Možda vam se to već desilo, a možda će vam se tek desiti, da upoznate nekog Turčina pa mu kažete da volite Orhana Pamuka, ili neku Japanku kojoj ste rekli da volite Harukija Murakamija, ili možda Mađara odnosno Mađaricu kojima biste rekli da volite, recimo, Krasnohorkaja. Velika je mogućnost da vam „osoba s lokala“ u toj situaciji pokuša pojasniti kako je svjetska slava tog njenog zemljaka nezaslužena odnosno da on ne predstavlja svoju zemlju na autentičan način.
Ako je to neki drugi pisac, možete tu ocjenu „otpisati“ na zavist, ali ako je to neka pametna osoba, prefinjenog senzibiliteta, bez pretjerane emotivne involviranosti u slučaj bilo čije svjetske slave, možda će te se i zamisliti. Tema je, naravno, prekomplikovana, ali ponekad je, zaista, sliku neke kulture u velikom svijetu lakše predočiti kroz manje ili veće „prilagođavanje“ svog artefakta očekivanjima stranaca, nego ako radite beskompromisno i misleći prvenstveno na lokalnu publiku.
Ako tu globalnu sliku smanjimo na regionalni nivo, postoje slične priče. Najzagrebačkiji pisci i najbeogradskiji režiseri, primjera radi, izvan Zagreba i Beograda nisu nužno prepoznati kao takvi. Naročito je specifičan slučaj Sarajeva iz koga je došla gomila umjetnika sa, kako se to danas kaže, regionalnom reputacijom, ali često, zapravo, onim najsarajevskijim, reputacija kakvu su zaslužili – nedostaje. U tom ključu bi se mogla „čitati“ priča o nesarajevskoj recepciji Indeksa ili Darija Džamonje, odnosno filma „Kod amidže Idriza“ ili grupe Skroz.
Kad se sjećam Sarajeva s početka dvadeset i prvog vijeka, nekako mi se baš pjesme Skroza nameću kao najtipičnija i najamblematičnija zvučna kulisa. A većina ljudi u Beogradu kojima pomenem Skroz, za bend nisu ni čuli. Sjetio sam se zapravo Skroza jer me je najveća geopolitička tema posljednjih mjeseci podsjetila na meni možda i najdražu njihovu pjesmu. Iako, naravno, postoji nekoliko verzija na Jutjubu nijedna se ne može podičiti (pre)velikim brojem pregleda. Najbolji dokaz, međutim, koliko je pjesma prošla ispod radara je to da se, ako me Gugl nije slagao, njen tekst uopšte ne može pronaći na internetu. Evo ću ja da ga prekucam, da se ispravi ta nepravda. Pjesma se, dakle, zove „Afganistan“ i ide ovako:
Jednom probaš uvijek voliš
Samo jednom se osoliš
Ali ti to ne razum’ješ
Samo svoje riječi čuješ
Ja sam sanj’o tvoje snove
Učio sam tvoje dove
Ali tad me nisi htjela
Kada imam samo tvoje
Tuđim rukama bi jela
Af-ga-ni-stan: Nikada pokorena
Af-ga-ni-stan: Od svijeta ukorena
Tu su šatori od svile
I Englezi su od blata
Samo ja i ti, moj rode,
Samo mi smo još od vode
Da se vidim kako spavam
Da osjetim kako dišem
Da mi krene iznenada iz meraka
Što ne mogu da opišem
Af-ga-ni-stan: Nikada pokorena
Af-ga-ni-stan: Od svijeta ukorena
Kupio sam zemlju na Mjesecu
Tamo odgajaćemo mi djecu
Ali to smo mi već hladni
Jer ljubav ode kad ogladni
Ali to smo mi već hladni
Jer ljubav ode
Ljubav ode
Ljubav ode..
Tražio sam je li se neka lokalna televizija sjetila da iskoristi ovu pjesmu kao muzičku podlogu za prilog o Afganistanu i čini mi se da nije. A pjesma makar bila i petnaest godina stara u tom smislu savršeno funkcioniše. Još od prije rata, u bosanskoj i sarajevskoj popularnoj kulturi se markantno upotrebljavaju turcizmi i orijentalizmi, ali rijetko je kad to bilo tako efektno kao što se u ovoj pjesmi prizivaju dove i merak.
I dok gledam snimke iz Afganistana koje gleda čitav svijet, pjevušim refren, samo sam nesvjesno permutovao stihove, pa prvo kažem: „Od svijeta ukorena“, a zatim „Nikada pokorena“.
Moj znanac, Gregor Mejer, austrijski novinar, napisao je prije sedam-osam godina, usred one histerije o stogodišnjici Principovog atentata, knjigu o „Mladoj Bosni“ iz austrijske perspektive. Ali nije ocrnio „Mladu Bosnu“. Rekao mi je da su mu „Mladu Bosnu“ približili njegovi razgovori sa mladim sekularnim Iračanima u postsadamovskom Bagdadu. Oni su prezirali Sadama i njegov režim, ali su istovremeno sanjali o istjerivanju Amerikanaca iz svoje domovine. Vrijeđala ih je okupacija, bez obzira što su dijelili neke vrijednosti koje su im ti okupatori donijeli. Tako su i Austrijanci u Sarajevo donijeli, primjera radi, Ničeove knjige, a onda su Mladobosanci iz tih knjiga preuzeli šta im je trebalo. Pa su uz pomoć toga što su uzeli srušili okupaciju i uspostavili slobodu, barem privremeno; a sloboda je uvijek privremena, odnosno uvijek se mora iznova osvajati.
I štagod ja mislio o talibanima, oni su se borili protiv okupacije svoje zemlje. A u još jednoj istorijskoj ironiji, te talibane su „stvorili“ Amerikanci, kad im nije trebao sekularni i ljevičarski Afganistan. I strašno su mi odbojni lokalni saradnici lokalnih (polu)okupatora u svojim već prepoznatljivim napadima selektivne empatije. Ko nije imao saosjećanja za žrtve američkih neselektivnih napada (kako prije desetak godina reče Stanko Cerović upoređujući zvjerstva u ratovima za raspad Jugoslavije sa zvjerstvima u drugim ratovima: „Ima više zvjerstava i sadističkog zla u zapadnim imperijalnim pohodima, i starim i novim. U Avganistanu maltene redovno Nato bombarduje svadbe na kojima pogine između pedeset i sto ljudi, pa nikome ništa.“), ne djeluje mi uvjerljivo kad se odjednom zabrine za ljudska prava pod talibanskom vlašću.
Mali obični ljudi će svako biti žrtve, kao što su i bili, ti ljudi koji sam nama ovdje svakako rod, jer smo i oni i mi još od vode.
Svila i blato su njihovi. Engleski, američki, zapadnjački. I merak nam je kad im se svila sruši u blato.
Af-ga-ni-stan: Od svijeta ukorena
Af-ga-ni-stan: Nikada pokorena
Piše: Muharem Bazdulj za Preokret, Foto: Pixabay