ELIS BEKTAŠ: Most i pisanje povijesti eksplozivom

Ako postoji nešto što ujedinjuje današnji civilizovani svijet, do granice paradoksa multipolaran i fraktaliziran, onda je to zajedničko zgražanje nad manijakalnim činovima, poput svojevremenog rušenja Palmire, čudesnog antičkog grada koji je u drevna vremena povezivao Mediteran s Orijentom.

Dubina bezumlja

Grad je preživio stoljeća, smjene epoha, naroda i dinastija, pa čak i Aurelijanova i Khalid ibn Walidova razaranja, ali nije mogao preživjeti otkriće sekstanta i hronometra. Te dvije naprave omogućile su Okcidentu da pretvori mora i okeane u glavnu pozornicu svjetskih dešavanja, a prosperitetne i raskošne zemlje i gradove Orijenta da gurne u povijesni zapećak ili čak u posvemašnji zaborav.

Danas je ovaj neobični most obilježen dvojako, i kao Arslanagića i kao Perovića. Oni koji insistiraju na potonjem nazivu u manjini su, a to Perovića most iz njihovih usta ne zvuči kao riječ čija je zadaća da imenuje stvarnost, već kao magijska formula čiji je cilj da ih uvjeri u ispravnost jednog hipnotički konstruisanog svijeta

Palmira je samo jedan u nizu bajkovitih gradova koji se ugasio nakon što je pomorska trgovina odnijela prevagu nad kopnenom. Ipak, preživjele su ruševine, da bude maštu, podučavaju, opominju… I bile su blago čitavog čovječanstva, sve dok ISIL-ovi neznabošci i neznalice nisu odlučili da eksplozivom stvaraju novu povijest, po mjeri svog skučenog, zlom nadahnutog svjetonazora. Zamislimo, za potrebe onoga o čemu ovdje pripovijedamo, da se među ISIL-ovim vođama pojavio neki mudar čovjek, koji im je objasnio da je Palmira od neprocjenjivog značaja za muslimansko duhovno naslijeđe, obrazlažući to apokrifnom predajom o sponi Palmire i nekog od značajnih likova islamske povijesti. Taj mudrac možda nikada ne bi dobio zasluženo priznanje, ali čin spasavanja arheološkog i umjetničkog dragulja anitke od neznabožačkih varvara ne bi zato bio ništa manji. Štaviše, omogućio bi budućim generacijama da bolje razumiju dubinu bezumlja i zla koje nastoji da satre sve što svojom skučenošću ne može pojmiti.

Ovako će buduće generacije jednostavno prihvatiti da je postojalo neko vrijeme razaranja i navići će se da žive s tim. I lakše će prihvatiti neka buduća vremena razaranja. Neko će, sasvim razborito, podviknuti da je zamišljanje takvog mudraca među ISIL-ovcima djetinje naivno i nemoguće, pa stoga i besmisleno. Povijest, ipak, pokazuje da nije tako. U vrijeme kada je duh posve nalik ISIL-ovom odlučio eksplozivom očistiti područje najjužnijeg grada ove zemlje od svakog traga islama, u Trebinju se začuo glas upravo takve mudrosti.

Perovića most

Neznanjem i fobijom od raznovrsnosti svijeta određen, taj duh nije nasrnuo samo na džamije i mesdžide, te na nadaleko čuvenu Begovu kuću. Pod njegovim se udarom našla i jedna od gradskih česmi. Česma, koju je Trebinju zavještao Jovan Dučić, tom se neznalačkom i neznabožačkom duhu učinila – suviše turskom! Premda u takvim trenucima razum teško može nadjačati detonacije brizantnih eksploziva, ideja uposlenika Muzeja Hercegovine da se Arslanagića mostu promijeni ime u Perovića most našla je nekako put do kabineta tadašnjeg trebinjskog načelnika Božidara Vučurevića. I, gle čuda ne samo da je našla put već je našla i razumijevanje. Kamena tabla s dvije riječi na sebi – Perovića most – skoro sa sigurnošću to možemo tvrditi, spriječila je da ovaj dragulj mostogradnje opet ne završi raskomadan, ovaj put vjerovatno zauvijek.

Konjički su most, arhitektnonski biser kasnog XVII stoljeća, srušili pionirci Wermachta prilikom povlačenja u martu 1945. godine. Strašna sudbina mostarskog simbola, čudesnog luka mimara Hajrudina, suviše je dobro poznata da bismo se i ovdje morali na nju podsjećati. Jedino trebinjski ljepotan nije poletio u zrak a potom se sručio u vodu. Od takve sudbine spasilo ga je zatajenje inicijalnih kapsli na većini mina što su ih jedni ustanici postavili u namjeri da spriječe prolazak drugih ustanika

Danas je ovaj neobični most obilježen dvojako, i kao Arslanagića i kao Perovića. Oni koji insistiraju na potonjem nazivu u manjini su, a to Perovića most iz njihovih usta ne zvuči kao riječ čija je zadaća da imenuje stvarnost, već kao magijska formula čiji je cilj da ih uvjeri u ispravnost jednog hipnotički konstruisanog svijeta. I odista, u najmanju je ruku djetinjasto instistirati na tom apokrifnom imenu danas, kada su prestali razlozi za njegovim izmišljanjem. Ali to, za razliku od mosta, već ne spada u priču o svijetu, o njegovoj raznolikosti i otvorenosti. To se svrstava u priču o ustajalim močvarama i slijepim rukavcima svijeta i njegovog duha. Uostalom, o povijesti graditeljskog čuda nad Trebinjčicom, kako se ta rijeka još zvala, znanja nisu posve pouzdana. Školska znanost stoji na stanovištu da je most zadužbina neusporedivog državnika Mehmed-paše Sokolovića, koji je za gradnju doveo najizvrsnije neimare iz škole Mimara Sinana, možda čak i samog Mimara Hajrudina.

Bilješke dvojice francuskih putopisaca s kraja 16. stoljeća te Dubrovački arhiv nude potvrdu da je ova zadužbina Mehmed-paše, podignuta u čast njegovog sina koji je, kao namjesnik ovog područja, poginuo u borbi protiv Mletaka, sagrađena 1573. ili 1574. godine. Drugi povijesni izvori, međutim, spominju postojanje još jednog mosta na Trebišnjici, uništenog u povodnju 1580. godine. Pa je tako i Alija Bejtić, tadašnji direktor Zavoda za zaštitu spomenika SR BiH, u svom članku iz 1975. godine Ko je gradio Arslanagića most osporio uvriježene teze i priklonio se neprovjerenim pučkim predanjima, koja su most pripisivala drevnim Grcima, neimenovanoj mitskoj kraljici sa Zubaca, pa čak i stanovitom Hajdarbegu Kusturici, koji je most, navodno, podigao krajem 17. stoljeća.

Ako nam historiografija i ne pruža obilje dokaza o porijeklu mosta, sam pogled na njega, udružen s trunkom logike, dovoljan je za zaključak da je tako raskošna građevina morala biti podignuta iz carske hazne, nikako iz kese nekog od lokalnih aga i begova. Prosto vrijeđa razum tvrdnja da je u vrijeme žestokih ratova sa Mletačkom Republikom jedan lokalni velmoža bio toliko moćan da podigne jednu od najveličanstvenijih građevina u Hercegovini uopšte. O takvom bi moćniku povijest zasigurno morala znati mnogo više, a iza njega bi moralo ostati još mnogo sličnih dokaza snage i bogatstva.

Tekst ću okončati iskazivanjem zadovoljstva što je Arslanagića most preživio rat i što su na području Trebinja, izuzev Begove kuće, obnovljeni svi porušeni objekti islamske kulture kao dokaz da je ignorantski i neznabožački zloduh nalik ISIL-ovskom ovdje poražen, i kao temelj za nadanje da će biti poražen i u zemljama sa gradovima poput Palmire

U svakom slučaju, dvojbe i neslaganja oko porijekla ove filigranski sazdane ćuprije korisne su za nauk da valja biti oprezan s poklanjanjem povjerenja znanstvenicima koji su spremni da maglovite, nejasne i neprecizne zapise prošlih vremena proglašavaju čas za ultimativno pouzdane, čas za posve netačne, zavisno od namjere koja se sa znanošću ne dotiče. Činjenica da je most na Trebišnjici, za razliku od mostarske, konjičke i višegradske ćuprije, podignut daleko od većih naselja, skoro neporecivo potvrđuje da je gradnja morala biti datirana u vrijeme ekspanzije carstva i barem uslovnog mora. Takvi se mostovi grade da bi služili trgovini i da bi trajali, a ne samo, kao što tvrde protivnici teze o ulozi Mehmed-paše Sokolovića, za osiguravanje transporta vojske. Osmanlije su u to vrijeme bili majstori vojne inžinjerije i veće su rijeke nego što je Trebišnjica znali premostiti pontonima da bi prebacili vojsku.

Jednostavno, most

Ime Arslanagića most, u tome se slažu svi izvori, ne potiče iz vremena gradnje. Do tada poznat kao Veliki most ili jednostavno kao Most, ovo ime dobija tek nakon Morejskog rata i pada Herceg-Novog, Kotora i Risna pod Mletke, 1687. godine, kada oko tri stotine muslimanskih familija stižu u trebinjski kraj, označavajući ne samo početak značajnijeg muslimanskog prisustva ovdje, nego i začetak stvarne urbanizacije Trebinja. Selo na desnoj obali mosta dobija ime Arslanagići, a predaja kaže da je nekom Arslan-agi povjereno ubiranje mostarine i održavanje posade u kuli na mostu, pa otuda i ćuprija dobi ime, kojeg je nosila sve do posljednjeg rata kada je prekrštavanjem morala biti spasavana od dinamita.

Trebinjski Arslanagići, koji su ujedno i jedini Arslanagići na svijetu, danas uglavnom po tom svijetu rasuti, pamte svoje porijeklo, uglavnom slavensko, ali nigdje se u tom stablu nikakvi Perovići ne spominju. Pa tako i verziju o prelasku dijela bratstva Perovića na islam ne treba doživljavati drugačije do li kao nadahnutu doskočicu plasiranu s ciljem sprečavanja uništenja mosta. Svaka druga kontekstualizacija tog izmišljenog predanja u sebi sadrži jedan hegemonistički naboj, primjeren 19. i nepristojan u 21. stoljeću. Uostalom, bio primjeren nekom povijesnom trenutku ili ne, hegemonizam je uvijek ideološki konstruisana laž i uvijek je opasan, te ga stoga valja odbacivati. Barem u ime pristojnosti, ukoliko se već zahtijeva da ozbiljno dožive suprotstavljanja nekim drugim hegemonizmima.

Zanimljivo je uočiti da su sve tri čuvene hercegovačke ćuprije iz osmanskog perioda morale biti nanovo podizane. Konjički su most, arhitektnonski biser kasnog XVII stoljeća, srušili pionirci Wermachta prilikom povlačenja u martu 1945. godine. Strašna sudbina mostarskog simbola, čudesnog luka mimara Hajrudina, suviše je dobro poznata da bismo se i ovdje morali na nju podsjećati. Jedino trebinjski ljepotan nije poletio u zrak a potom se sručio u vodu. Od takve sudbine spasilo ga je zatajenje inicijalnih kapsli na većini mina što su ih jedni ustanici postavili u namjeri da spriječe prolazak drugih ustanika. Mine koje su eksplodirale uspjele su oštetiti samo jedan dio mosta, koji je za svoje obaranje morao čekati poraće.

Kako ga spasiti?

Legenda veli da je proslavljeni partizanski komandant Vlado Šegrt naložio da se Trebišnjica zajazi tako da njegov rodni kraj ostane netaknut. To je značilo da će nečiji drugi rodni krajevi morati pod vodu, a s njima i Arslanagića most. Ista legenda veli da je samo pukim slučajem vijest o skorom potapanju mosta u sklopu dovođenja napretka u svaki kutak zemlje stigla do Džemala Bijedića. Most je pažljivo rastavljen, a potom jedankom pažljivošću sastavljen na današnjoj lokaciji, na cigaretu hoda od centra Trebinja. Stvarnost, međutim, nije bila tako dramatična, a malo je nedostajalo da bude otužna. Most je odista potoljen 1965. godine, da bi naredne godine vodostaj Trebinjskog jezera bio spušten, a građevina rastavljena i odbačena na obližnju poljanu. Ostaci su mosta tu stajali sve do 1970. godine, u međuvremenu izbjegavši sudbinu da poput kakvog drevnog roblja budu prodati u Kanadu, a potom je most podignut u neposrednoj blizini grada.

Trebinjski Arslanagići, koji su ujedno i jedini Arslanagići na svijetu, danas uglavnom po tom svijetu rasuti, pamte svoje porijeklo, uglavnom slavensko, ali nigdje se u tom stablu nikakvi Perovići ne spominju. Pa tako i verziju o prelasku dijela bratstva Perovića na islam ne treba doživljavati drugačije do li kao nadahnutu doskočicu plasiranu s ciljem sprečavanja uništenja mosta

Tekst ću okončati iskazivanjem zadovoljstva što je Arslanagića most preživio rat i što su na području Trebinja, izuzev Begove kuće, obnovljeni svi porušeni objekti islamske kulture kao dokaz da je ignorantski i neznabožački zloduh nalik ISIL-ovskom ovdje poražen, i kao temelj za nadanje da će biti poražen i u zemljama sa gradovima poput Palmire.

Ovaj optimizam što ga nudim na kraju nije duboko utemeljen i veoma je krhak. Preživjeti može samo ako ga budemo hranili međusobnim razumijevanjem, strpljivošću i zagledanošću u život. I sviješću da, u najmanju ruku, nije dokaz ni čojstva ni junaštva ako se ideološke operacije nad poviješću započinju zahvatima nad imenima mostova. Čojstvo i junaštvo zahtijevaju da se takve operacije izvedu zasijecanjem u vlastite mitove. A barem njih ovdje ima za izvoz, da ne kažem na bacanje.

Preokret, Foto: Wikipedija