Obraćanje hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića na svečanosti povodom proizvođenja posljednje klase pitomaca u prvi oficirski čin uključilo je i hvalevrijedan kritički otklon od hrvatskog glasa protiv rezolucije Ujedinjenih nacija kojom se poziva na humanitarno primirje u Gazi, kao i oštru žaoku ka drugim ultramontanističkim državama poput Austrije i Češke, koje su takođe čvrsto stale na stranu radikalne Netanjahuove vlade, koja je u odgovoru na teroristički čin posegnula za najstravičnijim oblikom terorizma – onim državnim.
Ono što, međutim, Milanovićevim riječima oduzima na uvjerljivosti i značaju, njegovo je obrazloženje razloga svoje kritike, kao i njegova upotreba lične zamjenice u prvom licu množine. Izražavajući sumnju u razboritost i korisnost odluke desničarskih i klerikalnih struja u hrvatskoj vladi da se uskrati podrška prijedlogu rezolucije, te kritikujući politiku izraelske vlade, Milanović ujedno nastoji da abolira današnju Hrvatsku od njenog povijesnog naslijeđa na, u najmanju ruku, nepristojan način.
Tvrdnja da “mi nemamo komplekse niti smo proganjali židove u Drugom svjetskom ratu da bih sad morao trpjeti svakakve poteze izraelske vlade bez ikakve odgovornosti i to iz perspektive hrvatskog naroda koji je bio maltretiran za sve”, tačna je samo u prvoj sintagmi, onoj od nemanju kompleksa. Današnja Hrvatska nije se u dovoljnoj mjeri odrekla i očistila od legata NDH da bi Milanović mogao tek tako odbacivati povijesnu odgovornost. To odricanje i to čišćenje obavljeni su tek na površini, ali antisemitizam je kao model političkog mišljenja i svjetonazora ugrađen u same temelje moderne hrvatske države – dovoljno je prisjetiti se hvalisanja njenog utemeljitelja Tuđmana da je srećan što mu supruga nije ni Srpkinja niti Židovka.
Izbjeću moralne pridike i invektive i ograničiti se na činjenicu da Hrvatska, zahvaljujući porazu u Drugom svjetskom ratu i povratku u državnopravni okvir Jugoslavije, nikada nije platila odštetu za eksterminaciju Jevreja, čak ni nakon restitucije državnosti. Pritom je notorna činjenica da su hrvatske Jevreje hapsile i na stratišta slale, pa na njima ih i likvidirale prevashodno domaće strukture, uz njemački nadzor i asistenciju. Progon Jevreja, dakle, notorna je činjenica i u njemu nisu učestvovale odmetnute bande već državni aparat Pavelićeve Hrvatske, koji je sa Tuđmanovom Hrvatskom dijelio barem jedan cilj – odstranjivanje žitelja nepoćudne narodnosti sa teritorije i iz ustava.
Za svaku je pohvalu to što Milanović državnički mudro osuđuje i Hamasov falangistički terorizam kao i izraelski državni terorizam, ali za odnose koje Hrvatska gradi sa komšijama, pa i za unutrašnje političko zdravlje same Hrvatske, bilo bi puno blagorodnije kada bi on izbjegao bespotrebno zaplitanje u bespuća povijesne zbiljnosti i odbacio vulgarni populizam koji stoji u potpunoj opreci sa stvarnošću. Tim više što mladi oficiri kojima se obraća i koji su tek stavili epolete na ramena zaista nisu nikoga proganjali, pa samim tim ne snose nikakvu krivnju za postupke hrvatskog državnog aparata u Drugom svjetskom ratu, no kao što se njima ne može fakturisati krivica iz prošlosti, tako ni njihova nevinost ne može biti protegnuta na brojne učesnike u progonu i istrebljenju Jevreja i drugih naroda u Hrvatskoj.
Milanović je jedan od rijetkih balkanskih političara koji često iskazuje državničku i političku mudrost i hrabrost, pokazujući da bolje od mnogih drugih razumijeva političke tokove i gibanja i zaista je šteta da te svoje osobine zagađuje neodgovornim, pa čak i opasnim populizmom koji lako može poroditi veoma gorke plodove kada se zasadi u glave novih naraštaja kojima uglavnom nedostaje znanja o povijesti, kao i volje da se do tog znanja dođe. A sa upotrebom zamjenice mi, Milanović bi svakako morao biti mnogo oprezniji, pogotovo u svijetu koji se dramatično mijenja i u kom se već naziru obrisi okvira novih zajednica kao i tektonske pukotine unutar postojećih. U protivnom bi mu se lako moglo desiti da već se već sutra iznenadi kada izgovori tu zamjenicu mi, a iz nje mu radosno na pozdrav mahnu ne samo Pavelić, već i Hitler i Netanjahu skupa s njim.
Piše: Elis Bektaš za Preokret
Foto: MidJourney prompt by Preokret