Elis Bektaš: Uloga šolje šećera u povijesti

Početkom posljednjeg desetljeća petnаestog stoljeća pod patronatom katoličkih vladara Ferdinanda Aragonskog i Izabele Kastiljanske nije samo otkrivan Novi svijet već je zatiran i jedan stari. Iste godine kad je za račun iberijskih kruna Kolumbo napustio Stari kontinent da pronađe Karibe u potrazi za Indijom i Abu Muhamed XII u Evropi poznat još i kao Boabdil napustio je Granadu koja više nije bila prijestolnica emirata i koja otad u tišini čuva sjećanje na reliquiae reliquiarum olim magni et inclyti iberijskog kalifata a čitav će događaj u povijesti ostati upamćen po riječima što ih je Abu Muhamedova ponosita mater uputila svome sinu kad se on okrenuo da sa suzom u očima još jednom pogleda svoj bivši dom pa mu je mater kazala – ne plači kao pička za onim što nisi umio sačuvati kao kuronja.

Uz muslimane sa iberijskog su poluostrva protjerani i Jevreji pa su ti otužni muhadžiri dva vjerozakona utočište potražili u bezbrojnim mjestima od Mašrika do Magreba i tako rasuti izgubiše svako sjećanje na nekadašnje zajedništvo. Dio kordovanskih muslimana koji nije imao dovoljno blaga da sebi osigura utočište u Stambolu ili nekoj drugoj čaršiji bujajućeg života skrasio se na samom rubu padišahovog kalifata što će reći u nevjesti Jadrana Boki samo da bi nakon nepuna dva vijeka dočekao novi muhadžirluk uslijed osmanlijskog poraza u Morejskom ratu pa potomci nekad gordih stanovnika Granade i Kordobe sebi pronađoše novo utočište na obalama Trebišnjice gdje kraj postojećeg skromnog naselja načiniše neveliku ali oku ugodnu čaršiju u kojoj na novi egzodus nisu čekali samo dva već čitava tri vijeka.

Posljedica gorkog iskustva progonstva prvo iz Španije a potom i iz Boke bila je postupno prihvaćanje predanja, mitova i legendi malobrojnog slovenskog življa koje je nešto ranije primilo posljednju objavu i koje je sebe smatralo punopravnim nasljednicima predislamskih vladara zemljice Bosne iz doba njenog najvećeg uspona kad se prostirala što se kaže od Zadra do Skadra mada su i sljedbenici drugih abrahamskih konfesija, ako izuzmemo Jevreje, sebe smatrali jednako punopravnim nasljednicima, a koliko je pameti bilo u takvom smatranju pokazuje to što danas ovdašnji muslimani smatraju da nemaju nikakve veze sa Vizantijom koja je preživjela upravo kroz Osmanlijsko carstvo jer je ono preuzelo mnoge zakone i kulturološke obrasce te druga nasljeđa te nekoć velike imperije, dočim ovdašnji pravoslavci smatraju da su oni nasljednici Vizantije zaboravljajući da je Vizantiji sramne udarce u leđa zadao upravo ovdašnji pravoslavni vladar i tako je učinio lakšim plijenom ambicioznih anadolskih kanova koji su dočekali da njihov potomak Mehmed učini ono što ni Arapima ni Seldžucima prije njega nije uspjelo i da svoju prijestolnicu smjesti u Kunstantiniju koja je po mnogo čemu više pupak svijeta nego vječni Rim.

Prolazila su desetljeća pa i stoljeća tokom kojih su potomci stanovnika nekoć raskošne Granade i Kordobe zbog sramotnog završetka te povijesne epizode malo pomalo zaboravljali i njene ranije veličanstvene trenutke i na ulogu svojih predaka u njima, ujedno malo pomalo pristajući da sebe predstavljaju onako kao što su sebe predstavljale i njihove komšije istog vjerozakona što će reći da su između ostalog postali i muslimani sa velikim m a kad su stigli do Skandinavije dobar dio njih postali su i Bošnjaci, odnosno vjerovali su da su postali Bošnjaci a ustvari su postali samo paradigma.

A kakva paradigma? sad ćete vi upitati. Pa paradigma kolektivnog identiteta koji je rezultat frustracije i akumuliranih gorkih i sramnih poraza a kad bi to iskustvo bilo samo na njih ograničeno onda ne bi bili paradigma već običan slučaj koji ne može poslužiti ni kao egzemplar ali eto jesu paradigma jer iza mnogih kolektivnih identiteta stoji tek zatomljeno sjećanje na gorčinu i sramotu mnogih poraza i zato kad naredni put ponosito za sebe kažete da pripadate ovom ili onom kolektivu zapitajte se kakve i čije povijesne traume i porazi stoje u temelju tog vašeg identiteta kojim se ne biste mogli dičiti da ga vaši preci nisu pozajmili od komšija onako kao šolja šećera što se uzajmi a i komšije su ga od nekog prije toga zajmili i tako je eto taj vaš identitet samo šolja šećera koja se zajmi a nikad ne vraća onome od koga je uzeta već će prije ili kasnije i vama neka sirotinja zakucati na vrata i pitati imate li šolju šećera na zajam onako kao i vaši preci što su pitali da svojoj sitnoj djeci zašećere sutliju od koje vi i dandanas meko i litavo serete.

Piše: Elis Bektaš za Preokret, Foto: Midjurney prompt by Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top