Upravo ovih dana, navršava se punih 25 godina, od Rimske konferencije, koja je predstavljala završetak okvirnog sporazuma o dvije stvari. Prva je reintegracija bivšeg grada Sarajeva, i njegova konačna podjela. A druga je dezintegracija Srba od jednog djela Sarajeva i njihov socio-politički odnos prema tome. Stoga ću, tim povodom, u seriji tekstova, pokušati precizirati sadašnje stanje, osvrćući se na turbulentni početak 1996. godine, koji je nakon potpisivanja Djetonsko (Deytonskog) sporazuma, donio realnost, koju živimo i dan danas.
Slobina čaša šampanjca kao perfektan izgovor
Sam čin potpisivanja Dejtonskog sporazuma, i njegovo predstavljanje kao završetak krvavog rata, kod domicilnih Srba nije našao na odobravanje. Čin potpisa se smatrao izdajom, a posebnu nelagodu su stvarale informacije da su tadašnje pozicije u okviru Srpskog Sarajeva ugrožene, odnosno da postoji velika mogućnost, da će pripasti Bošnjačko – hrvatskoj Federaciji kantona, koja je već bila dogovorena Vašingtonskim sporazumom.
O vidnom nezadovoljstvu svjedoči i rijetko zapaženi zapis iz tog vremena, u kojem stavnovnici dijela općine Ilidža, koji je bio pod kontrolom Srpske vlasti, vidno negoduju smatrajući mirovni sporazum izdajom njihove borbe.
U međuvremenu, na političkoj sceni se odvijao epohalni proces pripreme sprovođenja u djelo eksperimentalnog dogovora u Dejtonu. Gledajući iz perspektive današnjice, jasno se može zaključiti da je dogovor u Djetonu predstavljao jednu vrstu nepotpunog, brzinskog dogovora, kojem je krajni cilj bio jedino prekid ratnih dejstava, dok je provođenje mira bilo u sasvim drugom planu.
Također, gledajući iz današnjeg ugla, potpuno jednostavno i lako se može doći do zaključka, da je proces „reintegracije“ nekadašnjeg grada Sarajeva u jednu novu cjelinu predstavljao ogromni problem za tadašnje političke elite, jer se direktno vezao sa Aneks 7 dejtonskog sporazuma, koji je garantovao povratak ljudi na svoja prijerana prebivališta. Upravo će ovaj aneks dejtonskog sporazuma, dovesti do tzv. „humanog preseljena“, odosno zamjene prebivališta Srba iz reona nekadašnjeg grada Sarajeva, u korist Bošnjaka iz reona Gornjeg Podrinja, odnosno, eksplicitno, mjesta Srebrenica i Žepa, koji su svoje trenutno utočište našili na području sadašnjeg Tuzlanskog kantona.
Lista Bakira Alispahića
Do tog podatka sam došao pretprošle godine, kada sam sa profesorom historije iz Praškog Univerziteta – Ondrejem Žilom, radio terenske intervjue sa preostalim živim svjedocima procesa reintegracije opština grada Sarajeva u današnji Kanton Sarajevo. U intervju koji sam radio sa Z.B, koji je bio jedan od vodećih ljudi za proces reintegracije općine Ilidža, saznao sam da je proces reintegracije cjelokupnog Sarajeva isplaniran tako da se radilo masovno prebacivanje bošnjačkog stanovništva, iz Tuzle u pripremljene prazne objekte koje su napustili Srbi koji su živjeli na teritoriji nekadašnjeg grada Sarajeva.
Za ovaj proces prema svjedočenju Z.B. direktno je od strane preminulog Alije Izetbegovića bio zadužen Ševkija Okerić. Ovo je jedan jednostavan prikaz organizacije, koja se vodila sa „jedne strane“ pregovaračkog tima. U cjelokupnom procesu važno je napomenuti da se institucionalno radilo na ometanju povratnika u pojedine djelove Sarajeva, kao što je to slučaj recimo sa Hrvatima, koji su dominantno živjeli u djelu Opštine Ilidža koji se zove Stup.
Za takvu vrstu operacije, prema iskazu Z.B., bio je zadužen Bakir Alispahić, tadašnji visokorangirani kadar iz oblasti sigurnosti. Ovakva postavka stvari, popračena je i medijskim propagandama, koje su sa oduševljenjem dočekale vijest, o „mrskim agresorima“, koji se spremaju da napuste „obruč“ oko ratnog Sarajeva. Završetak kampanje sproveden je vrlo radikalnim medijskim istupima preminulog Hasana Muratovića, tadašnjeg obnašatelja funkcije premijera Vlade BiH, kao i čuvenom rečenicom Alije Izetbegovića, u kojoj je objašnjeno da će svi Srbi koji su bili pripadnici vojske VRS, a za koje se sumnja da su činili teror, ili pak ratne zločine, biti pravno gonjeni.
Podjela grada
Naravno, kada se ova izjava postavi u tadašnje vremenske okvire i prilike, ona dobija jedan sasvim drugačiji kontekst, koji omogučava srpskim političarima da bez većih problema sprovede dogovoreni sporazum. Ta metodologija dinamike i odnosa, zaraćenih, a istovremeno partnerskih strana, već je odredila konačni cilj, u kojem su obje strane imale apsolutnu političku, a vremenom će se pokazati i ekonomsku korist od podjele grada Sarajeva na Kanton Sarajevo i sadašnje Istočno Sarajevo.
Upravo ta formalna podjela grada na dvije organizacione jedinice, bez mogućnosti integrisanja u jednu cjelinu u skorijem vremenskom periodu, u široj javnosti je zamjenjena pričom lansiranom od strane srpskih političara, kako je u pregovoru u Djetonu, lično Slobodan Milošević uz čašu šampanjca, poklonio sadašnji Kanton Sarajevo Harisu Silajdžiću, uz opasku da su ga „muslimani zaslužili svojom borbom“.
O ovom je pričao i prvi operativac bosanskih Srba – pokojni Momčilo Krajišnik. On je u intervjuu koji je dao novinaru Senadu Hadžifejzoviću nakon izlaska iz haškog zatvora 2013., opisao, taj, sada već mitološki, događaj, te se djelimično dotakao i ostalih pikanterija vezanih za prelazni period od novembra 1995 do Aprila 1996 godine.
Momčilo Krajišnik je do svoje smrti odbijao priznati svoju odgovornost za podjelu grada Sarajeva, kao i za „prisilno“ odstupanje Srba sa ratnih pozicija oko grada Sarajeva. Tako je čovjek koji se rodio, stekao potpunu životnu afirmaciju i čiji su preci bili starosjedioci, otišao u istoriju kao čovjek koji je podjelio grad Sarajevo. I to ga je podjelio na način, da je svoje “vjekovno ognjište” predao „neprijateljskoj“ strani, u zamjenu za izmještanje na drugu lokaciju koja je i prije rata pripadala široj regiji grada Sarajeva.
Pored odbijanja očigledne odgovornosti, Krajišnik je u grob sa sobom ponio i tajne uloge međunarodnih predstavnika u cjelokupnom postupku, koje je kao iskusni političk lisac, izbjegavao odati i time ponuditi jedan potpuno drugačiji koncept za buduće odnose. Na ovaj način, zadovoljio se populističkom popularnošću osnivača Republike Srpske, koji je do pred samu smrt tražio način kako da tu svoju ulogu zakači na budžetsku sisu entiteta RS.
Visoke cifre i niska produktivnost
Proces dezintegracije Sarajeva je završen krajem marta 1996. godine. Komplikovana primopredaja ratnih općina sa Srpskom većinom išla je teško uz silne otpore. Međutim tempo implementacije je bio strogo u rukama „međunarodne zajednice“, koja je za tu priliku imala osiguranih gotovo 60.000 NATO vojnika. Ipak cjelokupna tadašnja kao i sadašnja misija „međunarodne zajednice“, bila je kako je to odlično naveo u svom tekstu „The Flight of Serbs from Sarajevo“ profesor Žila, citirajući tadašnjeg visokg predstavnika Karla Bildta , „da je cilj bio omogućavanje mira između različitih etničkih skupina, odnosno zajednica“. Funkcionalnost sistema, međutim, nikada nije ni bila planirana.
Ipak mira nije bilo. Kraj 95. i početak 96., obilježila su ubistva i kidnapovanja vozača humanitarne pomoći, koji su tzv. Plavim putem iz pravca Konjica, prema Sarajevu dopremali neophodnu robu i potrepštine. Važno je napomenuti, da nakon 25 godina, počinioci tih zlodjela nisu ni uhapšeni ni procesuirani. S druge strane, zbunjeni i ljutiti Srbi u opštinama koje su trebale biti predane Federaciji svoj očaj izražavaju protestima.
Ovakvo stanje stanovnika iz sadašnje tačke gledišta je potpuno normalno. Manipulisanje strahom i mržnjom dovelo je do anarhije u kojoj je odlazak bio realnost, ali ne i dobrovoljno prihvatanje. Upravo će ovakvo shvatanje, dovesti do promjene simbolike Sarajeva u srpskim narativima. Za Srbe koji su živjeli u ratnim općinama u okolini Sarajeva, ono gubi simboliku grada, a dobija simboliku režima, protiv kojeg su se oni borili i koji se radikalno mrzi.
Jedino time se može objasniti tolika količina destruktivnosti prema rodnoj grudi, od pokušaja dizanja u zrak kompletne infrastrukture, što je pokušao da uradi ratni načelnik Srpske općine Ilidža – Nedeljko Prstojević, do fenomena iskopavanja leševa sa ilidžanskog groblja Vlakovo i njihovo premještanje na novu, etnički čistu, teritoriju, koja se danas naziva Istočno Sarajevo.
Upravo tim činom bilo je važno poslati poruku, poruku da su otišli i da se neće više vraćati na to područije, stvarajući kult žrtve, koji je vremenom dobio i mitološke dimenzije. Ta viktimizacija se isključivo veže za odavno prihvaćenu činjenicu i podatak koji se iznosi u medijima, da je u prvih par mjeseci 1996. došlo do seobe ili pomjeranja 150 000 Srba izvan onog što se smatralo gradskom cjelinom Sarajeva.
Nažalost, ni do dan danas, nisu se utvrdile ni približno tačne brojke raseljenih Srba u procesu reintegracije, pa je cifra od 150 000, jedan zgodan instrument dočaravanja epskih razmjera katastrofe i stradanja Srba, koji su živjeli u Sarajevu. Ako bi se, pak, ta stvar kroz prizmu podataka prijeratnih i postratnih popisa, koji se mogu pronaći na stranici statistika.ba, brojka od 150 000 raseljenih Srba u procesu reintegracije Sarajeva ne može biti tačna.
Ta cifra se ustvari može vezati za proces iseljavanja Srba iz gradskog jezgra Sarajeva, koji počinje 1992, a završava 2002 godine. Paradoksalna je činjenica, da je večina srpskog stanovništva napustila Sarajevo pred sami početak i rani početak oružanih sukoba u proljeće 1992 godine, odnosno da je do završetka „humanog preseljenja“ došlo u periodu 1996 – 2002 godina, a koji je karakteristično vezan za prodaju imovine koja se nalazila na teritoriji federalnog Sarajeva, odnosno zamjene imovine za područije Istočne Bosne.
Ovaj proces je potpuno zasebna tema, no ovdje želim napomenuti, da u istraživanju za svoju doktorsku dezertaciju na temu podjeljenih gradova u okvirima Mostara i Sarajeva profesor sa Filozofskog Fakulteta u Beogradu Bogdan Dražeta, navodi da se upravo postratni period od 1996 godine, koristi kako bi političke elite što federalnog, što Istočnog Sarajeva, učinile sve da podebljaju entitetsku liniju koja ih de jure razdvaja, iako u faktičkom smislu, sadašnji Kanton Sarajevo, skupa sa Istočnim Sarajevom, predstavlja istu prijeratnu cjelinu grada Sarajeva.
Korigovane dejtonske linije
Ovo je posebno značajno iz razloga, da je upravo 2002. godine, došlo do završetka arbitražnog postupka, utvrđivanja tzv. „prirodne linije razgraničenja“, koja je korigovala prvobitnu entitetsku liniju iz Dejtona, kojom je entitetska linija razgraničenja prolazila kroz i kroz same stambene objekte,
Kada sve ove činjenice uzmemo u obzir, onda ne čudi formirana politika, koju u ovom trenutku kreira Milorad Dodik, o tezama o „političkom Sarajevu“ odnosno o 150.000 Srba koji su živjeli u Sarajevu. Te teze pored emocionalne povezanosti nekadašnjih stanovnika Sarajeva, služe i za bolno ponavljanje činjenice „da je Sarajevo izgubljen grad“, odnosno da je Sarajevo muslimanski grad.
Utjeha za tu činjenicu, ili ako hoćete poraz, ogleda se u tezi da je Banja Luka „osvojeni grad“, odnosno „srpski grad“. U cijeloj ovoj formulaciji političkih odnosa, naravno se, namjerno, zapostavlja teza samostalne političke odgovornosti srpske političke elite u Bosni. Neosporne činjenice govore da je već u decembru 1995 godine, znači ni mjesec dana nakon potpisa Dejtonskog mirovnog sporazuma, lokalna srpska vlast, u tadašnjim ratnim srpskim opštinama napravila plan evakuacije svih privrednoindustrijskih resursa na buduće pripremljene lokacije za kreiranje novih infrastrukturno – gradskih cjelina .
Vjerovatno zato su tada u rpskoj štampi bombastično najavljivane poruke, da će novo tadašnje Srpsko Sarajevo, biti i bolje od onog „starog“ Sarajeva koje trebaju da napuste. Ovakva vrsta manipulacije za posljedicu je imala jako loše odnose tadašnjih bosanskih Srba sa maticom Srbijom, odnosno režimom Slobodana Miloševića, te umjesto „boljeg novog Sarajeva“, došlo je do stagnacije, koja je značila nova raseljavanja sarajevskih Srba van BiH prema Srbiji, odnosno širom svjeta.
Piše: Muhamed Kovačević za Preokret, Foto: Društvene mreže