MUHAREM BAZDULJ: Rađanje Banja Luke od mesa i kostiju

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Inflacija produkcije televizijskih serija u Beogradu i Srbiji u posljednje dvije-tri godine je tolika da se o tim serijama više priča nego što ih se gleda. Kao kad neki pametan i pismen klinac napiše roman nakon što je bio štreber u pomodnoj školi kreativnog pisanja, pa u tom romanu nema grešaka, ali nema ni bilo čega drugog, tako su i te serije, u devedeset i pet posto slučajeva, tehnički profesionalne i dramaturški upeglane i u njima ima svega osim one kolridžovske „suspenzije nevjerice“ te identifikovanja s likovima odnosno i najmanjih tragova toga da ti do tih likova bude stalo.

Četiri stotine minuta “Kostiju”

Iako su mi dvojica-trojica ljudi do čijeg mi je mišljenja stalo strastveno hvalili „Kosti“ Saše Hajdukovića i Nikole Pejakovića, kasno uveče, prvog januara, prvu epizodu sam krenuo da odgledam više informativno, da odlučim ima li uopšte smisla da gledam cijelu seriju. Odgovor je bio jasan, pa sam pomislio, taman ide prvi ovogodišnji vikend, pogledajuću je iz tri ture, ali hajde da odmah pogledam i drugu epizodu, poslije druge je bilo, hajde i treću, pa onda, biće zapravo dvije ture od po pet epizoda, da bih naposljetku drugojanuarsko svitanje dočekao uz furiozno finale posljednje epizode i cijele serije. Hoću reći, oko četiri stotine minuta „Kostiju“ pogledao sam „iz cuga“.

Bio je to valjda vrhunac mog „bindžovanja“ i jedino što s tim mogu da poredim jeste kad sam prije dvadeset i pet godina, od ponoći do svitanja gledao „Tri boje“ Kišlovskog, na video rekorderu, sa VHS traka, kad ne samo da nije bilo riječi „bindžovanje“ u današnjem značenju, nego je i način na koji se danas gledaju serije bio nezamisliv.

U iduća dva tri dana vratio sam se seriji „Meso“ istog dvojca, koju sam onomad pratio napreskok. Mada mi se i tada činilo da visoko nadilazi lokalni prosjek, nije mi odavala utisak remek-djela. S novim gledanjem, to i dalje ostaje serija vidno slabija od „Kostiju“, ali u komparativnoj analizi se ispostavlja i kao neki nužan prolog, čistilište kroz koje se odbacuje svaka jalovina da bi se došlo do dijamantnog sjaja „Kostiju“.  Jasno je da obe serije svjesno i simbolički pripadaju istoj (još uvijek nezavršenoj) trilogiji ne samo zbog grada Banje Luke kao mjesta radnje, nego i cijelog niza većih i manjih lajtmotiva, kao i uglavnom istih glumaca.

Nije mi ovdje namjera da pišem nekakav „prikaz“ serije (ili serija), osim da ih najsrdačnije svima preporučim. U ovom tekstu zapravo želim da ukažem najviše na to koliko u umjetnosti samo istinski lokalno može zaista da postane univerzalno.

Drugačija od Kraljeva/Valjeva

Nikad prije ove dvije serije, a naročito prije „Kostiju“, nije se Banja Luka toliko suvereno pokazala u svijetu narativne umjetnosti, kraće rečeno – u priči. Daleko od toga da Banja Luka nije bila važan grad, da nije u slikarstvu, muzici, pa i književnosti imala važne stvaraoce, ali u kontekstu jugoslovenskom bila je jedan od valjda i dvadesetak gradova sa stotinjak hiljada stanovnika bez previše prepoznatljivog identiteta. Ima ona anegdota o rokeru koji u Valjevu kaže „Dobro veče, Kraljevo“ ili je obrnuto, sasvim svejedno, pa je osamdesetih tako, za velike jugoslovenske bendove, Banja Luka bila mjesto gdje sigurno imaju publiku, ali u tom smislu ne mnogo drugačija od Kragujevca ili Nikšića ili Osijeka ili Subotice.

Raspad Jugoslavije i rat u Bosni i Hercegovini je donio veliku promjenu. Makar u najvećem dijelu rata bila dovoljno daleko od fronta da civilno stanovništvo ne mora da strepi od granatiranja, Banja Luka je u ratnim godinama, kroz etničko čišćenje, ostala bez većeg dijela svog nesrpskog stanovništva.

Istovremeno, u Banju Luku stižu brojne srpske izbjeglice, što sa teritorija koje kontrolišu Armija BiH i HVO, što iz Hrvatske, dijelom i prije „Oluje“, ali naročito od avgusta 1995. Uglavnom, kad se u Dejtonu završi rat i uspostavi aktuelna ustavna struktura BiH, Banja Luka (p)ostaje ubjedljivo najveći grad u Republici Srpskoj.

Dijelom zbog kvantitativnog porasta broja stanovnika, bilo zbog promjene administrativnog statusa, Banja Luka vremenom razvija medijsku infrastrukturu, kao i visokoškolske ustanove koje ranije nije imala. U drukčijem i ponešto surovijem kontekstu prolazi sličnu urbanu evoluciju kroz koju je prolazilo Sarajevo od sredine šezdesetih do početka devedesetih.

Ulica Trive Amelice

Bilo je pitanje vremena kad će to da se „zapečati“ kroz umjetnost, pa se kroz „Kosti“ (i ranije „Meso“) evo i zapečatilo.  Pejaković i Hajduković se ne boje da arhetipske i univerzalne priče provuku kroz nepogrešivo lokalni filter. Kao što momke iz Zabranjenog pušenja onomad nije bilo briga ko zna gdje je ulica Fuada Midžića ili ko je uopšte Fuad Midžić, tako i Nikola Pejaković kroz scenario valjda nigdje i ne pominje Gospodsku, ali zato se lajtmotivski vraća na ulicu Trive Amelice. Isto tako, u „Kostima“ praktično nema „razgledničkih kadrova“, ali se time banjolučki detalji još ljepše raspoznaju.

Ove serije su takođe i sjajna prilika da glumci koji su u Banjoj Luci već dugo prepoznatljivi bez kompleksa iziđu na širu scenu i pokažu se kao nimalo inferiorni „zvijezdama“ iz Beograda i Novog Sada. Kakvu je bravuroznu „demonstraciju sile“ napravila Nikolina Jelisavac u ulozi Ljilje.

Lik kakav na rubu stereotipa postoji u literaturi od Čosera do Andrića ona iznosi sa tolikom autentičnošću od svake geste do svakog uzdaha da je to za glumačku antologiju. Ali znamo i od ranije da je ona dobra glumica. Djevojku koja glumi Kristinu Govorošu, međutim, ovdje otkrivam prvi put. Teška uloga, jedna od onih uloga što liče na minsko polje, gdje jedan pogrešan korak može sve ga pokvari, a ona je igra bez greške.

Na odjavnoj špici, vidim zove se Lea Sekulić i pomišljam: mlada glumica iz Banje Luke. Otkrivam, međutim, da je djevojka iz Rijeke, da je u Banju Luku došla da studira glumu i to je onda taj detalj gdje se opet isprepliću stvarnost i fikcija: kao je osamdesetih Nives Ivanković iz Splita došla da studira na sarajevsku Akademiju, tako sada Lea Sekulić iz Rijeke dolazi u Banju Luku. (Nije isto, naravno, onda je to bila jedna država, danas nije, ali time je šlagvort zapravo i efektniji.)

Manjak suočavanja s prošlošću?

Naposljetku, valja reći ponešto i o nečemu što se iz sarajevske perspektive godinama, već i decenijama, zamjera Banjoj Luci, a to je, kao, manjak famoznog „suočavanja sa prošlošću“. U prvoj poslijeratnoj polemici između zagovornika „bosanskog“ odnosno „srpskog“ stanovništa, odnosno između Ozrena Kebe i (danas pokojnog) Željka Cvijanovića, prvi je potencirao da su sarajevski mediji reagovali na zločine protiv Srba, odnosno da u Sarajevu nisu rušene pravoslavne crkve, dok su zločini protiv banjolučkih Bošnjaka prolazili bez reakcija tamošnje medijske zajednice, a i sve su džamije srušene. Cvijanović je odgovorio na način koji je mogao zvučati cinično, ali takođe i s vidnim tragovima vjere u urbanu superiornost Sarajeva ustvrdivši da je Sarajevo u ratu sačuvalo upravo onoliko više „gradskosti“ od Banje Luke koliko ju je imalo i prije rata.

I u „Mesu“ i u „Kostima“, izvor mraka i srce tame, makar se radnja dešavala više od dvadeset godina od kraja rata je upravo u ratnim godinama. Takođe, u obe serije, važne, makar ne i glavne, uloge imaju likovi sa bosanskomuslimanskim imenima i prezimenima.

Kad bi Nikoli Pejakoviću „sudili“ na način na koji se sudi Andriću, rekli bi da mrzi Srbe, pošto su kod njega likovi mahom teški negativci i svi su redom Srbi, a među vrlo rijetkim koji su pozitivci su po pravilu ovi „muslimanski“. Dino iz „Mesa“ i Meša iz „Kostiju“ imaju paradigmatične sudbine. Jedan je prešao u pravoslavlje jer je to, očito, u vrijeme o kome je riječ bio jedini „prihvatljiv“ oblik duhovnosti (kao što su uostalom i razni sarajevski Srbi, neki i medijski vrlo poznati, devedesetih prelazili na islam), dok je drugi protjeran u Švedsku.

Postoji u „Kostima“ i replika koju, što nije slučajno, izgovara Lilja, vjerovatno moralno najsuperiorniji lik u cijeloj seriji, o muslimanima koji ljeti dođu u grad pa „cijeli dan šprataju po gradu gore-dolje“. Niko nikad kraće i sugestivnije nije opisao fenomen „praznične manjinske dijaspore“ toliko karakterističan za različite bh. gradove.

“Izmišljanje Banjaluke”

Postoji još nešto što ovu seriju čini drukčijom, a ima veze s tim što dolazi iz Banje Luke. Ona je sva uronjena u sadašnjost, bez ikakve nostalgije za „zlatnim dobom“. Ništa ne sputava toliko kao nostalgija za „zlatnim dobom“. Ključna razlika Sarajeva osamdesetih i Sarajeva danas je što te nostalgije tada nije bilo, a sada je ima, te su upravo te iste osamdesete proglašene „zlatnim dobom“. Možda je „zlatno doba“ svako vrijeme u kojem nema nostalgije za „zlatnim dobom“?

Na samom kraju, mnogi će reći da je ono kulturnometropolsko Sarajevo iz osamdesetih „izmislio“ Abdulah Sidran nakon što su prošle neke godine, mahom ružne. Možda će za dvadeset-trideset godina, kad Banja Luka svojoj kulturom stvori široki oreol prepoznatljivosti, a trend je već počeo i njegov dio su i Tanja Šljivar, i Lana Bastašić, i Radenko Milak, i Mladen Miljanović, i Muzej savremene umjetnosti Republike Srpske i Festival „Imperativ“ i još ponešto čega ne mogu sada da se sjetim, neko znati da prepozna kako je sve krenulo od Nikole Pejakovića i Saše Hajdukovića, od „Kostiju“ i od „Mesa“.

Piše: Muharem Bazdulj, Foto: YouTube, printscreen

Share.

Leave A Reply