DAVOR DŽALTO: Novogodišnja distopija (2), Šta da se (u)radi?

Ako vreme „post-istine“ pogoduje i autoritarnim i onim (neoliberalno) „demokratskim“ sistemima, šta se može uraditi? Kako doći do nekih, makar i sasvim malih promena na bolje? Spontano „dešavanje naroda“ svakako nije pravi odgovor.

Šta učiniti na mikroplanu?

Pre svega, „spontana dešavanja“ su u realnosti obično mnogo manje spontana nego što se to može učiniti na prvi pogled. Takođe, takva „dešavanja“, ako su i spontana, retko kada imaju trajnijeg i većeg efekta. Za ozbiljnije i dugoročnije promene je neophodno pažljivo planirati, znati pravac u kome se želi ići, imati i plan B i plan C, kao i plan za „dan posle“ (rečeno simbolički, srpskim političkim rečnikom, plan za „6. oktobar“), i više dana „posle“.

Ne zato što je potrebno držati se plana kao „pijan plota“ (što često niti je moguće niti je poželjno), već zato da bi sav taj društveni pokret i energija išli u određenom smeru, bili rukovođeni nekim metodom, nekim ciljem i vrednostima. Dokle će se u tome stići je drugo pitanje, i zavisi od niza faktora. Ali ono što je gotovo sigurno je da bez ozbiljnijeg osmišljavanja ideja, ciljeva, vrednosti i načina ostvarenja istih – svako „dešavanje naroda“ je osuđeno na neuspeh ili na sasvim skromne rezultate.


Iako je direktna promena širih društvenih tokova komplikovan proces, to ne znači da se ne može učiniti mnogo na mikro planu, na planu života svakog pojedinca („običnog čoveka“) ili lokalne zajednice, što može postepeno menjati i šire društvo i njegovo funkcionisanje. Evo par predloga aktivnosti koje ne koštaju mnogo, mogu i da uštede novac, a ako se praktikuju tokom dužeg vremena mogu i značajno doprineti većem kvalitetu života pojedinaca i društva.  

Ne gledati televiziju.

Ne samo da se nećete informisati gledajući TV, nego ćete biti izloženi pravoj pravcatoj torturi, u kojoj ćete na kraju krenuti i da uživate (shodno standardnoj sado-mazo dinamici). Čak i ako ste svesni da „sve što kažu – lažu“, to ne znači da TV sadržaji neće i dalje uticati na vaše psihofizičko stanje, da vas neće pasivizirati (ili, naprotiv, radikalizovati na „poželjan“ način), da neće uticati na vašu svest o tome šta su prioriteti, šta su izazovi a šta nisu.

O dešavanjima se možete, jednom dnevno, mnogo efikasnije informisati preko interneta, poredeći različite izveštaje, njihovu kredibilnost i smislenost, bez nametnute dinamike i agresivnosti audio-vizuelnih efekata koji prate TV/video sliku.

Izbegavati opšta mesta i trivijalnosti.

Odbijanje da slušate programe i ljude sa javne scene koji unedogled ponavljaju trivijalnosti, opšta mesta i stereotipe je još jedan način zaštite sopstvenog mentalnog prostora od propagandnih tehnika. Trivijalnosti indoktriniraju. Izbegavajte slušanje onih koji stalno podilaze onome što već znate (ili mislite da znate), idejama koje su vam bliske, koji su isuviše slatkorečivi. Dopustite sebi da čujete i ljude i sadržaje koji vam po mnogo čemu nisu bliski, naročito ako su sadržaji o kojima govore zahtevniji, ako ne ponavljaju ono što ste već bezbroj puta čuli.

Izbegavati „smart“ uređaje.

Iako je jako izazovno i deluje skroz „cool“ imati ne samo „pametne“ telefone, već i „pametne“ automobile, televizore, satove… a naročito produkte poput „Alexe“, treba imati na umu da vas korišćenje „smart“ uređaja pretvara u proizvod, i u stalno nadzirani generator informacija.

Ne samo da ti uređaji prikupljaju, neprekidno, sve informacije koje mogu prikupiti o vama (stvari koje kažete, vaše kretanje, izbor programa, hrane, online pretrage, kontakte sa drugim ljudima, itd.), koje onda postaju veoma važan instrument u plasiranju produkata i usluga raznih kompanija, već vi sami postajete proizvod korporativnog sektora, koji povratno uobličava vaše živote čineći vas sve zavisnijim od produkata, usluga i načina korišćenja ovih „pametnih“ produkata i njima generisanih algoritama.

U savremenom svetu je teško potpuno izbeći „smart“ tehnologiju, ali se zato njeno korišćenje može kontrolisati, i svesti na minimum.

Paziti na način trošenja novca.

Postoji mnogo načina na koji možemo, kao pojedinci i kao šire grupe građana, da utičemo na stvari i to već samim tim što ćemo voditi računa na šta i kako trošimo novac. I to se ne odnosi samo na skupe (i često potpuno nepotrebne) digitalne produkte, već i na mnogo toga jeftinog. Ne dozvolite da upadnete u zamku „ma koga briga“ s obzirom koliko malo novca, kao pojedinci, trošimo na pojedinačne proizvode. U zbiru je to veoma veliki novac. Ne kupujte tabloide.

Uštedećete novac i nećete se trovati onim što oni imaju da ponude. Da, teško je, jer gotovo da više i nema novina koji nisu tabloidi – ali i odustajanje od kupovine novina ukoliko vam ne nude ozbiljan sadržaj može biti važna građanska inicijativa!

Ne kupujte proizvode (ili maksimalno redukujte kupovinu na ono sasvim neophodno) od proizvođača ili iz lanaca (bilo stranih bilo domaćih) koji neljudski tretiraju svoje radnike, koji ne doprinose društvu u kome posluju, koji su glavni generatori korupcije, eksploatacije ljudi, zagađenja, monstruoznog odnosa prema životinjama i sl. Radikalno smanjenje profita je ono što će oni najbolje razumeti.

Trošite novac na proizvode i usluge kojima pomažete kvalitetan, iskren, odgovoran, savestan rad ljudi, kojima pomažete zaštitu životne sredine, i odgovorno društveno ponašanje.

Razgovarati sa drugim ljudima.

Važno je imati što sadržajniju razmenu sa drugim ljudima, uživo ili, ako to nije moguće, virtuelno. Toliko je malih, lokalnih akcija i inicijativa koje mogu da promene život ljudi. Razgovorom, diskusijom, naročito sa neistomišljenicima, možemo saznati nešto novo, proširiti horizonte, testirati sopstvene ideje. Nije najvažnije biti u pravu, naročito ne po svaku cenu (i naročito ako niste u pravu). Važnije je saznati nešto novo, upgrade-ovati sopstvenu poziciju i viđenje. Razgovorom se možemo organizovati, pružiti podršku drugima, napraviti mikro i makro akcije koje mogu poboljšati stvari. 

Biti solidaran.

Jedna od najvažnijih stvari je da ne dopustimo dominantnoj ideologiji „sve za nas i ništa za druge“ da nas porobi, da od nas napravi botove koji će služiti interesima vlasti i krupnog kapitala. Jer time što ćete se ponašati sebično, zapravo ćete raditi za interese nekog drugog, bez obzira na to što ćete misliti kako sve to radite „samo zbog sebe“ i po sopstvenoj pameti. Pomoć i podrška drugima, naročito onima koji su iz bilo kog razloga progonjeni, ili ne mogu sami da se izbore sa životnim situacijama, nas čini društvenim bićima. Pomažući njima menjamo društvo na bolje. To je mnogo više i značajnije od još jedne kafe ili kupovine u nekom shopping mall-u, u kome veliki broj ljudi provodi enormne količine vremena živeći loše režirane reality program (za koji veruju da su njihovi „pravi“ životi).

Čitati knjige.

Veoma stari recept, koji radi u 21. veku možda još i više nego ikad pre. Čitanjem knjiga (i to najbolje onih 3D) doprinosi ne samo većem znanju, već većoj sposobnost razumevanja sebe, drugih i sveta oko nas, doprinosi gledanju na poznate stvari iz drugačijih perspektiva, otvaranju novih horizonata. Čitanjem kvalitetnih knjiga dolazimo i do toga da nešto što je delovalo kao „samorazumljiva“ i „neumoljiva“ relanost (praksa), shvatimo kao još jedan konstrukt, još jedan prostor neslobode koji se može učiniti prostorom slobode. Nekada je dovoljno pogledati na stvari iz drugačijeg ugla, da bi se one promenile. Konačno, obrazovanje ima potencijal da čoveka učini ne samo slobodni(ji)m već i srećnim.

Sve ovo, i još štošta drugo, su aktivnosti koje ne koštaju ništa, ili koštaju jako malo. Ukoliko bi se stvorila kritična masa ljudi koji bi praktikovali nešto od navedenog (ili još mnogo više od toga), sama društvena realnost, samo funkcionisanje društva bi se bitno promenilo. Nije potrebno ni pominjati koliko više bi se moglo uraditi širim organizovanjem. Ali i do jednog i do drugog je teško doći bez ideje, bez kreativnog impulsa, bez želje da se živi slobodno i dostojanstveno.


Dobra vest je da smo, kao ljudi, slobodna bića. Loša vest je da smo, kao ljudi, slobodna bića. Da li ćemo aktuelizovati onu konstruktivnu i stvaralačku slobodu, ili ćemo slobodu iskoristiti za aktivnu destrukciju, ili tako što ćemo od nje odustati (često iz straha, ili pasivnosti), zavisi od svakog od nas.

Srećna Nova Godina!

Davor Džalto je pravoslavni teolog, društveni teoretičar, umjetnik i istoričar umjetnosti, i autor više knjiga, stručnih članaka i umjetničkih projekata. Svojevremeno najmlađi doktor humanističkih nauka u Njemačkoj i bivšoj Jugoslaviji. Značajan doprinos dao je analizi procesa globalnih integracija, te kritici nacionalizma na prostoru bivše Jugoslavije. Autor je knjige „Anarchy and the Kingdom of God: From Eschatology to Orthodox Political Theology and Back“. Redovni je profesor Univerzitetskog koledža u Stockholmu

Piše: Davor Džalto za Preokret, Ilustracija: Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top