ELIS BEKTAŠ: PIČKIN DIM (VIDEO)

Moj prethodni članak objavljen na ovom portalu, u kojem sam iznio osvrt na gostovanje Aljoše Čampare u studiju kod Senada Hadžifejzovića, pomalo je iznenađujuće na sebe privukao veću pažnju nego što sam očekivao, pa sam tako dobio i poziv sa Face TV da se oglasim u rubrici CKSK.

Prilog u trajanju od nekoliko minuta snimljen je u trebinjskoj Hedoniji, ugodnom lokalu na samoj obali Trebišnjice, a dok sam izgovarao pripremljeni tekst u ruci mi je bila upaljena cigareta, koju sam nekoliko puta prinio ustima i povukao duhanski dim.

Cenzurisano

Kada je materijal poslat redakciji Face TV, pozvali su me da mi kažu kako bi, zbog propisa Regulatorne agencije za komunikacije koji strogo tretiraju pojavljivanje duhana na TV ekranima, prilog mogao biti sporan, te da pitaju imam li prijedlog kako da se taj problem riješi. Odgovorio sam da predlažem da se dijelovi snimka u kojima je cigareta vidljiva prekriju crnom trakom sa natpisom CENZURISANO, kako bi se takvim prenaglašavanjem skrenula pažnja na idiotske odredbe RAK-a, ali da odluku prepuštam redakciji, koja se opredijelila za prekrivanje mog duhanskog zločina kadrovima iz drugih priloga, što se pokazalo kao sasvim zgodno rješenje.

Redakcija Face TV čak je i kontaktirala RAK i ponudila objašnjenje o kakvom je prilogu riječ, no iz RAK-a su rekli da će, bude li prilog objavljen bez intervencija i sa vidljivom cigaretom, preduzeti mjere iz svoje nadležnosti.

Da se odmah razumijemo, to što sam konzument duhana ne znači da sam ujedno i necivilizovano i neodgovorno društveno biće koje smatra da taj porok ne treba biti zakonski regulisan na odgovarajući način. Da je moj nastup sniman u TV studiju ili, recimo, u bolničkoj čekaonici ili u kakvom obdaništu, naravno da mi ne bi palo napamet držati u rukama čak i neupaljenu cigaretu. Prilog je, međutim, snimljen u ugostiteljskom objektu, u kojem je pušenje dozvoljeno i koji niukoliko ne potpada pod jurisdikciju RAK-a.

Pokušao sam pronaći zakonski propis koji bi ograničio moje pravo da u datoj situaciji zapalim cigaretu, no on jednostavno ne postoji. Nisam uposlenik TV kuće, nisam bio na mjestu na kojem je uživanje duhana zabranjeno, a ne može se govoriti ni o reklamiranju duhanskih proizvoda, jer čak ni gledalac sa najoštrijim vidom neće biti u stanju uočiti o kojoj je cigareti riječ.

Odgovorio sam da predlažem da se dijelovi snimka u kojima je cigareta vidljiva prekriju crnom trakom sa natpisom CENZURISANO, kako bi se takvim prenaglašavanjem skrenula pažnja na idiotske odredbe RAK-a, ali da odluku prepuštam redakciji, koja se opredijelila za prekrivanje mog duhanskog zločina kadrovima iz drugih priloga, što se pokazalo kao sasvim zgodno rješenje

Pogriješiće čitalac ovog teksta koji brzopleto zaključi da ja dižem glas u odbranu duhana. Kako već rekoh, premda njegov uživalac, i dalje smatram da je to porok i štetna navika koju valja ograničavati zakonskim propisima. No ti propisi moraju prije svega biti razumni i moraju uvažavati dobru legislativnu praksu. To znači da tumačenje pravne norme ne smije prelaziti granice i odlaziti u voluntarizam i u proizvoljnost, niti se smije primjenjivati u slučajevima koji nekog asociraju na moguće kršenje norme, premda to kršenje činjenično ne postoji.

Legislativni idioti

Regulatorna agencija za komunikacije tijelo je izvršne vlasti na državnom nivou, koje ima znatan uticaj na oblikovanje medijskog prostora u Bosni i Hercegovini. Taj je uticaj po svoj prilici nužan, ali tek će budućnost pokazati da li je on bio blagorodan ili štetan. No već sada možemo ustvrditi da gore opisani odnos prema pravnim propisima i normama ukazuje na jedno opasno i maligno oboljenje RAK-a, odnosno da RAK boluje od raka birokratskog idiotizma i da se među uposlenicima te agencije očito mogu pronaći i legislativni idioti, koji svoju ulogu doživljavaju kao priliku za samovolju i proizvoljna tumačenja legislative te za praktikovanje restriktivne moći, čak i tamo gdje ne postoji pravni osnov za to.

Propisi koji regulišu pojavljivanje duhana u medijskom prostoru potrebni su, ali samo ako će biti usklađeni sa razlozima koji su doveli do potrebe za uspostavljanjem takve norme i ako njihova primjena ne prelazi granicu koja je postavljena tom normom. Birokratski idiotizam RAK-a u tretiranju pitanja duhana sam po sebi možda i nije toliko bitan, no on ukazuje na jedan mnogo dublji problem – odsustvo svijesti uposlenika te agencije o njihovoj ulozi i o njihovoj odgovornosti. Slijepo insistiranje na provođenju pravne norme čak i tamo gdje ne postoji osnov za njenu primjenu indikator je da među tim uposlenicima ima i društvenih idiota koji smatraju da nisu obavezni razumjeti legislativu i primjenjivati je u skladu sa civilizacijskim standardima. U nekoj mračnijoj društvenoj stvarnosti, takvi društveni idioti su oni koji pružaju birokratsku podršku onima koji ljudska bića odvode u logore i na egzekucije, pri tom ne smatrajući da su tom svojom podrškom učinili nešto loše, već su samo – primjenjivali zakon.

Nakaradni odnos RAK-a prema duhanu ujedno je dodatno osvijetlio i činjenicu da ovo društvo u cjelini ima sve izraženiji problem sa razumijevanjem svrhe i uloge zakona, koji sve više postaju proceduralni štit za izopačeni varijetet demokratije i za korupciju koja nemilosrdno uništava to društvo. Horde birokratskih idiota pripremaju zakone tako što ih prepisuju iz drugih legislativnih okvira, ne vodeći računa da li će takvi biti primjenjivi u ovdašnjem okviru i da li odgovaraju na stvarne izazove, prijetnje i štetnosti u ovom društvu, a horde partijskih poslušnika, koji su najčešće i sami društveni idioti usvajaju te zakone po diktatu partije i bez ikakvog uvažavanja stvarnih društvenih potreba i interesa.

Zato ovdje imamo zakone koji pitanje korupcije tretiraju na način saobrazan prošlim vremenima i koji ne uvažavaju činjenicu da se taj, najzloćudniji od svih kriminala, neprekidno usavršava i da prati društvenu dinamiku, stalno otkrivajući nove metode za svoje djelovanje i pretvarajući društvenu dinamiku i tehnološki razvoj u svoje saveznike. Nedorečeni zakoni, eksperimenti sa kombinacijom pravosudnih modela koji se već decenijama sprovode u BiH, mlitavost i neodlučnost, pa i selektivnost u primjeni zakona, pravosuđe u kandžama partijskih klanova… te horde birokratskih i društvenih idiota, ujedno i kukavnih poslušnika, duboko usađenih u tijela zakonodavne i izvršne, pa i sudske vlasti – simptomi su najtežeg oboljenja ovog društva, spram kojeg sve druge bolesti izgledaju bezazlene.

No već sada možemo ustvrditi da gore opisani odnos prema pravnim propisima i normama ukazuje na jedno opasno i maligno oboljenje RAK-a, odnosno da RAK boluje od raka birokratskog idiotizma i da se među uposlenicima te agencije očito mogu pronaći i legislativni idioti, koji svoju ulogu doživljavaju kao priliku za samovolju i proizvoljna tumačenja legislative te za praktikovanje restriktivne moći, čak i tamo gdje ne postoji pravni osnov za to.

Treba reći i to da su vjerni saučesnici u tim oligarhijskim travestijama i orgijama sa pravosuđem i legislativom i najširi društveni slojevi, koji na izborima uporno daju svoj glas prevarantima koji im obećavaju da će ih zaštititi od nekakvog ugrožavanja, a kukavni birači ne shvataju da su upravo ti njihovi zaštitnici jedini koji ih odista ugrožavaju, prinuđavajući ih da žive u nakaradnom i manipulativnom legislativnom okviru.

Ponovo u logore?

Tamo gdje se cigareta ekspresno protjeruje iz javnog prostora čak i kad ne postoji pravno utemeljenje za takvu restrikciju i tamo gdje se novi oblici korupcije kao sprege privatnog i političkog sektora tretiraju zastarjelim zakonima i proglašavaju isključivo političkom borbom, tamo je društvno osuđeno na regresiju i na stalno nazadovanje, ka trenutku u kojem će to društvo, kao osiromašeno i kao civilizacijski neuko, postati i savršeno nebitno, pa će se iz grla tog društva sutra opet začuti zapomaganje i kuknjava što niko ne obraća pažnju kad se ponovo budu međusobno klali i zatvarali u logore.

Žalosno je, ali i posve razumljivo, što to društvo neće moći razumjeti da njegovu kuknjavu niko nije obavezan čuti, kad ni ono samo nije na vrijeme čulo kuknjavu razuma, već je istrajavalo na svojim strahovima i emocijama i nosilo ih na biračka mjesta, umjesto ljudske i društvene svijesti. I zato će, umjesto dima moje cigarete na TV ekranima, gledati kako im se budućnost pretvara u – pičkin dim.

Preokret, Foto: YouTube

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top