Zapadni svijet, pri čemu ta sintagma na ovom mjestu obuhvata sjevernoamerički kontinent, ostatke anglosaksonske imperije i Evropsku uniju, našao se, zahvaljujući raspomamljenom državnom terorizmu pod dirigentskom palicom Netanjahuove vlade, pred teškim i opominjućim iskušenjem koje dolazi kao sve izglednija mogućnost ponovne erupcije antisemitizma. Štaviše, usudiću se reći da je taj mračni svjetonazor već eruptirao u vidu podrške Vašingtona i Londona, te većeg broja evropskih metropola Netanjahuovoj šlampavo režiranoj krvoločnoj avanturi u kojoj je taj etički kepec zadojen idealima teokratije i nacizma preko noći proćerdao stradalnički kapital čitavog jednog naroda.
Podržavati izraelsku državu u surovoj i prekomjernoj upotrebi vojne sile protiv civilnog stanovništva u znak odmazde za teroristički napad u kom su, po svoj prilici, i izraelske državne strukture imale svoje prste, nije ništa drugo doli najcrnji mogući antisemitizam, u čiji su zagrljaj spremno potrčale mnoge dominantne političke strukture zapada, da bi na toj podršci zasnovale apologetiku svojih predaka koji su učestvovali u purifikaciji svojih država od Jevreja, svejedno da li su to radili ognjem i gasom ili u rukavicama, šaljući ih u zemlju koju je povijest davno dodijelila nekom drugom.
Šta se zaista desilo 7. oktobra i šta se zaista danas dešava u Gazi uglavnom znaju samo dobro upućeni, dakle oni sa neposrednim iskustvom i visoki činovnici ozbiljnijih obavještajnih službi, ako je takvih u današnjem svijetu uopšte preostalo. Ostali, uglavnom konzumenti medijskih sadržaja i objava sa društvenih mreža, dijele se na one koji su zauzeli navijačku poziciju i informacije prihvataju zdravo za gotovo te na onu manjinu koja sumnjičavo diže obrvu na sve šlampavije i neuvjerljivije propagandne zahvate.
A sumnju budi, i to valja otvoreno reći, već sam izbor ciljeva Hamasove makabrične racije. Da se odmah razumijemo, Hamasov ispad zaista se desio i zaista je bio stravičan, no čitava organizacija te akcije, skupa sa shizofrenim i sumanutim izborom ciljeva te sa neobjašnjivom uspavanošću vojno-bezbjednosnog aparata koji se voli reklamirati kao najefikasniji na planeti, ostavlja sasvim dovoljno prostora pretpostavkama o kapilarnoj povezanosti određenih frakcija u Hamasu sa Netanjahuovim vojnim, obavještajnim i kontraobavještajnim strukturama. Sumnju dodatno pojačava promptno buđenje izraelske uspavane ljepotice u čizmama i pod šljemom – brzina mobilizacije i konsolidacije izraelskih snaga oko Gaze suviše je velika čak i za kontrolisane uslove mirnodopskih manevara.
No uprkos deficitu validnih i provjerenih informacija te uprkos neshvatljivo zgusnutoj medijskoj manipulaciji koja uveliko nadilazi i onu viđenu u Ukrajini, i dalje je moguće razumjeti suštinu zbivanja u Gazi, Izraelu i Libanu, ali prethodno je nužno razumijeti pozicije i uloge glavnih učesnika. Bez namjere da koračam u povijest u potrazi za tim razumijevanjem, potrudiću se da budem što lapidarniji i reći ću samo to da Hamas jeste teroristička organizacija ali je ujedno i oslobodilački pokret, kao što Izrael jeste legitimna država ali je ujedno i teroristička organizacija.
Upravo ta hijerarhijska diferencijacija, po kojoj je Hamas provizorna vlada u getu pod opsadom a Izrael formirana i ustrojena država sa punopravnim statusom na međunarodnoj sceni pred Izrael postavlja i određene imperative u pogledu etike i odgovornosti, koje je raspomamljena i neuravnotežena Netanjahuova vlada promptno odbacila, bacivši rukavicu u lice ne samo svojim protivnicima već i, pokazaće se to u najskorije vrijeme, i svojim saveznicima.
Izraelske državne strukture na teroristički napad reaguju takođe – terorističkim napadom i to potpuno nediskriminatornim. Za Netanjahua i njegove činovnike u civilnoj i vojnoj odjeći ne postoje granice i podjele unutar palestinskog društva – za njih je svaki Palestinac ujedno i pripadnik Hamasa i kao takav legitimna vojna meta pa takav stav uvažavaju i naređenja koja se izdaju izraelskim vojnim i bezbjednosnim snagama, a na njemu počiva i komunikacija Netanjahuove administracije na međunarodnoj sceni.
Onaj ko bi u povijesti tražio pandan ovoj izraelskoj operaciji, pronašao bi ga u združenoj operaciji NDH i Vermahta protiv ustaničkog pokreta na Kozari, čiji je cilj bio identičan – dislokacija i eliminacija civilnog stanovništva s ciljem suzbijanja gerilskog pokreta. Drugo poređenje, ono sa gušenjem Varšavskog geta ide još više na štetu Izraela ali ujedno osvjetljava dubinu umnog i etičkog sunovrata teokratskog manijaka fasciniranog nacističkim metodama na čelu izraelske vlade, koji ne shvaća da je pokušajem brisanja unutrašnjih granica ugrozio i one spoljne.
Prihvaćene procjene o brojnosti Hamasa ne prelaze 40.000 ljudi. Na taj broj Netanjahu šalje skoro dvanaest puta brojniju oružanu silu što uveliko prevazilazi uobičajeni odnos snaga između napadača i branioca. Organizacije poput Hamasa neutrališu se podzemnom diplomatijom te obavještajnim i specijalnim operacijama, a povijesna praksa pokazuje da je direktni pristup i pokušaj njihovog uništavanja grubom borbenom silom uglavnom kontraproduktivan. Uz razumnu pretpostavku da izraelski državni vrh ne želi jačanje Hamasa, što će biti nužna posljedica divljačkog razaranja Gaze, struktura i obim angažovanih snaga u toj operaciji osvjetljavaju njenu stvarnu prirodu i cilj – etničko čišćenje, pa i po cijenu izvođenja genocidnih radnji, i uklanjanje palestinskog stanovništva sa područja Gaze.
Za izvršenje tog nauma izraelski državni vrh i njemu odani segmenti izraelskog državnog aparata ne koriste samo vojnu moć, već i moć propagande, koja ovaj put, gle čuda, nema željeni učinak kao ranije u prošlosti kada su mnoge aljkave i loše vođene operacije izraelske vojske i tajnih službi, u amortizaciji čijeg neuspjeha su se morale angažovati savezničke, uglavnom američke vojne i diplomatske snage, putem propagande pretvarane u spektakularne uspjehe stvarajući tako mit o superiornosti i nepobjedivosti. Uspjeh čuvene akcije oslobađanja talaca iz aviona u Entebeu, u kojoj gine Netanjahuov brat Jonatan, rezultat je isključivo srećne okolnosti zatajenja upaljača na ručnoj bombi koju je jedan od otmičara bacio kraj aviona natopljenog kerozinom. Putem propagande ta je srećna okolnost proglašena za vještinu i sposobnost izraelskih specijalnih snaga.
No ovaj put uspjeh poslovično efikasne izraelske propagande izostaje. Potvrda za tu tvrdnju može se pronaći u činjenici da je možda po prvi put u povijesti američki medijski i javni prostor supstancijalno podijeljen i da se ogroman dio tog prostora ustupa izvještajima o zločnačkim dejstvima izraelskih oružanih snaga protiv civilnog stanovništva. Empatija i razumijevanje za Palestince i njihovo stradanje dosada su uglavnom dolazili iz uslovno lijevih intelektualnih krugova i iz radikalno antisemitskih minornih organizacija, ali ovaj put se Netanjahuova križarsko-kaznena vojna zgadila znatno većem broju ljudi koji sve otvorenije dižu glas protiv sramotne podrške Bijele kuće izraelskom državnom vrhu.
U Evropi je poraz izraelske propagande još dramatičniji, a povjerenje joj poklanjaju uglavnom tradicionalno antisemitske politike sa više ili manje vješto prikrivenim nostalgičnim sentimentom za nacizam iz čega se može zaključiti da podrška tih politika Izraelu ne počiva na empatiji i razumijevanju za izraelske razloge, već izvire iz zahvalnosti svojim precima zahvaljujući čijem pregnuću u Evropi danas Jevreji predstavljaju statističku grešku.
Znaci propagandnog poraza i etičkog sunovrata izraelske državne politike ogledaju se u sve idiotskijim ispadima telavivskog agitpropa, poput snimka dvojice jurišnika IDF koji skupa obavljaju molitvu, jedan po jevrejskom a drugi po islamskom običaju. Autoru tog propagandnog postera, nažalost, niko nije objasnio da je prizor muslimana koji klanja sa čizmama na nogama i sunčanim naočalama na glavi uvjerljiv kao i prizor rabina koji službu u lavri obavlja okićen krstom i papskom tijarom.
Još je mučniji nastup izraelskog predsjednika koji pred kamerama uzmahuje Hitlerovim pamfletom Majn kampf u prevodu na arapski, tvrdeći da je ta knjiga, sa čitalačkim bilješkama, pronađena u dječjoj sobi u Gazi, čime besramno implicira opravdanost eksterminacije palestinske djece. Još je neugodnije slušati predsjednika jedne države koja sebe voli doživljavati kao lučonošu moderniteta i emancipacije na Bliskom istoku kako tvrdi da je knjiga Majn kampf pokrenula ne samo holokaust već i čitav Drugi svjetski rat, implicirajući valjda da su saveznici u rat s Trećim Rajhom stupili zbog genocida nad Jevrejima, premda i slabije obrazovan srednjoškolac zna da jevrejsko pitanje u Njemačkoj nije bilo na spisku razloga koji su potaknuli London i Pariz na objavu rata Berlinu.
Hamas kao teroristička, vojna i politička organizacija čija se ideologija temelji na jednom od abrahamskih narativa predstavlja ostvarenje svih vlažnih snova likudovskog i Netanjahuovog Izraela, čije su se države strukture maksimalno potrudile da suzbiju i uguše disonantne političke i ideološke tonove ne samo u palestinskoj, već i u izraelskoj zajednici, ne shvatajući da tim postupkom ispisuju optužnicu državi Izrael kao zatucanoj, isključivoj i u nacizam ogrezloj strukturi koja sve više teži ka teokratiji.
Nakon krvoločnih izjava izraelskih visokih oficira i zastupnika u Knesetu, usklađenih sa Netanjahuovim histeričnim i neuravnoteženim spominjanjem nekakvog pakta s bogom prije mnogih milenijuma, te sa predsjedničkom apologetikom ubijanja djece, ostalo je malo prostora za sumnju u stvarne motive izraelskog terorističkog napada na Gazu u znak odmazde za Hamasov teroristički napad. Netanjahuov državni aparat, baš poput Hamasa, ima samo jedan ideološki temelj za svoju politiku – još stariji abrahamski narativ, dakle književno djelo starog vijeka prepuno zločina, pokolja i odmazdi.
Sa tako regresivnim i iracionalnim ideološkim temeljom, iluzorno je očekivati da izraelski državni aparat radi išta drugo osim da arapskim zajednicama fakturiše zločine one Evrope i onog zapada koji danas pruža unisonu podršku Netanjahuu i njegovim falangama oko Gaze i u njoj, dovodeći se u samo naizgled paradoksalnu situaciju da ucjenjivački kapital cionističkih, radikalnih i teokratskih politika u Izraelu po osnovu holokausta danas uvažavaju još samo one zapadne politike koje u svojim programima imaju ugrađeno diskretno ili čak nešto otvorenije razumijevanje za organizatore i počinioce holokausta.
Bljeskovi detonacija izraelskih projektila koji siju teror po Gazi, ne praveći razliku između Hamasovih militanata i dojenčadi, osvijetlili su stvarnost u svoj njenoj razgolićenosti i po ko zna koji put potvrdili gorku dijalektičku nužnost po kojoj eksploatacija i manipulacija ulogom žrtve udružena sa iracionalnim ideološkim i vjerskim ubjeđenjima ne može poroditi ništa drugo doli zločinstvo. A međunarodna zajednica, ako zaista želi pomoći Izraelu, neka tu pomoć ponudi izraelskom društvu u vidu denacifikacije i purifikacije izraleskog državnog aparata od Likuda i srodnih struktura koje su apsorbovale neugodno mnogo zračenja od svojih dojučerašnjih nacističkih i inih progonitelja.
Piše: Elis Bektaš za Preokret, Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret