Unatoč deklarativnim izjavama koje se daju s vremena na vrijeme, o tome da se žele najbolji odnos, javna je tajna da je Republika Srpska, i uopšte Srbi, u stalnom konfliktu sa zapadom već 30 godina. Svakako da se taj sukob prvenstveno vodi na geopolitičkom planu, a da se ne radi toliko o nekim moralno-pravnim načelima. Da Srbi beskompromisno podržavaju zapad, tj. SAD i NATO, ne bih se toliki pritisak vršio na njih.
Države u istom ideološkom taboru
To se dobro vidi na primjeru odnosa SAD i Saudijske Arabije odnosno Turske. Prva kršeći sve propise međunarodnog prava vodi rat u Jemenu, a druga konstantno, ponekad više ponekad manje ugnjetava svoje kurdske građane.
Ali nije ni tako da ta moralna načela ništa ne znače u međunarodnim odnosima. Zapad teži da se u što više zemalja uspostavi demokratiju liberalno-građanskog oblika. Nada se i za to ima dobre empirijske razloge, da će jedna takva organizacija društva proizvesti veću stabilnost unutar država kao i u odnosima među njima, a stabilnost je možda najvažniji uslov za nesmetano funkcionisanje ekonomije i stvaranje blagostanja. Na kraju krajeva, zapadu je lakše uticati na države koji su istom ideološkom taboru. Da autor ne bude pogrešno shvaćen, uvažavanje demokratskih principa predstavlja svakako nešto čemu treba da težimo, bez obzira na real političke aspekte.
Ali ako smo već tu, valja spomenuti da zapad, a pogotovo SAD, kršenje demokratskih načela vješto koriste protiv svojih geopolitičkih protivnika, iako im u pozadini, zapravo, smeta nešto drugo. Lakše je drugom prebaciti nemoralnost nego se žaliti da taj drugi ne dopušta podrivanje ekonomskih ili vojnih interesa vlastite zemlje.
Imajući to u vidu Srbima preostaju tri opcije ako žele smanjiti tenzije sa zapadom i time povećati stabilnost. Prva, budući da je zemlja ionako de fakto u NATO-u, usklađivanje diskursa o tome kako država treba biti uređena u skladu sa zapadnim narativom o ljudskim i građanskim pravima. Druga i treća opcija su varijacije prve. Budući da otvoreno vojno savezništvo sa zapadom, iz dobro poznatih razloga, u skorije vrijeme ne izgleda realno, Republici Srpskoj preostaje samo da se retorički i suštinski još više založi za građanski uređenu državu. Da to ne mora nužno ići na štetu RS, autor će nastojati obrazložiti u narednim redovima.
Uvažiti građanski koncept
Dakle, ako Srbi već na geopolitičkom polju ne žele biti saveznik zapada onda bi trebalo da pokušaju da na ideološkom planu budu dobar i razuman sagovornik. To znači smanjiti ekstremnu etnonacionalističku i pojačati građansku retoriku. Iako to često ne prepoznaju, Srbi su kroz teritorijalno-institucionalni okvir koji se zove Republika Srpska u veoma dobrom položaju u kojem vrlo jednostavno mogu zastupati građanske vrijednosti a da se nacionalno pitanje ne riješi za, po njih, loš način. Čak mogu preuzeti ulogu promotera građanskih reformi unutar BiH. U isto vrijeme mogu insistirati na (kon)federalizmu i čuvanju nadležnosti (kon)federalnih jedinica unutar države, što je potpuno u skladu sa zapadnim demokratsko-građanskim principima.
U svakom slučaju i bez pritiska zapada, nego samih sebe i odnosa sa pripadnicma drugim narodima u BiH, Srbi bi trebalo da teže građanskoj državi, u ovom slučaju jednoj koja je (kon)federalno uređena, pošto se pokazlo da takavi modeli donose veliki stepen stabilnosti, nešto što je RS prijeko potrebno.
Dalje, treba podsjetiti da su Srbi sa Sretenjskim ustavom u 19. vijeku bili među prvim narodima u Evropi, koji su uvažili liberalno-demokratska načela. Prema tome, uvažavanjem istih, Srbi ne bi popustili pred zapadom i „njegovim“ principima nego bi oživjeli nešto što je svakako dio njihove istorije i tradicije.
Srbi u BiH pristajanjem na građanski koncept ne bi ništa izgubili. Oni svoje vitalne nacionalne interese mogu savršeno institucionalno braniti kroz Republiku Srpsku, prije svega entitetskim vetom. Time se svaka odluka donesena u Predsjedništvu ili Parlamentarnoj skupštini BiH, nezavisno od toga da li se radilo o jednoj neobavezujućoj deklaraciji ili izmjeni Ustava, može spriječiti.
Promjena srpskog imidža
U tom kontekstu Srbima nije potrebno da, na primjer, član Predsjedništva BiH iz RS bude formalno Srbin. Srbi bi slobodno mogli dati mogućnosti jednom Sejdiću ili Finciju da budu birani za člana Predsjedništva iz RS. Isto važi za Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH. Zbog opšteg razpoloženja u narodu svakako je teško zamislivo da bi neko ko se ne deklariše kao Srbin mogao uopšte dobiti takve izbore. A i da dobije teško da bi radio protiv interesa 80% građana iz svoje izborne jedinice.
Da je to tako svjedoče razni slučajevi u okviru entitetskih vlasti. Ni jedan ministar iz reda bošnjačkog ili hrvatskog naroda u Vladi RS ne bih se usudio da uradi nešto uštrb interesa velike većine građana RS.
Dakle nakon što se da zaključiti da Srbi brisanjem svih nacionalnih odrednica iz Ustava ne bi trpjeli negativne posljedice, može se dalje zaključiti da bi aktivnim zalaganjem za građanski uređenu državu podigli svoj rejting u očima međunarodne zajednice.
Srbi bi time mogli promijeniti svoj imidž i smanjiti pritisak koji se vrši nad njima. Treba da budu vodeća snaga u provođenju odluke Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić-Finci, koja je ustvari okidač za diskusiju koja se vodi već više od 10 godina u vezi sa ustavnim promjenama. Trebalo bi da stave tu temu na dnevni red svaki put kad se susretnu sa predstavnicima međunarodne zajednice, bilo da se radi o OHR ili predstavnicima Evropske unije.
Brisanje nacionalnih odrenica iz ustava je svakako jedna formula rješavanja tog pitanja koja svim političkim akterima u Republici Srpskoj prihvatljiva. Nejasno je zbog čega se vlast u Republici Srpskoj više i glasnije ne zalaže za takav pristup, jačajući tako svoj građanski profil. Bojim se da joj pasivnost u ovom kontekstu samo naškoditi. Slabe su šanse da međunarodna zajednica i dalje neće ništa preuzeti u ovom smjeru. Ali kada bude bojim se da će se situacija razvijati u pravac koji nije povoljan za RS.
U svakom slučaju zaokretom po ovom pitanju, niko Srbima više ne bi mogao prebaciti da su zastupnici nacionalističkih šovinističkih vrijednosti i kočničari, koji ne žele funkcionalnu državu po modernim građansko-demokratskim principima. Dalje, Srbi bi pokazili da mogu biti pouzdani partneri u stvaranju jednog novog, stabilnog ambijenta.
Aktivnom uključivanju u diskusiju o građanskoj državi Srbi bi trebalo da iskoriste da nastoje da trenutno teritorijalno uređenje opstane i još bitnije da ne bude više osporavano i to argumentom da između (kon)federalizma i građanskih principa ne postoje antagonizmi, nego baš suprotno, da se dopunjavaju. Paralelno bi trebalo i učvrstiti na jednom diskursnom nivou legitimnost postojanja RS.
Bespotrebni aksiom
Zato je potrebna dublja argumentacija nego ona što se inače može čuti od srpske elite. Konstatacija da Srbi jednostavno imaju neupitno pravo na RS, lišena svakog daljeg obrazloženja, slijedi istu logiku kojom je Hrvatska opravdavala svoje osamostaljenje ili Albanci traže suverenitet na Kosovu. U ovom kontekstu pravo jednog naroda na teritorijalnu jedinicu, bilo to država ili neki drugi entitet, se predstavlja kao aksiom, „logički izraz za koji se smatra da je tačan i da se njegova istinitost podrazumijeva“. Iako Povelja Ujedinjenih nacija garantuje pravo na samoopredjeljenje, stručnjaci međunarodnog prava su složni da to pravo samo za sebe narodima ne daje legitimitet za stvaranje (para)državnih tvorevina.
Tako je na primjer za otcjepljenje Hrvatske i Bosne i Hercegovine početkom devedesetih prošlog vijeka bili potrebni zaključci Badinterove komisije kako bi međunarodna zajednica bila spremna (odnosno da im služi kao paravan) da prizna te novonastale države. Što se tiče tih zaključaka, ima mnogo čega što se može kritikovati, ali o tome drugi put.
Da se vratimo na Republiku Srpsku. Legalnost njenog postojanja može se lako argumentirati Dejtonskim mirovnim sporazumom. Međutim njen legitimtet se stalno osporava, a razlozi toga su brojni zločini koju su počinjeni nad desetinama hiljada ne-Srba u vremenu kad je Republika Srpska nastajala.
I ta slika je duboko ukorijenjena u političkim strukturama na zapadu. To ne mora nužno dovesti do toga da će ona biti ukinuta, međutim postoji realna opasnost da i dalje bude lišavana nadležnosti i time postane prazna ljuštura. Kako je već rečeno, treba razviti dobre argumente koji bi potkovale legimitet RS u toj mjeri da njeni građani ne treba više da se boje njenog slabljenja odnosno dovođenja u situaciju preglasavanja.
Ta argumentacija mogla bi se mogla izložiti na sljedeći način. Prvo treba navesti da Srbi već po ustavu SR BiH u sastavu SFRJ bili implicitno priznati kao konstitutivan narod. Međutim, za razliku od danas gdje se ne može ni jedna zvjezdica na državnoj zastavi izbrisati bez saglasnost sva tri konstitutivna naroda, taj položaj nije sprečio da budu preglasani i da BiH postane nezavisna. Danas se, zahvaljujući postojanju RS to se više ne može desiti, izuzev ako se strane sile umiješaju.
Pomirenje
U ovom kontekstu treba dodati da i u slučaju nepostojanja koncepta konstitutivnog naroda i s obzirom na istorijske aspekte Srbima se mora dati mogućnosti da u okviru BiH mogu suodlučivati, i u krajnjim situacijama uložiti veto, u vezi sa pitanjima koji ih se njih kao naroda u cjelini tiču. Bilo bi nepošteno narodu koji je podnio kolosalne žrtve u borbi protiv raznoraznih okupatora, kao što su bile Osmanlije, Austrougari i fašističke snage u Drugom svjetskom ratu za oslobođenje bosanskohercegovačke zemlje i nad kojima je u Drugom svjetskom ratu izvršen genocid fašističke NDH, u kojem je nestalo nekoliko stotina hiljada ljudskih života, ne dati odgovarjaći mehanizam da zaštiti svoje interese. A iskustvo zadnjih 30 i više godine pokazuje da Srbima jedno Republika Srpska daje taj okvir.
Po modernim demokratskim standardima nije dovoljno da svi građani imaju formalno jednak položaj. Štoviše je potrebno dati grupacijama, koje su faktički u manjini prostor da autentično artikulišu svoje interese. Većina treba težiti da ih uvaži ukoliko one ne postavljaju rizik da se time naruši ustavni poredak.
Konkretno bi se to moglo izraziti u spremnosti da vlasti mnogo više nego što je to slučaj u javnosti potiču empatiju prema bošnjačkim žrtvama protekloga rata, da se ulice i trgove u RS nazovu po znamenitim Bošnjacima odnosno bosanskohercegovačkim muslimanima, kao na primjer po nedavno preminulim Mustafi Nadareviću, zatim Meši Selimoviću, Skenderu Kulenoviću, Osmanu Đikiću ili ef. Šefketu Kurtu, koji je spasio više hiljada Srba od ustaškog genocida u Drugom svjetskom ratu.
Ništa od ovog navedenog nema potencijala na naruši strukture RS. Nasuprot, ovim potezima RS bi međunarodnoj zajednici pokazala da zaista želi suživot sa Bošnjacima i da ih ne tretira kao građane drugog reda. Ali važnije od toga šta neko sa zapada misli je svakako to da se smanje odnosno eliminišu nepotrebno konflikti unutar RS i BiH. To će stvoriti stabilnije društvo što je prijeko potrebno za ekonomski razvoj koji je ključan da se spreči egzodus naroda u zapadne zemlje. Biće uzalunda Republika Srpska, ako u njoj više niko ne želi da živi.
Piše: Nedeljko Savić za Preokret, Ilustracija: Vikipedija