ELIS BEKTAŠ: Traktat o zakletvi drugu Titu

Kada je umro drug Tito to je bio jedan veoma strašan događaj kog je nemoguće opisati na vašim deklarativnim i normativnim vernakularima koji su odavno izgubili sposobnost da se u njima iskaže razlika između strašnog i veselog ili između lijepog i ružnog ali ga je moguće opisati na humskom jeziku no razlozi čovjekoljublja nalažu da to ne činim jer bi taj opis bio toliko realističan da bi mnogi među vama plačući otrčali na stanicu da posljednji put isprate Plavi voz a neki bi se i u Beograd zaputili da uvakat uhvate red na Dedinju i da se potpišu u knjigu žalosti.

Mi sitna djeca tada još nismo imali razvijenu društvenu svijest te nismo shvaćali zašto je taj događaj toliko strašan i zašto je smrt druga Tita strašnija od smrti nekog rođaka pa čak i nekog komšije ali smo bili dobri pioniri koji znaju da starije treba slušati i uvažavati te smo tako i mi uvažili njihov strah i neustrašivo mu se prepustili da nas posve obuzme ali pošto sitnoj djeci u strahu nije komotno kao odraslima mi smo odmah počeli tražiti načine da izađemo iz njega no to smo činili krišom i izokola jer nismo željeli da neko pomisli kako više nismo dobri pioniri koji ne poštuju i ne slušaju starije.

Prvi je način izgledao djetinje naivan ali pošto smo mi tad bili djeca i to naivna nama to nije smetalo a riječ je bila o zaklinjanju drugu Titu a potom i o zaklinjanju drugom Titom. Nama se činilo da je Tito manje mrtav svaki put kad izgovorimo Titami i to je uskoro postao obligatorni izraz u svakodnevnom vannastavnom i vankućnom govoru jer smo snagu te magijske formule nekako nesvjesno željeli sakriti od nepozvanih što će reći od odraslih među kojima su bili učitelji i učiteljice te mame i tate.

Kad vas drugar nešto upita vi ste uz odgovor obavezno morali dodati i Titami kao čvrst i pouzdan dokaz da ste kazali istinu ali pošto djeca ne govore vazda istinu mi smo govorili Titami i kad nešto slažemo no skoro neprimjetno tiše i poslije smo se u samoći kajali zbog toga ali to nas kajanje nije spriječilo da nastavimo govoriti Titami i kad slažemo kao i kada istinu reknemo a s vremenom je i to kajanje nekako samo od sebe umrlo prirodnom smrću.

Dok su nas učitelji i učiteljice odgajali u duhu druga Tita i dok smo o najvećem sinu naših naroda i narodnosti čitali poučne tekstove u Veseloj svesci i Malim novinama i dok smo gledali poučne emisije iz školskog programa koje su takođe bile prožete duhom druga Tita nismo ni primjećivali da se život našeg samoupravnog socijalističkog društva vraća u kolotečinu u kojoj su ga čekali bratstvo i jedinstvo već smo nepokolebljivo istrajavali na izgovaranju Titami u svakoj mogućoj prigodi jer smo mi mali pioniri ipak bili najodaniji našem vođi drugu Titu i najteže nam je padalo stanje njegove smrti pa smo i najviše željeli da on ne bude mrtav zbog čega smo dugo pa i predugo vjerovali da je on odista manje mrtav kad reknemo Titami i da nas gleda onim svojim blagim čeličnoplavim očima sa nekog oblaka iznad Bugojna ili iznad Brijuna.

Treba reći i to da nikom nije bilo bitno da li je neko odgovorio istinu ili je kazao laž sve dok je svoj odgovor završavo sa Titami jer kakve koristi ima od istine koju je izgovorio pionir koji ne želi da drug Tito bude manje mrtav i kakve štete može biti od laži koju je izgovorio pionir koji iskreno želi da drug Tito bude manje mrtav. No nijedna tajna ne može dugo ostati skrita te je malo pomalo to djetinje Titami postalo opštedruštveno dobro i to su počeli govoriti i oni stariji samo malo visokoparnije od nas jer su oni ipak bili pametniji i pismeniji pa su se i jezikom znali bolje služiti.

Onda je Titovo ime i na druge načine počelo ulaziti u svakodnevni govor, prvo kao pohvala u obliku Titosi koja se izgovarala onome ko učini kakav podvig ili kakvo junačko djelo pa tako kad bismo igrali lopte iza garaža i kad bi nekom lopta sjela na volej te bi on zabio golčinu između buljuka protivničkih igrača mi saigrači bismo mu vikali Titosi. Kad bi neko uspio krišom uzeti Vruči kaj ili sličnu poučnu štampu iz roditeljske sobe i donijet taj plijen iza garaža da ga prelistamo i utažimo znanje kog smo vazda bili i gladni i žedni mi bismo mu kazali Titosi.

No uskoro se to isto Titosi počelo govoriti i onome ko načini kakav nestandardni hajvanluk il kakvo zločesto djelo pa kad bi neko bez razloga istukao slabijeg od sebe mi smo mu govorili e vala Titosi. Dok je napredni dio našeg socijalističkog samoupravnog društva putem zakona i milicije te uz pomoć poštene inteligencije štitio lik i djelo druga Tita svakodnevni govor radnih ljudi i građana nesvjesno se opirao takom uvođenju smisla u govor po diktatu zakona i dok je zakon propisivao da se o drugu Titu može i smije govoriti samo u vidu pohvala i divljenja dotle je svakodnevni govor uspio izbrisati svaku razliku između smisla i besmisla pa kao što je ranije postalo nevažno govorite li istinu il laž samo ako iza toga dodate Titami tako je sad postalo nevažno da li je neko učinio podvig ili kretenluk jer ste mu u oba slučaja mogli kazati e vala Titosi a zakon o zaštiti lika i djela druga Tita pokazao se kao posve nemoćan da obuzda taj govor i da ga načini isključivo svjedočanstvom smisla i istine za koje će se kasnije ispostaviti da o njima ne znamo pouzdano jesu li odista smisao i istina ili smo ih mi samo tako zvali.

Odgovorni i napredni društveni radnici i revolucionari ljutili su se zbog svega toga ali nisu mogli učiniti ništa pa su svoju ljutnju istresali putem slanja onih koji pričaju viceve o drugu Titu u zatvor na kraće vrijeme no i taj je običaj uskoro počeo izumirati. A ja sam siguran da nam drug Tito koji je bio vrlo duhovit i šarmantan uopšte nije zamjerio već se smijuljio sa svog oblaka iznad Bugojna ili Brijuna a ako je na ahiretu sreo Davorjanku i ako ga je ona pitala voliš li ti mene druže Tito? siguran sam da joj je on odgovorio volim drugarice Davorjanka Titami.

A ovo sam vam predavanje održao kako bih vas uvakat pripremio na ono što će se ovdje uskoro desiti jer će oni nepripremljeni to dočekati sa osjećanjem gorčine i nepravde pa i bijesa. A desiće se to da će riječi genocid i agresija izgubiti svaki smisao i sadržaj i da će postati izrazi koji se koriste u svakoj mogućoj prigodi pa tako kad ga laufer zavuče košpi zguza ona će ushićeno uzviknuti opa agresija! Il kad košpa proguta lauferu mazno će se obliznuti i kazati mmmmmm genocid. Kad Zmajevi u kvalfikacijama prime šest komada na Koševu od nekih simpatičnih gostiju iz tuđine spiker će mumlati u mikrofon pa ovo je genocid dragi gledaoci.

Ja sam nedavno s nekim društvom išao na izlet u skoriju budućnost pa tako već sad znam u kojim će se sve situacijama i sa kojim sve značenjima koristiti riječi genocid i agresija ali vam to neću kazat jer će vaša domaća zadaća biti da sami napišete po pet primjera za upotrebu riječi genocid i riječi agresija u budućem svakodnevnom govoru na vašim deklarativnim i normativnim vernakularima koji ne služe za razdvajanje smisla od besmisla već za njihovu unitarizaciju. A sad toplo mlijeko, pišat pa spavat.

Piše: Elis Bektaš za Preokret, Foto: Midjurney prompt by Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top