Umro je pjesnik Abdulah Sidran. Vijest me je zatekla, ako se sjećam dobro, u majčinom stomaku ili netom izvan njega, kada se, a čini mi se da se sjećam, citat iz njegovih scenarija ili stihova mogao susresti na svakom koraku književnog vremena i kulturnog svijeta kojem je pripadao. Za to vrijeme i to mjesto, a upravo i u godinama kada sam progledavao i proslušavao, njegov je talenat bio nezaobilazan, skladno uobličen, i onako sa strane nije mu se zaista ništa imalo ni dodati ni oduzeti, pogotovo onaj neslućeni dio mene koji će se jednog dana pronaći u poeziji kao jedinoj smislenoj i uspokojujućoj dimenziji postojanja u nevremenima koja će nastupiti. I sve je bivalo tako lijepo, tečno i dječije naivno. A onda je umro. Umro je pomislivši vjerovatno da je veći nego što je bio. Slava koju mu je vlastitim nesagledivim talentom donio režiser (vrijedi i recipročno) njegovih dosta traljavo napisanih, ali ipak vrhunski autentičnih proznih scenarija, umjesto da ga, vinuvšega u popularnu kulturu, vine dalje u beskrajnu mogućnost, ostavila ga je ipak u raljama vašarišta sarajevskih taština, gdje se u potocima alkohola još neko vrijeme uvrijeđeno koprcao, a zatim i utopio.
Režiser koji ga je maknuo iz nezasluženog nevida u koji je poezija sve sigurnije zapadala, i pokazao najširem auditorijumu, nadrastao je njegova scenarija, ubrzo i sredinu (ili je barem mislio da jeste) i iz iste ga je nestalo, a Sidran je ostao tu gdje je bio, prepušten nanovo tek matičnoj poeziji od koje je bio već odreknut, a umjesto koje je u njemu sada obitavala tek niština i nigdina njezinog iščeznuća. Ako se talenat brižljivo ne njeguje, ako bilo ko u isti namjeri dodati višak slave kao višak mirođije (pogotovo kada je ova zaista i prisutna), najvjerovatnije je da će od svega toga ostati jako malo, a i to što je preostalo u njegovom slučaju iskorišteno je na najgori mogući način, jer ono što je uslijedilo dolaskom bratoubilačkih ratova ljudima i u ljudima, prije svega je jedan od tužnih primjera u šta se sve može izobličiti nekadašnji oblik (ili se ipak nekadašnji bezoblik sve vrijeme dovitljivo obličio zahtjevima vremena).
Sidran je dobro shvatao vremena koja su tekla, vjerovatno i ona koja su dolazila, te je preostatke svoga talenta odlučio podrediti plebejskim bubnjevima – vrevi koja dopire na prijajući i povlađujući način ne dalje od površinskog perceptivnog sloja koji je već tada bio toliko zadebljan, da je bilo ko, iole prefinjenijeg čula, na tu vrstu larme jednostavno ili morao začepiti duplje ili konstatovati bespovratnu smrt kao dijagnozu jednom nekadašnjem pjesniku. Jer nikada, a ako se nešto baš post-mortem ne pojavi, Abdulah Sidran gotovo ništa vrijedno više nije napisao.
Nastavio je objavljivati kompilacije svojih nekadašnjih poetskih zbirki, dopunjujući ih cikluščićima novih polustihova iz kojih su prštali, gotovo u gvaljama, elementi novog bezvremena – naučnofantastični vilenjaci – „dobri Bošnjani“ i slične dječije podobe kao i ona najotrcanija patriotizmom obojena martirologija. Publicistički se, sa druge a istovjetne strane, nastojao dodvoriti kriminogenim vlastima pišući redom panegirike čitavoj plejadi „sarajevskih oslobodioca“ – kriminalaca koji su u ratnoj anarhiji pronašli savršeno tlo za svoju nezajažljivost, sijući pljačku, mučenje, strah i smrt među nepodobnim civilima, a sve jer im se moglo i jer im je prolazilo nekažnjeno. I o tome su svi sve znali. Ispostavilo se, međutim, da je i previše onih koji su od toga, kao i od Sidrana, prethodno čuvši sve i o svemu, začepili svoja čula ili okrenuli glavu. Niko nakon rata ništa od toga nije spomenuo, te je ovaj nekadašnji pjesnik nastavio uživati povremeni, uglavnom politički ugled utemeljen na nekadašnjem umjetničkom, trgujući međutim i sa svim mogućim suprotstavljenim stranama, onda kada se tako nešto otvorilo, što mu njegovi prevashodni marionet-majstori neće oprostiti, te će ga u neko doba, kao nepouzdanog, vratiti tamo odakle su ga nekoć i izvukli – u nevid, djelimično zasjenjenog, vjerovatno i ucijenjenog, ali dozirano puštenog na svjetlost taman toliko da im njegov glas u zaglušjima njihovih ne može naškoditi. U toj zasjeni ostaće sve i do prekjučerašnjeg dana, a ono što slijedi, sudeći po prvim reakcijama na njegov fizički odlazak, naprasan je izlazak iz iste, i to na onaj najdžukačkiji način, preko mrtvih mu leđa, ali o tome je već bolje ne promišljati, jer na samom začetku izaziva stomačnu mučninu.
Bilo bi međutim nepošteno izdvojiti slučaj Abdulaha Sidrana u morima skliznuća i obezobličenja u kojima se jako dobro realizovalo i gro drugih njegovih savremenika, sasvim sigurno i prethodnika, a realizovaće se neminovno i oni koji dolaze. Pitanje je koliko se uopšte i može znati o umjetnicima čijih se vremena i sredina nije bivalo svjedok i nad čijim će biografijama, usljed njihovih vremeprostornih dalekosti ostati trajno natkriljen zar. Činjenica da mi je njegov biografski stratagem, što lično, što posredno, jako dobro poznat u tome ne mijenja mnogo. Ne mijenja zapravo ništa. Volio bih da se s time nikada nisam upoznao, volio bih da sam u antologijama jugoslovenske poezije dvadesetog vijeka mogao pronaći njegove pjesme sa biografskom bilješkom koja bi počinjala sa Abdulah Sidran (1944 – cca 1984/5)…, jer bih volio i da se u biobibliografskoj bilješci za godinu smrti pjesnika stavlja ona za poeziju jedina i bitna – kada je objavljen posljednji njegov vrijedan stih. Volio bih i da nikada nisam osjetio talog sidranštine niti mlitavi stisak njegove ruke, ali jesam, pa je konglomerat svih tih efemernih znanja nesnosnom učinio i mjeru u kojem bih idealno volio da sam, mimo stiha, o njemu znao.
Gledajući s druge strane, volio bih da se nikada nisam susreo ali baš ni s kim iz javnog književnog svijeta, te da sam nekako, bivajući istog dio, uspio ostati netaknut bujicama taštine koje iz svih njih prečesto naviru i stihijski. Jer ništa od toga mi baš ničemu nije koristilo. Samo me sužavalo i gonilo u paničan bijeg. Veću širinu uma, i to daleko veću, a često i veću erudiciju, samim tim i zaslužena utočišta svoje pažnje i posmatranja, pronalazio bih recimo kod čistača, konduktera ili sitnih lopova, izbjeglica, kradljivaca džamijskih ćilima ili leonskog zlata crkvenog.
Zašto bih onda i Abdulaha Sidrana, koji je sav taj ceremonijal nadmudrivanja najjeftinijim efemerijama i ideološkog onečišćavanja ionako sluđenih i sprženih nedovršenih mozgova oslonjenih na patriju kao jedino utočište, doveo na nivo groteske, posmatrao iole izdvojeno. Skoro da mu je odati i priznanje, jer uopšte ne vjerujem da je bio glup i nije tačno znao kime i čime je bio u stanju manipulisati…a to uključuje i puštanje niz vodu onih kojima to u stanju nije. A kada se iz slova jednom pređe u praznoslov, povratka više nema.
Ipak, bez obzira na vrstu i nivo esencijalnog korektiva koji iole svjesnom čovjeku donosi vještina posmatranja okolnosti tuđih kompozicija i dekompozicija, jednom kada prođe generacija druga, treća, i niko se ničega vezanog za njegovu narav ne bude sjećao, odnosno kada to u nekom novom vremenu i proishodećem mu mjestu, prestane biti važno, on će i dalje ostati prevashodno ono što je bio nekoć, ne ono u šta se izrodio, jer na kraju će u bibliotečkim riznicama ostati njegova izvrsna Sarajevska zbirka pjesama (do danas najljepši pjesnički portret tog grada), koju je prepisivao, i sa više ili manje uspjeha, a zatim i potpuno bezuspješno, čitavog života dopisivao, sve dok mu nije nestalo glasa, a zatim i njega. Baš tada, odnosno sada, za sve što je značio nekada, valja mu ipak poželjeti istinski smiraj do zla boga komplikovanoj duši ili bilo čemu srodnom u šta je osamljen i otrgnut od okolnosti (ako se sjećao kako bi to pjesnik trebao biti u otrzi i osami), možda i vjerovao. Ako je i u šta uopšte više i vjerovao. Ostaje žal za velikim talentom, koji je, a da se ničemu i nikome efemernom nije stavio u službu, mogao biti doveden do neslućenih tančina. Ovako je izgubio oblik i nestao, a da niko osim njegovog nosioca koji će se dugo po vlastitom nestanku poput utvare povlačiti javnošću, ne može biti krivljen za to.
Odlazak Sidranovog bezoblika, kao izrođene mu česti, samo je neminovnost, svima nam svojstvena, sudbonosno važna za one kojima i on bješe važan i mimo poezije, dočim za Poeziju samu, kao glas koji spašava tolike svjetove i čiju je ljepotu ljudska manjina i dalje u stanju prepoznavati i kroz čiji se objektiv istinski nadam da ću, zaboravivši jednom sve, ponovo dozrijeti da ga isključivo čitam i posmatram – beznačajna sljedstvenost jedne znamenite smrti, koja mi je ispostavlja se vršnjak, a desila se davno davno, gotovo četiri decenije nazad.
Piše: Marko Bačanović za Preokret, Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret