ALEKSANDAR NIKOLIĆ, POČASNI KONZUL SRBIJE U IZRAELU: Palestinski narod je propatio i zaslužuje bolju budućnost i prosperitet

Prvi juli je obznanjen kao datum izralske aneksije dijelova Zapadne obale koji su sada, formalno, pod kontrolom Palestinske autonomije. Zbog toga smo odlučili razgovarati sa jednim od eksperata za ovo pitanje a to je počasni konzul Republike Srbije u Izraelu, Aleksandar Nikolić, a koji je, ujedno i saradnik predsjedavajućeg parlamentarne stranke Izrael naš dom/Yisrael Beytenu, Avigdora Libermana.

Benjamin Netanyahu je odredio 1. juli kao datum kad će početi s provedbom aneksije izraelskih naselja i doline Jordana na Zapadnoj obali, te se nada zelenom svjetlu Washingtona. Zeleno svjetlo je očigledno stiglo. Je li takav potez mudar, kakve se posljedice mogu očekivati?

Palestinska strana nije propustila nijednu priliku da propusti priliku tokom jednovekovnog napora za iznalaženjem kompromisnog političkog rešenja za ovaj Blisko-istočni sukob. U međuvremenu Palestinci, poput arapskih zemalja koje su učestvovale u arapsko-izraelskim ratovima, nisu propustili priliku da izgube sve ratove, čak patetično slaveći onaj u kome su do nogu potučeni, u kome su se preostali kilometri do Damaska brojili u desetinama, a do Kaira na manje od 100, pri čemu su Izraelsle odbrambene snage (IDF) kontra-ofanzivno premostile suecki kanal i kročile na afričko tle (Jom kipurski – Yom Kippur/Oktobarski rat, 1973.).

Velika je nedoumica da li će odluka o primeni izraelskog ustavno-pravnog poretka na delovima doline reke Jordan i severozapadne obale Mrtvog mora zaista biti doneta, kako je najavljeno, sutra. Nepostojanje poruke je takođe poruka

Izrael, pak, nema pravo na takvu privilegiju, on nema pravo na poraz! Prilika koja se ukazala Američkim mirovnim planom, odnosno Planom stoleća predsednika SAD, g. Donalda Trampa (Trump), se ni po koju cenu ne sme prokockati!

Ona je jedinstvena i neponovljiva. Morate imati u vidu da tokom proteklih decenija gotovo da nije bilo kandidata na američkim predsedničkim izborima koji nije tokom kampanje obećavao preseljenje ambasade u Jerusalim. Jedini koji je ispunio obećanje je predsednik Tramp, čemu neizostavno treba dodati i predsedničku Proklamaciju, marta prošle godine, po pitanju golanske visoravni.

“Izrael, pak, nema pravo na takvu privilegiju, on nema pravo na poraz! Prilika koja se ukazala Američkim mirovnim planom, odnosno Planom stoleća predsednika SAD, g. Donalda Trampa (Trump), se ni po koju cenu ne sme prokockati!”

Specijalni Trampov izaslanik g. Avrahm – Avi Berkowitz je tu i u srži je sve: modalitet, opseg i tajming zahvata. Dakle, veliko je pitanje da li će sutra uopšte doći do realizacije incijalnog dela Plana. Treba biti oprezan prema pojmu aneksije. Ne ulazeći u duhovna, odnosno verska stajališta, neibežno je uzeti u obzir čitav niz percepcije teritorijalno-političke redukcije a od prekompozicije britanskog mandata nad Palestinom i Transjordanijom (1921.), planovima komisija o podeli, odluka Ujedinjenih naroda i mirovnih sporazuma do danas.

Da li možemo da postavimo obrnuto pitanje – šta teritorijalna konceptualna podela prema Planu omogućava?Iznad svega, ona omogućava da kako Palestinci, tako i Izraelci ostanu na svojim ognjištima, bez traumatične razmene populacija ili proterivanja delova jedne od ili obe

Umanjenje teritorije doživljene kao predviđene za jevrejsko nacionalno ognjište Balfurovom deklaracijom, kao i posledice razdvajanja zaraćenih strana, posebno linijama primirja ustanovljenim 1949. na Rodosu, ni na koji način ne upućuju na aneksiju teritorije koja pripada drugoj suverenoj i međunarodno priznatoj državi. Jednostranost proizlazi iz nemogućnosti vraćanja mirovnom procesu srpam održivog, demokratski izabranog rukovodstva druge strane.

Posledice su višeslojne i ambivalentne. Sa jedne strane pojednostavljenje procedura kojima su danas izložena izraelska naselja u dolini reke Jordan i na severozapadnoj obali Mrtvog mora (u zamahu prema Planu stoleća najavljenom za sutra), posebno u oblastima infrastrukturnog i stambeno-prostornog uređenja, kao i neposrednost u odnosima institucija i ustanova lokalne vlasti sa onim centralnim. Sa druge, pak, opasnost od izbijanja nemira, njihove eskalacije, kao i širokih osuda širom sveta. Ovo uz eventualno pooštravanje već postojećih restrikcija prema statusu svega što dolazi preko zelene linije od strane brojnih faktora međunarodne zajednice, posebno EU. Svemu valja dodati i zamrzavanje napretka multi-disciplinarne dinamike razvoja odnosa zalivskih zemalja sa jevrejskom državom.

Konačno, pogoršanje bezbednosnog stanja ne bi imalo manje uticaja na samu Palestinsku samoupravu (PNA, Palestinian National Authoriy), ali i na uvaženog suseda – Hašemitsku Kraljevinu Jordan. Zavisnost Palestinaca od Izraela je višestruka. Od vodosnabdevanja, preko infrastrukture, do izvora prihoda i trgovanja, odnosno poreske politike

Konačno, negativne posledice se mogu razvrstati u bezbednosne, političke i ekonomske, posebno ne ispuštajući iz vida sve vidnije poteškoće koje je izazvala pandemija COVID-19 na budžet te implikaciju istih na razvojne i socijalne planove. Ipak, prisećajući se pred kakvim su izazovima stajali otac nacije David Ben-Gurion u kritično-zastrašujućim momentima istorijskih odluka i kako se teatralno-adekvatno i viteški nosio doajen izraelske diplomatije Aba Even (Abba Eban), obdaren neobičnim oratorskim sposobnostima, nemam sumnje da će izraelski narod koji u svojoj podsvesti još uvek nosi Holokaust, iznedriti snage da i ovo prebrodi.  

Saeb Erekat, jedan od palestinskih pregovarača je izjavio da je „Tramp-Netanjahu sporazum je sve promijenio” i da “oni žele raskinuti sve sporazume, međunarodno pravo, rezolucije Ujedinjenih naroda i da diktiraju rješenje“. Da li se bojite novog rata?

Ne rata, ali, nažalost, nije moguće isključiti eskalaciju latentno opterećenog stanja u nemire, incidente, pa čak i sukobe, premda ograničenog, ipak značajnijeg bezbednosnog sadržaja. Ne mogu se prenebreći temeljne promene koje su obuhvatile Bliski istok, daleko šire od Levanta. Od tzv. Arapskog proleća do posrnulih bazičnih pretnji po samo postojanje Izraela. Počev od Islamske Republike Iran, preko njenih saveznika, do ispostava vida libanskog Hezbolaha ili Hamasa iz pojasa Gaze. Konačno, pogoršanje bezbednosnog stanja ne bi imalo manje uticaja na samu Palestinsku samoupravu (PNA, Palestinian National Authoriy), ali i na uvaženog suseda – Hašemitsku Kraljevinu Jordan. Zavisnost Palestinaca od Izraela je višestruka. Od vodosnabdevanja, preko infrastrukture, do izvora prihoda i trgovanja, odnosno poreske politike.

Najpre, govorimo o konceptualnoj mapi Mirovnog plana stoleća. I prema njoj Pojas Gaze je celovit, dok u Judeji i Samariji (na Zapadnoj obali) znatne površine su ukrupljenje, posebno severni deo Samarije, na potezu Šhem (Shechem)/Nablus – Dženin (Jenin), te jugozapadni Judeje, zapadno od grada Patrijaraha Hevron-a (Hebron, Al-Khalil)

Bezbednosna koordinacija između PNA i Izraela nije manje potrebna Palestincima, sa naglaskom na njihovo rukovodstvo. Ako g. Erekat pledira na jednostranost akta, a na osnovu Plana koji nisu prihvatile zainteresovane strane, postavljaju se dva početno reaktivna pitanja: Šta je PNA preuzela, odnosno inicirala, tokom proteklih godina po pitanju mirovnog procesa i da li može da isporuči – koja je njena efektivna vlast na znatnom delu zona A i B, mislim, naravno pre svega, na pojas Gaze, kontrolisan od suparničkog Hamasa. Da li je barem uklonila skandalozne pojave u silabusu tamošnjeg pedagoškog zavoda, koje vaspitavaju i uče u duhu mržnje prema Izraelcima. Pozivam Vas da uronite u analize popularnosti i perspektive rukovodećih u PNA, od njihovog sopstvenog stanovništva.

Mi koji živimo ovde, u svakoj prilici od državljana PNA, neizostavno, slušamo tmurne optužbe na račun korupcije, zaostalosti zdravstva, stanja obrazovnog sistema i svega što proističe iz njihovih opštih potreba. Palestinci žive, mahom, u izuzetno skromnim društveno-ekonomskim prilikama, a boljitak koji je uočljiv u urbanim sredinama poput Ramale (Ramallah), postignut je zahvaljujući relativno dugom i mirnom bezbednosnom stanju. I njihov je narod istorijski propatio, bespotrebno naglašavati, zaslužuje bezbedniju i prosperitetniju budućnost. Obični ljudi, u realnom sektoru, imaju vrlo slične istinske potrebe i prioritete poput njihovih izraelskih suseda, a mlađi naraštaj verziran u sredstva globalnih i masovnih informisanja i komunikacija, te društvenih mreža, nije tako lako i blanko napujdati, isključivo protiv suparničke strane.

“Šta je PNA preuzela, odnosno inicirala, tokom proteklih godina po pitanju mirovnog procesa i da li može da isporuči – koja je njena efektivna vlast na znatnom delu zona A i B, mislim, naravno pre svega, na pojas Gaze, kontrolisan od suparničkog Hamasa”

Oni sve dublje postavljaju pitanja odgovornosti sopstvene vlasti, koja ih je, između ostalog i survala u trenutnu fazu eventualnih jednostranih poteza. Uprošćene vizije socijalnih protesta u susednom Libanu u oblandama teorija zavere su vrlo neodgovorne i opasne. Ako postoji nacija koja iskreno priželjkuje mir i koja je bila žrtva decenija dugih neizbalansirano negativnih medijskih izveštaja onda su to Izraelci. Način izbegavanja rata na Bliskom istoku, još uvek, nažalost, leži u preventivnoj, vojno-tehnološkoj nadmoći.        

Palestinci kažu da će biti podijeljeni u enklave i da će to onemogućiti bilo kakvu mogućnost uspostavljanja palestinske države u budućnosti. Mora se priznati da ti argumenti nisu bez osnove, zar ne?

Najpre, govorimo o konceptualnoj mapi Mirovnog plana stoleća. I prema njoj Pojas Gaze je celovit, dok u Judeji i Samariji (na Zapadnoj obali) znatne površine su ukrupljenje, posebno severni deo Samarije, na potezu Šhem (Shechem)/Nablus – Dženin (Jenin), te jugozapadni Judeje, zapadno od grada Patrijaraha Hevron-a (Hebron, Al-Khalil). Po principu razmene teritorija, PNA se kompenzuje, pre svega,  značajnim dvodelnim površinama u zapadnom Negevu (Holot Halutza), razdvojenim od međunarodne granice sa Egiptom, na sinajskom poluostrvu.

Palestinci žive, mahom, u izuzetno skromnim društveno-ekonomskim prilikama, a boljitak koji je uočljiv u urbanim sredinama poput Ramale (Ramallah), postignut je zahvaljujući relativno dugom i mirnom bezbednosnom stanju

Plan predviđa mehanizme korištenja luka Ašdod (Ashdod) i Haifa, graničnih prelaza sa Egiptom i Jordanom, te koridora među delovima teritorija povezanih, odnosno čvorno obostrano uvezanih mostovima/tunelima. Da li možemo da postavimo obrnuto pitanje – šta teritorijalna konceptualna podela prema Planu omogućava?Iznad svega, ona omogućava da kako Palestinci, tako i Izraelci ostanu na svojim ognjištima, bez traumatične razmene populacija ili proterivanja delova jedne od ili obe.

Plan stoleća je upravo platforma, mogućnost, za trasiranje puta ka formiranju palestinske države. I izraelsko društvo je sazrelo. Većinom prihvatilo neophodnost podele zemlje Izraela na dve države, palestinsku i jevrejsku. Parlamentarne partije desnog centra su se priklonile tom pristupu, a izraelska jastrebovska desnica isto često spočitava premijeru, g. Netanijahuu (Netanyahu), još od njegovog istorijskog govora na univerzitetu Bar-Ilan, daleke 2009. Opoziciona parlamentarna stranka Izrael naš dom (Yisrael Beytenu), g. Avigdor Liberman-a, uključena je u nacionalni konsenzus oko ove faze Mirovnog plana stoleća, pod uslovom da je ista suštinske, a ne deklarativne prirode. Ta faza je ukorenjena i u Planu Alon, koji je još iste 1967, godine Šestodnevnog rata, kojim je Izrael zauzeo predmetne oblasti, promovisala radnička, državotvorna (Avoda/laburistička) partija.       

Čini se da ni Evropska unija nije naklonjena ovakvom rješenju. Istovremeno njemačka kancelarka više navrata najvljauje da se EU mora pripremiti za svijet u kojem Amerika više nije svjetska sila? Ministar spoljnih poslova Nemačke Hajko Mas upozorio je Izrael da će plan o aneksiji delova Zapadne obale predstavljati kršenje međunarodnog prava, ali je odbio da kaže kako će Nemačka i Evropa na to odgovoriti. Francuska je također protiv, Britanski premijer Boris Johnson smatra da će planovi Izraela o aneksiji dijelova okupirane Zapadne obale predstavljati kršenje međunarodnog prava. Nema sumnje da je Amerika glavni saveznik Izraela. Šta jedno takvo eventualno povlačenje i preraspodjela “snaga” svjetskih sila znači za sam Izrael?

Potpuno je jasno da će spoljno-politička orijentacija EU, te ostalih zemalja Zapadne Evrope, biti decidirano osuđujuća, ukokliko dođe do odluke o primeni izraelskog zakonodavnog sistema na delove Judeje i Samarije. Ovo može implicirati dodatne limitirajuće posledice na bilateralne odnose, što uključuje i sfere trgovine, naučne saradnje i investicija u namenske projekte. Čak u najblažoj formi determinacije porekla proizvoda, čime bi roba potekla preko zelene linije podlegala dodatnim poreskim opterećenjima uz diskriminaciono upozorenje krajnjem korisniku, o čemu je već bilo odluka raznih evropskih tela, primera Evropskog suda pravde sa sedištem u Luksemburgu (novembra prošle godine). Zatim, ne treba se ograničavati na kontinent, takva pojava mogla bi se munjevito proširiti, od čega uistinu niko ne bi imao privredno-trgovačke koristi.

Plan stoleća je upravo platforma, mogućnost, za trasiranje puta ka formiranju palestinske države. I izraelsko društvo je sazrelo. Većinom prihvatilo neophodnost podele zemlje Izraela na dve države, palestinsku i jevrejsku. Parlamentarne partije desnog centra su se priklonile tom pristupu, a izraelska jastrebovska desnica isto često spočitava premijeru, g. Netanijahuu (Netanyahu), još od njegovog istorijskog govora na univerzitetu Bar-Ilan, daleke 2009

Mora se priznati da je EU po pitanju ustrajna i nije ni na koji način pokazivala znakove ublažavanja stava. I ako govorimo o SAD, predmetni stav nije apriori istovetan između administracija. Van svake sumnje, pitanje statusa najpovlašćenije trgovinske nacije, dostavljanja finansijske pomoći za vojne potrebe oduvek su predstavljali iminentne mehanizme političkih pritisaka. Ovo dodatno svedoči i produbljivanju jaza između pristupa EU i SAD nekim od svetskih konflikata. Istini za volju, ogromna većina Izraelaca ne može da se načudi evropskom mirenju sa sopstvenim demografskim i civilizacijsko-kulturološkim postepenim nestankom. Kontinuiranog razvodnjavanja evropskih autentičnosti, zasnovanih na judeo-hrišćanskim osnovama. Kaljanje spomenika Čerčilu (Winston Leonard Spencer Churchill) i Gandiju (Mohandas Karamchand Gandhi) na trgu parlamenta u Londonu u okviru nedavnih globalnih protesta ovde se propraća groteskno.

Vizavi krize nastale koronom, dozvolite da Vas podsetim na vreme inciranja Stoletnog plana, objavljenog još januara.”

Bespredmetno je ponavljati da se Država Izrael strateški decidirano opredelila i da svoju odrednicu ne menja decenijama. Ona je najuža moguća saradnja sa SAD. Tu smernicu Izrael neće ugroziti ni zarad pozamašnih projekata sa NR Kinom, EU, itd. Dakle, koliko god Izrael ulaže napore u odmereno balansiranje i ne izaziva nepotrebne trzavice, već se navikao na neizbežnu dugu listu upozorenja, pa i sprovođenja mera protiv sebe. Ono što izraelsku politiku čini planskom i sistematskom, koliko god realnost nameće povremene improvizacije, radi se o odvaganim i dobro koordinisanim potezima sa onima od kojih se saglasnost traži blagovremeno.    

Bivši premijer Izraela Ehud Olmert je u međuvremenu odbacio tvrdnju da Izrael mora zadržati kontrolu nad dolinom Jordana iz bezbjednosnih razloga, označivši je „glupošću“. On je u intervjuu za saudijski medij Elaf rekao da Izrael može da brani granicu bez doline Jordana, a da svi koji kažu da je ona važna za bezbednost lažu narod. Da li vlast u Izraelu zaista laže narod i zašto? Da li se time prikrivaju korupcione afere, ili se koristi kriza nastala pandemijom korone?

Eksplicitno ne! Žalim za ovakvom izjavom g. Olmerta. Poznat je pristup obesmišljavanja fizičkog prisustva sve sofisticiranijim tehnološkim oruđima. Isti je doživeo definitvni krah efektima potpunog povlačenja iz pojasa Gaze, čime je život stanovnika kibuca, mošava i gradova u prstenovima oko pojasa postao ciklično nesnošljiv. Nemogućnost efektivne i nelimitirajuće kontrole protoka ljudi i roba između buduće palestinske države i ostatka arapskog i islamskog sveta bio bi krajnje rizičan.

Bespredmetno je ponavljati da se Država Izrael strateški decidirano opredelila i da svoju odrednicu ne menja decenijama. Ona je najuža moguća saradnja sa SAD. Tu smernicu Izrael neće ugroziti ni zarad pozamašnih projekata sa NR Kinom, EU, itd

Da bi jedan ugovor, u ovom slučaju mirovni sporazum, bio valjan i održiv, on u sebi mora da sadrži svršenost volje. U realnosti Bliskog istoka, koja se ne može posmatrati skandinavskim ili beneluškim merilima, prelamanje preko kolena bilo bi naivno, neodgovorno i esencijalno opasno. Govorimo o mukotrpnim procesima, kojima se protive brojni faktori koji prema demokratiji i sekularnom pravnom poretku osećaju gađenje. Svaki ustupak njima, samo je odskočna daska za dalja potraživanja. Izrael nije samo jedina demokratija na Bliskom istoku već i u pogledu vladavine prava jedna od međunarodno uglednijih, sa najupečatljivijim konsekvencama – predsednicima, premijerima i ministrima koji su odležali zatvorske kazne.

Jedinica Lahav 433, Policije Izraela, uživa globalan ugled u pogledu borbe sa organizovanim kriminalom. Vizavi krize nastale koronom, dozvolite da Vas podsetim na vreme inciranja Stoletnog plana, objavljenog još januara. Velika je nedoumica da li će odluka o primeni izraelskog ustavno-pravnog poretka na delovima doline reke Jordan i severozapadne obale Mrtvog mora zaista biti doneta, kako je najavljeno, sutra. Nepostojanje poruke je takođe poruka. Ova nepoznanica dodatno ukazuje na već postojeće pukotine između premijera Netanijahu-a i alternativnog premijera, g. Beni Ganc-a (Benjamin Gantz), koji preferira odgađanje ove problematike dok se ne dovrši borba sa epidemijom i njenim ekonomskim i socijalnim efektima.    

Razgovarao: Vuk Bačanović, Foto: Lični arhiv Aleksndra Nikolića

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top