanjem političke stvarnosti u Dejtonluku, ali i temeljnih politoloških i socioloških pojmova i kategorija, te fiksacijom na Srpsku kao jedinu barikadu na putu ka ostvarenju nemogućeg bošnjačkog sna o (jedno)nacionalnoj državi koji bi se, ukoliko bi nekim čudom bio dosanjan, zasigurno pretvorio u noćnu moru, između ostalog i stoga što bi život tamo gdje diletanti poput Turčala podučavaju mlade naraštaje političkim vještinama mogao nalikovati samo na vječitu noćnu moru u kojoj stvarni ljudi, poput patnika na platnima Hijeronimusa Boša, u užasu stenju pod iskeženim mitovima koji im čuče na grbači.

Čitav Turčalov argumentacioni sklop bolno je kontradiktoran i indicira jednu zabrinjavajuću nesposobnost da se staloženo i racionalno misli. Pišući iz pozicije političkog Bošnjaka oblikovanog legatom Alije Izetbegovića, dakle subjekta koji duboko vjeruje da sporazum parafiran u Dejtonu nije označio kraj rata već samo kraj njegovog prvog poluvremena, Turčalo je opsjednut konfliktom i rješenje svih problema vidi isključivo u represiji, legislativnom oktroisanju i u upotrebi vojnog aparata, pa tako poziva na jačanje kapaciteta EUFOR-a i na raspoređivanje NATO trupa po neuralgičnim toposima u Republici Srpskoj, pokazujući da ne razumijeva ulogu i zadaću misije Althea, niti ulogu NATO-a i procese odlučivanja u tom vojnopolitičkom savezu.

Premda uporno pozicionira Srpsku i njenog čelnog čovjeka, Milorada Dodika, kao žarište i generator konflikta, pa stoga zahtijeva i legislativnu i vojnu represiju, upravo sam Turčalo istovremeno obesmišljava svoje zahtjeve i svoje argumente tako što iznosi podatke koji čitaoca trebaju navesti na zaključak kako je Srpska potpuno disfunkcionalan društveno-politički prostor u procesu autodestrukcije i nepovratne depopulacije. Da bi dodatno naglasio i uvjerljivijim učinio svoje tvrdnje, koje za cilj imaju da čitaoca ohrabre i ubijede ga da je represija jedini način potčinjavanja Srpske volji političkog Sarajeva, Turčalo navodi i podatak iz neimenovanog američkog izvora po kom je od posljednjeg popisa Srpsku napustilo 37% njenih žitelja i odmah nakon toga tvrdi da ona nema potrebne ni defanzivne ni ofanzivne kapacitete za ostvarenje secesionističkih ciljeva, ali ne objašnjava zbog čega je onda potrebno raspoređivati dodatne međunarodne vojne snage u Srpsku koja je, po Turčalovim ocjenama, na pragu samodokidanja i gašenja.

Dekan sarajevskog mejtefa političkih znanosti ne vidi niti jedan jedini problem u Federaciji Bosne i Hercegovine, a pogotovo ne unutar bošnjačkog političkog korpusa, već očito polazi od pretpostavke da taj korpus uživa toliko čvrstu moralnu poziciju da mu ona omogućava zaštitu od svakog preispitivanja.

Turčalovo umovanje počiva na još jednoj pretpostavci, onoj po kojoj su ciljevi i aspiracije bošnjačkog političkog korpusa ne samo moralno ispravni, već su i realistični i racionalni, no iole pažljivije čitanje njegovih rečenica pokazaće da on sam te ciljeve poima i doživljava isključivo na simboličkoj ravni. Infantilna fascinacija krhkom mogućnošću da Generalna skupština UN donese rezoluciju o Srebrenici, u povijesnom trenutku u kom su rezolucije tog tijela bolno nemoćne pred znatno stravičnijim i voluminoznijim zločinima koji se upravo odvijaju pred očima cijelog svijeta, poput cionističkog divljanja u Palestini, skupa sa skoro erotskom fiksacijom na zakon o državnoj imovini koji je u praksi davno obesmišljen i kom se intimno protive čak i najrigidnije bošnjačke političke elite koje su unilateralno rasprodavale imovinu koja bi trebala biti predmet tog zakona, pokazuju da Turčalo kao politolog nije sposoban razmišljati u okvirima stvarnosti niti u kategorijama društvenog interesa i javnog dobra, već za ultimativni društveni interes i vrhovno javno dobro proglašava floskule destilirane iz ratne propagande pod patronatom Izetbegovićevog kabineta.

Da je u Turčalovom slučaju riječ o jednom podaničkom i činovničkom duhu i mentalitetu, lišenom svake autentične i samosvjesne društvene, državne i nacionalne svijesti, pokazuje njegova tvrdnja da bi se uz “simultane proaktivne mjere koje ciljaju na demontiranje postojeće infrastrukture”, pod čim on valjda misli na demontiranje Republike Srpske, “te kombinacijom međunarodne i unutrašnje izolacije, uz dozirano otvaranje prostora za konstruktivan dogovor”, mogle postići duboke promjene. Upućujem čitaoca da posebnu pažnju obrati na sintagmu “dozirano otvaranje prostora za konstruktivan dogovor” – upravo u toj sintagmi sadržana je sva filozofija, da ne kažem sva politička bijeda i fukarluk dominantnih bošnjačkih politika koje uporno nastoje da maglovitu svijest o nedozrelosti i neizgrađenosti vlastitog političkog i državnog identiteta i subjektiviteta kompenziraju i amortizuju nekritičkim i snishodljivim poslušništvom prema zapadnim političkim centrima, ujedno zahtijevajući od drugih učesnika u političkom životu Bosne i Hercegovine da se odreknu dijela svog identiteta i subjektiviteta.

Sintagma “dozirano otvaranje prostora za konstruktivan dogovor” ima više značenjskih slojeva i nijedan od njih ne služi na čast političkom naslijeđu Alije Izetbegovića i njegovih ideoloških posinaka poput Turčala.

A Turčalo kada bi se zapitao ko je taj autoritet koji odlučuje o dinamici doziranja i po kom ovlašćenju je pozvan da to čini, te kakva je vrijednost konstruktivnosti dogovora postignutog u nepotpuno otvorenom prostoru, možda bi načinio svoj prvi korak ka razumijevanju politologije kao znanstvene discipline. Dotad će za njega politologija biti svedena isključivo na činovničko sitničarenje i na propagandno blebetanje pod dirigentskom palicom mitova i romantičarskih idealizacija.

Druga zabrinjavajuća i alarmirajuća singatma u Turčalovom pamfletiću glasi “strateška eskalacija” i on je desetak puta ponavlja u tekstu, ne objašnjavajući šta podrazumijeva pod njom. Sam pojam eskalacije uglavnom se koristi za označavanje usložnjavanja i intenziviranja društvenih gibanja u negativnom smislu, odnosno u pogledu nemira, konflikata, ratova… Prizivati eskalaciju, bila ona strateška i kontrolisana ili ne, znači prizivati konflikt. Turčalo je po svoj prilici ohrabren imbecilnim najavama federalnog ministra policije Rame Isaka da će lično povesti čitavih deset korpusa na Banjaluku, no zabrinjava što neko kome je na upravu povjeren mejtef političkih znanosti na državnim jaslama nije u stanju razumjeti da interes od strateške esklacije i od bilo kakvog konflikta nema niko osim onih stranih politika koje baštine zasad još uvijek diskretnu aspiraciju da Bosnu i Hercegovinu vrate u kolonijalni status sličan onome što ga je imala u Austro-Ugarskoj monarhiji.

Posebno je zastrašujuće to što čovjek koji mlade naraštaje podučava politologiji ne shvata prirodu i fizionomiju savremenih ratova, koji su sve manje opštedruštveni a sve više ratovi korporativnih elita i čije su paradigme sinovi Klička i Netanjahua koji hlade guzove po mondenskim ljetovalištima dok su im države u ratnom stanju, no Turčalo ne vidi da će ratovi uskoro po sastavu i prirodi vojski koje ih vode sve više nalikovati Stogodišnjem ratu u predmodernoj Evropi, kog su vodile plaćeničke horde veoma upitne lojalnosti i sklone da tu lojalnost očas promijene u skladu sa ličnim interesima svojih vođa. Prizivati stratešku eskalaciju umjesto sjedanja za pregovarački sto bez apriornog uslovljavanja može samo neko ko gaji infantilne predodžbe o ratu i kome društveni interes i javno dobro ne predstavljaju nikakvu vrijednost, pogotovo ne u poređenju sa vrijednošću mitomanije i njenih simbola.

Na kraju ću dodati i to da je Milorad Dodik, kojeg Turčalo višekratno označava kao kapitalnog uzročnika problema u Dejtonluku, dobrim dijelom i sam kriv za neugodnu sudbinu koja mu se upravo dešava, jer je svoju, u stvarnosti utemeljenu politiku koja uvažava realno stanje u Bosni i Hercegovini kao i njenu skoriju traumatičnu povijest krunisanu mirovnim sporazumom iz Dejtona, sam devalvirao i oduzeo joj dobar dio kredibiliteta imbecilnim estradnim potezima poput kapricioznog postavljanja ploče sa imenom Radovana Karadžića na studentski dom u Palama. Od jednog izverziranog političkog kapitalca ipak se očekivalo malo više suptilnosti i vještine u pariranju provokacijama iz političkog Sarajeva, kom ni najkooperativniji Dodik nije bio po volji i koje je tom nekoć kooperativnom Dodiku upućivalo egzaltirane aplauze samo zato što ga je doživljavalo kao nekog kraj koga će ukidanje Srpske biti lakše izvedeno.

Nije, dakle, Dodikov separatizam i secesionizam konstanta u bosanskohercegovačkom političkom prostoru, već je konstanta ta neumrla težnja političkog Sarajeva i bošnjačkih političkih ideja za unitarizacijom i dominacijom koja bi, u njihovoj vizuri, na kraju trebala dovesti do uspostavljanja Bosne, i to bez Hercegovine u nazivu, kao bošnjačke nacionalne države u kojoj bi drugi bili samo nacionalne manjine. Turčalova “strateška eskalacija” i “dozirano otvaranje prostora za konstruktivni dogovor” samo su refreni iz koračnice o tom snu. Koji bi se dosanjan, kako već rekoh, lako mogao pretvoriti u noćnu moru.

Piše: Elis Bektaš za Preokret, Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret    

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top