VOJISLAV DURMANOVIĆ: Izdana kći Izraela i Crkva u Hrvata

Prvog januara ove godine poljski grad Vroclav i cela Rimokatolička crkva obeležili su stogodišnjicu krštenja Edit Štajn, nemačko-jevrejske filozofkinje, bogoslovske spisateljice i svetiteljke čije mučeništvo katolici proslavljaju devetog avgusta. Svakako da sveci nisu tek prašnjave brade s drevnih freski, već ljudi koji su se živom verom i svim svojim umnim kapacitetima rvali sa gorućim izazovima epohe. Ko bi u lepuškastoj jevrejskoj studentkinji filozofije naslutio svetiteljski oreol u jednom mutnom vremenu univerzalne laži, idolatrije i hipokrizije koje je vapilo za mučenicima kao katarzičnim putokazima pravednosti? Edit je živela, delovala i uspela se na krst u doba apokaliptičnog požara svetova i posrnuća za koje su mnogi verski autoriteti, koji za njen glas nisu imali sluha, ostali pilatovski neosetljivi i pokvarenog moralnog kompasa završili na smetlištu istorije, kao što ni do danas nemaju pravi odgovor na pitanja koja je ona otvorila.

Rođena 1891. u Breslau (današnjem Vroclavu) u pobožnjoj građanskoj porodici Jevreja na Jom Kipur, najveći jevrejski praznik pomirenja čija će ga simbolika pratiti ceo život, Edit se u tinejdžerskim godinama okrenula ateizmu. 1913. odlazi na studije filozofije u Getingen, gde je katedru držao Edmund Huserl. Fenomenologija je u ondašnjoj Pruskoj bila kao egzistencijalizam na pariškim bulevarima krajem 1940-ih. Prekida studije 1915. da bi se priključila sestrama Crvenog krsta u infektivnoj bolnici u Češkoj. Svoju doktorsku disertaciju o problemima empatije dovršava 1916. sa najvećim počastima i postaje Huserlova asistentkinja. Iako joj je profesura osporena zbog seksističke diskriminacije, njena odbijena habilitacijska teza objavljena 1922. biće njena ulaznica u panteon nemačke filozofije, gde će kasnije prevesti delo Tome Akvinskog De veritate na nemački i upoznati Martina Hajdegera, čiji će oportunizam za vreme nacizma biti kontrast njenom golgotskom opredeljenju. Iz tog perioda potiče i intenzivna prepiska sa Romanom Ingardenom, osnivačem fenomenološke književne kritike, čija 162 pisma odišu i ljubavnim konotacijama. Iskustvo seksizma učvrstiće njen duboko ukorenjen feministički svetonazor koji će sačuvati i u karmelićanskim sandalama, i ona intenzivno piše o ženskoj problematici i govori na brojnim skupovima, kao jedna od najobrazovanijih Nemica svog doba.  

Ko traži istinu, traži Boga, bio toga svestan ili ne, napisaće godinama kasnije. Njena metafizička potraga dovodi je u leto 1921. do knjige o životu Terezije Avilske u biblioteci njene prijateljice i buduće kume Hedvig Martijus, još jedne fenomenološkinje koja će postati hrišćanski, premda protestantski mistik. U njenoj venčanici Edit je bez znanja svoje porodice krštena 1922. na praznik Obrezanja Gospodnjeg, kada je Hristos po jevrejskom zakonu obrezan.

Napustila sam judaizam sa 14 godina i nisam se osetila Jevrejkom dok se nisam vratila Bogu, napisala je o tom času kći Izrailja koja je u svom katolicizmu videla biblijsko ispunjenje zavetnog odnosa judaizma primljenog od porodice, kao jedno u Hristu i dušom i krvlju naroda za koji će postradati. Tim stavom je objavila rat ne samo rasističkom, već i tradicionalnom katoličkom, klerofašističkom antisemitizmu. Primljena je u red karmelićanki iste godine kada nacisti dolaze na vlast u Nemačkoj. Nižu se pogromi i zverstva, te joj ubrzo po rasnim zakonima biva zabranjena javna delatnost, pa je otpuštena sa posla u minsterskom institutu. Nacistička gorila oštri noževe dok Evropa spava na vlastitom odru – čak i garanti versajskog poretka pozdravljaju brkatog krstaša protiv boljševizma malo sumnjivih metoda, a evropska reakcija zadovoljno trlja ruke. U tom mraku, pod svećom samostana u Kelnu, Edit kao dete jevrejskog naroda i Katoličke crkve piše papi Piju XI o zlu koje tišti milione Nemaca skrnaveći ime Hristovo i izrugujući se svakom osećaju za pravdu i čovečnost, ne pominjući ljubav prema bližnjem:  Odgovornost na kraju mora pasti na one koji ćutke odobravaju ovakve događaje. Sve što se dogodilo i svakodnevno se nastavlja dešavati potiče od vlade koja se naziva hrišćanskom. Nedeljama ne samo Jevreji već i hiljade katoličkih vernika u Nemačkoj i širom sveta čekaju i nadaju se da će Crkva Hristova podići svoj glas ne bi li zaustavila ovo nasilje nad Hristovim imenom. Nije li idolizacija rase i diktatorske moći koja se putem radija širi kroz javno mnjenje otvorena jeres? Nisu li pokušaji da se zatre jevrejska krv skrnavljenje čovečanske prirode Hrista Spasitelja, Presvete Deve i apostola? Nikada nije razjašnjeno je li sveti otac uopšte pročitao njeno pismo, ali odgovora nije bilo. Oni koji će kasnije ignorisati bestijalnost ustaške samozvane civitas Dei ostali su oportuno gluvi i nemi na vapaj svoje pastve.

Edit se pred nacistima sklanja u holandski karmelićanski samostan u Ehtu zajedno sa svojom sestrom Rozom. Predosećajući da neće preživeti svetski rat, moli se da postrada za iskupljenje nemačkog naroda i mir u svetu. Kada je holandska biskupska konferencija javno istupila protiv Holokausta izjavom pročitanom u svim crkvama, SS za odmazdu hapsi sestre Štajn. Potresen Editinim držanjem, kvislinški službenik u tranzitnom logoru Vesterbork nudi joj plan za bekstvo koji ona odbija rečima: Zašto da budem pošteđena? Zar nije pravilo da ne smem imati lične koristi od svog krštenja? Ako bi mi neko sada svojom intervencijom oduzeo šansu da delim sudbinu svoje braće i sestara, tek to bi bila potpuna propast. Obe su sa oko hiljadu holandskih Jevreja deportovane u Aušvic gde su pogubljene u gasnoj komori 9. avgusta 1942.

Rasvetljujući fenomen empatije sa filozofskih i psiholoških gledišta, Edit je put ka Drugom pronašla u Hristu. Put ove Avramove kćeri od starog ka novom zavetu kroz pustinju agnosticizma razmišljanjem vraća na prvobitne hrišćane. Iza njene hrišćanske vere nije stajala skrušena pasivnost mirenja sa nepravdom kroz onostrani eskapizam i lažni asketizam, već lična i intelektualna smelost i svestrana angažovanost apostolskog žara nezamisliva u najmračnijim časovima za ljudski rod. Govorila je: U manastir se ne ide da bi se bežalo od sveta, već da bi se svet prinosio Bogu, kao što je i čuveni pravoslavni bogoslov Aleksandar Šmeman kritikovao ritualističku zatucanost ,,pobožnog“ čoveka koga je neko ubedio da je Bog tamo gde je religija, i zato sve što nije ,,religija“ počinje da odbacuje, prezrivo i samozadovoljno, ne shvatajući da je jedini smisao religije da ,,sve to“ ispuni svetlošću, ,,uputi“ ka Bogu, pretvori u zajedništvo sa Bogom. Kao što je izašla na crtu epidemiji tifusa i muškom šovinizmu, ustala je protiv nacističkog pagansko-rasističkog bezumlja dok je Evropom svuda odzvanjala gromoglasna šutnja hrabrošću ravnom pokretu otpora, naoružana jedino hristolikim samopožrtvovanjem i sebedavanjem bližnjima. Još jedan veliki hrišćanski teolog iz njenog rodnog Vroclava, luteranski pastor Ditrih Bonoefer koji je zbog otpora nacifikaciji evangelističke doktrine obešen u sumrak Rajha aprila 1945. u kapitalnom delu Cena učeništva razmatra nonkonformizam nedvosmislenog i bezizgovornog nasledovanja Hrista pred nasrtajima ideološke tiranije antihrišćanskih koncepcija na ljudsko dostojanstvo.  Terezija Benedikta od Križa – pod tim imenom je Edit za svoju Crkvu i Narod ponela krst u vidu žutog amblema Davidove zvezde.

Pozorište u Pitsburgu igralo je 1988. predstavu škotsko-američkog filozofa Alastera Makintajera o njenom životu; 1995. o njoj je snimljen film u italijansko-mađarskoj koprodukciji; romansirano žitije francuskog pisca Jana Moaksa prevedeno je i na naš jezik. Prvi kamen spoticanja u Poljskoj utisnut je upravo ispred njenog doma u Vroclavu. U doba najmalignije moralne krize i reakcionarne histerije koja je snašla Rimokatoličku crkvu, opšte posmatrano između Prvog i Drugog vatikanskog koncila, u čijem je antimodernističkom vakuumu poput pečuraka bujalo klerikalno mračnjaštvo militantnih neofašističkih pokreta socijalnog/političkog katolicizma od reksističke Belgije do frankističke Španije i ustaške NDH, istinski revolucionarni i objedinjujući lik Svete Edit Štajn i sam se javio na ekumenskom horizontu ne kao kamen-temeljac RKC, već kamen spoticanja u njenoj arogantnoj posvađanosti sa istorijom.

Kako se prema toj nepravdi simbolički poneo papa-mirotvorac i reformator iz Editine domovine čiji je pontifikat obećavao globalno razrešenje nagomilanih protivrečnosti? Tako što ju je u Rimu kanonizovao kao zaštitnicu Evrope u oktobru 1998. nedelju dana nakon što je u bistričkom hodočašću Alojzija Stepinca beatifikacijom uveo u Martyrologium!

Stepinca koji je o svojoj pravoslavnoj braći 27. marta 1941. zapisao: Sve u svemu, Hrvati i Srbi dva su svijeta, sjeverni i južni pol, koji se nikada neće zbližiti osim Božjim čudom. Raskol je najveće prokletstvo Europe, gotovo veće od protestantizma. U njemu nema morala, nema načela, nema istine, nema pravde, nema poštenja? Stepinca koji je u jeku ustaškog genocida i Holokausta pisao Rimu da ukoliko bi Poglavnik bio 20 godina na čelu vlade, šizmatici bi bili posve likvidirani iz Hrvatske, te da se mora uzeti u obzir i vrednovati činjenica da je Pavelić istinski katolički praktični vjernik, i da želi stvoriti, uprkos ogromnim problemima, jednu katoličku državu u Hrvatskoj? Stepnica koji dok su iskasapljeni leševi žena i dece bacani u Savu propoveda –  Tko da opiše sve zlo, što ga je donijela poganska moda današnjeg ženskog svijeta? Tko da opiše svu razuzdanost i nepoštenje, što se u zadnja dva decenija opažala na morskim plažama i drugim kupalištima? Ta dovoljno se sjetiti samo naše rijeke Save? Stepinca koji nije podnosio da se u njegovom prisustvu psuje, ali je kazuistički proračunatoj banalnosti zla služio kao zvanični vikar Ustaške vojnice? Stepinca koji možda nikad nije poljubio ženu, ali je umalo inkvizitorski zbrisao Starokatoličku crkvu čiji su biskupi poklani u Jasenovcu s lica zemlje? Stepinčevo ime trećeg, a Editino jedanaestog dana istog meseca iste godine, da licemerje ne može biti cinično ogoljenije!

Tako se katolički tjednik Glas Koncila koji vjerno prenosi službene stavove vodstva Crkve u Hrvata, a feljtonizira revizionističku literaturu u rangu negiranja Holokausta, u banalnom tekstiću povodom 75. godišnjice stradanja Edit Štajn osvrće na šutnju o šutnji protestantskih velikodostojnika na nacifašizam i navodno tendenciozne napade istoriografije na Pija XII, dok kao primer navodi proročansko razmišljanje kardinala Alojzija Stepinca i hvali apsolutnu i bespogovornu lojalnost, očigledno ne u potpunosti opravdanu,jevrejske preobraćenice Katoličkoj crkvi! Izuzimajući usamljene primere u mostarskoj biskupiji, RKC u Hrvatskoj 40-ih nije imala svoju Edit Štajn kao u Nemačkoj i Holandiji, niti svog Bonoefera kao luterani, a ni srpskog saborca sa Solunskog fronta i prijatelja mitropolita Petra Zimonjića, kardinala Ežena Tiserana koji se u Vatikanu obrušio na ustaškog veleposlanika: Ustaše su poklale najveći broj pravoslavnih sveštenika. Nakon kapitulacije Jugoslavije, u Hrvatskoj je nestalo 350.000 Srba. Zar to nije žalosno… I Srbi su, premda pripadaju pravoslavnoj veri, dali za Zapad i katolicizam isto toliko koliko i Hrvati, boreći se u hrišćanskim vojskama… Vaši prijatelji fašisti smeju se vašoj samostalnosti, slobodi i egzistenciji hrvatske države. U Hrvatskoj svak više vlada nego li Hrvati…  Znam sigurno, da su se franjevci u Bosni i Hercegovini isto tako jadno poneli… Otac Šimić sam je predvodio grupu ljudi sa oružjem u ruci, koji su rušili pravoslavnu crkvu. Isto tako porušili ste pravoslavnu crkvu u Banjaluci… Takve stvari ne može raditi odgojen, kulturan i civilizovan čovek, a kamoli sveštenik… Nasuprot Pavelićevom himnografu Ivanu Šariću koji je u onovremenom Katoličkom tjedniku utvrđivao limite hrišćanskog milosrđa prema Židovima koji su raspeli Hrista i svojom pohlepom uništili evropsku civilizaciju, iza čije genocidne istrage stoji Svemogući Bog, usamljena je figura jednog dr Svetozara Rittiga, zagrebačkog župnika, stegonoše Štrosmajerovog jugoslavizma, prijatelja kralja Aleksandara i Vladimira Nazora, istoričara glagoljaštva te jednog od ključnih vinovnika ZAVNOH-a kao sluge i mača Boga koji ne konzumira zdravomarije poput čipsa, već su mu empatični i pravdoljubivi ateisti sa titovkama bliži i preči od fašističkih fariseja pod mitrama.

Piše: Vojislav Durmanović za Preokret, Foto: Društvene mreže

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top