Petnaestog marta naveče probudio sam svoju suprugu Olju i rekao joj da moramo u Hitnu jer ne mogu da dišem i da imam osjećaj kao da mi neko sjedi na plućima. U hitnoj pomoći napravljen je regularni pregled, izmjerena mi je temperatura i pritisak, a snimili su mi i pluća jer sam se žalio da ne mogu da dišem.” Ovim riječima za Slobodnu Bosnu je počeo svoju ispovijest Sarajlija Enes Dedić (53), jedan od prvih pacijenata na svijetu koji se od COVID-a-19 oporavio ispumpavanjem krvi iz tijela uz pomoć ECMO mašine, prenosi Slobodna Bosna.
Enesov oporavak i povratak iz mrtvih bila je jedna od top-vijesti u američkim medijima, a kako i ne bi jer je njegovo izliječenje za koje su zaslužni ljekari zdravstvenog centra John C.Lincoln u Arizoni (SAD) dr. Anselmo Garcija i dr. Robert Riley bilo ravno čudu.
Dedić koji u SAD radi kao projektni menadžer, tri mjeseca nakon izlaska iz bolnice se osjeća dobro, iako su posljedice teških simptoma i oporavka i dalje prisutni. Ipak, smogao je snage da za Slobodnu Bosnu opiše kroz kakvu dramu je prošao i kako je teklo njegovo liječenje.
Kao i mnoge druge Sarajlije Enes se sa suprugom Oliverom Dedić Markota pred kraj rata u Bosni i Hercegovini izvukao iz opkoljenog Sarajeva i krenuo kao Hrvatskoj s ciljem da se domogne “papira” i preseli u SAD. Bilo je to 1995. godine kada mu se činilo da rat u našoj zemlji neće nikada biti završen.
“Dojadilo nam je bilo više vucaranje kanistera i čekanje kad će voda doći, a o struji i hrani da i ne govorim. Puno naših prijatelja je već odavno otišlo van Sarajeva i svi su nekako imali neki normalan život vani. Što kažu: lako se naviknuti na dobro. Tako smo i mi predali papire za odlazak u treću zemlju i došli do Hrvatske gdje smo sačekali odlazak u SAD koji se dogodio u junu 1995. Prvo smo boravili u Nashvilleu (Tennessee) gdje smo živjeli tri mjeseca dok se nismo preselili u Californiju u kojoj je bilo puno više posla nego u Nashvillu pa je to i bio razlog našeg preseljenja, a jedan od razloga je bio i taj što je tamo bilo puno naših prijatelja iz Sarajeva”, priča Dedić.
Prava mala Bosna u Arizoni
Nakon početnog navikavanja na novi kontinent, zemlju, ljude i običaje i uz konstantnu nostalgiju za Sarajevom koja nikada nije prošla, vrijeme je učinilo svoje i godine su prolazile jedna za drugom. Godine 2010, 15 godina nakon dolaska u SAD Enes je dobio ponudu za posao u Arizoni pa se s porodicom preselio u grad Phoenix.
“Na život u Phoenix smo se vrlo brzo navikli, osim na visoke temperature zraka koje ovdje u ljetnom periodu rastu i do 45 stepeni Celzijusovih. Ljudi (raja) koje smo ovdje zatekli i neke koje znamo još iz Sarajeva su nam za kratko vrijeme postali kao familija. Non-stop se družimo, zajedno smo i u dobru i u zlu – prava mala Bosna sa svim dobrim i lošim”, kaže Dedić.
Enesov svakodnevni uobičajeni život se promijenio krajem februara kada su mu iz Sarajeva javili da mu je umrla majka. Dva dana nakon tužne vijesti Enes je 29. februara već bio na putu za Sarajevo kako bi sahranio majku.
“Sam odlazak u Sarajevo mi je teško pao jer smo kući uvijek išli sa osmijehom na licu. Ovaj put to nije bilo tako. Poslije dženaze u Sarajevu sam ostao još nekoliko dana da bi 7. marta krenuo nazad za Phoenix. Gubitak majke me je poprilično slomio i nisam se baš najbolje osjećao. Malo sam se i prehladio u Sarajevu i na putu nazad sam bio više tužan nego prehlađen. Prva dva dana po dolasku u Phoenix sam počeo da kašljem i otišao sam do doktora koji mi je rekao da je to mala prehlada i da pijem čajeve i neke tablete koje se koriste za te neke lakše prehlade.
Organi otkazivali jedan za drugim…
Na njegovu žalost, to nije bila obična prehlada…
“Nalaz koji je doktor donio je bio katastrofalan, kisik u krvi je bio minimalan, a snimak pluća je doktor okarakterisao kao mogući COVID-19, pluća su izgledala kao da su izbušena sa puno malih okruglih rupa. Prebacili su me u sobu i prikopčali na respirator koji mi nije pomagao. Organi su počeli da mi otkazuju jedan po jedan. Stavili su me na dijalizu bubrega, a pluća su počela otkazivati jer ni ventilator nije pomagao. I onda doktori odlučuju da me prikopčaju na ECMO mašinu koja ispumpava krv iz tijela, obogaćuje je kisikom i vraća je nazad u tijelo. Mislili su, u suštini, da umirem, pa zašto onda ne bi probali i tu ECMO mašinu”, opisuje nam Enes prve dane svog liječenja.
Narednih 11 liječenja Enes se ne sjeća jer je prebačen u drugu bolnicu i stavljen u vještačku komu, te kako kaže prikopčan na sve moguće mašine koje su ga održavale na životu nadajujući se da će se tijelo izboriti s opakim simptomima COVID-a-19.
“Moja supruga Olja je ta koja je morala preživjeti sve to i koja je morala biti izvan bolnice od prvog dana jer niko nije mogao biti ni blizu mene osim bolničkog osoblja. Sve to vrijeme moj sin i moja familija su u neznanju šta se sa mnom dešava. Moj dobar prijatelj Adnan Čeljo koji je po struci doktor svaki dan je kontaktirao bolnicu i prenosio informacije o mom zdravstvenom stanju porodici i prijateljima. Prvog aprila “dobio sam krila”! Probudili su me iz kome i pitali znaš li ko si i zašto si u bolnici. Ja, naravno, psujem na našem i prevodim im na engleski “korona”. Doktore i drugo bolničko osoblje je to nasmijalo. Poručuju mi: Dobrodošao nazad! I onda nastaje povratak otpisanog, ne mogu pomjeriti nijedan dio svog tijela. Osjećam se kao da to nije moje tijelo, jedva progovaram jer mi u međuvremenu stavljaju cijev u grlo da mogu da dišem”, opisuje nam Enes svoje buđenje iz kome i nastavlja:
Prvi koji je preživio pomoću ECO mašine
“Poslije dva dana me jedna od sestara koja se brinula o meni povezuje me sa mojom suprugom na Facetime. To je bio više plač nego razgovor, ali i to nam je puno značilo. Ja i dalje ne mogu da pomjerim nijedan dio tijela osim palca na desnoj ruci. Ukus, miris to ne postoji jednostavno nestalo… ne jedem ništa sljedeća tri dana – samo tucani led i pijem mlijeko. Svaki dan dolazi novi doktor ili novi specijalista koji prate moj oporavak. Borim se iz sve snage da pomjerim tijelo i onda odjednom uspijevam da se pomjerim sa jedne na drugu stranu bez ičije pomoći.To mi je bio znak da ću biti dobro i da ću se vratiti na staro.Svaki dan mi je bio neka nova vježba ne bi li se vratio u normalno stanje jer me neće otpustiti iz bolnice dok ne budem mogao stati na svoje noge. Moj oporavak je trajao sve do 28. aprila kada su me pustili iz bolnice sa intenzivne njege i prebacili u rehabilitacioni centar. Napravili su mi ispraćaj iz bolnice koji nikad neću zaboraviti. Postao sam prvi čovjek na svijetu koji je preživio koronu uz pomoć ECMO mašine. Tu nastavljam terapije koje bi mi trebale pomoći da se vratim u normalni način života. Fol je bio da izađem na svojim nogama iz bolnice”, rekao nam je Enes.
Osmi maj 2020. će u Enesovom životu ostati zapamćen kao jedan od najsretnijih u životu. Tog dana su ga skinuli sa dijalize bubrega i pustili na kućno liječenje.
“Svi prijatelji i familija su bili ispred kuće kad sam došao. Svi su imali maske i rukavice kao što i treba jer ovo nije nikakva šala kao što je mnogi vide. Nestaneš u sekundi sad te ima sad te nema . Za sve ovo vrijeme izgubio sam 25 kilograma, još nemam mirisa i ukusa, samo neko voće i mlijeko mogu da osjetim kao što je bilo prije korone. Teško ustajem i sjedam i brzo se zadišem, nedostaje mi zraka i ne mogu biti dugo na nogama. Moram sjesti, ali polako napredujem. To je bila moja životna borba”, kaže na kraju Enes Dedić.
Izvor: Slobodna Bosna
Foto: Slobodna Bosna