VOJA ŽANETIĆ: Pamflet o mladima

Jedan od, svakako najpotrebnijih, spomenika na svetu jeste ogromna mermerna pločetina, postavljena iznad pretpostavljenog nivoa vode na planeti, a kada se završi globalno otopljavanje. Na njoj treba da piše „Izvinite“. Ako ništa drugo, valjalo bi da oni koji će živeti tada, znaju da mi koji živimo sada znamo šta smo pogrešili. I da nam je makar žao.

A ima razloga da nam bude žao. Klimu smo pokvarili, demokratiju prepustili novcu i interesima kao što nikad nismo, mi što imamo da jedemo bacamo nepojedenog više no što smo pojeli, proizvodimo više no što smo u stanju da kupimo i trošimo, zagađujemo i iscrpljujemo planetu koju smo prenaselili. Bogatimo popularne, popularišemo bogate, a političare – tu sve nedostojniju međuklasu između prethodne dve – činimo i bogatijima i popularnijima no što su ikada bili, pretvarajući njihove porodice i potomke u nosioce obnove ovog novonastajućeg nesrećnog feudalizma.

I sve ovo, naravno, pod uslovom da malopre pomenute prestane da svrbi onaj prstić kojim se pokreću ratovi i bombe, a koji veoma često uopšte i nije na ruci. U kosmosu sopstvene svemoćne dokonosti, njih barem nekoliko upravo sada razmišlja da li ipak sme da se pipne onaj jedini prekidač koji do sada nije smeo da se pritiska. Valjda bi se, na taj način, u smrt poslalo onoliko ljudi koliko se smatra da bi mogla biti žrtva dostojna sopstvene konačnosti.

Na mlađima svet ostaje, rekosmo. Koji svet? Ovaj?

Bum.


Svetom i državama u njemu trenutno vladaju – da se ne lažemo – uglavnom veoma ambiciozni samoljubivi starci. Pohlepno se držeći za veoma mnogo vlasti, upravo realizuju idiotsku nameru da iza sebe, odavno potrošenih, ostave budućnost koju lično više niti imaju niti mogu da zamisle. Posledično, međunarodna politika je, u ovom trenutku, u najvećoj meri jedan oružjem potkrepljen vapaj za izgubljenom potencijom, dok je međunarodna ekonomija puko gomilanje novca na računima onih koji taj novac neće i ne mogu potrošiti ni za sto života. A ni za taj jedan, koji upravo ubrzano troše.

Stoga se i tema ovog broja našeg portalskog magazina – a koja govori o učešću mladih u političkom životu – može makar u uvodniku promeniti. I možemo slobodno da razmotrimo koliko je uopšte potrebno da stariji učestvuju u politici. Na čelu sa potpisnikom ovih redova.

Nimalo? Da, nimalo.

Ejdžizam? Da, naravno.

I to verovatno nedovoljan.


Kako se, dakle, upravlja planetom na kojoj umirući (ili oni sa strahom od smrti transponovanim u iskompleksiranu krizu srednjih godina) određuju koliko i kako će da se živi? Tako što se ta planeta pokloni na upravljanje (a sasvim izvesno i na isključivo pravo glasa) svima onima koji nemaju strah od groba, zaborava, ili prestanka svake moći – od ideološke do telesne. Svima onima koji će napraviti svet po meri godina koje su pred njima, porodica koje će stvarati, poslova na kojima će raditi bez robovskog rada, zdravlja koje neće trošiti isparenjima i taloženjima hiperproizvođenja i hipertrošenja. Mladima, dakle. I jedino njima.

I ako neko pomisli da stariji ipak znaju bolje, samo neka pogleda vesti ovih dana, razmotri stanje od Jemena do Ukrajine, upije smatranja društvenih mreža od pitanja vakcinacije do oblika zemlje. Ili da izmeri led na polarnim kapama ili razmisli o ovom upravo prošlom najtoplijem letu od kada se meri temperatura. Ukoliko i tada pomisi da svet oko nas, i pored svega, ne treba da vode isključivo oni ljudi koji će u njemu nadalje živeti, onda neka nađe neki drugi, po sadržini sasvim drugačiji i manje namerno besan društveni pamflet.

Jer ovaj je stigao do svog kraja.

O mladima u politici, toliko.

Izvor: Okruženje
Foto: Pexels

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top