Za razliku od najvećeg broja pravilno usmjerene i odgojene jugoslovenske čeljadi, ja u rat nisam otišao vođen zovom naroda, nacije ili države niti sam u tom periodu išta mogao znati o narodnim, nacionalnim i državnim zanosima, ne samo stoga što su se već tad u meni nazirali obrisi selfhejting jugoslovena s malim j, već i stoga što sam u vrtložnim vremenima koja su prethodila ratu ja uglavnom pio vinjak, čitao valjanu poeziju i ozbiljnu, dakle nepopularnu filozofiju, te ašikovao sa djevojkama koje su imale strpljenja za jednog šarmantnog i samouvjerenog mladića koji je iza tog šarma i te samouvjerenosti skrivao jednu ontološku dezorijentisanost i sjemenke zgađenosti nad većinarstvom kao oblikom svjetonazora i egzistencije.
Umjesto odazivanja iskonskom zovu plemena i stada, ja sam odluku da uzmem oružje u ruku donio maltene instiktivno, u času kada sam, nakon jednog udarnički istrajnog pijanstva, u svom rodnom gradu ugledao nekakve naoružane spodobe, među kojima bi mnogi dobili dijagnozu psihopate ili sociopate samo da su umjesto u militantne skupine bili upućeni na psihijatrijski odjel zeničke bolnice. Uz to su te spodobe bile okićene insignijama koje se čak i danas, a kamoli tad na maglovitom izmaku jugoslovenske epohe, zbog svojih nacističkih konotacija smatraju nepriličnim i malignim, pa mi je moja tadašnja pamet išaretom dala savjet da nije nimalo nerazborito biti naoružan tamo gdje takvi trogloditi hodaju sa oružjem u rukama, jer se tako povećavaju izgledi za preživljavanje.
Kao jugosloven s malim j, pa makar i selfhejting, nije mi palo na pamet pridruživanje nekim od tada brojnih poludivljih milicija i falangi sa izraženim vjerskim i nacionalnim resentimanom, već sam se stavio na raspolaganje zakonski utemeljenoj Teritorijalnoj odbrani i učestvovao u stvaranju jedinice koja će kasnije izrasti u bataljon vojne policije i u kojoj sam proveo čitav rat. Neću na ovom mjestu razobličavat mnoge mistifikacije i sulude legende koje se pletu oko tog razdoblja mog života, jer one nisu od naročitog značaja i ne govore ništa o meni već o onima koji ih prenose i u njih vjeruju. Biće dovoljno da kažem da ne samo da nisam proveo niti jedan dan u bezbjednosnim i obavještajnim strukturama, već gajim i veoma izraženu odbojnost, na granici s gađenjem, prema apartčicima iz takvih struktura. Kao vojniku bilo mi je jasno da je njihovo postojanje nužnost, ali kao čovjek nisam se odrekao svog prava da mi se oni – gade.
Ono što jeste od značaja, moja je tadašnja nemogućnost da u tom povijesnom kalabalaku uočim bilo kakav smisao. Visokorazvijena inteligencija i voluminozno znanje iz raznih oblasti omogućavali su mi da sagledam unutrašnje zakonitosti tog zatvorenog sistema koji je samo površnima izgledao kao haos, a ustvari je bio jedna minuciozno i ingeniozno osmišljena vašarska naprava koja simulira haos i tako odvlači pažnju naivnima i olakšava pražnjenje njihovih džepova. Svrha te naprave bila mi je, dakle, jasna, ali i dalje nisam mogao pronaći smisao njenog prisustva na vašaru, kao ni smisao samog vašara, no kao razumno i adaptivno biće nisam se previše opterećivao takvim filozofskim tlapnjama, već sam nastojao da svoj posao obavim što profesionalnije i na način koji me u budućnosti neće obavezivati na stid i na osjećaj krivnje, a da pritom sačuvam supstancu vlastitog bića i ne bacim je poput bisera pred svinje kojih je tih godina itekako bilo unaokolo, s obje strane linije fronta.
Svoju zgroženost nad činjenicom da sam dopustio da kao šarmantan, inteligentan i dezorijentisan mladić budem uvučen u jugoslovenski etnički i građanski rat ili ratove, kojoj se već povijesnoj klasifikaciji ko priklanja, među čijim ratovodstvima nema nevinih, kao i svoje razloge i svoj način učešća u njemu ovdje ne navodim kao opravdanje, zato što to opravdanje nikom osim sebi ne dugujem, još manje kao uputstvo i savjet, zato što moje lično iskustvo nije tranzitivno i teško da ikom može biti od koristi, već ih nudim kao opomenu mlađim naraštajima da se ne oslanjaju na privid jasnoće u vlastitim glavicama – čak ni u epohi informacijskog blagostanja one bitne informacije uvijek nedostaju kad su potrebne i uvijek se do njih dolazi kada je već kasno.
Ja sam do tih informacija došao prilično brzo ali i dalje beznadežno kasno zbog čega sam morao ulagati nadljudske umne i etičke napore kako bih se dovijao i iznašao načine da amortizujem činjenicu da me moje političko ratovodstvo uvelo u savezništvo sa idejama i ideologijama s kojima ne treba imati nikakvog posla, a da istovremeno ne ugrozim prekomjerno vlastiti život, što ponekad i nije bilo baš jednostavno – i tad su me, kao i kasnije, niži oblici života iz bezbjednosnih i obavještajnih struktura posmatrali kao sumnjivog i nepouzdanog, a od njihovog sumnjičenja i nečeg možda i opasnijeg najviše su me štitili moja umna superiornost, moje znanje i moje vještine, što se nižim oblicima života zasigurno moralo činiti kao nešto uzvišeno ali i opasno.
Vispreno, a na trenutke i maestralno igranje uloge u toj vodviljskoj predstavi, zahvaljujući čemu sam uživao ugled znalca i stručnjaka, istovremeno uspijevajući da ne ugrozim nijedan od temelja vlastite etike, koji se bitno i supstancijalno razlikuju od postulata većinarskog morala, pomoglo je da manje razmišljam o mučnom pitanju svih pitanja – o pitanju smisla tog vodvilja koji se nazivao ratom. U ljeto devedesettreće, kada su ostaci civilizacije ubrzano gubili bitku na svim stranama u tom ratu, to je pitanje prijetilo da proguta stvarnost poput kakve crne rupe, pa sam ga nakon toga potisnuo u memorijsku arhivu, da se njime bavim u budućnosti, pod uslovom da dočekam tu budućnost.
Dočekao sam je nakon nešto više od dvije godine, kada je u bazi Rajt-Peterson potpisan nacrt sporazuma kojim se otkazuje dalje odigravanje vodvilja zvanog ratom. U tom su času postali jasniji pragmatični motivacijski aspekti za pokretanje i igranje te predstave, no pitanje njenog smisla i svrhe i dalje je vapilo za odgovorom. A rat je bio ono što je i danas, rubikova kocka u kavezu sa majmunima – imala je svoju imanentnu funkciju ali nije bilo nikoga ko bi je shvatio i ko bi je umio složiti.
Nekoliko godina nakon rata zadesio sam se u Brelima, pitoresknom mjestašcu na jadranskoj obali i tad sam prvi put vidio snimak Severininog nastupa na splitskom festivalu 1993. godine, sa pjesmom Paloma nera. Pjesmu sam poslušao i video pogledao u stanju epifanijske posvećenosti, a nakon što su utihnuli njeni tonovi obrisao sam suzu iz svog davno obešćutjelog oka pa grubim i raspuklim, no ipak drhatvim glasom prekaljenog i iskusnog ratnika prošaputao – hvala ti, Seve.
Hvala ti, jer si mom ratu konačno podarila dugo traženi smisao, jer sada znam da u času dok ja stojim na samom dnu svijeta negdje u tom istom svijetu dražesna djevojka pjeva frivolnu i besmislenu pjesmicu živahnog ritma, vrckajući kukovima i vedro se osmjehujući, kao nekakva boginja života. Hvala ti, jer si me podučila da je smisao mog rata sadržan u borbi da se očuva sposobnost da se prepozna život koji se negdje drugo veseli i buja, te u svijesti da ružnoća i nelagoda mog ličnog iskustva ni po čemu nisu obavezujući ni za svijet ni za život u njemu.
To je, eto, odgovor na pitanje o smislu mog rata, a šta je smisao vaših ratova u kojima ste učestvovali ili ćete učestvovati ili jednostavno navijate za nekog od njihovih učesnika, e za to me već kurac zaboli. Ratova je bilo i biće ih i ja zaista nemam namjeru gubiti vrijeme na većinarske i kolektivističke kretenluke i zanose, a pogotovo nemam namjeru objašnjavati vam da nije poraz već je upravo pobjeda života to što neko negdje pjeva i veseli se u istom času dok neko negdje ratuje i stradava. Sve dok ne slave ratove, stradavanja i smrt, ta pjesma i to veselje pobjeda su života.
I zato, umjesto da vas prosvjećujem, odoh još jednom preslušati i pogledati Severinu kako vrcka kukovima dok pjeva Palomu neru.
Piše: Elis Bektaš za Preokret
Foto: MidJourney prompt by Preokret