VUK BAČANOVIĆ: Monstruoznost

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Kada sam prije nekoliko godina kao mladi naivni (kako mrzim tu riječ, ali adekvatnija ne postoji), intelektualac, uputio otvoreno pismo Miloradu Dodiku kao predsjedniku Republike Srpske, vjerovao sam u dvije iluzije. Da se populizmom, kao sistemom koraka, postepeno mogu postići dobre stvari, pod uslovom da ih imate u planu. Kao i to da će populizam vremenom iščezavati kako društvo bude sazrijevalo i odbacivalo ga. No i tada sam napisao da on mora imati granice, da se ne može nesuvislo, bezobzirno i drsko baljezgati sve i sva, a pod izgovorom kampanje koja neprestano traje i nikada ne prestaje. I posebno ako se taj populizam svodi na neprestano perpetuiranje sve otrovnijih riječi.

Ha, ha, postrojavanje…

Lako je izgovarati se da praksa potvrđuje jedno, a riječi drugo, kada se politička retorika ne može razdvajati od dijagnostike zdravstvenog stanja određenog društva. Neka se samo laje da su kriminalci, ratni zločinci i pokvareni i šizoidni ideolozi devedesetih dobri patrioti. Pa ništa to nije važno. Evo para za džamiju, za medresu, za obdanište, za cestu. Ama nije bitno što istorijski revizionizam ulazi u mejnstrim narativ, pa ideologije koje su u Drugom svjetskom ratu osramotile srpski narod postaju nešto sasvim prirodno. Ha, ha, postrojavanje četnika u Višegradu pred očima porodica ljudi koje su masakrirali. Ha, ha, pa to su samo neke pjandure. Da jesu i pjandure koje bi rastjeralo par specijalaca za 15 minuta, ali poruka koja na taj način nije odraz nikakvog pijanstva, već jezive društvene zapuštenosi koja prelazi u sveopšti mahnitluk i monstruoznost.

Populizam dakle ne može biti nikakav opravdan slijed koraka, osim ako ti koraci ne vode u pakao. To jest, ako pakao populizma nije svjesni cilj puta koji se tim koracima probija. Njime se ne mogu postići dobre stvari, jer oni koji jednom bezobzirnim populizmom steknu moć, neće željeti ništa drugo osim da je zadrže i uvećaju. Jer se ne mijenja konj koji dobija trke. Pa makar se taj konj zvao košmar. Dobro, funkcionalni košmar. I hajde sada što “hodže arlauču” (Dodik), ili što bi bilo dobro da se ugledamo na ustaše (Rajko Vasić), ili što histerični huškač Dragoslav Bokan postaje jedna od omladinskih ikona, ili što se državni mediji svode na kalendar horora i zastrašivanja, ili što se ljudi drže u stalnom stresu i mučenju kao da će rat sutra, što je očigledan cilj vlasti da joj prosječan građanin bude zatupljeni primitivac, klijentelističkim okovima privezan za partijske komesare i ulizice, već što je njen očigledan cilj da to tako ostane zauvijek. I da osnovna hrana tog poniženog i nesrećnog bića bude monstruoznost. I da stvar bude još monstruoznija, da je to monstruoznost koju su ti ljudi sami sebi prisiljeni uzgajati za konzumaciju. Još monstruoznije, da zavole te gorke i otrovne plodove i da bez njih više ne mogu.

Othranjeni na monstruoznosti

Ne, nisu tipovi poput Stevandića koji proizvode predizborne spotove o ujedinjenom srpstvu, spotove koji po svemu nalikuju na nacističku propagandu iz devedesetih, pali s neba. Oni su proizvod monstruoznosti, oni su othranjeni na monstruoznosti, oni je proizvode za sebe, ali bi ipak da to ne ostane na privatnoj i porodičnoj konzumaciji. Oni bi da taj grki plod industrijski proizvode i da uživaju dok gledaju kako se većina konzumenata prvo previja u bolovima od otrova, ali se onda na njega sve više i više privikava, dok sami ne postanu nalik prodavaču, pa ih Dodik uzme sebi u koaliciju. Ili u konačnici, dok i sami ne postanu proizvod za konzumaciju i preprodaju.

Zaista odavno ništa odvratnije nisam vidio od Stevandićevog spota. Ali hej, koliko god se ljudima, pa čak i nekim tvrdim nacionalistima, od njega povraćalo, otrov je toliko prodro u sve nas da smo na činjenicu da je naš život i naše društvo jedan ogroman Stevandićev predizborni spot potpuno oguglali. Ma, ha, ha, znate, one budale tamo, ha, ha… budale, ha, ha, laprdanje. Da laprdanje. Laprdanje za laprdanjem dok osim laprdanja više ništa ne preostane. Dok se sva pamet ne svede na mjeru nesuvislog i monstruoznog laprdanja bez kraja. To je stanje koje je prevazišlo svaki oblik postmodernog ludila.

Ha, ha, arlauče hodža…

Vjerovatno će i činjenica da relevantna dokumenta nedvosmisleno govore da se aktuelni premijer Republike Srpske dovodi u vezu sa ubijanjem nevinih ljudi u Srebrenici 1995., ili prešutiti ili objasniti na način da je on samo radio svoj posao. Jer monstruoznost je naš posao, naša industrija, naša jedina realnost, jedina mogućnost, jedini način da se realizujemo, da opstanemo, da budemo ozbiljno shvaćeni. Pa gledajte i “oni” su isto monstrumi i ne samo oni nego svi, pa šta im fali. Ha, ha, hodža arlauče, ha ha, he he, leleču turci, kukaju bule… Oj Srebrenice kako si mi mila, dabogda se ponovila, razapinji šator, kampanja je počela…

NOTA BENE:

Odavno me nešto nije uznemirilo koliko nedavno objavljeni snimak na kojem možemo vidjeti današnjeg lidera crnogorske opozicije koji će uskoro biti premijer Crne Gore, Zdravka Krivokapića iz 1999., kako pokunjeno sjedi u nekoj prostoriji sa  sektaško-makabrističkom ikonografijom u kojoj razne izoblične i neproduhovljene face od alkohola i ludila propalih šovena izgovaraju i urliču stvari koje mi je bilo muka do kraja slušati. I to u čast čovjeka potpuno bizarne karijere destruktivnog i autodestruktivnog hazardera i teroriste – Nikole Kavaje, koji je na zidu držao slike Hitlera, Musolonija i Staljina, poznatog po vrlo mudrim i produhovljenim riječima: „Govorio sam Mladiću kako da se bori protiv Muslimana. Rekao sam mu i da bude što bliže mirovnim snagama.

Rekao sam mu 1995. da pohvata mirovnjake i da ih povješa po banderama. U to vrijeme im je NATO prijetio bombardiranjem. Moj kurac. Da me Mladić poslušao, NATO nikad ne bi bombardirao Jugoslaviju.“  Ako je Krivokapić kao nesumnjivo smiren, a kako oni koji ga znaju kažu i kako iz njegove biografije i nastupa proizlazi, plemenit i pošten čovjek, morao proći fazu društvene inicijacije kroz okuženje primitivizma i monstruoznosti, ako je čak i njegov plemeniti i čestiti put u politiku zatrovan monstruiziranim okruženjem, kolike će nam samo decenije trebati da ga se takvog zlog okruženja riješimo. Jer u toj borbi postupnosti nema. To su jednostavno pogrešni koraci. Mora se svugdje sve iznova ili ne samo da se nećemo maknuti iz postojećeg stanja nego se i dalje strovaliti u provaliju monstruoznosti. Dok nam ne preostane za tu ovisnost više ništa i niko no da sami sebe prožderemo.

Piše: Vuk Bačanović za Preokret
Ilustracija: Preokret

Share.

Leave A Reply