Dejana Bošnjaka nije potrebno posebno predstavljati stanovnicima Trebinja, među kojima je mnogo onih koje je obradovao njegov ulazak u politiku i preuzimanje gradskog povjereništva Socijalističke partije Srpske, Budućnost Srpske, uoči predstojećih lokalnih izbora. Ali biće korisno predstaviti ga široj javnosti, nakon njegove odluke da stupi na političku scenu, kao jedan kvalitativno nov i svjež glas, koji ne pristaje na oponašanje ustaljenih modela političkog govorenja i ponašanja u ovdašnjem društvu. Dejan Bošnjak u sebi objedinjava svijest o sebi kao Trebinjcu i Hercegovcu, ali i svijest o sebi kao građaninu svijeta. Tradicionalni vjernik i politički modernist. Uspješan poslovni čovjek, ali ne i tajkun niti kontroverzni biznismen. Visoko obrazovanje, uključujući i magistarsko zvanje, stekao je na prestižnom univerzitetu Džordžtaun u Vašingtonu, za razliku od sve većeg broja političara koji su do diplome došli na opskurnim privatnim školama bez ikakvog međunarodnog kredibiliteta. Dvodecenijsko iskustvo na projektima lokalnog ekonomskog razvoja i menadžmenta resursima, sa budžetom višestruko većim od ukupnog budžeta grada Trebinja. Ima još mnogo toga što Dejana Bošnjaka čini atipičnom i autentičnom pojavom u ovdašnjoj političkoj baruštini, ali pustimo da on sam govori.
Dejane, školovali ste se u inostranstvu, a potom ste radili u međunarodnom okruženju, na poslovima o kojima bi mnogi ovdašnji „stručnjaci“ mogli samo sanjati. Zašto povratak u Trebinje nakon takvog iskustva?
Odgovor je krajnje jednostavan – ja sam i Hercegovac i Srbin i Balkanac i Evropljanin, ali prije svega i iznad svega ja sam Trebinjac. Veliki svijet je čudesno i zanimljivo mjesto, ali ne moramo samo mi davati sebe tom svijetu, već možemo ponekad donijeti i malo tog svijeta ovdje i učiniti svoj zavičaj njegovim punopravnim dijelom.
Kada mi je otac, po mom povratku iz Amerike, rekao da sam ostao isti, prvo sam bio malo zbunjen i doživio sam to kao nekakav prijekor. Tek kasnije sam, međutim, shvatio da mi je otac rekao kako sam zadržao prave, iskonske vrijednosti koje sam sa sobom ponio u Ameriku, ali da sam se tamo, osim znanjem i zvanjem sa prestižnih škola, ujedno i oplemenio, skidajući okove skučenosti i odbacujući prizmu uskih pogleda kojima sam posmatrao i sebe i svijet oko sebe.
Zato imam želju da taj umni i duhovni kapital u vidu iskustva življenja i rada u svijetu podijelim sa svojim Trebinjcima i pokažem im da su oni jednako vrijedni svijetu, kao i svijet njima. Plašim se da prilično kasnimo u ohrabrivanju takve svijesti i takve otvorenosti našeg društva i naših ljudi, ali ne treba biti defanzivan niti treba kukati zbog tog kašnjenja. Bitno je da konačno počnemo graditi sebe i svoje okruženje na pravi način.
Kakva sjećanja jedan Trebinjac može donijeti iz Amerike?
Sjećam se svojih prvih dana u toj zemlji i pokušaja da svojim prijateljima objasnim našu izreku „kada ti je sve potaman, stavi kamen u cipelu da te žulja.“ Nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja, shvatio sam da nije problem u mom poznavanju engleskog jezika, već u razlici mentaliteta, koji ne može da dokuči zašto bi neko radio nauštrb svoje sreće i svog zadovoljstva. Razmišljajući o tome neko vrijeme, shvatio sam da se u našem čovjeku i našem narodu miješaju mnogobrojni strahovi, što od poznatog, što od nepoznatog, ali uglavnom strah od izmišljenog i imaginarnog.
Uzrok tom strahu donekle leži u teškim istorijskim okolnostima života u našim krajevima, prepuštanje stihiji i nastojanje da se ne odskače od okoline oblikovali su mentalitet, a svemu tome treba pridodati kašnjenje za razvijenim svijetom u pogledu obrazovanja. Danas je, to moram dodati, stanje sa obrazovanjem još lošije, i u pogledu prosvjetnih kadrova i kvaliteta nastavnih sadržaja.
Sve su to veoma dobro iskoristili naši vlastodršci, koji znaju da se najlakše upravlja uplašenim i neobrazovanim masama. A mase su to nekako sudbinski prihvatile kao nužnost, ne shvatajući da je potrebno samo malo ličnog truda, pa da se situacija promijeni u njihovu korist.
Oni hrabriji i obrazovaniji, kao i oni koji su otišli silom prilika, shvatili su da je borba za promjene na bolje, ako se vodi na individualnom planu, veoma teška, a katkad i uzaludna, pa su se otisnuli od rodne grude i bolje sutra potražili negdje daleko odavde, ili su se začaurili u svoj mali svijet, prihvatajući ovu situaciju zdravo za gotovo. Ipak, ja duboko vjerujem da je budućnost nas, koji smo vezani za ove krajeve, u našim, a ne u nečijim drugim rukama. Nemamo pravo da se bojimo niti da ćutimo. Tačnije, jedino čega se u životu trebamo bojati, jeste sam strah, od bilo čega.
Iskustvo življenja u Americi, tom svijetu dinamičnih različitosti, pomoglo mi je da bolje razumijem naš svijet i da ove misli, što sam ih upravo izgovorio, uobličim u jednostavne rečenice. To je moje drago sjećanje na Ameriku i na tome sam zahvalan godinama koje sam tamo proveo.
Kakvo je Trebinje danas, da li je u njemu sve bajkovito, kao što poručuju vlasti, ili je sve sumorno i beznadno, kao što poručuje opozicija?
Ja ne volim govorenje u krajnostima, jer takvo govorenje nikada nije tačno i nikome ne donosi korist. Činjenica je da stanje u Trebinju nije idealno i da postoje bezbrojni problemi. No, s druge strane, niko ne može osporiti da je za proteklih par decenija urađeno i dosta dobrih stvari. Gradski park je dobio novo lice i, na radost nas koji živimo ovdje, kao i mnogobrojnih posjetilaca, postao je omiljeno sastajalište Trebinjki i Trebinjaca svih uzrasta. Dobili smo Palatu pravde, Kulturni centar, novu autobusku stanicu, alternativno vodosnabdijevanje grada, vrtić u Gorici, igrališta na Tini i u drugim dijelovima grada, zatvoreni bazen, šetalište uz Trebišnjicu, popločava se i obnavlja Kastel, gradi se Duhovni centar u Mrkonjićima, pri kraju su radovi na zatvorenom objektu gradske pijace…
Uz pomoć privatne inicijative gradi se nova gimnazija, a gradnja kompleksa Grada sunca, koji je u dobroj mjeri „spasio“ ovu turističku sezonu, traje već godinama. Stanogradnja je doživjela procvat, u Trebinje se doseljavaju ljudi ne samo iz naše države, već i iz susjednih. Vinari su odigrali izuzetno važnu ulogu u promociji ne samo vina, već i Trebinja i čitave Hercegovine…
Nastaviću još malo da nabrajam trebinjske uspjehe i dobitke. Često zaboravimo da je Trebinje dobilo hercegovačku Gračanicu, Dučić se posthumno vratio u naš grad, ovdje su snimljene mnoge serije i filmovi. Grad je postao tačka susreta mnogih poznatih, istaknutih i popularnih ljudi. Ovdje je sjedište Elektroprivrede RS, Regulatorne agencije za električnu energiju, sjedište Okružnog suda, a M:TEL, Pošte Srpske i nekoliko elektro-energetskih preduzeća zapošljavaju veliki broj naših sugrađana i građana Istočne Hercegovine. Sve ovo nisam nabrajao da bih nekome upućivao pohvale ili da bih Trebinje prikazao u ljepšim bojama, već s namjerom da istaknem kako je Trebinje ne samo simbolički, već i činjenično administrativni, politički, ekonomski i kulturni centar Istočne Hercegovine, u svakom pogledu.
Niko dobronamjeran neće osporavati postignute rezultate. Ali niko dobronamjeran neće ni propustiti da kritikuje ono što treba kritikovati, niti će smatrati da se na postignutom trebamo zadržati. Ako se nastavi odliv ljudi iz Trebinja, uzalud nam svi uspjesi, kada ne bude onih koji će u njima uživati. Ono što ja lično vidim kao problem, a to je ujedno i razlog što smo pokrenuli inicijativu Trebinje, Naš grad – naša priča, jeste odsustvo ozbiljnih i kreativnih glasova koji su spremni da ukazuju na propuste i probleme i da ponude adekvatna rješenja na dobrobit grada i svih njegovih stanovnika.
Bombastične propagandne parole, koje slušamo već godinama i decenijama, nigdje nas neće odvesti. One služe samo da se skrene pažnja sa stvarnosti. Zato smatram da konačno trebamo početi koristiti naš prelijepi jezik da njime precizno imenujemo pojave, kako one dobre, tako i one loše. To je put razuma, iskrenosti i realnosti i svi imamo izbor da krenemo tim putem. On će nas dovesti i do boljeg Trebinja i do boljih nas samih.
Gdje tačno vidite svoju i ulogu svoje stranke na političkom reljefu grada?
U vraćanju politike tamo gdje joj je i mjesto, dakle u javnost, odnosno vraćanju politike građanima kao njenim najlegitimnijim korisnicima. Još je prije dvije i po hiljade godina grandiozni filozof i, što je još značajnije, vizonarski socijalni reformator Konfucije rekao da „plemenit čovjek razumije ispravnost, a mali čovjek razumije korist“. U politiku ulazim da bih ovu misao pokušao učiniti dijelom naše društvene svijesti, kako bismo shvatili da je neophodno da nam vodilja budu prioriteti i dobrobit zajednice, a ne lični ili stranački interesi.
U razvojnim strategijama našeg grada učešće građana je predviđeno na veoma skromnom, skoro sramotno niskom nivou. Strategije i vizije [servirane ‘na gotovo’] nam kreiraju dobro plaćene kompanije i individualni konsultanti koji, čak ni ako su prožeti najboljim namjerama, jednostavno nemaju dovoljno znanja o našem gradu, njegovoj istoriji i društvenoj stvarnosti, niti o prioritetima naših građana.
Nedostaje nam vizija razvoja grada, koja mora da uvaži tešku socioekonomsku situaciju u kojoj se svi već dugo vremena nalazimo, kao i nedaće i iskušenja sa kojima se suočavamo, od poplava i požara, preko suša, pa do COVID-19 pandemije i velike ekonomske krize koja će neminovno slijediti ovu pandemiju.
Realno sagledavanje situacije u našem gradu, ali i one na širem planu, neumoljivo pokazuje da određeni projekti, koji bi bili poželjni u idealnoj situaciji i koji će biti poželjni u skoroj budućnosti, u ovom času jednostavno nisu prioritet. Zbog toga, zbog prioritetizacije planova i strategija u skladu sa potrebama građana, smatram da građane, u najmanju ruku, treba aktivno uključiti u svaki segment projektnog ciklusa.
Uzmimo za primjer zatvoreni bazen. Takav je objekat nesumnjivo potreban našem gradu, i za rekreaciju građana ali i za trening brojnih sportskih talenata kojima Trebinje nikada nije oskudijevalo. No u ovoj situaciji, kada već postoji zatvoreni bazen u Gradu sunca, koji van sezone ni približno nije popunjen, i kada sa zebnjom dočekujemo naredne talase pandemije, sigurno bi bilo mudro i razborito razmisliti o privremenom preusmjeravanju sredstava i radne energije na neke druge projekte, od šireg i vitalnijeg značaja.
Stvari isto stoje sa projektom gradske saobraćajne zaobilaznice, ili iskopavanja hendeka oko Kastela. Sve su to projekti koji su potrebni i nužni, ali da li baš u ovom času, kada kao zajednica moramo razmišljati o puno težim iskušenjima, koja će ostaviti tim dublje ožiljke što na njih budemo manje planski odgovarali.
A dok ne sazriju uslovi za nastavak realizacije kapitalnih projekata, smatram, a uvjeren sam i da će se veliki broj građana složiti sa mnom, da možemo i trebamo raditi na manje zvučnim projektima, koji će itekako pomoći da naš grad uljepša svoje lice i da postane funkcionalnija i urednija sredina za življenje.
Na šetalištu od Arslanagića mosta pa do bazena u Bregovima ne postoji nijedna kanta za smeće. Postavljanje tih kanti nije nikakvo sitno kozmetičko rješenje, već ogroman korak ka čišćem gradu i ka slanju poruke o njemu u svijet. Ulična rasvjeta ne radi u mnogim dijelovima grada i to takođe nije samo estetski problem, već je i problem komoditeta i bezbjednosti naših građana i posjetilaca našeg grada.
Pitanje štandova za uličnu prodaju suvenira i proizvoda iz domaće radinosti nije riješeno na odgovarajući način, koji bi promovisao prepoznatljivi identitet Trebinja, u gradskom jezgru i na pijaci postoji jedno skoro odbojno šarenilo suncobrana, koje narušava prepoznatljivi arhitektonski sklad našeg grada, nema sadnje drveća u gradu i njegovoj najbližoj okolini, zanemarujemo ekologiju, koja će u najskorijoj budućnosti postati pitanje svih pitanja čovječanstva.
Nedavno su se čak i fekalije izlize u Trebišnjicu, [bez tretmana, direktno] iz gradskog kolektora! Ako se već dičimo statusom turističke destinacije i grada kulture, onda ne smijemo dopustiti da naša djela obesmisle taj status i učine nas smiješnim i neozbiljnim u očima posmatrača.
A kako ostvariti te zahvate o kojima govorite, kada oni nisu realizovani za sve ove godine?
Odgovor se sam nameće. Ušteda od privremene obustave projekata koji su u ovom času prioritetni samo za dio biznismena i oligarha, ali ne i za građane Trebinja, bila bi i više nego dovoljna da se efikasno riješe mnogi problemi koji se tiču svih stanovnika ovog grada. Ja lično imam viziju, neću reći vlasti, već uprave, u kojoj rješavanje takvih problema ne bi bilo rezultat odluka iz zatvorenih kabineta, već plod interakcije politike kao institucije i volje građana koja će se iskazivati ne samo na izborima već i svakodnevno, kroz odgovarajuća tijela, forume, okrugle stolove…
Mi smo zaboravili da je politika sve ono što nije privatno i ja lično želim da politiku vratim javnosti, tamo gdje joj je i mjesto, te da građanima omogućim da budu informisani o svemu što je bitno za njihov život u ovom gradu.
Racionalnim planiranjem i odlučivanjem, koje će uvažavati interes građana, a ne pojedinaca, možemo ostvariti ogromne uštede i ta sredstva početi ulagati u projekte koji će učiniti da Trebinje bude lijepo ne samo na reklamnim panoima i ne samo na turističkim lokacijama, već na svakom svom kvadratnom metru. Ovaj nam je grad puno dao, valjda mu možemo to uzvratiti na neki način. Možemo obnoviti i unaprijediti naše škole i zabavišta, osigurati njihovo kvalitetnije snabdijevanje energentima, nabavku novih i sigurnijih vozila, besplatan dnevni boravak za djecu koju nijedan roditelj ne može čuvati tokom radnog vremena…
Možemo pokrenuti zapostavljene i zanemarene ekološke projekte, oživjeti sport u gradu koji je uvijek davao vrhunske talente, ojačati zdravstvo i postojeću zdravstvenu infrastrukturu, i što je veoma važno, osnažiti postojeću kulturu, koja je svedena na entuzijazam pojedinaca i na prežvakavanje klišea.
Zar nije pomalo iznenađujuće da jedan političar u današnje vrijeme toliko naglašava značaj kulture?
Možda to i jeste iznenađujuće, ali žalosno je što je tako. Ne mogu dovoljno naglasiti značaj kulture u svakom segmentu našeg života i postojanja. Kultura je opšte dobro i potreba svakog čovjeka kao i svake zajednice. Episkop Grigoije u jednom je svom govoru istakao da “politika ne smije biti ta koja će uticati na kulturu, vec da bude obrnuto, da kultura treba da bude korektiv i politici i državi, što će pomoći onima koji su na nekoj državničkoj dužnosti da ne budu loši i po društvo opasni ljudi.
Kulturan čovjek, čak i ako ima neke loše porive i namjere, barem neće biti manifestaciono opasan po okolinu, a mi smo imali i u poziciji i opoziciji ovdje u poslednjih 20 godina, ne samo ovdje, već kod Srba uopšte, jedan opšti nemar i nepažnju prema drugom čovjeku i nekulturu u ponašanju.”
Kultura je postala oružje i moć naroda i zajednica 21. vijeka. Onaj ko to ne shvati, propustiće voz. Kulturom se moramo boriti protiv i protiv čekanja u predsobljima lokalnih političara kao i protiv čekanja u predsoblju zajednice takozvanih ‘civilizovanih naroda.’ Kulturom se moramo boriti sa predrasudama bilo koje vrste, kulturom ćemo još više otvoriti vrata našeg grada, kulturom ćemo produžiti turističku sezonu u Trebinju i, što je mozda najvažnije, kulturom ćemo političke partije posmatrati kao suparnike ali ne kao neprijatelje – uz pomoć kulture ćemo se preobraziti iz politički podvodljivih subjekata u aktivne učesnike političkog života.
A da li Trebinje ima kadrove koji bi sve gore spomenute ideje mogli sprovesti u djelo?
Slika koju pruža pogled na javnu upravu i njene saradnike, ne samo u našem gradu, već i šire, prilično je sumorna i stvara utisak da ovdje nema stručnih kadrova koji mogu sačniti realne procjene i ostvarive, efikasne planove. Činjenica je da ogromna količina pameti i stručnosti odlazi iz ove zemlje, kao što je činjenica da je na ovim prostorima uspostavljen jedan skoro morbidan sistem u kojem vlasti ohrabruju lojalnost nauštrb stručnosti.
Ipak, ja lično vjerujem da stvarno stanje nije toliko crno i da u našem gradu itekako postoji dovoljna količina stručnosti i pameti i da te ljude samo treba prenuti iz letargije, ohrabriti ih i motivisati da se uključe u poslove od javnog značaja i opšteg dobra.
Naravno, biće situacija kada će nam biti potrebna pomoć sa strane, ali ja ću se boriti da ta pomoć ne dolazi po privatnim, partijskim ili ko zna kakvim linijama, već da bude transparentna i da od nje i građani i naš grad zaista vide neku korist.
Zato stalno govorim o građanima i njihovom uključivanju u procese, zato ću se boriti za informisanog, svjesnog, ponosnog, zadovoljnog građana, jer samo takav građanin može imati valjanu viziju svog grada. A ako ne budemo imali valjanu viziju, svaki nas put vodi „negdje tamo“, u tamu.
Koji su društveni slojevi i grupe kojima ćete se primarno obraćati u svom političkom djelovanju i na čiju podršku najviše računate?
Kada odlučite da uđete u politiku, onda ne smijete imati favorite, već vam svaki građanin i njegova dobrobit moraju biti jednako važni. Nažalost, Trebinje je danas jako podijeljena zajednica. Da li je to bio plod slučaja, ili nečije namjere, ne znam, ali od rata naovamo ta je podjela stvarana ljudskom nekompetencijom, koja je uz podršku politike postala dominantna. Stranačka pripadnost kao nužni uslov zapošljavanja, od sporadičnih slučajeva prije dvadesetak godina danas je postala svakodnevnica.
A to je put u neumitnu i neizbježnu propast svakog društva, pa tako i našeg. Podijeljeni smo na ove i one, po svim mogućim linijama podjela. Podijeljeni smo i lično, unutar sebe, slamamo se pod pitanjem da li da prihvatim stanje takvo kakvo jeste i, što je najgore i najpogubnije, da se nadam da ću tako nekompetentan dobiti bitnu i dobro plaćenu funkciju koju ne zaslužujem, ili da se borim protiv možda i najveće pošasti i bolesti našeg društva, a to je stranačko zapošljavanje.
U ovako oboljelom društvenom okruženju podobni dobijaju prednost nad sposobnima. Sposobni, kvalifikovani i vrijedni guraju se u stranu i ne mogu doći do izražaja od politički podobnih, koji agresivno brane svoje nedostatke u znanju, obrazovanju, kvalifikaciji, iskrenim namjerama, pa čak i u vaspitanju.
Političari tako postaju gospodari naše sudbine, nakon što uspiju da unište politiku kao prostor javnog djelovanja i pretvore je u prostor ličnih interesa.
Ima neugodno puno primjera kojima bih mogao ilustrovati ovo o čemu govorim, ali posljednja stranačka zapošljavanja nekompetentnih kadrova u elektroenergetskom sektoru na visoke funkcije, a isključivo po političkoj liniji, pokazala su ili da rukovodstvo ovog grada pati od Hubris sindroma, odnosno od poremećaja ličnosti i ponašanja kao posljedice nekontrolisane vlasti i moći, a koji se manifestuje kao bahatost i gubitak dodira sa realnošću, ili smo mi Trebinjci pristali da režemo granu na kojoj ne sjedimo samo mi, već i skoro čitava ekonomija Republike Srpske.
Kakvu to poruku šaljemo mladima? Da li bi iko normalan prihvatio da ga operiše hirurg sa lažnom diplomom? Ako je odgovor na to pitanje negativan, onda ne smijemo biti ni saučesnici u uništavanju društvenih resursa, u demoralisanju i ponižavanju svih onih koji su kvalifikacije stekli radom i trudom, onda ne smijemo učestvovati u tjeranju mladih i stručnih ljudi iz našeg grada. To smo dužni sebi, svojoj djeci, svome gradu i generacijama koje dolaze nakon nas.
Zato će naša politika prevashodno biti usmjerena ka mladima, kao nepresušnom izvoru snage i vitalnosti, jer mladost je ono što nas čini bitnima za budućnost i za svijet.
U nazivu vaše stranke stoji riječ – socijalistička. Zar to ne znači da bi vam i radnici trebali biti prioritet?
Naravno da su nam radnici prioritetna interesna grupa. Nažalost, pogrešno i pod direktnim političkim patronatom sprovedena privatizacija, ostavila je naše društvo bez radnika kao svjesne društvene grupe. Danas imamo u najvećoj mjeri radnike na budžetu, koji su svojevrsni taoci vlasti i koji se iz egzistencijalnih razloga odriču svoje političke svijesti a umjesto toga imaju samo političku lojalnost, te radnici koji su u vlasti privatnih poslodavaca. Rijetki su primjeri ispravnog i odgovornog odnosa prema radnicima i mi ćemo se boriti da to u najskorije vrijeme promijenimo, u mjeri u kojoj je to moguće promijeniti na lokalnom nivou.
Postoji, međutim, veliki broj radnih ljudi koji su u potrazi za poslom morali otići u susjedni Dubrovnik. Njih nema samo 2.000 kao što kažu zvanični podaci, već je taj broj oko 3.000 Trebinjaca, od kojih je čak 2.500 uredno prijavljeno, a ostali rade uglavnom na dnevnicu. Ta masa je skup najpouzdanijih svjedoka o „uspjesima“ svih vlasti koje su proteklih par decenija vodile ovaj grad. Većina tih ljudi, vrijednih, stručnih i sposobnih, u našem gradu posao nije mogla dobiti jer nije htjela pristati na partijska ucjenjivanja.
Zbog pandemije, ta masa trenutno ne radi u Dubrovniku, već se nalazi u svojim kućama. Gradske vlasti je potpuno zanemaruju i nijedan od tih ljudi nije uključen u programe pomoći onima koji su pogođeni pandemijom, kao da je riječ o tamo nekim strancima, a ne o našim ljudima. Ta masa radnika nešto je čega se vlasti danas plaše i političari na vlasti bili bi puno srećniji da se ti ljudi nalaze u Dubrovniku i da zbog radnih obaveza preskoče dan glasanja. A mi upravo u tim radnicima vidimo snagu koju ovaj grad, skupa sa mladima, ima za promjene i za bolje sutra.
Novi ste „takmičar“ u trebinjskoj političkoj areni, u kojoj se nalaze prekaljeni vukovi demagogije i populizma, kako u vlasti, tako i u opoziciji. Na koji način namjeravate da se izborite za svoju poziciju i da li vas je strah konkurencije sa dugogodišnjim iskustvom?
Već sam rekao da je strah jedino čega se trebamo plašiti, tako da se siguno neću plašiti konkurencije u političkoj areni. Ali isto tako nemam namjeru da pristajem na prešutno prihvaćena pravila igre i da politiku doživim ili praktikujem kao stanje vječitog konflikta. U trenutnoj konstelaciji snaga, politika se svela na stav – sada su ovi na vlasti, hajde da ih skinemo pa ćemo mi raditi ono isto što oni rade. Ali to nije politika, to je samoživo oponašanje politike.
Stvarna politika, ona koja je ovom gradu i njegovim ljudima prijeko potrebna, ujedno je i jednostavna i komplikovana. Najlakše ćemo je shvatiti ako je uporedimo sa uljem u automobilskom motoru. Kao što ulje služi da motor pruži najbolje rezultate, a da ne sagori, tako i politika treba pomoći društvu da postigne svoj maksimum, a da se pri tom ne iscrpi. Ulje služi svrsi dok ne ostari i ne izgubi viskozitet. I tada ga treba mijenjati.
Sve to se može izreći i na malo kompleksniji način. Politika je vid saradnje različitih interesnih grupa, koje koriste društvene instrumente i institucije da bi rješavale sporove oko raspodjele sredstava, finansija, zapošljavanja, uticaja, sloboda. Takva politika, koju ja lično želim vidjeti u našem gradu, jeste politika saradnje, koja ne ugrožava ničiji politički niti bilo koji drugi identitet, ali koja snaži svačiju slobodu. Takav pristup politici alternativa je postojećem stanju. To je prilika za sve nas, za naš grad i za naše buduće generacije.
Suviše nas je malo da bismo sebi mogli priuštiti produbljivanje postojećih i stvaranje novih podjela, a još manje sebi smijemo dopustiti da nastavimo ohrabrivati lažne vrijednosti, poput lažnih i nekredibilnih diploma, ili jednostavno ćutati pred takvim pojavama koje razaraju naše društvo. Umjesto toga, moramo prenuti društvo iz letargije i udružiti sve naše snage kako bismo vratili sjaj temeljnim vrijednostima na kojima počivamo, ali kako bismo stvarali nove vrijednosti koje ćemo razmjenjivati sa svijetom. Moramo se podsjetiti da nakon našeg vremena dolazi vrijeme budućih generacija, a one nam neće oprostiti ako im ostavimo teret kojeg mi danas nosimo.
Neizostavno pitanje – vaš pogled na politička dešavanja u Republici Srpskoj, Bosni i Hercegovini i regionu?
Već sam rekao koliki je značaj da nam politička svijest postane realna i realistična i da bude usmjerena na ono što je zaista od značaja, a ne na ono u čiji nas značaj neko ubjeđuje. Naravno da imam svoje mišljenje i svoje stavove o tim dešavanjima u zemlji i regionu, ali pred nama su lokalni izbori, pa hajde da razgovaramo o problemima koji se rješavaju na lokalnim izborima, a ovo pitanje mi postavite prije narednih opštih izbora, za dvije godine. Ne mogu naglasiti koliko je važno da konačno počnemo govoriti razumnim jezikom i da se počnemo baviti problemima koji nas se najdirektnije dotiču, umjesto onima na koje kao lokalne zajednice baš i nemamo puno uticaja. Uostalom, što prije našu lokalnu zajednicu, naš grad dovedemo u red i učinimo ga modernim i ugodnim mjestom za život, prije ćemo dati i svoj doprinos rješavanju problema na višim nivoima.
Za kraj, kakvu poruku želite poslati stanovnicima Trebinja?
Ključ rješenja je u vašim rukama. Za to nam ne trebaju ni krediti MMF, niti pomoć međunarodnih eksperata. Za to je potrebno da vi napravite korak naprijed u vlastitim glavama.
Vaš glas mijenja sve. I zato budite iskreni prema sebi, okrenite se i pogledajte vaše bližnje. Razmislite o onome što radite. Ako živite u strahu od oligarhije ili ako ste ucijenjeni nečim, sjetite se da se u životu treba plašiti samo straha i upamtite da vas niko ne može vidjeti kada popunjavate glasački listić, niti vas iko može i smije kazniti za način na koji ste ga popunili i osvetiti vam se zbog načina na koji ste glasali.
Zato, kada izađete na izbore, recite sebi – da, ja sam dostojanstven i odgovoran čovjek. I glasajte za bolje sutra.
Razgovarao: Vuk Bačanović
Foto: Jovan Vidaković