INTERVJU PREOKRETA, ELIEZER PAPO: Otpao je smokvin list koji je prikrivao da je EU zapravo Četvrti Rajh

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Dr. Eliezer Papo je profesor hebrejske književnosti, direktor Moše David Gaon centra za sefardske studije pri Ben-Gurion Univerzitet u Negevu, Beer-Ševa, član Izraelske nacionalne akademije za Ladino i Predsjednik naučnog društva Sefarad koje okuplja naučne radnike iz oblasti sefardskih studija.

Često ste u našim razgovorima znali primijetiti da vrijeme kada će se tvrditi da je Hitler zapravo bio žrtva okolnosti, to jest tragični rezultat samog postojanja komunizma nije blizu, nego je već došlo? Mi često govorimo o našim malim, balkanskim revizionizmima, ali šta je velika revizonistička priča i ko stoji iza nje?

Da se mi razumijemo, dobar dio evropskih zemalja je bio u savezu sa Hitlerovom Njemačkom svojevoljno, bez ikakvog osvajanja, prvenstveno zbog zajedničkog svjetonazora: evropski supremacionizam, strah od Rusije i revolucije i tome slično. Španija, Italija, Mađarska, Bugarska itd. bile su saveznici Njemačke, kako u evrorasističkom pogledu na svijet, tako i u strahu od revolucije. Da ne govorimo o Austriji i Anšlusu, ili o zemljama u kojima je opozicija prethodnoj vlasti dočekala Hitlera poput oslobodioca (Hrvatska) itd.

Kad sam, svojevremeno, prije Trećeg svjetskog rata (jugoslovenski građanski rat je bio svjetski rat na ograničenoj teritoriji, te samim tim i Prvi proksi svjetski rat, dok je ovaj sirijski drugi takav svjetski rat, izgleda da nam je suđeno da svaki prvi svjetski rat počne u Sarajevu) bio na nekoj razmjeni studenata u Gracu, po prvi put sam se susreo sa svečanom paradom na dan odlaska ruskih vojnika.

Tad sam shvatio da su Rusi oslobodili Evropu od Evrope same. Odnosno, da za te raznorazne poražene narode Crvena armija nije predstavljala nikakvo oslobođenje od nacista i fašista (kako su nas učili), nego okupaciju.

Nisu nacisti i fašisti neka vanzemaljska vrsta koja je zaposjela Španiju, Njemačku, Italiju, Austriju, Mađarsku, Bugarsku i Hrvatsku – već lokalne, španske, njemačke, italijanske, austrijske, mađarske, bugarske i hrvatske snage. Glupo je bilo očekivati da su te ogromne poražene snage doživjele stvarnu promjenu srca i karaktera samo zato što su, po drugi put, izgubile rat.

Naravno, većina salonskih demagoga ekvidistance (tobožnje udaljavanje od „obaju totalitarizama“, koje u prevodu uvijek znači samo udaljvanje od komunizma i njegovih tekovina, uključujući prvenstveno one većinske, pozitivne, te rehabilitacija nacizma i fašizma) u srcu Četvrtog Rajha nisu dovoljno glupi (za razliku od njihovih balkanskih marioneta) da kažu jasno ko su i šta su.

Zašto govorite o Četvrtom Rajhu?

Samom Hitleru su usta bila puna Evrope, evropskih vrijednosti, evropske kulture, evropske civilizacije, evropskog zajedništva, evropske saradnje, unutarevropske solidarnosti, evropske ugroženosti itd. Prelistajte knjigu Doručci sa Hitlerom, u kojoj su zabilježeni monolozi koje je Hitler držao predstavnicima njemačkog džetseta i akademije, specijalno počastvovanima da doručkuju sa svojim firerom. Pola Hitlerovih iskaza zvuče kao da su juče izrečeni u Briselu, Berlinu ili Beču… Hitlera se u medijima predstavlja kao neku mitsko-adsku pojavu, sotonu zaodjenutog ljudskim tijelom, a ne kao ono što je stvarno bio: genije zla duboko ukorijenjen u evropsku tradiciju, populista koji je savršeno precizno modelirao tradicionalne evropske predrasude i strahove i majstorski manipulisao tradicionalnim evropskim arhetipovima.

Uostalom, kad je Hitler krenuo sa istrebljivanjem njemačkih duševnih bolesnika, naišao je na otpor njemačkih crkava i tzv. sajlent madžoritija, zbog čega je masovno ubistvo njemačkih duševnih bolesnika mahom stornirano.

Takve uzbune duhova, gle čuda, nije bilo kad su se proganjali njemački Jevreji, kada su obični njemački vojnici (ne esesovci kao što se često pogrešno misli – i. što je još gore, piše) vršili genocid nad Jevrejima u okupiranoj Srbiji (okupirani Beograd je bio prvi evropski Judenfrei grad), još prije nego što je donešena odluka o potpunom istrebljenju evropskih Jevreja.

Kada se bugarska pravoslavna crkva i bugarski parlament usprotivio odluci fašističkih vlasti bugarske i bugarskog kralja (Nijemca, u slobodno vrijeme), da se i Jevreji stare Bugarske predaju Nijemcima – ta akcija je stornirana. Nažalost, ovakvo protivljenje bugarskog parlamenta i crkve izostali su kada su bugarske okupacione vlasti predale Nijemcima Jevreje Vardarske Makedonije i okupirane istočne Srbije. Nacisti i fašisti su bili i te kako osjetljivi na vibracije vlastitog javnog mnijenja.    

Dinarski evropapagaji (baš kao i ukrajinski) nisu vični bečko-berlinskim finesama, pa sasvim otvoreno mašu svojim zastavama iz Drugog svjetskog rata, ne praveći ni prividnu distancu od nacizma/fašizma, a kamo li stvarnu. Međutim, ako Angela Merkel može „mrtva hladna“ da „zakine“ iz Berlina i dođe u Hrvatsku na predizborni skup HDZ, i tu, na predizbornom skupu HDZ-a, demagogiše o opasnostima nacionalizma, ja sam sklon da povjerujem kako nema bitne razlike između Kolinde i Angele – nego: „pijan govori, što trijezan bogoradi“.

Granice današnje EU se manje-više poklapaju sa granicama Hitlerove Nove Evrope. Strategija, tehnika i tehnologija dominacije su izmijenjeni za 180 stepeni. Ali krajnji ciljevi su ostali isti kao što su bili kada su Nijemci i njihovi evropski saveznici počeli Prvi svjetski rat, ili kada su Nijemci i njihovi evropski saveznici počeli Drugi svjetski rat.

Ipak, ispostavilo da je ova nova stratregija ekonomskog podređivanja i pravnog gutanja mnogo uspješnija od prethodnih dviju. Nakon odlaska Velike Britanije iz Druge Nove Evrope, otpao je smokvin list, koji je prikrivao činjenicu da je EU zapravo, prvenstveno Četvrti Rajh. Savez evropskih država pod neupitnom dominacijom njemačke „aristokracije“.     

Namjerno sam išao odozgo, a ne odozdo. Ova godina će vjerovatno proći obilježena famoznom Misom za Blajburg u organizaciji hrvatskog Sabora i vrhbosanskog kardinala Vinka Puljića upravo u Sarajevu… Međutim, kardinal nije bio jedini u svom nastupanju. Čak i oni koji su ga napadali su pametovali o tome kako nam “ne treba antifašizam Kozaračkog kola”. Književnik Ivan Lovrenović je čak nedavno, poistovjećujući raspadajuću JNA iz 1991 sa NOVJ i odmazdom na Blajburgu izjavio da „predstavljanje lijevoga fašizma kao antifašizma postalo je u čitavom području utjecaja staljinizma i preko toga u novoj ljevici prevladavajućom jezičnom igrom poslijeratnoga vremena“. Elem, sve su to bili fašisti…

Cijela ta farsa oko mise za „žrtve“ Blajburga je jedna klerofašističko-revizionistička šarena laža u tri čina. U prvom činu nam se kaže kako crkva želi da se pomoli SAMO za nevine žrtve “križnog puta”…

Taman kad čovjek pomisli da se stvarno radi o molitvi za rijetke civilne žrtve koje nisu pružale otpor partizanskim pobjednicima, a ne o ratnim zločincima i njihovim vojnicima, koji su odbili da polože oružje i koji su nastavili da se bore protiv partizana (stotine partizanskih boraca su stradale u tim posljednjim borbama sa domaćim nacistima i fašistima), crkveni velikodostojnici se potrude da nam objasne kako „znate, tu nije bilo suda“, pa su SVI, jelte nevini, dok se suprotno ne dokaže.

Pošto znamo da se u atmosferi u kojoj potomci i sljedbenici ideologija privremeno pobijeđenih u Drugom svjetskom ratu ponovo imaju podršku EU, ta krivica nikad neće dokazati, sljedstveno SVE „žrtve“ Blajburga će vječno biti nevine… Crkva zapravo ne želi da se pomoli SAMO za rijetke civilne žrtve Blajburga, nego za za SVE nevino postradale, a na Blajburgu su SVI nevino postradali…

Po tradicionalnom katoličkom učenju čovjek je grješan po paloj prirodi svojoj, i tu sklonost ka grijehu je naslijedio od Adama i Eve. Crkva se moli za ljude, a ljudi su (kao takvi) a priori grješni. Da su katolički velikodostojnici u BiH rekli nešto poput „Dužnost crkve je da se moli za grješnike, a što su grješniji to je potreba veća, a kako su ovi ljudi (barem nominalno) bili katolici, kao takvi su u našoj ingerenciji“ sve bi to ličilo na tradicionalno katoličanstvo.

Međutim, činjenica da crkva SAMO u slučaju Blajburga insistira da se radi o molitvi za nevine, zorno pokazuje da se ne radi o ni o kakvoj tradicionalnoj katoličkoj molitvi ZA GRJEŠNIKE, nego o svođenju religije na funkciju detrdženta i izbjeljivača najkrvolčnijeg režima koji je ikada postojao na Balkanu (a nije da nije bilo dobre konkurencije, od Dioklecijana do naših dana).

Ne stigne čovjek ni da prigovori rečenim prelatima da ni Hitleru i njegovom loko-kopiletu, Paveliću, nikad nije suđeno, te da iz izloženih premisa proizilazi da su i oni nevini, farsa dolazi do trećeg čina: „Znate… a i ti kojima je suđeno; pa, molim vas lijepo, njima je sudio jednopartijski sud…“.Za razliku od višepartijskog hiljadugodišnjeg inkvizicijskog suda crkve i višepartijskih ustaških prijekih sudova, jugoslovenski jednopartijski sudovi su bili pristrasni… Ukratko, po revizionističkom narativu ne postoji niti jedan jedini stvarno krivi ustaša. Oni kojima se nije sudilo, nedužni su jer im se nije sudilo; oni kojima se jeste sudilo, nedužni su – jer “vidite ko im je sudio”…

Očigledno nesveta država naspram one svete…

Pomniji pratioc teoloških gibanja u DIJELU katoličkog klera na jugoslovenskim prostorima, međutim, nije iznenađen ovom teološkom akrobacijom. Naime, KRIŽNI PUT je termin koji je u katoličanstvu vezan za Kristovo stradanje na križu, i po katoličkom vjerovanju upravo zbog Kristove dvojne prirode to stradanje ima moć da otkupi grijehe svijeta.

U dekristijanizovanom katoličanstvu (čitaj: religioniziranom ustaštvu) političke i vojne strukture NDH preuzimaju ulogu Krista. Samo se u takvom supstitucionirajućem narativu blajburška bježanija može krstiti imenom križnog puta…

U toj novoj nacio-religiji koju propovijedaju POJEDINI prelati Crkva u Hrvata, na križnom putu ne stradava više Krist, nego NDH – i to kao otjelotvorenje Krista. Podobno Kristu koga smjenjuje i zamjenjuje, NDH stradava na Blajburgu, samo da bi potom uskrsla i spasla one koji u nju vjeruju, te kaznila nas ostale koji se tom vjerovanju opiremo…

Kad se shvati da je u dotičnoj teologiji nacija/država odavno preuzela mjesto Boga, odjedanputa cijeli narativ postane iznenađujuće koherentan. Država je mjerilo svega! Nema i ne može biti mise za mnogo malobrojnije, ali stvarno nevine i svete, katoličke žrtve Jasenovca – jer katolicima koji su pobijeni u Jasenovcu je “pravedno” presudila „kristolika“ NDH. Može, biće i mora biti mise za državotvorne stradale NDH-poslenike i vojnike, jer oni su eks oficio “nevini”. “Svetost” države kojoj su služili protegla se i na njih same, posvetivši sve i jedan njihov čin i dovevši ih do stepena anđela…

XXI je vijek i liberalna demokratija, svako ima pravo da vjeruje šta hoće, pa i statolatre (državopoklonici), uključujući i statolatre nacidržava…

Ipak, kada promotori jedne nove, postkristovske i antikristovske, kristosupstiturajuće državolatrijske teologije prilično uspješno hajdžekuju jednu tradicionalnu vjersku zajednicu (i to tradicionalnu vjersku zajednicu univerzalističkih, anacionalnih i nadnacionalnih pogleda), čovjek ne može a da se ne zapita da li bake i djedovi koji dolaze na te i takve mise, kako bi učestvovali u otajstvu Kristove žrtve i suučešćem u njoj postali sudionici vječnog života, znaju da se na takvim misama ne uprizoruje eukaristijski Kristovo stradanje, nego križni put obogotvorene ustaške države, koja stradanjem otkupljena uskrsava, i sjeda s desne strane bOGU, da sudi živima i mrtvima. Ako znaju, sve je u redu! Valjda…

Mnogi ljudi to ne povezuju, ali, zapravo na istoj liniji stoji britanski istoričar Marko Atila Hoare koji je nedavno izašao s tezom o autonomaškim sarajevskim nacistima, kao pokretu otpora protiv NDH. Naravno da je rekao da ga nije proglasio antifašističkim, ali svejedno “pokretom otpora”, čiji će nositelji čak imati ključnu ulogu za uspjeh NOB-a u BiH. Šta je osnova poruka ovakva naracije?

Ima nešto u prirodi ljudskoj što žudi za vječnošću, konzistentnošću, za nepromjenjljivošću. Kod Semita to dolazi do izražaja u retroaktivnoj apsolutizaciji juče sklopljenih političkih sporazuma. Kad dva beduinska plemena danas sklope savez, oni ga odmah prebace u praistoriju, jer je samo tako obavezujući, stvaran i autoritativan. Recimo da se jedno pleme zove Abadan, a drugo Samara.

Najdarovitiji ljudi u oba plemena laćaju se izmišljanja Sambadana, oca Abadana i Samare, i pjevanja o njegovim podvizima i podvozima njegovih sinova, koji su od iskona spašavali jedan drugoga. Svi znaju da se radi o izmišljenoj „istoriji“, ali ih to uopšte ne sprječava da očekuju od nje da ih ubijedi da je svijet oduvijek bio kakav je od juče, pa je samim tim i upravo onakav kakvim treba da bude. interesantno je da se i na sjeveru (ne znam što svi sjeverne zemlje zovu zapadnim), unatoč činjenici da se sjeverna  kultura smatra daleko nadmoćnijom od beduinske, i to upravo na akademiji javljaju slične pojave ponovnog pisanja cijele dosadašnje istorije u skladu sa skretanjem napravljenim na zadnjem raskršću.

Činjenica je da su Bošnjaci najveće žrtve bosanske epizode jugoslovenskog građanskog rata. Isto tako, činjenica je da su (prvenstveno upravo radi toga) imali i simpatije i podršku (ne nužno onakvu kakvu su očekivali) sjevera (politike, medija, javnog mnijenja)… Odnedavno pojavljuju se u svijetu sjeverne akademije ljudi koji pokušavaju da iščitavaju i Drugi svjetski rat kroz prizmu Srebrenice i potonjeg rata. Vlastita emocionalna opredjeljenja vezana za posljednji rat tako se projektuju na prošlost, stvarajući „inovativno“ „čitanje“ prošlosti, koje je u skladu sa današnjim stavovima elite kojoj je akademska produkcija namijenjena .

 Ja upravo završavam rad na monografiji o Partizanskoj agadi (još jednoj agadi mimo Sarajevske, po kojoj bi BiH trebala i mogla biti poznata u jevrejskom svijetu), ratnoj parodiji na pashalnu agadu, djelu Sarajlije Šaloma (Šanija) Altarca, napisanom 1944. godine, na slobodnim jugoslovenskim teritorijama, u Kordunu, Lici i Baniji. U sklopu analize konteksta u kome je rečeno djelo nastalo, dotičem se i onih Hoareovih tvrdnji koje smatram posebno problematičnim.

Sličan “duh” provejava i iz djela Emili Grebl, Sarajevo, 1941–1945: Muslims, Christians, and Jews in Hitler’s Europe, o kome je Aleksander Korb sa Lester Univerziteta rekao sljedeće:

Greble has written a great book on wartime Sarajevo. Sometimes the acting people remain somehow blurry, but the picture of the city stands clear. But I remain unconvinced whether both city officials and ordinary Sarajevans really defended the multi-ethnic idyll of the city, and whether the multicultural city spirit of the city was as powerful as Greble claims. Instead of promoting the somewhat fuzzy concept of civil consciousness, the ambiguities of Sarajevan’s actions should have been explored with greater scrutiny. True, many Muslim and Catholic Sarajevans felt uneasy regarding the radicalism of the Ustasha. But Greble herself provides the evidence that this did not prevent them from benefiting from the persecution of Serbs and Jews, especially when it came to the spoliation of property. And was there really this sense of neighborliness in a segregated city, or would indifference caused by pillarisation not be a better model of explaining wartime Sarajevo?

Greble’s enthusiastic defenses of the city’s multi-ethnic spirit raises doubts—not least because the Jewish community of Sarajevo was eventually destroyed during the war. Greble’s greatest merit is without doubt her balanced analysis of Muslim reactions towards the paradigm of the new Nazi order. Thus, she stands against the recent trend in historiography to present Nazi-Muslim accords as somewhat natural alliances born in the spirit of antisemitism. In Bosnia, in contrast, Muslims were determined to protect their own interests, and switched among partners as different as Pavelić, Himmler, and Tito. This of course had nothing to do with Muslim weak-mindedness wartime observers often believed to witness, but with the fragile ethno-political situation Bosnia’s Muslims found themselves in. On the other hand, it is this vulnerable position that made Muslims feel safer in a multicultural environment. Therefore, one could argue, SarajevanMuslim “civic consciousness” was rather a result of a precarious situation than the expression of Sarajevo’s unique spirit, which had died with the deportation of Sarajevo’s Jews.     

Dakle, radi se o jednoj dosta široj agendi?

Pomodarstvo nije uvijek agenda, nekad je čist oprtunizam, puka želja za slavom ili bogaćenjem putem pričanja priča koje sjeverna srednja klasa voli i želi da čuje. Ko publici ide niz dlaku, i pehlivani isključivo po njenom horizontu očekivanja biće preveden na sijaset jezika i knjiga će mu se (najčešće sa istim rješenjem korica) pojavljivati među top deset po izlozima širom svijeta. Ovo pomodarstvo posebno je tipično za lijepu književnosti (gdje je, ako ništa, mnogo prihvatljivije). Sjetimo se samo Džeraldine Bruks i njene knjige „Narod knjige“, u kojoj je pojavu žene berberskog izgleda (na poznatoj sceni kućnog sedera u Sarajevskoj agadi), „interpretirala“ kao (ni manje ni više) autoportret same ilustratorke Sarajevske agade.   

Naime, nauka do danas nije riješila pitanje autorstva ilustracija u Sarajevskoj agadi. Dok neki smatraju da se radi o jednom od prvih sefardskih umjetnika koji su savladli tajne katoličkog oslikavanja rukopisa, dotle drugi vjeruju da je još uvijek rano govoriti o sefardskim umjetnicima koji su ispekli zanat kod katoličkih majstora – te drže da se radi o katoličkim umjetnicima koji su radili po instrukcijama poručioca ili njegovog rabina (koji su bili mnogo verziraniji u tradicionalnim jevrejskim tumačenjima biblijskih događaja oslikanih u Sarajevskoj agadi), pa otud ove ilustracije, iako napravljenje rukama katoličkog majstora ipak uprizoravaju jevrejsko poimanje biblijskih događaja. No, ono što nauka ne bi smjela, pisci bestselera svakako mogu da si dopuste.

Tako Džeraldina Bruks učitava naše savremene senzibilitete u daleku prošlost, ispredajući holivudsku priču o Berberki koja je prvo bila ropkinjom na dvoru španskog kralja, gdje je i ispekla slikarski zanat (jer u muslimanskom rodnom Maroku sigurno nije odrasla crtajući ljudske likove).. Potom ju je španski kralj poklonio svom ljekaru, Jevrejinu, koji je imao gluvonijemog sina, pa je ropkinja odlučila da „za malog“ nacrta priču o Izlasku iz Egipta. Vlažni san male Gretice. Kako mala Gretica zamišlja… Može li bolje? Em, žena, em crnkinja, em muslimanka, oslikava jevrejsku knjigu katoličkim umijećem. Klasična holivudska populističko-propagandna limunada, sasvim usklađena sa retorikom globalističkih elita. Istini za volju, retorika im je počesto izvanredna, šteta samo što su njihova djela u suštoj suprotnosti sa proklamovanim vrijednostima. Nikad veći zločini nisu pravljeni u ime kašerastije retorike. Imajući sve to na umu, zapravo me čudi da Bruksova nije dobila Nobelovu nagradu, ako ne za mir (ta je ipak rezervisana za prve korake predsjednika SAD, miljenika i maskote elita, koji je uništio više zemalja, naroda i života nego oba Buša zajedno), onda bar za „književnost“.        

I uvijek revizionizam dolazi u oblandama. Srbija i Republika Srpska su rehabilitovale Dražu Mihailovića, no kako je on prevashodno bio vojno lice, a ne ideolog, očekivalo bi se da s njim bude rehabilitovana i ideologija Srpskog kulturnog kluba. Međutim, tu se uplelo nešto daleko malignije, već se kroz suptilno veličanje kulta vođe i korporativizma, njeguje jedan sasvim drugi duh, ljotićevski, zar ne?

Kada u raspravama sa protagonistima srpskog revizionizma branim tekovine NOB-a i NOP-a, uvijek dobijem isto pitanje: „Zašto partizani nisu oslobodili Jasenovac, ako su se već, jelte, borili protiv ustaša?“ Kad na to pitanje odgovorim logičnim protivpitanjem: „OK, recimo da su partizani (među kojima su Srbi bili najbrojniji, posebno prvih godina rata) imali tajnu antisrpsku agendu (koje borci na terenu nisu nužno bili svjesni) zašto četnici nisu oslobodili Jasenovac“, ne samo da nastupi očekivani tajac, nego se ispostavi da drugoj strani u raspravi tako jednostavno pitanje zapravo nikad nije palo na „pamet“.

Sva ogavnost revizionističke agende u Srbiji, međutim najbolje dolazi do izražaja u pokušajima da se rehabilituju i one snage na predratnoj i ratnoj srbijanskoj političkoj sceni koje su tokom cijelih tridesetih godina prošlog vijeka nastupale sa neskrivenih fašističkih pozicija, poput Ljotićevog Zbora, da bi se (sa okupacijom) stavili na raspolaganje Nijemcima i učestvovali u najgorim mogućim zločinima protiv vlastitog naroda.

Pokušaj rehabilitacije Ljotića i ljotićevaca nagriza čak i suludu etnocentričnu potku eksjugoslovenskog revizionizma koja glasi „neka svoga, i u gori vuka“. Po ovom obrascu, neki Srbi niječu četničke zločine prema Bošnjacima (prvenstveno) i Hrvatima (u manjem opsegu), dok su mnogi drugi „samo“ indiferentni prema njima (jer ih se, kao, ne tiču); neki Hrvati i Bošnjaci niječu ustaške i handžar-esesovske zločine prema Srbima, Jevrejima, Romima i komunistima iz vlastitih naroda, dok su mnogi drugi „samo“ indiferentni prema njima (jer ih se, kao, ne tiču).

U slučaju rehabilitacije ljotićevstva, međutim, revizionisti u Srbiji niječu zločine počinjene prvenstveno protiv vlastitog naroda. Ođe zapire čak i balkansko „poznanje“! Jedino logično objašnjenje je da je i za neoljotićevce, kao i za izvorne ljotićevce, ideologija pretežnija od nacije, pa stoga antifašisti gube status pripadnika vlastitog naroda.

I sve to Vi često zovete “evropejluk”, čak i onda kada nastupa u ime hrišćanstva ili drugih abrahamskih religija. Šta je to zapravo?

Kontinent koji je depopulizovao najmanje dva druga kontinenta (Sjevernu Ameriku i Australiju), koji još uvijek eksploatiše „svoje“ „bivše“ kolonije na najmanje dva kontinenta (Afrika i Azija), koji je pokrenuo najmanje dva svjetska rata, industrijalizovani genocid itd. umjesto da bude u karantinu zbog dokazane opasnosti po čovječanstvo, kuka o vlastitoj ugroženosti ratnim izbjeglicama (koje je sam, uz svesrdnu pomoć Ujka Samuela, i stvorio) –aču nad ugroženošću Evrope i njenom teškom sudbinom…  

Ko god misli da je Holokaust udar neke komete u našu planetu nije svjestan kontinuiranosti evropskog antisemizma. Kad su u Evropi nauka i materijalizam odmijenili religiju i duhovnost, naučno-materijalistički antisemitizam je odmijenio religijski. Jevreji su tada usproganjani kao rasa, ne više kao duhovna – nego kao materijalna/biološka kategorija. Po sličnoj, ali ne i identičnoj, jednačini: kad je u Evropi nacionalni identitet postao bitniji od vjerskog, Jevreji su optuženi za anacionalizam ili internacionalizam (pošto nemaju vlastite domovine, podrivaju tuđe). Danas, kada evropske elite sebe doživljavaju kao utjelovljenje globalnih, univerzalnih, opšteljudskih vrijednosti, Izrael je optužen da je trendseter suverenizma i nacionalizma. Neupućeni bi mogli da pomisle da se radi o endemskom antagonizmu, koncentrisanom samo jedino i isključivo na Jevreje, međutim stvar je još mnogo gora. Jevreji su, zapravo, samo utjelovljenje drugosti i drugačijosti.

U katoličkoj Evropi nije bilo pravoslavaca, nije bilo muslimana. Kada su iz samih katolika iznikli protestanti, tradicionalno tolerantna Evropa je pronašla „solomonsko“ rješenje: „Čija je država, onog je i vjera“. Kraljevi koji su ostali katolici pobili su svoje protestantske podanike; a kraljevi koji su postali protestanti, pobili su svoje katoličke podanike. Jevreji su u toj i takvoj kolijevci ljudskih prava stotinama godina bili jedini drugi. Pošto su bili jedni drugi, doživljavalo ih se kao negativ katoličanstva. Ako se evropski katolici mole Bogu, Jevreji se sigurno mole sotoni. Ako evropski katolici na misi pretvaraju hljeb i vino u tijelo i krv Kristovu, onda Jevreji sigurno imaju crne mise na kojima obesvećuju hostiju, a pošto do osvećenog vina ne mogu doći, koriste krv katoličke djece koja su nedavno pristupila prvom pričešću i dobile kap krvi Kristove (neophodne za jevrejsku crnu misu).

Ne, Holokaust nije kometa koja je udarila u planetu zemlju, na kontinent koji se zove Evropa – nego krešendo jednog drevnog antidrugizma. Antagonizam koji evropska „ljevica“ danas pokazuje prema Izraelu pokazuje da ni poslije Aušvica nije bilo neke stvarne velike promjene srca.

Jednako kao što je Njemačka na koncu, ipak, okupirala Balkan, kao što je uvijek i htjela; tako su i današnje evroelite našle načina da dadnu oduška svom tradicionalnom antisemitizmu.

Taj se danas pomodno zove anticionizam. Naravno da izraelsko maslo nije za ramazana, i naravno da svaku vlast treba kritikovati, pa i izraelsku, međutim disproporcionalnost usresređenosti sjevernih medija na Izrael svjedoči o opsesiji. Od početka 20. vijeka do danas, u svim ratovima (frontalnim i gerilskim) Izraelaca sa svim Arapima (ne samo Palestincima, nego i Jordancima, Libancima, Sirijcima, Iračanima itd.) nije stradalo onoliko ljudi koliko je stradalo u BiH tokom posljednjeg rata. Ali, hajmo malo proporcija. Nijedna bolest nije zdrava, pa ni opsesija (ni za subjekta ni za objekta iste). Ipak, interesantno je da je zemalja osnivača EU tačno 12, kao plemena biblijskog Izraela. Stiče se dojam da što je nekada crkva htjela da bude Novi Izrael (sa svojih 12 apostola), tako danas EU svjesno, podsvjesno ili nesvjesno, nebitno, kao da želi da bude Novi Sekularni Izrael: Carstvo Nebožje na Zemlji.

Razgovarao: Vuk Bačanović, Foto: Lični arhiv dr. Eliezera Pape

Share.