ELIS BEKTAŠ: Je li Trebinje srpski ili uopšte grad i druga pitanja za bilmeze

Potpuno pripremljena na krize i katastrofe mogu biti samo ona društva koja više – ne postoje. Jednu Atlantidu, recimo, ne brine više nikakav cunami, zemljotres, vulkan… baš kao što Vizantija ili Osmansko carstvo više ne moraju strahovati od pandemičnih boleština koje su ih harale. Postojeća društva, međutim, na takva iskušenja mogu biti tek djelomično spremna, jer bi savršena pripremljenost zahtijevala odustajanje od života, odnosno njegovo potčinjavanje rigidnim i beskompromisnim zahtjevima te spremnosti.

No ljudsko se društvo, ipak, može djelomično pripremiti za strašna iskušenja i prijetnje. Tri najvažnija elementa te pripremljenosti jesu tehnologija, znanje i svijest. Tamo gdje ekonomska situacija ne dopušta maksimalno iskorištavanje tehnologije i materijalne baze, tamo se taj nedostatak može donekle ublažiti znanjem i sviješću, koja je možda i najvažniji segment, jer iz nje prostiču valjane i odgovorne odluke, te disciplina, to najmoćnije čovjekovo oružje u borbi protiv bijesa prirode, pa čak i protiv vlastitog bijesa.

Nakaradnost dovedena do ispunjenja

Pandemija korona virusa pokazala je da ni najrazvijenija društva i najmoćnije države ne mogu bezbrižno dočekati takvu pošast, jer je tu suviše nepoznanica i jer je bolest suviše dinamična, izložena stalnim mijenama. Virus se za svoj život bori stalnim mutacijama i usavršavanjem, a čovjek se za svoj život bori znanjem i disciplinom, no on, za razliku od virusa, mora savladavati i prepreke koje je samome sebi postavio u vidu nakaradnih društvenih rješenja, uslijed kojih život postaje vrijednost nižeg reda.

Postoje, nažalost, i takva društva u kojima je ta nakaradnost dovedena do konačnog ispunjenja i čija je spremnost za borbu protiv nepogoda ne samo oštećena već i potpuno uništena. Jedno od takvih društava je i Bosna i Hercegovina, čije stanovništvo danas plaća golemu cijenu vlastitom neznanju, skučenosti i bolesnoj mitomaniji.

Društvo je pred kapitulacijom jer se, zahvaljujući tome, prepustilo u ruke civilizacijskom ološu i pokvarenjacima koji ga već decenijama uništavaju, proglašavajući otužno tapkanje u mjestu koracima od sedam milja i zaklanjajući svoju nesposobnost i svoju pokvarenost ucjenjivačkim i iskonstruisanim povijesnim narativima, te držeći dršutvo u stanju neprekidnog straha i beznađa, kako bi njime lakše upravljali za ispunjavanje svojih mračnih agendi.

I u drugim se državama prave greške, ponegdje i katastrofalne, i u drugim se državama manipuliše informacijama. No u Bosni i Hercegovini vlasti više ne prave greške, već je samo njihovo postojanje pretvoreno u grešku, jer čine sve što je u njihovoj moći da virusu olakšaju posao, a informacijama ne manipulišu s ciljem sprečavanja panike, već isključivo s ciljem da sutra mogu uzviknuti – nismo mi krivi, već ovaj prokleti i neposlušni narod.

Uzgajanje kretenske poslušnosti

Apeli političara i javnih službenika da stanovništvo poštuje mjere zaštite predstavljaju dokaz njihove inkompetencije i ultimativne neodgovornosti, pa i nemorala. Apeluje onaj ko je nemoćan, a onaj ko u svojim rukama drži mehanizme odlučivanja, te ko na raspolaganju ima aparat za sprovođenje odluka u djelo, taj nema šta da apeluje, već treba da uradi posao za koji mu je dato izborno povjerenje i za koji prima plaću.

Previše je dugo, međutim, domaća politička žgadija vjerovala u varljivu snagu mitova o davnim vremenima i o posljednjem, projektovanom ratu, tom udruženom zločinačkom poduhvatu svih nacionalnih politika, previše su dugo prezirali znanje i uzgajali kretensku poslušnost, pa kad su se našli suočeni sa prvim stvarnim iskušenjem, ono je razgolitilo svu njihovu nesposobnost i samoživost, a ujedno je osvijetlilo i njihovu uplašenost, te činjenicu da ih, oprosti na izrazu dragi čitaoče, boli kurac za taj isti narod kojem obećavaju zaštitu i prosperitet.

Svrha ovog teksta nije podizanje svijesti o katastrofi sa kojom je društvo suočeno, niti apel da se nešto preduzme – prilika za to bespovratno je prošla, jer su poganluk, laž i samoživost pustili suviše duboke korijene u ovdašnji politički aparat. Ovaj tekst, uostalom, ne govori o pandemiji korona virusa kao o toj katastrofi – znatno je strašnija katastrofa to što je ovo društvo sebe prepustilo silovanju reakcionarne i ksenofobne žgadije, koja pod egidom rješavanja nacionalnog pitanja već decenijama obavlja bezočnu pljačku i uništavanje javnog dobra, ostavljajući ljude u beznađu i očaju, a svoje poslušnike i sljedbenike prinuđava na samoponiženje, tjerajući ih da poput cirkuskih majmunčića skakuću od zahvalnosti za dobačeni kikiriki. Svrha ovog teksta je ostavljanje svjedočanstva o jednoj civilizacijskoj sramoti, za koju nisu krivi samo političari, već i oni koji dosljedno ignorišu politiku. Uklanjanje pametnih i čovječnih, otvorilo je prostor maloumnima i čovjekolikima.

Od samog dolaska korona virusa u Bosnu i Hercegovinu, vlasti su počele da donose nakaradne, nelogične, međusobno isključujuće odluke. Ipak, nekakve su restriktivne mjere zavedene i koliko-toliko su poštovane i to je jedini razlog što je stanovništvo ostalo prilično pošteđeno u tom prvom udaru, a za to vrijeme vlasti su se uglavnom bavile krađom budžetskih sredstava pod krinkom nabavke medicinskih uređaja i potrepština.

Sluganska priroda medija

Umjesto da se iz relativnog i skromnog početnog uspjeha izvuku pouke i iskustva i umjesto da se prione na planiranje i odlučivanje za vrijeme koje dolazi, vlasti su se bavile samopromocijom, bestidno isticale vlastite nepostojeće zasluge, čak i samopromotivne bilborde postavljale, a mediji su u najvećem broju pokazali svoju slugansku prirodu, pa su tako oni sarajevski zlurado seirili nad većim brojem zaraženih u Republici Srpskoj, dok su oni banjalučki opsesivno brojali svakog zaraženog u Federaciji i krivicu za svoje zaražene nalazili u drugom entitetu.

A onda je stigao drugi ešalon korona virusa i pokazao da ovo društvo vodi nesposobna žgadija, koja je jednostavno digla ruke i prepustila stanovništvo instinktu, koji bi možda i imao neku vrijednost, da nije toliko dugo zatupljivan prezirom prema znanju i mitomanijom, te da poganluk vlasti nije obesmislio svako povjerenje u društvo i institucije.

Dok drugi zatvaraju svoje granice i uvode strogu kontrolu protoka ljudi, dotle su ovdje Neum i Trebinje prepuni turista, a u većim gradovima ugostiteljski objekti rade punom parom. Za to vrijeme bolnice i medicinsko osoblje nalaze se pred stanjem kolapsa, u trebinjskoj bolnici čak ni generator ne funkcioniše! Sa ulaskom u fazu eksponencijalnog širenja zaraze, samo je pitanje dana kada će se bolnice pretvoriti u deponije oboljelog ljudskog materijala i u mrtvačnice.

Zaraza u Sarajevu galopira i taj je grad već zaraženiji čak i od čitavih država. Dok direktorica KCUS-a panično apeluje na stanovništvo da se pridržava mjera zaštite i najavljuje najcrnji ishod ukoliko takva disciplina izostane, njen suprug, koji vodi partiju čiji kadrovi drže mnoge poluge vlasti od opštinskog pa do državnog nivoa, daje nešto umjerenije izjave, istovremeno palamudeći o genocidu i agresiji kao provjerenom načinu skretanja pažnje sa vlastite nesposobnosti. Zato njegov stranački poslušnik i federalni premijer Novalić eksplicitno tvrdi da se neće uvoditi restriktivne mjere poput policijskog časa, zbog, kako on tvrdi, zaštite ekonomije.

Više nije ni otužno, pa čak ni odvratno, već treba stvoriti novi pridjev da se njime opiše takva bestidnost onih koji su bjesomučno grabili javno i društveno dobro, koji su međunarodne donacije pretakali u vlastite džepove, a ono malo što je preteklo za ekonomiju prikazuju kao vlastite uspjehe, oni koji su domaću privredu sveli na najamničku u vlastitoj zemlji i zbog kojih se kilometar auto-puta gradi duže nego čitav auto-put čak i u siromašnijim zemljama.

Trebinje je, može biti, srpski, ali da li je grad?

No od te njihove bestidnosti znatno je važnije, ali i strašnije to što dvojica moćnika sa istog mindera daju oprečne izjave, što jedan prisnažuje supruzi u pogledu potrebe za restriktivnim mjerama, a drugi se tome izričito protivi. Zar je potreban čvršći dokaz da ti bilmezi pojma nemaju šta rade i da ih je obuzela panika pred vlastitom nedoraslošću?

Možemo ovdje do sutra kriviti stanovništvo zbog nepridržavanja mjera i zbog opuštenog ponašanja, ali time nećemo ništa postići. Uostalom, nije samo domaći specifikum ta strast otupjelih i mediokritetskih umova za senzacionalističkim teorijama i za zavjerama.

A pogotovo je teško suditi masama koje su sumnjičave u pogledu onoga što im vlasti poručuju tamo gdje u vlasti sjede ljudi poput Fadila Novalića i Bakira Izetbegovića, koji se ni međusobno ne mogu dogovoriti šta je potrebno činiti, i tamo gdje sud ukida mjere zabrane osumnjičenima u postupku za nabavku kineskih respiratora, šaljući time simboličku poruku da se ovdje nečemu imaju nadati samo oni koji su upetljani u bordžijansko partijsko klupko.

Već spomenuto Trebinje ističe se kao primjer nekakvog turističkog buma, premda je napunjeno uglavnom rođacima, dok su hoteli i apartmani poluprazni. Kafići i restorani jesu prilično puni, palačinke i parčići pice se, istina, jedu u enormnim količinama, ali takva potrošnja teško da opravdava rizik kojem je ovaj grad izložen. Za to vrijeme srbijanski predsjednik servira lopticu svom narodnjačkom sabratu Izetbegoviću izjavom o „najljepšem srpskom gradu“, koja je samo djelomično tačna, jer Trebinje jeste lijepo i jeste srpsko, ali sa ovakvim odsustvom društvene svijesti i odgovornosti ono nije grad.

Ili, da postavimo to ovako, kada sutra trebinjska bolnica konačno kapitulira pred pritiskom i ako dođe do makabričnog ishoda sa ogromnim brojem žrtava od korone, kakve će i čije će biti te žrtve? I kada zaraza eksplodira tamo gdje su se vratile horde turista, hoće li Vučić mrdnuti prstom da spriječi medijsko pribijanje Trebinja na stub srama kao žarišta koje je ugrozilo Srbiju?

No ne treba zbog stanja u Trebinju osuđivati predsjednika susjedne države. Za to stanje odgovorne su gradske i entitetske vlasti, koje zbog kržljave marke u budžetu i zbog kupovine privida socijalnog i ekonomskog mira žrtvuju budućnost čitavog grada, pa i čitave istočnohercegovačke regije. Riječ je o istoj onoj anti-pameti kakva stoluje i u Sarajevu i koja bi, samo da može, čitav svijet pretvorila u onu Konstantinovićevu palanku, jer se samo tu osjeća komotno i jer je samo palanka po njenoj mjeri.

Juče sam u pošti službenici stavio primjedbu što ne insistira da klijenti propisno nose maske u skučenom i zatvorenom prostoru, na šta je službenica nemoćno slegnula ramenima i kazala – kako, gospodine, kad ni svoje kolege ne mogu natjerati da nose masku, jer oni tvrde da je virus izmišljotina.

Naravno, pravo je svakog čovjeka da misli šta god hoće, ali za razliku od selendri, u gradovima se uposlenici državnih i budžetskih institucija moraju ponašati u skladu sa razumom i sa propisanim mjerama. Pa kad završe posao, neka misle šta god im je volja.

Ali ni tim neodgovornim i maloumno mislećim službenicima ne treba prestrogo suditi, jer kako oni da budu drugačiji, tamo gdje vlasti nemaju hrabrosti da energično nastupe i rade svoj posao, već su sudbinu društva prepustile stihiji i varljivoj nadi u srećan ishod. Ipak, postoje iskrice dokaza da je u Trebinju preživjela mrva društvene i građanske svijesti – policija se odazvala zahtjevima dijela građana i otpočela sa akcijom pojačane kontrole motorista, koji čitavo ljeto zlostavljaju građane svojom divljačkom bukom i disciplinom, kako oni to zovu, „paljenja grada“, u čemu gradske vlasti, koje žive na svojim selima, ne vide nikakvo kompromitovanje gradskog reda, kao što ne vide nikakav problem u svadbenim kolonama u kojima desetine i stotine ljudi bez maske dijeli skučeni prostor automobila. Ta akcija policije suviše je mali temelj da se na njemu gradi neko čvrsto nadanje u budućnost gradske svijesti, ali barem je nekakva utjeha.

Sve u svemu, čeka nas zastrašujuća jesen sa iskeženim posljedicama zločinačkog i antidruštvenog djelovanja vlasti na svim nivoima u ovoj zemlji i ništa se više ne može učiniti da se to izbjegne. A oni koji prežive, neka počnu smišljati opravdanja pred potomstvom što su mu ostavili društvo propasti i beznađa u naslijeđe i neka se zapitaju da li je pandemija korona virusa dovoljno čvrsto opravdanje za višedecenijsko prepuštanje društva na vođenje nesposobnom ološu i samoživoj žgadiji, koji kao paraziti žive na frustraciji, strahu i očaju stanovništva.

Piše: Elis Bektaš za Preokret
Foto: Vikipedija