Kažu da se sa protokom vremena čovjek mijenja, da zaboravlja svoje nekadašnje ljubavi i strasti, da kroz proces zrijenja uspostavlja nove odnose sa svijetom oko sebe, jer ga sve manje razumijeva mladalačkim nagonima, a sve više razumom. To, međutim, ne važi za notornog Dinu Mustafića, vedetu i gurua sarajevskih pseudohumanističkih poluinteligenata, koji već decenijama javnosti nudi jedan odvratan i nakazan propagandistički zalogaj – tortu čiji je fil ideologija Alije Izetbegovića, a glazura su joj patetične fraze iz Vesele sveske i Malih novina.
Da bi se razumjelo djelovanje Dine Mustafića i njegova pozicija u sarajevskoj političkoj čaršiji, prvo je potrebno razumjeti ideološku osnovu Alije Izetbegovića, koji jeste bio politički i društveni mračnjak, ali koji nije bio glup i nepraktičan čovjek. Izetbegovića je možda i ponajbolje opisao jedan moj prijatelj, u samo dvije riječi – ozbiljna hinja.
Izetbegović je predvodnik ideološkog pokreta koji je bosanskohercegovačke Muslimane, a u određenoj mjeri i one iz drugih južnoslovenskih zemalja, zaustavio na putu postajanja modernim političkim narodom i regresirao ih u etničku zajednicu dominantno određenu vjerom, u vjerujući bošnjački narod, kako to vole kazati Izetbegovićevi sljedbenici, ujedno mu perfidno suzbijajući svijest o pripadnosti južnoslovenstvu i slovenstvu uopšte i neutemeljeno pothranjujući vjerovanje u pripadnost nekakvom evropskom identitarnom krugu, kog niko na svijetu ne umije ni prstom pokazati, a kamoli opisati, izuzev kao plitki propagandistički konstrukt.
Neću se na ovom mjestu upuštati u razloge zbog kojih je to njegovo pregnuće prošlo bez ozbiljnih otpora u širem društvenom okviru i zadovoljiću se konstatacijom da su posljednje dvije dekade prošlog vijeka, kao povijesni trenutak, pogodovale snagama reakcije koje su se međusobno pothranjivale i jedne drugima pružale raison d’être i opravdanje za svoje akcije. Svoditi bilo koji od tih reakcionarnih okvira na prostu posljedicu drugih, u najmanju je ruku degutantno – renesansa nacionalističkog ludila u Beogradu nije inicirala, već je samo pospješila snage reakcije u drugim republikama, no taj je odnos bio dvosmjeran.
Pored uništavanja nacije, kojoj je morao biti oduzet modernitet, da bi se ona mogla staviti u funkciju koja joj je namijenjena u vatrenom epilogu Hladnog rata, odnosno da bi mogla postati moneta za potkusurivanje u prilici koja se ukazala Okcidentu da osnaži svoje pozicije u predvorju Orijenta, Izetbegović je spremno prionuo i na posao uništavanja ostataka proleterijata, kao jedine društvene snage koja bi pod određenim uslovima mogla iznjedriti svijest i volju za obračun sa reakcijom.
Ujedno je Izetbegović, preko svojih ideologa i propagandista, uništavao i ozbiljno kritičko mišljenje u društvu, s tim da je ta krivnja obostrana – i društvo, odnosno oni njegovi segmenti koji bi se po prirodi stvari trebali baviti kritičkim mišljenjem, rado su pristali na ulogu dekora. Taj je posao Izetbegović obavljao veoma lukavo i perfidno – svjestan da ne može pribjegavati nikakvim totalitarnim i čvrstorukaškim metodama, on je odabrao da izdašno finansira široku lepezu žurnalista, kulturnjaka i srodnih stvorova, u rasponu od egzaltirane sevdah braće Latić, preko tri dobra praščića Senada i zlog vuka Radončića, pa sve do mapetovskog dvojca sačinjenog od Dine Mustafića i Harisa Pašovića.
Novac nije bio problem, sve dok kritika nije zadirala u samu srž mladomuslimanskog ideološkog kancera i dok se svodila na opšta mjesta, na patetično čeprkanje po frazama lišenim svakog značenja i sadržaja i na površno bavljenje korupcijom. Lukavi Izetbegović dobro je znao da će mu privid pluralizma u javnom prostoru donijeti poene, čak više na međunarodnoj nego na domaćoj sceni, a da pri tome ta imitacija pluralizma i kritičkog mišljenja jednostavno nemaju snagu potrebnu da osvijetle suštinu njegove vladavine, još manje da društvo potaknu na osvještavanje i na akciju.
U tom kontekstu valja razumijevati i Dinu Mustafića, koji već decenijama djeluje kao anesteziolog javnosti kraj Miljacke i kao sisata opsjenareva asistentica, čiji je posao da publici skrene pažnju sa prevare koja se izvodi pred njenim očima. Njegovi rudimentarni i međusobno kolidirajući idiotluci imaju samo jednu svrhu – odvojiti javnost od stvarnosti, usmjeriti je ka nemogućem, nemislivom, nesvrhsishodnom i neostvarivom, učiniti je neprijateljem racionalnog i realnog.
Posljednji Mustafićev tekst objavljen na Peščaniku možda je i njegov najznačajniji prilog sluđivanju javnosti, ne zbog toga što ta papazjanija ima neku vrijednost – riječ je o već tradicionalnom shizofrenom klepetanju i nizanju emocijom nabijenih pridjeva u svojstvu vrckavih guzičica skupa sa logičkim inkonzistencijama i jednim otužnim nerazumijevanjem povijesti i njenih tokova – već zato što je taj tekst svjedočanstvo debakla jedne ideologije i jedne politike, koja se svjesno odrekla autentičnosti, subjektiviteta i moderniteta i koja je povela društvo u izdaju samoga sebe.
Poput plaćene narikače, Mustafić zapomaže i leleče nad Bosnom i Hercegovinom koja se preko noći našla u fokusu međunarodne politike i u kojoj se, uz svesrdnu pomoć stranih diplomata generišu pretpostavke za novi konflikt, koji u datoj realnosti nema nikakvo racionalno opravdanje niti objašnjenje – politika Milorada Dodika jeste sirova, reakcionarna, regresivna… ali ona jednostavno nije valjan casus belli. Uostalom, njegova bi se politika isključivosti dala lako amortizovati i obuzdati kada joj ne bi bile suprotstavljene iste, pa čak i rigidnije isključivosti.
Mustafić je sluđen i očajan. Njegov svijet izdijeljen je na zli slovenski istok i na kalkulantsku i vjerolomnu Evropu, između kojih stoji nekakva dobra zemljica Bosna i Hercegovina, toliko prepuna vrlina i dobrote da joj apetiti drugih jednostavno ne mogu odoljeti. Mustafićev očaj burleskno je, i tek donekle otužno, svjedočanstvo sumraka jedne ideologije koja je utrošila više od četvrtine jednog vijeka na pokušaj da se, pod krinkom građanske ideje, koja u političkom Sarajevu još nije ni proklijala a kamoli dala prve, makar i skromne plodove, društvo pretvori u pihtijastu biološku masu bez ikakve druge svijesti, osim onih nekoliko fraza koje su od poželjnih prevalile put do ucjenjivački obligatornih.
Baš kao i u konvencionalnom, tako i u propagandnom i ideološkom ratovanju postoje glavni, pomoćni i deceptivni, odnosno obmanjujući pravci napada. Na ovom potonjem nastupa Dino Mustafić, sa zadatkom da stvori privid postojanja otpora izetbegovićevskoj ideologiji i njegovom političkom legatu, premda on nikada nije razumio, ili je odbio razumjeti, suštinski problem s tom ideologijom i tom politikom, pa je tako nikada nije ni podvrgao suštinskoj i principijelnoj kritici. Štaviše, često im je, čak i preko granice dobrog ukusa, znao upućivati pohvale, naglašavajući svoje formalno neslaganje, koje, začeprka li se malo po njegovoj površini, nije ni formalno ni neslaganje.
Mustafić, kao i svi drugi Izetbegovićevi sljedbenici, neporecivo vjeruje da je uspio ubijediti i ostatak svijeta, kao što je ubijedio sebe, da je iskorištavanje administrativnih i legislativnih nedorečenosti za perfidno nametanje vlastite volje drugome, potvrda odanosti građanskom konceptu i pouzdan putokaz na putu u svijetlu budućnost. Mustafić odbija shvatiti da su kreatori afere Komšićgate ujedno i kreatori današnje krize u kojoj se našla Bosna i Hercegovina, a još je strašnije to što ovaj pseudohumaistički šarlatan odbija shvatiti i to da Željko Komšić i koncept građanskog u politici stoje u istom odnosu u kom stoje Grenland i Hokaido. Oboje su ostrva i tu se završava svaka sličnost, a uz to se nikada nisu sreli, a teško da će se i sresti.
Sumnjam da je Mustafić baš toliki idiot pa da ne uviđa kako je Evropa sebe uobličila na pomirenju koncepata etničkog i građanskog. On to shvata, ali i dalje kritikuje etničko u korist građanskog, ali to ne čini kao baštinik nekakvog političkog, pa i etičkog moderniteta, već kao baštinik legata Alije Izetbegovića, dakle kao neko ko vjeruje da je uspjela prevara sa izjednačavanjem bošnjaštva i građanstva.
Mustafić ništa ne preispituje, već polazi od pretpostavke da je njegova publika dužna a priori i bez trunke sumnje prihvatiti njegovo klepetanje i čegrtanje frazama, koje se međusobno sudaraju i potiru. O tradiciji tolerancije i drugih vrijednosti u bosanskohercegovačkom društvu on govori kao o nekakvom kontinuumu neutvrđenog, ali nesumnjivo dugog trajanja, a pri tome mu ne pada na pamet da se zapita jesu li te vrijednosti odista postojale preko granice incidenta i slučaja ili je ipak riječ o naknadno konstruisanim interpretacijama.
Preispitavnjem se Mustafić ne bavi ni u širim okvirima, pa tako on poziva na strah od Rusije i apeluje na ethos Zapada, a da se uopšte nije potrudio objasniti na čemu tačno treba da se zasniva taj strah od ruskog medvjeda, odnosno čime je tačno Zapad zaslužio razočarenje u njega, jer razočarenju uvijek mora prethoditi neko očekivanje. Šta su tačno Mustafić i njegov ideološki patron Izetbegović očekivali od Zapada, ne znam, ali znam da Zapad zasigurno nije očekivao ništa ozbiljno od onih koji su izdali sami sebe i vlastiti povijesni i civilizacijski subjektivitet, samo da bi se priključili karuselu neoliberalne Evrope, čiji se točak uvijek okretao nadesno, čak i kad su konjići na njemu bili okrenuti nalijevo.
Rusija nije karitativna nevladina organizacija, već jedna od svjetskih velesila i kao takva zasigurno sprovodi mnoge aktivnosti koje se ne mogu označiti kao etalon etičnosti. Ali Rusija barem nije poput Amerike i njenih odanih evropskih saveznika izbombardovala polovinu muslimanskog svijeta i inicirala besmislene revolucije koje su pokrenule migrantski cunami, pred kojim sada ta čestita Evropa diže barikade ojačane bodljikavom žicom, preko kojih prijeteći gledaju mitraljeske cijevi. Strahovati od Moskve, ili Ankare, a ne strahovati od Londona, Pariza, Berlina… pa i Vašingtona, u najmanju je ruku shizofreno i nekonzistentno, barem za jednog humanistu za kakavog se Mustafić izdaje.
Mustafić svojim čitaocima na Peščaniku drži predavanje o tome kako je Evropa sebe izgrađivala od Drugog svjetskog rata naovamo, ali i ne pomišlja da objasni kakav je doprinos političkog Sarajeva izgradnji Bosne i Hercegovine, izuzev sumanutog klepetanja o hiljadugodišnjoj toleranciji i o dobrim Bošnjaima, te izuzev fobije od tuđe etničnosti i zaogrtanja vlastite etničnosti plaštom građanstva, za kog se lako može ispostaviti da je mrtvački pokrov građanstva.
Ispisujući rečenicu: „Ovu zemlju je kroz istoriju uvijek spasilo manjinsko mišljenje na svim njenim stranama“, pritupi i egzaltirani Mustafić ispisuje jednu od najtežih optužbi na račun Bosne i Hercegovine, težu čak i od onih sa repertoara Karadžićećeve ili Tuđmanove retorike. Tupavi kulturtreger sa obala Miljacke nema pameti da se zapita da li je zaista vrijedno spašavanja nešto što može spašavati samo manjina.
Odmah potom se Mustafićevo ludilo rasplamsava u orgastičkom zanosu: „Bosnu i Hercegovinu može spasiti zajedništvo i bratstvo, poput naših partizanskih predaka, koji su i tada spram hegemonističkih težnji komšija i osporavanja njenog republičkog suvereniteta našli pravni okvir jednakosti za sve narode i građane u njoj. Očito se moramo okrenuti sebi i pobijediti na isti način kao partizani, ali nenasilnim putem građanske pobune.“
Manjinsko mišljenje, partizani, preci, pobjeda na partizanski način, ali bez nasilja… Čitalac kojem je potrebno objašnjavati o kakvim je ovdje kretenlucima i logičkim nemislivostima riječ, uzalud je čitao ovaj tekst do ovog mjesta i ja mu samo mogu uputiti svoje izvinjenje što je uludo izgubio vrijeme, ali ja da gubim svoje vrijeme tumačeći svaki aspekt Mustafićeve misaone kloake, ne pada mi na pamet. Jedino ću ukazati na činjenicu da on partizansku borbu u Bosni i Hercegovini posmatra izolovano od partizanske borbe u Jugoslaviji i predstavlja je kao napor koji se post festum, kao bona fide akt, priključio Jugoslaviji da je oplemeni.
Pred kraj svog kalambura na Peščaniku Mustafić demonstrira svoj raskošni talenat za zajebavanje sluđene sirotilje, upućujući joj rečenicu: „Bosna je kroz istoriju uvijek bila i ostala čak više i od države: ideja i kultura“. Ne postoji bukvalno nijedna država na dunjaluku čiji ideolozi i propagandisti za nju neće izgovoriti navlas istu sentencu, iz čega slijedi da ta sentenca nikakvog značenja i smisla nema, već je riječ samo o još jednom u nizu ispraznih opštih mjesta.
Malo prije toga on poziva građanstvo te zemlje da se za bolje sutra bore demokratijom i njenim izbornim mehanizmima, kako bi na taj način manjinsko mišljenje spasilo hiljadugodišnje vrijednosti izložene nasrtajima sila zla i tame. Mustafić rezolutno odbija da shvati da Bosnu i Hercegovinu nisu spašavale njene ideološke i tradicijske vrijednosti, već isključivo sposobnost vlasti da u datom trenutku život u toj zemlji učini koliko-toliko podnošljivim i da njenim stanovnicima omogući da se u njoj koliko-toliko osjećaju komotno, i kao građani, ali i kao čestice vlastitog etničkog kolektiva.
Društvene korelacije kasnog srednjeg vijeka suviše su maglovite i supstancijalno različte od današnjih, da bi mogle biti iskorištene kao primjer za bilo šta, ali u posljednja dva i po vijeka Bosnu i Hercegovinu jedino je socijalistička Jugoslavija uspjela učiniti koliko-toliko stabilnim i podnošljivim društvenim, pa i političkim okvirom, sve dok sa onemoćalošću Jugoslavije nisu ojačale reakcionarne ideje, među kojima ona mladomuslimanska na čelu sa Alijom Izetbegovićem nipošto nije puka posljedica drugih takvih ideja.
Završiću ovaj osvrt na Mustafićevo shizofreno naricanje ukazivanjem na indikativnu činjenicu da je uporedo sa njegovim tekstom na Peščaniku i u magazinu Stav osvanula analiza notornog Fikreta Muslimovića, napisana sa bukvalno istih ideoloških pozicija, dakle sa pozicija rusofobije i srbofobije, te naglo ižđikljalog euroskepticizma. Simultano pojavljivanje ta dva teksta indikator je, a možda i granitno čvrst dokaz, panike i rasula koji vladaju u ideološkom simulakrumu okupljenom oko legata Alije Izetbegovića, nakon što je taj simulakrum utrošio decenije igrajući na nekoliko beterli karata, vjerujući da je riječ o adutima.
Premda ne volim izlaziti iz pozicije mislioca i kritičara i preuzimati ulogu ponuđača rješenja, jer smatram da su rješenja iz jedne glave uvijek pomalo i opasna, ovaj ću put ipak kazati da možda i jedini put za spas bosanskohercegovačkog društva leži u oštrom zaokretu i odbacivanju tekovina samoizdaje počinjene kada su ovdašnji Muslimani zaustavljeni na mukotrpnom i sporom putu ka nacionalnom i političkom modernitetu i regresirani u etničku skupinu sa vjerom kao najvažnijim obilježjem, te kada im je na mala vrata nametnuto odbacivanje južnoslavenstva, samo da bi ostali na vjetrometini i da bi konačno postali onaj famozni Selimovićev citat, umjesto da krenu putem Derviša Sušića ili Hamze Huma.
Piše: Elis Bektaš za Preokret, Foto: Društvene mreže
Elis, muslimanska rusofilna kurava
Nije Trebinje daleko
Svaka čast!
Inače, kad god slušam bošnj… pardon, probosanske tumače stvarnost sa pričom “građani hoće ovo, građani očekuju ono”, uvek pomislim da nam predstoji nekakav građanski kongres na kom će predratni islamizirani Srbi, ratno “hrvatsko cvijeće”, poratni Muslimani i poslednjeratni Bošnjaci, postati Građani sa velikim “g”.