Jugoslovensku socijalističku epohu obilježile su mnoge anomalije i devijacije, pa čak i brojna ideološka i politička ludila, ali na spisku tih nastranosti ipak nije bilo jedne pojave koju danas srećemo. Ni najzagriženijim komesarima i agitpropovcima nije padalo na pamet da nekoliko decenija po završetku rata od političara retroaktivno prave ratne heroje, niti je samim političarima takva ideja izgledala kao razumna i prihvatljiva.
Herojski zaslužnici, zakasnili
Samo će posve naivan čovjek tvrditi da su svi ti heroji jugoslovenske epohe odista zaslužili svoja odlikovanja i počasti koje su im ukazivane, ali činjenica je da su komunisti te uloge na vrijeme podijelili, ne ostavljajući prostora za retroaktivno proglašavanje herojem nekog političara kojem je takav status najednom postao važan za karijeru.
Istini za volju, bilo je pokušaja da neki pojedinac samoga sebe promoviše u herojskog zaslužnika, poput Muhameda Filipovića koji u jednom intervjuu iz 1978. godine, dakle skoro četvrt stoljeća nakon završetka II svjetskog rata, svoje pristupanje SKOJ-u pažljivo biranim riječima predstavlja kao čin junaštva, ali takvi pokušaji po pravilu nisu nailazili na očekivanu društvenu reakciju i priznanje.
Ukoliko ostaneš kod kuće, lako ti se može desiti da te sutra neki Izetbegović obuče u rashodovani džemper neke strane vojske i postavi te za stražara kraj nekog tunela kroz koji se obavlja opskurna i profiterska trgovina ili da te neki Dodik rasporedi na punkt da na njemu osiguraš nesmetan prolazak kamiona sa njegovom robom
Bilo bi pogrešno posegnuti za idealizacijom socijalističkog ideološkog aparata i njegov u najmanju ruku uređen i konzistentan odnos prema pitanju ratnih zasluga pripisivati visokim etičkim normama i disciplinovanom slijeđenju uzvišenih ideala, jer je tu prije svega bila riječ o pragmatizmu jednog političkog okvira, čija je krutost insistirala na prilično strogim pravilima igre.
U današnjoj Bosni i Hercegovini, kao i u okolnim zemljama, politika je, međutim, postala igra bez pravila, pa tako i bez smisla i svrhe, izuzev ako nećemo pristati na pretencioznost pa smislom i svrhom politike, koja bi ipak morala imati širi društveni značaj, proglasiti životinjsku upornost i beskrupuloznost u ostvarivanju ličnih ambicija i bogaćenju političara nauštrb društvenog blaga koje im je povjereno na upravljanje.
Bespolitičko društvo
Dokaz da politika ovdje postoji isključivo kao nastrano, pa i opasno bavljenje pojedinaca organizovanih u interesne antidruštvene grupe, nalazimo u činjenici da bukvalno svaki problem i svako iskušenje sa kojim se ovdašnje društvo suoči osvijetli nakaradni legislativni okvir i izloži nas gorkom podsjećanju da kao društvo ne raspolažemo adekvatnim zakonom, kao ni funkcionalnim tijelima i mehanizmima za rješavanje tog problema. Da je društvo u proteklih četvrt vijeka imalo politiku, danas bi imalo i zakone i tijela i mehanizme, a ne njihove karikaturalne i nefunkcionalne imitacije.
Dokaz za nepostojanje politike možemo pronaći i u prostoru javne riječi, kao najpouzdanijem indikatoru i dijagnostičaru stanja politike u jednom društvu. Bez obzira da li je riječ o diskusijama i svađama korisnika društvenih mreža, nastupima članova akademske zajednice ili izabranih zastupnika u tijelima vlasti, a medijske i kulturne djelatnike da i ne spominjemo, ovo društvo već godinama svjedoči erupciji mediokritetstva, maksimalizma, isključivosti, grandomanije, neprincipijelnog oportunizma, prezira prema činjenicama i njihovih proizvoljnih interpretacija, te patetičnoj i izvještačenoj emotivnosti koja služi kao zamjena za promišljenu etičnost i koja, nemoćna da bilo šta artikuliše i tako pomogne svijesti , samo akumulira još dublju i još gušću gorčinu i beznađe, a često i agresivnost u iščekivanju svoje prilike.
Samo će posve naivan čovjek tvrditi da su svi ti heroji jugoslovenske epohe odista zaslužili svoja odlikovanja i počasti koje su im ukazivane, ali činjenica je da su komunisti te uloge na vrijeme podijelili, ne ostavljajući prostora za retroaktivno proglašavanje herojem nekog političara kojem je takav status najednom postao važan za karijeru
Treći dokaz nepostojanja politike javlja se u vidu udruženog zločinačkog poduhvata vladajućih struktura protiv ekologije, jer tu više nije riječ samo o zanemarivanju tog životno važnog i presudnog pitanja, već i o izravnim jurišima na čovjekovu okolinu, koji ostavljaju i koji će ostavljati nepopravljive posljedice, a tom dokazu valja pridružiti i posvemašnje odsustvo bilo kakvog strateškog i sistemskog pristupa koji bi mogao olakšati život i rad stanovništvu. Umjesto građanima čijom zemljom upravljaju, domaće kvislinške vlasti olakšavaju posao svojim korporativnim gospodarima i zemlju polako, ali sigurno guraju u dužničko ropstvo.
Ima li istorije bez Izetbegovića i Dodika?
Možemo nastaviti nizati ove dokaze do u nedogled, ali i ovi koji su navedeni dovoljni su da postave težak zadatak pred čitaoca koji bi poželio da im se racionalno suprotstavi. Oni koji tvrde da ovdje postoji politika kao društvena djelatnost, a ne kao izopačena mržnja prema napretku i prema otvorenosti, za promociju svoje tvrdnje moraće se zadovoljiti oponašanjem religijskog pristupa i poklanjanjem slijepog povjerenja, jer im činjenice i logika neće biti od naročite pomoći.
Bilo kako bilo, društvo bez politike ujedno je i društvo u kojem je razum izložen iskušenjima, pa i šikaniranju, i u takvom su društvu moguća svakakva čuda, među kojima je i recentno otkrivanje požrtvovanog ratnog herojstva Bakira Izetbegovića. Pažljiv je posmatrač mogao uočiti da je kampanja na njegovoj promociji kao heroja započela još prije nekoliko godina, prvo diskretno i skoro stidljivo, na društvenim mrežama i na opskurnim portalima, a potom je vođena sve intenzivnije, kroz nastupe stranačkih poslušnika poput Harisa Zahiragića, pa na kraju krajeva i kroz same Izetbegovićeve istupe u medijima.
Umjesto građanima čijom zemljom upravljaju, domaće kvislinške vlasti olakšavaju posao svojim korporativnim gospodarima i zemlju polako, ali sigurno guraju u dužničko ropstvo
No valja priznati da je Izetbegović dovoljno lukav i prepreden, da bi eksplicitno iznosio tvrdnje o svom herojstvu, već on to čini posredno, navođenjem momenata iz kojih bi slušalac i čitalac sami trebali zaključiti da pred sobom imaju jednu grandioznu herojsku ličnost, bez koje bi povijest zasigurno krenula drugim tokovima. Ako, međutim, zanemarimo sa aspekta psihijatrije zabrinjavajuće samopromotivne invektive Bakira Izetbegovića, ostaje ogoljena činjenica da se ukupni narativ o njegovom herojstvu svodi na veoma prost i plošan model – Bakir je bio negdje i radio je nešto, nije bitno ni gdje ni šta, ali vi morate vjerovat da je to bilo pravo herojstvo.
To burleskno nastojanje da se Izetbegović junior predstavi kao heroj ima i jednako burlesknu, pa i pomalo karikaturalnu podršku u vidu objavljivanja ratnih fotografija na kojima je Bakira moguće vidjeti u društvu njegovog oca i pripadnika oružanih snaga, ali ako te fotografije imaju da posluže kao dokaz njegovog herojstva, onda su heroji i svi ostali koje je objektiv uhvatio. Problem je, međutim, što nikako ne mogu svi sa tih fotografija biti heroji i što bi se Bakir Izetbegović prvi usprotivio proglašavanju nekih od tih ljudi herojima, a još je veći problem što na tim fotografijama ima i ljudi s one strane svake časti i ljudskosti, koji su odgovorni za stravične zločine.
Nažalost, u jednom bolno zapuštenom društvu uvijek će se pronaći određeni broj onih koji će i ovako nakaradne i naknadne propagandne konstrukcije prihvatiti kao istinu, uslijed sluganske i anahrone potrebe za autoritetom i za predvodnikom. Ono nad čim bi se atrofirani ostatak ovdašnje društvene svijesti morao zabrinuti, jeste činjenica da su takvi po pravilu i najdsciplinovaniji dio biračkog tijela i da često odlučuju ishod izbora. Društvena svijest kakvu-takvu utjehu može potražiti u činjenici da oni koji gube izbore nisu snaga nad čijim neuspjehom valja prolijevati gorke suze. Umjesto toga, mudrije je pomiriti se da ovo društvo tek čeka na stasavanje modernog političkog glasa koji neće biti neprijateljski nastrojen prema životu, prema budućnosti i prema svijetu.
Nakon Izetbegovića juniora, u ovoj izbornoj godini i Miloradu Dodiku se učinilo da bi moglo biti politički profitabilno ako bi se pozicionirao kao ratni zaslužnik, pa je i on, istina, još uvijek diskretno i lukavo, krenuo sa serviranjem svojih ratnih zasluga javnosti, predstavljajući se kao „tvorac Republike Srpske“, a odskora se po medijima vrti i podatak da je on tokom rata obavljao dužnost komandira čete vojne policije.
Rat kao sretna okolnost
Ako znamo da je u istom periodu obavljao i poslove skupštinskog zastupnika, kao i privrednika i veletrgovca, te ako znamo koliko je zahtjevan posao komandira jedne čete u ratu, bez bojazni da ćemo pogriješiti možemo zaključiti da je Milorad Dodik barem jedan od ta tri posla obavljao, što bi se narodskim jezikom kazalo, preko kurca. Pogledamo li imovinsko stanje Milorada Dodika, nećemo morati nagađati koji je od ta tri posla obavljan preko spomenute genitalije, jer je teško povjerovati da bi on nekom drugom prepustio da u njegovo ime koristi privilegije skupštinskog zastupnika ili da u njegovo ime sklapa visokoprofitabilne poslove, koristeći s aspekta njegovog biznisa srećnu okolnost da u zemlji bjesni rat.
Dokaz za nepostojanje politike možemo pronaći i u prostoru javne riječi, kao najpouzdanijem indikatoru i dijagnostičaru stanja politike u jednom društvu
Ne treba gajiti iluziju da će ovaj tekst, ili ma koji drugi misleći glas u javnom prostoru, zaustaviti tu vodviljsku predstavu, jer je samo mišljenje uvijek nemoćno pred slijepim zanosima i pred kolektivnim transovima. Umjesto toga, valja se pomiriti da dolazi vrijeme retroaktivnih heroja Bakira Izetbegovića i Milorada Dodika, a ne treba se začuditi ako im se u stroju pridruže i mnogi drugi, pa čak i oni koji su u vrijeme rata bili maloljetni ili daleko odavde, na drugom kraju Evrope ili svijeta.
Ipak postoji nešto što se može učiniti da se društvo dostojanstveno suprostavi bahatom i bezobraznom ludilu ogrezlih u moć. Kada dođu izbori, podigni dupe, čitaoče, i otiđi do glasačkog mjesta, da tako smanjiš procenat ucijenjenih birača i procenat onih koji ne glasaju razumom, već svojim strahovima i svojim frustracijama. Ukoliko ostaneš kod kuće, lako ti se može desiti da te sutra neki Izetbegović obuče u rashodovani džemper neke strane vojske i postavi te za stražara kraj nekog tunela kroz koji se obavlja opskurna i profiterska trgovina ili da te neki Dodik rasporedi na punkt da na njemu osiguraš nesmetan prolazak kamiona sa njegovom robom.
Naravno, pod uslovom da ti taj neki Izetbegović ili taj neki Dodik ne dodijele drugu ulogu. Recimo, ulogu topovskog mesa i žrtve na kojoj će oni graditi svoje buduće političke kapitale i kojom će đubriti livadu sa halucinogenim ideološkim i propagadnim travama na kojoj će napasati svoja stada.
Preokret, Foto: Preokret