Nikada sebe nisam smatrao marksistom. Odrastao sam na kraju četrdesetogodišnjeg perioda istorije zapadne civilizacije u kojem je došlo do smanjenja jaza između bogatih i običnih ljudi.
Zbog toga sam vjerovao da podnošljivo društvo može postojati na bazi jednostavnih mjera za poboljšanje kapitalizma. Odrastao sam u vrijeme kada su komunalna preduzeća, prirodni monopoli i strateške industrije bile u javnom vlasništvu, sa besplatnom zdravstvenom zaštitom i lijekovima, besplatnim školstvom sa dobrim grantovima, školama pod kontrolom izabranih lokalnih savjeta, kontrolisanim stanarinama, uključujući i one u privatnom sektoru i značajnom državnom stanogradnjom. Mislili smo da će sve to trajati zauvijek.
A onda sam se 1973. pridružio Liberalnoj stranci. Veći dio manifesta Liberalne partije iz 1974. mi je prihvatljiv i danas. Gore navedene stvari kao što su javno vlasništvo nad komunalnim i velikim industrijama i besplatno obrazovanje nisu bile u manifestu jer nisu morale biti – već su postojale i bile su osnovna društvena struktura.
Manifest je svemu tome dodao stvari kao što su osnovni zagarantovani prihod za svakog građanina, obavezne radničke vlasničke udjele u onim industrijama koje nisu nacionalizovane, radnička vijeća i zamrzavanje stanarina u javnom i privatnom sektoru.
Ne tvrdim da je to bio veliki socijalistički dokument – bilo je znakova da se desničarska misao infiltirala zagovarajući prelazak na indirektno oporezivanje. Ali istina je da je manifest Liberalne partije iz 1974. bio barem jednako ljevičarski kao i manifest bivšeg laburističkog vođe Džeremija Korbina. Neke od njegovih ideja bile su daleko ispred svog vremena — poput ideje da kontinuitet ekonomskog rasta i povećanje potrošnje nisu održivi ili poželjni.
Vjerujući u suštinski iste stvari, sada sam pozicioniran na krajnjoj lijevoj strani – a da se nikada nisam pomjerio!
Evo nekoliko odlomaka iz Liberalnog manifesta iz 1974. koji bi vas mogli iznenaditi. Ovakvu vrstu jezika nećete čuti od Laburističke stranke Keira Starmera – čak štoviše, vjerovatno bi Vas sa takvim stavovima iz nje izbacili:
Ta Liberalna partija je naravno nestala, zajedno sa radikalnim, antiratnim, anti-sindikalnim tradicijama britanskog liberalizma. Razvodnjeni su spajanjem sa Socijaldemokratskom partijom i konačno ubijeni od strane [bivšeg potpredsjednika vlade] Nika Klega, (sada predsjednik za globalne poslove u Meta Platforms], i pristalica „Narandžaste knjige“ koji su hibridnu stranku pretvorili u potpuno neo- liberalnu, sa doktrinom koja gotovo i ne liči na liberalizam, iako tvrdi da ga ponovo učvršćuje.
One tvrdoglave duše koje prate i podržavaju moje pisanje svjedoci su posljednjih otkucaja naslijeđa političke misli Džona Stjuarta Mila, Vilijema Hazlita, Džona Ruskina, Džona A. Hobsona, Čarlsa Kingzlija, Bertranda Rassela, Vilijema Bevridža i mnogih drugih, a koju su začinili Pjotr Kropotkin i Pjer Jozef Prudon.
Ne zanosim se da će bilo koja buduća generacija politički aktivnih ljudi razvijati svoj pogled na svijet koji će primarno motivisati ovi mislioci.
Ali poenta ove samozaokupljene gluposti je da ja nisam marksist i da ne dolazim iz organiziranog radničkog ili socijalističkog porijekla ili načina razmišljanja.
Međutim, pisanja ove samozaokupljajuće gluposti je da ja nisam marksista i da ne dolazim iz organizovanog radničkog ili socijalističkog orkuženja ili načina razmišljanja.
Ključna misao prema koju želim izreći je sljedeća: Odrastao sam u eri kada je kapitalizam bio dovoljno moderisan djelomičnim mjerama da se činio razumnim načinom vođenja društva.
To se završilo oko 1980. godine kada je doktrina neoliberalizma zavladala zapadnim svijetom. U Ujedinjenom Kraljevstvu, ta doktrina sada čvrsto vlada konzervativnim, demokratskim, laburističkkim i škotskim nacionalnim strankama i neumorno je promovišu i državni i korporativni mediji.
Rezultat ove neoliberalne dominacije je masovno i ubrzano širenje jaza između ultra bogatih i ostatka društva, do te mjere da se obični ljudi, koji su nekada pripadali srednjoj klasi bore da zarade za najosnovnije životne troškove. Situacija je postala neodrživa.
Ukratko, pokazalo se da je Marks bio u pravu. Kriza kapitalizma je sada pred nama. Neoliberalizam (druga riječ za dizajniranje državnih sistema koji namjerno dovode do nevjerovatnih koncentracija bogatstva usred opšteg siromaštva) se bliži svome kraju.
Ne postoje djelomične mjere koje će situaciju učiniti podnošljivom. Radikalna izmjena imovinskih odnosa je jedino rješenje — počevši od javnog vlasništva nad svim energetskim kompanijama, od proizvođača ugljovodonika kao što su Šel i BP, preko proizvođača gasa, električne energije i goriva, pa do proizvođača, distributera i trgovaca.
To je samo jedan sektor i samo početak. Ali dobar početak. Često prolazim pored rafinerije Grangemouth i čudim se kako je moguće da sva ta zemlja, ogromna oprema, sve te hemikalije i hemijski procesi služe isključivo ličnoj koristi najbogatijeg čovjeka u Britaniji, Džima Ratklifa, koji sada razmišlja o kupovini Mančester Junajteda kao svoje najnovije igračke, dok njegovi radnici protestuju protiv još jednog realnog smanjenja plata. Ovkva opscenost ne može trajati zauvijek.
Ratovi u neoliberalnom poretku nisu incidentni. Oni su suštinski dio agende, budući da neometani konzumerizam zahtijeva masovno pribavljanje prirodnih resursa. Stalni rat je od dodatne koristi za globalnu elitu zbog ogromnog profita vojnog industrijskog kompleksa.
Cijena koja se plaća ljudskom bijedom i umiranjem drži na diskretnoj udaljenosti od očiju zapadnog svijeta, osim kada su u pitanju rijeke izbjeglica, a koje uzrokuju reakcije koje se sve više temelje na poricanju čovječnosti.
Promovisanje neprekidnog rata dovelo je do akceleracije krize. Veliki dio trenutne eksplozije životnih troškova se može direktno pripisati izazvanom, produživanom i besmislenom ratu u Ukrajini i sve to dok neoliberalna doktrina zabranjuje kontrolu nad jezivim umreženim profiterstvom energetskih kompanija.
Pa ipak, doći će do masovnog bijesa koji će ponovo doseći vrhunac svoje snage i dosege kakve nisam vidio u životu. Ultra bogati i njihove političke sluge to znaju i stoga se poduzimaju snažne mjere kako bi se spriječili javni protesti.
Novi Zakon o policiji je jedan od niza mjera koje se uvode kako bi se suzbili putevi za slobodno izražavanje javnog nezadovoljstva. Demonstracije se, prema tom prijedlogu, jednostavno mogu zabraniti ako su “bučne” ili “izazivaju neugodnosti”. Marš od 2 miliona ljudi protiv rata u Iraku u Londonu, na primjer, mogao je biti zabranjen po oba osnova.
Sreo sam se i razgovarao prošlog vikenda na festivalu Beautiful Days sa vrijednim čovjekom Stivom Brejem; ne slažemo se u svemu, ali njegova zabrinutost je iskrena. On se navikava na to da ga policija uklanja sa Parlament skvera nakon što se, posebno, našao na meti zakona. Podsjetio sam ga — i podsjećam vas — da je Blerova vlada također zabranila proteste u blizini parlamenta u Vestminsteru.
Netolerancija prema bilo kakvom neslaganju je karakteristika modernog neoliberalizma, čemu svjedoče i ljudi u Kanadi i na Novom Zeladu – što vam može potvrditi Džulijen Asanž.
Ali pored zakonodavnih i državnih obračuna sa pravom na protest, neoliberalna država takođe pojačava svoje suptilnije elemente kontrole. Službe sigurnosti se u kontinuitetu ojačavaju. Mediji ne samo da se sve vie okrupnjuju, već su sve više pod direktnim uticajem bezbednosnih službi — o čemu svjedoče Inicijativa za integritet, otkrića Paula Masona i jedva prikrivena sablasnost onoga što iznose Luk Harding i Mark Urban, sve su to mali elementi masivne mreže kreirane da kontroliše javno mišljenje.
Kreg Marej je pisac, emiter i aktivista za ljudska prava. Bio je britanski ambasador u Uzbekistanu od avgusta 2002. do oktobra 2004. i rektor Univerziteta Dandi od 2007. do 2010.
Piše: Kreg Marej za CraigMurray.org.uk., Foto: Pixabay, Foto: Preokret