Rat za raspad Jugoslavije započeo je prije 33 godine a okončan je prije četvrt vijeka ili nešto kasnije ako se kratkotrajni okršaji u Makedoniji pridodaju tom ratu. Konsenzus oko prirode tog rata još nije postignut među njegovim učesnicima i iluzorno je očekivati da će do njega doći u dogledno vrijeme jer političke i akademske zajednice nisu spremne na bilo kakva odricanja od svojih maksimalističkih ideoloških ciljeva i od svojih mitomanija.
Umjesto toga, od završetka rata naovamo javnost je iz godine u godinu izložena medijskom pritisku memorijalizacije, koji se u međuvremenu počeo pretvarati u medijski teror i sve više služiti kao temelj za moralne i emotivne ucjene javnosti. Pokolj u Sijekovcu, pad Vukovara, prvi okršaji oko Sarajeva, Dobrovoljačka ulica u Sarajevu i Brčnaska malta u Tuzli, rušenje Starog mosta u Mostaru, Srebrenica, Tuzlanska kapija, NATO bombardovanje Srbije… svake godine mediji, a s njima i političari, javnosti podastiru sve emotivnija i sve potresnija svjedočanstva tih događaja.
Nažalost, ta se površna i selektivna memorijalizacija svodi na dramsko prenaglašavanje i iskorištava se kao prilika za promociju ideoloških agendi, po pravilu isključivih i maksimalističkih, nauštrb razumijevanja prirode tih tragičnih događaja. Poviješću, kao manevarskim prostorom i poprištem kolektivnih trauma, nije dovoljno baviti se deskriptivno. Štaviše, to u određenom trenutku postaje i opasno po društvo koje se prisjeća, jer ta memorijska sedimentacija počinje razorno da djeluje na mišljenje i zadovoljava se učnikom što ga postiže na kolektivni senzibilitet.
Stoga povijesnim traumama valja pristupati interdisciplinarno, a prije svega fenomenološki i antropološki, te s aspekata etike, a čak i eshatologija tu može imati svoju riječ, naravno, pod uslovom da je misleća a ne prozelitska. Nagomilavanje svjedočanstava i prisjećanja na traume, umjesto da osvijetli i rastumači prošlost, dovelo je, nimalo paradoksalno, do njenog zamagljivanja i širom otvorilo vrata za jedan prevashodno predestinacijski svjetonazor u kom nema mjesta za čovjeka, pa ni za kolektive današnjice i sutrašnjice, izuzev u mjeri u kojoj su oni termoplastična preslika kolektiva iz prošlosti, odnosno njihovih ideoloških konstrukata koji su u mnijenju odmijenili stvarno postojeće kolektive.
Količina selektivno odabranih i kroz prizmu ideoloških agendi interpretiranih činjenica koja se već decenijama podastire javnosti prijeti da se pretvori u sadržaj Augejevih štala, jer se te činjenice nekritički talože i već odavno su počele da šire svoj zadah, umjesto da se koriste za blagorodno pođubrivanje kritičkog i neuslovljenog mišljenja koje se neće zadovoljiti površnim i plitkim odgovorima na pitanje – zašto?
U prostoru mišljenja ne postoje heroji poput Herakla, a nisam siguran ni da bi društvu bilo od koristi kada bi jedan heroj sam očistio Augejeve štale, jer bi količina zahvalnosti koju društvo duguje heroju postala jednako nepodnošljiv teret kao i zadah iz štala. Na kraju krajeva, uspješan i konačan ishod takvog poduhvata vjerovatno je nemoguć, ali upravo ta nemogućnost pojačava značaj nastojanja da se do takvog ishoda dođe. A teret tih nastojanja počiva, u najširem smislu, na čitavom društvu, ali prevashodno na njegovim naučnim i mislećim elitama, za kojima nipošto ne treba tragati isključivo u institucionalnim okvirima.
Rudarski naporan rad u prostoru nauke i uporan, neprekidan dijalog unutar tih naučnih i mislećih elita prvi je korak što ga valja načiniti. A taj korak bi morao voditi ka činu kojim započinje ono što se smatra za civilizaciju – preciznim prebrojavanjem žrtava. Fidija, koji na svom akropoljskom frizu kleše tačno 192 ljudske figure, koje predstavljaju Atinjane izginule kod Maratona, kao da poručuje olimpskim bogovima – evo, prebrojali smo naše žrtve i sada znamo mjeru vlastitog subjektiviteta i vlastiti značaj u povijesti.
Umjesto takvog pristupa, ovdašnja društva već decenijama svjedoče morbidnoj i perverznoj manipulaciji žrtvama, za koju su prevashodno odgovorne političke elite i onih kolektiva koji su žrtve podnijeli i onih iz kojih dolaze oni koji su žrtve nanijeli, a stvar dodatno usložnjava činjenica da monopol za podnošenje, kao ni onaj za nanošenje žrtava ne pripada nikome u potpunosti. Oni koji su žrtvu podnijeli, preuveličavaju je, na taj način nastojeći osnažiti vlastitu političku bitnost, oni koji su žrtve nanijeli umanjuju ih u nastojanju da tako očuvaju vlastitu moralnu poziciju, no ne shvatajući da takvim pristupom vlastitom kolektivu isporučuju optužnicu za zlodjela što su ih počinili pojedinci i jasno utvrđene strukture, nipošto čitavi kolektivi. Žrtve, za to vrijeme, ostaju neprebrojane, a njihovo značenje neshvaćeno.
Opravdanje što ga nude farizeji kulta memorijalizacije, tvrdeći kako je neprekidno i sve živopisnije podsjećanje, čija je narastajuća živopisnost u obrnutoj srazmjeri sa autentičnošću, nužno kao temelj na kom društvo treba graditi svijest o sebi i vlastitom identitetu, u najmanju je ruku oksimoronsko, jer iz njega vrišti pitanje – pa na čemu su, dođavola, tu svijest gradili kolektivi iz prošlosti u kojoj ih mediji nisu neprekidno podsjećali na traume?
Odmak od postojećeg modela memorijalizacije trauma i uvođenje naučne i etičke odgovornosti kao imperativa u bavljenju prošlošću neće ni za jotu umanjiti tragičnost njenih žrtava niti pijetet što im ga današnjica duguje, ali će barem umanjiti mogućnost da do žrtava dođe i u budućnosti.
Piše: Elis Bektaš za Preokret, Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret