ELIS BEKTAŠ: Rezolucija jede svoju djecu

Rezolucija o Srebrenici, oko koje očito ne postoji dovoljno čvrst konsenzus čak ni među onima koji je podržavaju, zbog čega je glasanje na Generalnoj skupštini UN pomjereno za 15. maj, uz mogućnost da opet bude odgođeno, svijetu nudi svoj veoma neuvjerljiv raison d’être.

Onaj ko pristane na obrazloženje predlagača, po kom je svrha rezolucije podsjećanje na stravični zločin nad ratnim zarobljenicima na samom kraju rata u Bosni i Hercegovini, kako se takvi zločini više ne bi ponavljali, nužno će se naći pred neugodnim i žuljajućim pitanjem – a zbog čega, dođavola, predlagači te rezolucije ne čine ništa po pitanju znatno voluminoznijeg i, po strukturi žrtava, znatno stravičnijeg zločina koji se u režiji i izvedbi izraelske države upravo odvija pred očima cijelog svijeta.

To pitanje postaje još neugodnije ima li se u vidu da je tu riječ o sistematičnom i metodičnom zločinu koji kontinuirano traje već godinama, pa čak i decenijama – prije čitavih petnaest godina tadašnji glavni sekretar Vijeća Evrope Teri Dejvis izjavio je “da se Izrael ima pravo braniti, ali da je nesrazmjerna primjena sile pogrešan način za to”, a potom je govorio o prekomjernoj i nesrazmjernoj upotrebi borbene sile koja dovodi do velikih civilnih žrtava, ujedno pospješujući buduće regrutovanje pripadnika pokreta otpora među Palestincima. U odnosu na ono što izraelska država danas radi u Palestini, zločini o kojima je govorio Dejvis izgledaju skoro kao sporadičan incident.

U nepunih trideset godina između srebreničkog zločina i zatiranja ne samo Gaze, već i čitave Palestine, u ratovima širom svijeta stradali su milioni ljudi, a zahvaljujući novom američkom ekspanzionizmu pod egidom borbe protiv terorizma i u sklopu intervencionizma razorene su i uništene čitave države – Irak, Afganistan, Sirija, Libija, Jemen… Indikativno je da su Sjedinjene Države, u bezumnoj potrazi za novim neprijateljem nakon raspada Varšavskog pakta, što izravno a što posredno učestvovale u razaranju uglavnom onih zemalja koje su većinski nastanjene muslimanima, pritom snoseći odgovornost za masovne ratne zločine prema civilnom stanovništvu, baš kao i u Vijetnamu i Laosu te po Južnoj Americi.

O tim se zločinima na Zapadu uglavnom govori tek sporadično i izvan dominantnih diskursa. Umjesto bavljenja tim neuralgičnim pitanjem i umjesto nastojanja da se zločin kao nužni modus operandi ratova iskorijeni ili barem reducira, Zapad je odabrao da postupa na način totalitarnih ideoloških struktura, tako što je odabrao par kapitalnih zločina iz prošlog vijeka i uspostavio ih kao tabu koji sprečava svako ozbiljno fenomenološko, sociološko, etičko i antropološko promišljanje tog pitanja.

Taj tabu je nužan kako bi poštedio Zapad, pogotovo onaj evropski, od preispitivanja vlastite odgovornosti u zločinima, prevashodno u pogromu i sistematičnom zatiranju Jevreja u Drugom svjetskom ratu. Umjesto preispitivanja, Zapad je odabrao simplifikovano prebacivanje čitave krivice na pleća Adolfa Hitlera i njegovih nacističkih zilota, oglušivši se o Gombrovičeve riječi – narodi svijeta, zapitajte se da li je Hitler bio samo Nijemac. I odista, ogroman broj evropskih Jevreja Hitleru su isporučile lojalne vlade ili su ih same poslale u smrt. Na jugoslovenskom području većinu tog sramnog posla za račun nacista obavile su Pavelićeve i Nedićeve strukture.

Takav komesarski i oktroisani pristup pitanju zločina, koji je počivao na legislativno osnaženom tabuu, omogućio je da se širom Evrope posljednjih nekoliko decenija razbudi bauk revizionizma i da unaokolo niču spomenici u čast Hitlerovih saveznika, poput notornog Mikloša Hortija i Stjepana Bandere, da se i ne govori o memorijalizaciji odgovornih za druge zločine, recimo belgijskog kralja Leopolda pod čijom su krunom počinjena neka od najstravičnijih zlodjela u Kongu, no njegovi monumenti i dalje krase belgijske gradove.

Dok Zapad pozdravlja uklanjanje spomenika iz sovjetske epohe, pravdajući to zločinima počinjenim tokom nje, dotle mu ne pada na pamet da dinamitom raznese spomenike Hortiju, Leopoldu, pa čak i jednom Čerčilu koji je izravno učestvovao u istrebljivanju žitelja Afrike i koji je zdušno podržavao rasističku Južnu Afriku. Takvom Zapadu, koji insistira na konceptu individualne krivnje za vlastite zločine, istovremeno perfidno, kroz ideološke i propagandne mehanizme, instalirajući koncept kolektivne krivnje za svoje oponente i kažnjavajući ih po tom načelu, teret holokausta ipak je bio nepodnošljiv, zbog čega je krenuo u potragu za načinima da sebi taj teret olakša.

Rješenje se nametnulo skoro samo od sebe i pronađeno je u jednom masovnom ratnom zločinu sa samog kraja bosanskohercegovačke epizode rata za raspad Jugoslavije, onom koji se zbio nakon pada Srebrenice, rudarskog mjestašca u istočnoj Bosni pod zaštitom UN i kog je tribunal u Hagu presudio kao zločin genocida. Danas, 29 godina nakon tog zločina, vodeće politike zapadnog svijeta nastoje da dovrše tabuiziranje srebreničkog masakra, putem rezolucije o kojoj će se glasati na Generalnoj skupštini UN.

Sve vezano za tu rezoluciju konfuzno je, pogrešno i opasno, ne samo za ovdašnja društva, prevashodno za bošnjačko i srpsko, pa i za ono građansko, već i za samu etiku. Prije svega, predlagači rezolucije su Njemačka i Ruanda, dvije zemlje u kojima su se desili možda i najstravičniji zločini prošlog vijeka. Pritom Njemačka, s izuzetkom manjeg broja pojedinaca, nikada nije odgovarala za zločine počinjene u Jugoslaviji niti je kompenzirala štetu nastalu u njenom zločinačkom i pljačkaškom pohodu četrdesetih. Umjesto toga, njen je zapadni dio prigrljen u sjevernoatlansku koaliciju kao nužni saveznik pred crvenom prijetnjom sa istoka, a mnogi nacistički oficiri dobili su priliku da svoju nepresuđenu kaznu oduže boreći se protiv komunizma od Južne Amerike pa sve do Indokine.

Žurba da se rezolucija progura u godini koja čak nije okrugla godišnjica takođe budi sumnju u intencije predlagača. Nesposobnost predlagača i onih koji podržavaju rezoluciju da usklade njen semantički sadržaj takođe je nešto što izaziva podozrenje – šlampavo i diletantsko klackanje između koncepata individualne i kolektivne krivnje govori da tu nije riječ o memorijalizaciji jednog zločina, već o ideološkom i političkom činu par excellence, čija svrha nema nikakve veze sa pijetetom žrtvama i njihovim obiteljima, već je u pitanju utilitarizacija jednog zločina kako bi se njime prikrili mnogi drugi zločini iz prošlosti i skrenula pažnja sa zločina koji se upravo odvija u Gazi i ne samo u njoj.

Posmatra li se ukupni trenutak u kom se našao današnji svijet, naziru se dvije moguće svrhe, odnosno dva moguća razloga predložene rezolucije. Za razumijevanje prve valja baciti pogled na kartu svijeta na kojoj su označene zemlje u kojima je zakonski zabranjeno negiranje holokausta, pa shvatiti da je to pitanje prije svega evropsko, a ostatak svijeta da se za njega interesuje tek sporadično ili ga jednostavno ignoriše, pritisnut teretom svojih povijesnih trauma.

Nije bez značaja ni to što južnoslovenske države poput Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije… nisu donijele takav zakon, vjerovatno po inerciji ranijih odnosa države Jugoslavije sa državom Izrael. Zapad, poglavito onaj germanski, oličen u figurama visokih predstavnika Incka i Šmita, nije pokazao interesovanje da izvrši pritisak kako bi takav zakon bio donijeti barem u Bosni i Hercegovini. Umjesto toga, Incko je svojim intervencijama na krivičnom zakonu nevješto i diletantski kriminalizovao odnos prema recentnim ratnim zločinima, na način kakav u njegovoj rodnoj Austriji nikada ne bi dobio potrebnu podršku u tijelima zakonodavne vlasti.

Germanskom zapadu, dakle, nije interes uspostavljanje principijelnog odnosa spram pitanja zločina, već mu je interes umanjivanje vlastite povijesne odgovornosti, a potom i one materijalne. Pored toga, taj i takav Zapad više ne želi da se nalazi u istom društvu sa Rusijom i drugim zemljama koje doživljava nasljednicama Sovjetskog Saveza. To ukazuje na mogućnost da je rezolucija o Srebrenici ustvari pokušaj postavljanja graničnog kamena nove blokovske podjele svijeta u kojoj će se države i državni savezi dijeliti na one koji pristaju na perfidnu igru prikrivanja izraelskog zločina, ali i nacističkih zločina iz prošlosti ispod Srebrenice, na one koje na to ne pristaju i na one koje su dosljedno nezainteresovane.

Drugi mogući razlog pokretanja pitanja rezolucije o Srebrenici izravno se tiče Bosne i Hercegovine. Nemoguće je oteti se utisku da se rezolucija stavlja na dnevni red kao goruće pitanje u trenutku u kom se zemlja nalazi u dubokoj političkoj krizi ali i, što je još bitnije, u trenutku u kom su se nazirali obrisi političkih dogovora domaćih aktera. Ma koliko površni i lišeni garancija, razgovori između sarajevskih, banjalučkih i mostarskih političkih struktura ipak su predstavljali tračak nade da je moguće postići barem neke konsenzuse na unutrašnjem planu i bez intervencije spolja, kao zalog da će se u budućnosti razgovorima i kompromisima moći rješavati i neka znatno bitnija pitanja.

Zapadnim političkim akterima, među kojima prevashodno valja podrazumijevati ponovo razbuđeni germanski nacionalizam koji ne odustaje od svojih tradicionalnih aspiracija prodora na istok i koji zbog toga u Bosnu i Hercegovinu na funkciju visokog predstavnika šalje svog olinjalog političkog bulterijera Šmita, čak ni nagovještaj unutrašnje stabilizacije ovdašnjih prilika ne odgovara, pa pragmatično pribjegava provjerenom modusu operandi Benjamina Kalaja čija se gubernatorska politika u okupiranoj Bosni i Hercegovini temeljila na unošenju i održavanju razdora između dva od njena tri naroda.

Taj razdor nikada nije u potpunosti prevaziđen a dodatno je produbljen devedesetih, kada su političku scenu preuzele strukture opsjednute dovršavanjem poslova iz prošlosti. Najlakši način da se razor podgrije bilo je izvlačenje traumatičnog pitanja Srebrenice iz rukava. Kraj bezbrojnih neprocesuiranih i nepresuđenih zločina iz skorije prošlosti, te kraj onih koji se upravo odvijaju, Berlin se, moliću lijepo, sjetio da na glasanje u Generalnoj skupštini UN podnese rezoluciju o zločinu koji je višekratno presuđen ne samo pred tribunalom u Hagu, već i pred domaćim sudovima u Bosni i Hercegovini i u Srbiji.

Takvim perfidnim postupkom Berlin ostvaruje dvostruku korist. Prvo, dovršava dugotrajni i metodični proces devalviranja samog pojma genocida – ne treba zaboraviti da su njemački sudovi donosili presude o genocidu i u slučajevima u kojima je bila riječ o ratnom zločinu nad jednocifrenim brojem žrtava, kao što je na primjer presuda višeg suda u Dizeldorfu kojom je zločin u Osmacima kod Kalesije kvalifikovan kao genocid. Ne treba biti vidovit pa zamisliti nadmeni prezir na licima njemačkih političara kada im za par decenija neko spomene tu riječ. Nije isključeno ni da će kazati – ma dajte molim vas, jebo vas genocid, nema ko ga nije imao.

Drugi aspekt te koristi ogleda se u uvođenju Bosne i Hercegovine u stanje predkonfliktnog haosa, koje bi moglo poslužiti kao osnov za zapadnu intervenciju s ciljem dovršavanja zapadne agende devedesetih, odnosno za konačnu disoluciju zemlje pri čemu bi srpski politički korpus lako mogao biti prinuđen na dramatične i u ovom času naizgled neprihvatljive ustupke, dok bi bošnjački politički korpus mogao izgubiti i posljednje čestice privida svog subjektiviteta.

Da ovu mogućnost ne treba olako odbaciti pokazuje i dinamična psihološko-propagandna operacija koja se već neko vrijeme provodi u Bosni i Hercegovini i koja se supstancijalno razlikuje od uobičajenog političkog prepucavanja, te medijskog ludila udruženog sa onim na društvenim mrežama. Ovaj put riječ je o veoma metodičnom plasiranju poluinformacija i dezinformacija s ciljem unošenja osjećaja straha i nesigurnosti među građane, u vidu raznih proglasa, ali i dezinformacija koje se plasiraju transponderski, odnosno point-to-point metodom, kao što je dezinformacija koja je krajem aprila kolala kroz inbokse društvenih mreža da su svim bošnjačkim i hrvatskim generalima i višim oficirima u Oružanim snagama BiH prekinuti odmori i odsustva, a srpski oficiri da su podnijeli zahtjev za odmor i odsustvo.

Premda se ta psihološko-propagandna operacija pripisuje ruskom uticaju, ostaje nejasno kakvu bi stvarnu korist Moskva mogla imati od njenog učinka i kako bi mogla dalje eksploatisati njene rezultate. Tumačenja pojedinih ovdašnjih analitičara da Moskva namjerava pokrenuti rat u Bosni i Hercegovini ne treba uzimati kao ozbiljna, jer su ona plod neukosti i agendaške kratkovidosti. Na kraju krajeva, ako Moskva može s takvom lakoćom sprovesti jednu psihološko-propagandnu operaciju u zemlji koja je pod više-manje izravnom upravom Zapada i koja je fizički odvojena od Rusije, čineći sa Srbijom enklavu unutar NATO-a, onda se tu otvaraju mnoga pitanja čiji odgovori neće prijati ušima eurofila i vesternofila. No ipak će biti da je ta operacija planirana i vođena u nekim drugim centrima, stotinama kilometara udaljenim od Kremlja i sa znatno većim ulogom i interesom u Bosni i Hercegovini.

Naravno, u svim ovim razmatranjima ne treba zanemariti ni odgovornost domaćih aktera. Ni bošnjačka ni srpska politika nisu se, svaka iz svojih razloga i svaka na svoj način, pokazale doraslim izazovima trenutka, no tumačenje tih razloga i tih načina ovaj ću put preskočiti jer taj posao ne trpi lapidarnost već zahtijeva veoma detaljan pristup. U svakom slučaju, ono što je zajedničko za obje te politike jesu maksimalizam, isključivost i sklonost ka mitomaniji, koji izviru iz jednog subcivilizacijskog osjećaja ugroženosti. Zajednički im je takođe i selektivan pristup neuralgičnom i traumatičnom pitanju zločina, pa su i jednima i drugima “naši” zločini manji i razumljiviji od “njihovih” zločina.

S jedne strane, neugodno je čest narativ bošnjačke politike i njenih medijskih opslužitelja po kom Srbi, jelte, nisu genocidan narod ali da bi to dokazali moraju pristati na interpretaciju srebreničkog zločina po kojoj taj zločin nije sadejstva političkih, vojnih i bezbjednosnih struktura i institucija već je upravo odraz narodnog duha. Tako sarajevski magazin Stav, koji uglavnom servisira političku agendu klana Izetbegović, prije tri godine donosi članak pod naslovom Potpisima na peticiju dobit ćemo konačan odgovor jesu li Srbi genocidan narod ili nisu, zbog kog valja razumjeti bojazan srpske strane da će pristajanje na uspostavljanje genocidnog tabua biti markirani kao genocidan narod čak i na institucionalnom nivou.

Vodeće srpske politike u posljednjih četvrt vijeka, s druge strane, ostajale su rastrzane između službinskih agendi, psihotične nacionalne mitomanije obilježene potrebom da svakog svog oružnika postavi u sakrosanktni prostor i tereta nesrazmjerne pravde na međunarodnom tribunalu u Hagu koji je činjenično bio nedopustivo blagonaklon prema zagrebačkom i sarajevskom ratovođstvu. Zbog toga su i pokušaji da se načine prvi koraci na putu pomirenja, poput Tadićeve i Vučićeve posjete Potočarima, ostajali u sjeni neodmjerenih i nedotupavnih izjava iz usta mnogih visokih zvaničnika, a najtužnije od svega je to što se u srpskom političkom prostoru nije našao niko sa dovoljnom specifičnom težinom koji bi razriješio problematičnu dilemu – individualna ili kolektivna odgovornost – i ko bi javnosti rastumačio da tu nije i da tu ne može biti riječi ni o jednoj ni o drugoj, već o institucionalnoj odgovornosti. Već spomenuti isključivost i maksimalizam bošnjačke politike tu su se pokazali kao vjerni saveznici opskurnim i retrogradnim agendama unutar srpske politike i čvrsto su rame uz rame stajali na putu svakog napretka i iskoraka iz blata.

Milorad Dodik je takođe pao u tu zamku i nikakav politički pragmatizam ne može opravdati njegovo inadžijsko budalesanje sa imenom Radovana Karadžića na spomen-ploči na studentskom domu u Palama, niti slične ekscese zbog kojih odmjereni i razložni segmenti njegovih javnih nastupa i njegove politike ostaju u sjeni i pritisnuti bremenom neuvjerljivosti. U njegovu odbranu može se isturiti argument da Dodik de facto nije čovjek rata i da on, za razliku od minderaških politika po Sarajevu, ne postrojava paravojne organizacije nalik na Zelene beretke, već se oslanja isključivo na regularne i zakonom utemeljene snage.Umjesto toga, on bira put politike koja i kad zvuči rigidno opet ostaje politika i nikada ne isključuje druge opcije. Nažalost, kraj ratničkih talambasa u koje udaraju bilmezi poput Heleza i Isaka, odnosno poput Vulina i Stevandića, i kraj Dodikovog popijevanja budalastih pjesmica u društvu Kusturice, te druge opcije ostaju zaglušene i ne stižu do ušiju onih koji bi ih morali čuti.

Sama ideja rezolucije produbila je ionako duboke podjele u raskoljenom bosanskohercegovačkom, ali i širem prostoru, a bude li izglasana na Generalnoj skupštini UN, ona će postati glogov kolac u dejtonskoj lešini i vjerovatno će zauvijek ili barem za dugo i predugo vremena razdvojiti ovdašnja etnička društva po kiparskom ili korejskom modelu. Avantura sa rezolucijom lako bi kao konačni ishod mogla imati samoizolaciju Srpske, što nekima u ovom času izgleda kao sasvim prihvatljivo i poželjno, ali to bi ustvari bila konačna pobjeda hajdučke politike Radovana Karadžića i konačni poraz modernističkih tendencija, jer bi se u takvom raspletu događaja Srpska pretvorila u otužni prostor samosažaljenja, naricanja i sve dublje radikalizacije koja bi je, izuzev u kapacitetu nalik na čečenski, isključila iz svjetske razmjene, čak i sa onima sa kojima bi da tu razmjenu ostvaruje.

Političko Sarajevo i bošnjačka politika zasigurno bi prošli još i gore, čak i ako bi Šmit uspio u svojim nakanama da Dodika otpremi iza rešetaka i da političkim i finansijskim pritiscima prinudi ostale političare u Srpskoj na povećanu, ali i dalje privremenu kooperaciju i kolaboraciju, jer bi se i političko Sarajevo i bošnjačka politika u cijelosti probudili dan poslije i shvatili da plešu slavljeničko kolo iznad hiljada leševa i da apsolutno ništa drugo nemaju kao potvrdu vlastitog političkog subjektiviteta, kog su se odrekli zbog višedecenijske omamljenosti eliksirom smućkanim od plitkog oportunizma koji je katkad prerastao i u sluganstvo prema strancima, te od maksimalizma, isključivosti i mitomanije.

Srebrenica nije jedini zločin u Bosni i Hercegovini i na Balkanu u prošlom vijeku i nije nimalo razborito njome tabuizirati nikada do kraja otvorenu i poštenu diskusiju o svim tim traumatičnim nasljeđima i ranama što su ih ovdašnja društva zadavala jedna drugima. Niti je etično zastupati i iščekivati tu nesrećnu rezoluciju o Srebrenici u času kada Izraelska država divljački satire palestinske civile, zorno pokazujući svijetu šta je institucionalna odgovornost. Pomalo je čak i sramotno zazivanje te rezolucije iz političkog Sarajeva dok to isto političko Sarajevo oportuno šuti na dešavanja u Palestini ili diže glas poput kakve zatupaste lokalne misice koja poziva na mir u svijetu.

Šta god da se desilo u Srebrenici, Podrinju, dolini Neretve, Jasenovcu… to nikakva rezolucija i nikakva intervencija odozgo i izvana neće osvijetliti niti će pomoći da se te rane zaliječe. To će biti moguće tek kada se svako ovdašnje društvo ponaosob suoči sa zločinima iz prošlosti i kada njegove političke i akademske elite odbace formulu po kojoj je “naš” zločin razumljiv i posljedičan, a “njihov” zločin ultimativna potvrda kolektivne zločinačke ćudi i kada istorija i pravosuđe počnu za svaki zločin davati precizne i ideološke atributizacije lišene odgovore na pitanje šta su bili ti zločini i zašto su se zbili. A da bi se to desilo, potrebno je odbaciti ovdje tako duboko ukorijenjen strah i prezir pred naukom i mišljenjem i odvažno zakoračiti u prostor fenomenologije, sociologije, antropologije, etike…

Pitaš li me, čitaoče, nadam li se da će se to desiti, odgovoriću ti kratko – imam mnogo loših osobina, ali glupost i naivnost ne nalaze se među njima. Oni koji posjeduju znanje za jedan takav sizifovski posao, oni su odavno ogrezli u letargiju i beznađe. A oni koji se nalaze na pozicijama sa kojih je moguće obavljati taj posao, oni su odavno ogrezli u oportunističku pokvarenost i u ludilo mitomanije, ostavljajući društvo da tavori zagledano u šljaštećim bojama prefarbanu prošlost. A društva koja se zagledaju u takvu prošlost, nužno i oslijepe od takvog kičastog blještavila i nesposobna su da ugledaju sadašnjost, a pogotovo ne budućnost.

Uostalom, skoro da je potpuno izlišno šta će ovdašnja društva raditi sa sobom i jedna s drugima, jer je svijet krenuo u vrtložnu spiralu ludila koje će, kao i ranije, nužno zahvatiti i ove prostore. Isturanje rezolucije o Srebrenici u času dok traje pokolj u Palestini samo je jedna od potvrda tog ludila i te pokvarenosti korporativnih oligarhija koje svijet guraju u propast i kataklizmu.

Piše: Elis Bektaš za Preokret, Ilustracija: Midjoruney prompt by Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top