Slučaj Rame Isaka, aktuelnog ministra unutrašnjih poslova u složenijem i, nedvojbeno, funkcionalno problematičnijem bosanskohercegovačkom entitetu znatno je bitniji nego što se na prvi pogled čini, a kao paradigma znatno je opasniji od malignog i destruktivnog potencijala građanske jedinke pod imenom Ramo Isak, koji nipošto nije usamljen i koji je za potrebe ovog promišljanja odabran isključivo kao najsvježiji i najagilniji egzemplar iz vrste političkih skakavaca koji su izjeli nekoliko proteklih decenija.
Ambnciozni i beskrupulozni šarlatan još je u počecima ovdašnje pseudodemokratije otkrio draži, mogućnosti i blagodeti nepotizma i korupcije, animalnim nagonom razumijevajući da umiruće društvo i ideja javnog dobra na izdisaju otvaraju neslućen manevarski prostor za protuhe, mešetare i hohštaplere raznih vrsta, kojima se više nema ko suprotstaviti, makar i na samo polemičkom nivou. Čak i ako neko to pokuša, njegov će trud biti osuđen na uzaludnost, jer polemika kao varijetet dijaloga ima svrhu isključivo tamo gdje pojmovi nisu odbacili svoja značenja. Ovu opasku bilježim kao dokaz odbačenog nadanja i kao zapisnički iskaz da i ovaj tekst pišem za nekog budućeg čitaoca, ukoliko se u toj budućnosti desi čudo pa se u pojmovima ugnijezde njihovi odbačeni semantički sadržaji.
Iskustvo društvenog života u Jugoslaviji, koja je u svakoj svojoj materijalizaciji bila nastavak i varijetet austrougarske činovničke i kulturološke strukture, imao je razoran uticaj na jezik kao organon i na njegove pojmovne sadržaje, jer njihovo preispitivanje nije bilo dopušteno izvan strogo omeđenog ideološkog poligona ili se, u najboljem slučaju, na takvo preispitivanje nije blagonaklono gledalo.
S ove distance skoro da se povijesnom tragedijom može smatrati činjenica da je u najdužeživućoj Jugoslaviji Miroslav Krleža zadobio status najznačajnijeg adepta političke književnosti i jednog od najuticajnijih političkih mislilaca, uprkos njegovom, ili možda baš zahvaljujući njegovom prilično vulgarnom manihejstvu i baroknoj strukturi njegove misli, te uprkos njegovoj odanosti hegelijanskim konceptima temeljnih političkih pojmova – čak i kada polemiše s njima, on ih ne preispituje već zahtijeva njihove antipode. Nipošto i njihove antiteze.
Društvo u kom se, kao vodeći ideolog jugoslovenstva, uspio nametnuti hrvatski nacionalist germanskog modela, koji naciju doživljava kao kulturološki konstrukt par exellence i koji lijeve ideje pragmatično sagledava kao nešto moderniji i u datom trenutku potentniji put ka idealu nacionalne kodifikacije i unifikacije, bilo je društvo osuđeno da se u njegovim naknadnim fragmentima zakote i kao vedete ustoliče slični prevaranti, naravno, po zakonitostima dijalektičke nužnosti, sve burleskniji i sve karikaturalniji.
Već spomenuta degradacija jezika kao organona i njegovog pojmovnog sadržaja za posljedicu je imala to da su ostacima društva i takvi karikaturalni picopjevci bili dovoljni da preuzmu ulogu iskusnog i masnog horoza Krleže. Njegovo prijetvorno i oportuno jugoslovenstvo, kao model političkog habitusa na jedan travestijski i skoro perverzan način, svoju kulminaciju doživljava upravo u onome što se uslovno i u nedostatku preciznije nominacije naziva savremenom bošnjačkom nacionalnom i državnom politikom, čija se unutrašnja trvenja i zađevice krotko okupljaju pod legatom Alije Izetbegovića ili, da budem precizniji, pod kupolicom njegovog turbeta na Kovačima koje je postalo grobno mjesto moderniteta i svake ozbiljne političke svijesti, te svake ozbiljne političke aspiracije bosanskohercegovačkih ali i jugoslovenskih muslimana.
Krleža, koji prvo stavlja pa potom povlači svoj potpis sa notorne Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika i koji uspijeva ostati suštinski nepovrijeđen u političkim obračunima u kojima su stradale stotine njegovih supotpisnika tog dokumenta, postaje paradigmatski kalup za Aliju Izetbegovića, čija se politika svodi na stavljanje a potom i povlačenje potpisa sa političkih ugovora, te na vještinu da preživi stradanja u čijem je poticanju i sam učestvovao, ohrabrujući svoje sljedbenike da krenu putim koji vodi u pogibelj. Naravno, samo za njih, ne i za Izetbegovića.
Prva Jugoslavija, ona pod žezlom Karađorđevića, suviše je htjela biti država, a da pritom nije pokušala ni razumjeti a kamoli razriješiti svoje unutrašnje suprotnosti. Ona druga, Brozova, dopala je u šake Kominterninih renegata koji su u pogledu temeljnih političkih pitanja lutali od Marksa do Lenjina kao proroka deetatizacije i natrag, pod čvrstom rukom svog vođe koji je pragmatično dopuštao takva lutanja, ali samo u mjeri u kojoj ona neće kompromitovati njegovu ambiciju da vlada državom koja ostaje nesvjesna svojih unutrašnjih suprotnosti i nemoćna pred njima i koja smatra da je dovoljno te suprotnosti selektivno nominovati, svesti ih na manihejski sukob dobra i zla i ideološki ih oktroisano artikulisati. Ishod je bila država u kojoj se nijedan misleći subjektivitet nije mogao osjećati komotno i koja je, poput svojih prethodnica pod habsburškom i karađorđevićevskom krunom, takođe bila osuđena na propast.
Upravo je Krleža možda i ponajbolje razumio ideju Jugoslavije kao ontološku nemogućnost koja, nimalo paradoksalno, omogućava emancipaciju ideji hrvatske države i upravo je on obavio titanski posao na unifikaciji i kodifikaciji hrvatstva, otimajući ga iz pučki vulgarnih mitova o stoljeću sedmom i pomjerajući ga unaprijed, ka baroku, kao oblikujućoj epohi, pa stoga upravo Krležu, umjesto Tuđmana, valja smatrati ocem današnje hrvatske nacije.
Krležino koketiranje sa lijevim idejama valja takođe posmatrati kroz prizmu njegove pragmatične brige za hrvatsku naciju i državu – u času nestajanja crno-žute monarhije situacija nije nimalo jednostavna i mnoge su opcije u igri. Kratkoživuća sovjetska republika u Mađarskoj Krleži se u tom trenutku čini kao zgodan model za razrješavanje pitanja hrvatskog samoodređenja, ali on će takvim idejama u kasnijim godinama ostati odan samo u mjeri potrebnoj da mu osigura položaj svetog oca jugoslovenske književnosti i kulture u cjelosti, premda on nikada nije pripadao nijednoj drugoj književnosti niti kulturi osim hrvatskoj.
Opskurna i sramna Krležina epizoda sa vulgarnim podilaženjem kalajevskom mitu o stećcima, koliko god bila lateralna, ustvari može poslužiti kao svjedočanstvo granica hrvatske nacionalne ideje u njegovoj vizuri. Upućujući neugodno egzaltiranu i, za jednog intelektualnog gorostasa sramotno netačnu u pogledu činjenica, laudu mitu o zemljici Bosni kao maltene izolovanom fenomenu od ostatka južnoslovenske povijesti, Krleža nastoji da podigne barikadu pred istočnim pretenzijama na tu teritoriju i njenu povijest i rezerviše ih za zapadne pretenzije.
U svakom slučaju, Krleža nikada ne govori ono što odista misli i po tome je on uozbiljenija preteča Alije Izetbegovića. Krležino obrazloženje odbijanja da ode u partizane i da rat provede pod jurisdikcijom Pavelićeve policije time što mu je svejedno hoće li ga “ubiti Dido ili Đido” kod Izetbegovića se pretače u formulu po kojoj on “do podne misli jedno a od podne drugo”.
Ni Krleža ni Izetbegović nisu razumijevali države koje su zastupali, jedan kao ideolog, drugi kao političar, niti su te države odista bile prostor njihovih ambicija. Krleža je koketirao sa Jugoslavijom kao nužnom, ali privremenom tvorevinom u datoj povijesnoj epohi, preko koje valja stići do hrvatske države sposobne da se odupre germanskim, ugarskim i talijanskim aspiracijama, a Izetbegović je iskoristio atrofiranu i obogaljenu Bosnu i Hercegovinu iz Mrkonjić-Grada da bi preko nje stigao do neobegovata.
Ipak, zahvaljujući već spomenutoj degeneraciji jezika i pojmovnih sadržaja, obojici uspijeva da i danas kod priličnog broja ljudi uživaju ugled, jedan kao gorostas jugoslovenske književnosti s kojom nije imao ništa i za koju je pitanje da li uopšte postoji kao književnopovijesna činjenica, drugi kao strpljivi islamski mislilac, premda tu ni strpljenja ni naročitog mišljenja nije bilo, a dalo bi se diskutovati i o tome koliko je Izetbegovićev islam kontaminiran političkim idejama evropskog konzervativizma. Uostalom, sav njegov spisateljski opus tek je neusklađeni konglomerat ličnih ispovijedi, koje često prelaze granicu patetike, protkanih refleksijama na aforizme popularnih mislilaca i političara.
Nakon Krleže, koji je svojom raskošnom erudicijom i svojim hiperproduktivnim intelektualizmom uspijevao ostati zamagljen ne samo savremenicima već i današnjim naraštajima i koji je sa svoje pozicije literarnoideološkog svetog oca uspijevao da svaki pokušaj razumijevanja složenog jugoslovenskog pitanja svede na nepomirljivi konflikt, te nakon Izetbegovića koji je uspio, uz plaćanje stravične cijene tuđom krvlju, načiniti značajne korake ka uspostavljanju neobegovata u lešini ZAVNOBiH-a, nimalo je neočekivana pojava subjekta poput Rame Isaka koji, za razliku od svojih prethodnika u pogledu zloupotrebe jezika i mišljenja, više nema ni povijesne okvire unutar kojih bi promišljao i ostvarivao svoje ambicije, niti ima društvo čijim bi se javnim interesom, makar i kroz vlastitu degenerisanu vizuru, bavio.
Sve što ima Ramo Isak jeste lična ambicija čije mu je ispunjavanje znatno olakšano činjenicom da djeluje u društvu koje je, još odlučnije nego Jugoslavija, odbacilo svaku pomisao na osvjetljavanje i razumijevanje sebe sama, u društvu koje je odavno prestalo biti društvo. Zahvaljujući tome, nisu mu potrebne ni Krležina manipulativna erudicija niti Izetbegovićeva manipulativna prijetvornost u jeziku, već su mu sasvim dostatne parole i fraze davno purifikovane od svakog smisla, kojima se obraća isključivo plebsu.
Premda nominalno ne pripada institucionalnom partijskom legatu Alije Izetbegovića, Isak, kao i skoro svaki drugi bošnjački političar današnjice, čvrsto stoji na ubjeđenju da bošnjačka politika imperativno mora biti 95 posto Alije Izetbegovića, a u preostalih 5 posto dopuštena su trenja i neslaganja, uglavnom oko operacionalizacije Izetbegovićevih temeljnih ideja.
Za Ramu Isaka na posljednjim opštim izborima glasalo je nešto više od tri ipo hiljade birača. Odbacimo li pretpostavke o motivaciji tih birača, toliko je ljudi, dakle, razumjelo Isakov predizborni politički program. No odmah nakon postavljanja na funkciju ministra unutrašnjih poslova, Isakova popularnost među nemalim dijelom bošnjačkog biračkog tijela eksponencijalno raste, ne zahvaljujući njegovim političkim uspjesima, kojih ustvari i nema, već zahvaljujući njegovim zapaljivim i često do granice debilizma dovedenim izjavama, poput one o deset korpusa koje će on lično povesti na Banjaluku.
Dok javnost svakodnevno potresaju afere i dramatični dokazi urušavanja aparata javne bezbjednosti u Federaciji BiH, Ramo Isak čini sve što je u njegovoj moći da dodatno izgradi vlastitu ulogu supernove na bošnjačkom političkom nebu i bošljački varijetet Aleksandra Vulina, te da ojača vlastitu poziciju kako bi već na naredne izbore mogao izaći sa apetitom za koji ministarska fotelja neće biti dovoljan zalogaj.
Policajci ubice, policajci pomagači kriminalaca, policajci čija psihička sposobnost za obavljanje posla već dugo nije bila izložena kvalifikovanoj provjeri… sve to Ramu Isaka potiče isključivo na dokazivanje odsustva vlastite odgovornosti i prebacivanja te odgovornosti na druge, kako bi neometan mogao nastaviti sa odigravanjem svoje uloge zabavljača plebsa u virtuelnom prostoru, koristeći jezik za besmislice u obličju ustaljenih fraza i parola koje u jednom neosviještenom i atrofiranom društvenom okviru imaju funkciju identifikacijskog oglašavanja, nešto poput laveža pasa u selu.
Ja lično neću dovoditi u sumnju validnost stručne spreme Rame Isaka, koji za sebe tvrdi da je magistar sociologije, ali ću iskazati sumnju u sposobnost jednog magistra sociologije da shvati vlastitu predmetnu oblast i bilo bi dovoljno samo jedno petnaestominutno suočavanje pred kamerama da se pokaže u kojoj je mjeri Isak idealnotipski produkt savremenog edukacijskog modela, kao frankenštajnovskog korporativnog čeda koje je naučilo izgovarati samo tri riječi – kratkoročno, lično i interes.
Krleža je, kao nesporno grandiozan intelektualac po akademskim mjerilima, uspio svojim legatom trasirati stazu do moderne hrvatske države i udariti joj temelje, a Jugoslavija, sa kojom je koketirao, u međuvremenu je prestala postojati. Pitanje je, međutim, koliko se to dugoročno isplatilo i da li bi današnja Hrvatska, podložna dramatičnom procesu depopulacije, mogla preživjeti još jednu pobjedu poput one u Domovinskom ratu.
Izetbegović, kao prevejan politički hohštapler, uspio je ustoličiti neformalni neobegovat, a Bosna i Hercegovina kakva je definisana u Mrkonjić-Gradu u međuvremenu se preselila u parole bez ikakve spone sa stvarnošću. No i ovdje je pitanje koliki je potencijal tog Izetbegovićevog uspjeha koji se sve više sabija u sarajevski kanton i sve više se udaljava od postojeće Bosne i Hercegovine, one koja je definisana u Dejtonu.
Naravno, ni Krleža ni Izetbegović nisu bili dominantni učesnici u povijesti i sasvim je moguće da bi se ona i bez njih kretala istim stazama. Ali njih su dvojica odgovorni za nešto drugo. Krleža je sa pozicija institucionalne, ali i vaninstitucionalne moći učestvovao u otupljivanju mišljenja u jugoslovenskom društvu i stvarao je vlastite epigone koji čak i danas kao transponderi emituju Krležin manihejski i pseudoljevičarski svjetonazor, ne shvatajući o čemu je tu odista bilo riječi, a Izetbegović je dao ključni doprinos u procesu atrofiranja ionako slabašne i opsoletne bošnjačke intelektualne zajednice, perfidno i posredno joj ispostavljajući zahtjeve u pogledu tema kojima se treba baviti. Njih dvojica, dakle, nose atlantski teret odgovornosti za činjenicu da su države u kojima je jedan bio literarnoideološki sveti otac a drugi njen politički predvodnik ostale samoneshvaćene.
Raskošna erudicija Krležina, kojom on zamagljuje svoje ideološke i povijesne afilijacije, skoro da je povijesna tragedija, ne samo jugoslovenska već možda i hrvatska. Izetbegovićeva populistička pseudofilozofija farsični je varijetet te tragedije koja je pogodila ne samo Bosnu i Hercegovinu kao državu, već i narod kom se Izetbegović stavio na čelo. Plebejsko kreveljenje Rame Isaka, lišeno svakog smisla, karikaturalni je varijetet te tragedije i te farse.
Za razlozima ove fenomenološke degradacije valja tragati u činjenici odumiranja društva, odnosno njegovih mislećih elita – Krleža se obraćao intelektualcima oblikovanim po tada još uvijek potentnim uzusima evropskog akademizma, Izetbegović se ponekad obraćao intelektualcima oblikovanim uzusima socijalističkog akademizma, ali je dominantno govorio plebsu, a Ramo Isak se obraća isključivo plebsu. No njemu se barem ne može na pleća natovariti odgovornost za degradaciju intelektualnog prostora jer intelektualaca već odavno – nema.
Kao što sam rekao još na početku, Ramo Isak nipošto nije jedini egzemplar ludila epohe u kojoj živimo. On je samo najsvježiji i najagilniji među mnogim ramama isacima, a njegovo pomjeranje granica besmisla i beskrupulozna zloupotreba jezika kao alatke mišljenja i sporazumijevanja služi kao granitno čvrst dokaz da budućnost pripada plebsu koji odbacuje ideju javnog dobra zarad horskog kretekanja i zarad nekog ličnog interesa prema kom će se takva budućnost s prezirom odnositi.
Piše: Elis Bektaš za Preokret, Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret