Ozbiljno i odgovorno promišljanje društvenih fenomena i društva kao fenomena trebalo bi počivati na pitanjima: šta je moguće, šta je realno, šta je prihvatljivo a šta neprihvatljivo te šta je korisno a šta štetno i opasno po društvo i po ideju javnog dobra, a to promišljanje mora neprekidno imati artiljerijsku podršku sumnje u vidu preispitivanja ne samo pojava i relacija između njih, već i samih pojmova kojima se operiše i njihovog sadržaja. Uz sve to, biće koje promišlja društvenu stvarnost i ideju javnog, odnosno društvenog dobra mora uvijek imati na umu da javno, odnosno društveno dobro nije i kolektivno dobro, već mu se kolektivno dobro često suprotstavlja.
Normirana čestica kolektiviteta
Ozbiljno promišljanje nije obaveza svakog člana nekog društva, štaviše, tim se poslom uvijek bavi manjina, ali društvo u kom ozbiljno i kritičko mišljenje skoro potpuno ustukne pred pseudomišljenjem zauzdanim imperativom dopadanja, imperativom pripadnosti i imperativom utilizacije, odnosno postizanja neposredne i lične koristi, ujedno je društvo koje se postepeno transformiše u anti-društvo, dakle u talog jednog ili više kolektiviteta u kojima je jedinka, kao nosilac svijesti i subjektiviteta, svedena tek na paradigmu željenog i projektovanog idealnotipskog kolektiviteta.
Ideologija i politička propaganda uvijek teže ka unifikaciji i unitarizaciji jedinke i njenom svođenju na tipsku i normiranu česticu kolektiviteta, koja uvijek mora biti i reprezent tog kolektiviteta, inače je osuđena na potonuće u otpadništvo i, sljedstveno tome, na redukciju svoje vrijednosti u društvenom prostoru. Bez otpora takvim težnjama, društvo se ubrzano kreće ka vulgarnoj homogenizaciji i ka redukciji slobode, a takav ishod poželjnim mogu smatrati samo oligarhije obuzete reakcionarnim ili totalitarističkim idejama te politički, a dodaću i etički idioti u biračkom tijelu.
Prepreka ili, da budem precizniji, krhka protivteža takvim tendencijama dolazi prevashodno iz prostora filozofije i prostora umjetnosti, i to ne kao fenomena en général, već su ideje koje uspostavljaju humanistički odnos prema kategorijama pojedinca i slobode i u tim prostorima skoro incidentne, pogotovo u zapuštenim društvima, kakva su sva postjugoslovenska društva.
Uvriježeno je vjerovanje da je težnja ka unifikaciji društvenih jedinki, odnosno njihovom svođenju na unaprijed zadate aksiomatizirane i tabuizirane atribucije, specifikum i ekskluzivitet ideologija koje se percipiraju kao reakcionarne i totalitarne, bez obzira da li se kreću ka ekstremnoj ljevici ili ka ekstremnoj desnici. Stvarnost koju živimo, međutim, pokazuje da je ta stvar znatno tragičnija i da su te tendencije itekako prisutne i u onim odsječcima javnosti koji sebe nastoje ustoličiti kao baštinike moderniteta, humanizma, internacionalizma, antifašizma, individualizma i drugih ideoloških konstrukata.
Intervju režisera Danisa Tanovića beogradskom dnevnom listu Danas skoro je udžbenički egzemplar ne samo gore označenih tendencija u narativu, već i jednog dominantnog modela govorenja u ovdašnjem javnom prostoru, određenog atribucijama ispraznosti, inkonzistentnosti, oportunosti koja se kao kukavičje jaje podmeće pod principijelnost, te podilaženja horizontu očekivanja ciljane publike. Neko će reći da Danis Tanović nije najznačajniji eksponent onoga što sam u jednom od svojih ranijih tekstova označio kao kretenski govor, odnosno govor lišen mišljenja, te da je njegovom intervjuu već posvećeno dovoljno pažnje, između ostalog i na Preokretu.
Autolatrijski odnos
Premda ću dijelom uvažiti te primjedbe, ipak ću se pozabaviti njegovim intervjuom, bez namjere da polemišem sa tačnošću ili netačnošću njegovih navoda, prije svega zato što je suludo polemisati sa nečim što ne počiva na mišljenju, odnosno polemisati sa ispraznim frazama i opštim mjestima, već zato što je od presudnog značaja baviti se problemom kretenizacije govora, odnosno trendom ekstrakcije sadržaja, a samim tim i smisla iz jezika. Tanović nastupa kao umjetnik sa ambicijom da bude i kulturtreger, očito mu nije strana ambicija ni da se pozicionira kao neko ko promišlja društvenu stvarnost, a svojevremeno je imao i političke ambicije, koje je suspendirao na neodređeno vrijeme, pa ga sve to čini legitimnom metom preispitivanja, dakle postupka kog on promptno odbacuje u svom narativu, umjesto toga nudeći sveobuhvatnu jasnoću i aksiomatske istine, te dvije pojave od kojih svako mišljenje strahuje i koje se svakom mišljenju gade.
Razlog za bavljenje Tanovićem i njegovim intervjuom sadržan je i u njegovom autolatrijskom odnosu prema Sarajevu, kao neupitnom toposu civilizacijske i humanističke superiornosti, čije je preispitivanje u najmanju ruku skandalozno i blasfemično. Stvarnost, nažalost, pokazuje da dominantni javni narativ u Sarajevu ne nudi ništa supstancijalno različito od dominantnih javnih narativa u okolnim prijestolnicama, ali su glasovi koji u Sarajevu ozbiljno, principijelno i kritički promišljaju stvarnost bolno usamljeni i nesrazmjerno malobrojni u odnosu na takve glasove u, recimo, Beogradu i Zagrebu. Koji, takođe, vape za još više takvih glasova.
Sve što je Tanović izgovorio u svom intervjuu prije svega je – uvredljivo. On svoje uvrede ne upućuje svjesno, on čak nije ni svjestan da su to uvrede, jer je njegov govor plod jedne intelektualne zapuštenosti kakva se po pravilu zakoti tamo gdje izostane kritičko mišljenje, sumnja, preispitivanje, dijalog… Tanović nije svjestan ni kome sve upućuje svoje uvrede, a upućuje ih svima o kojima govori i kojima se obraća – Sarajlijama, Srbima, Dalmatincima, čitaocima intervjua… On ih vrijeđa tako što ih svodi na stereotipove, na pasivne ikonografske ljušture lišene sadržaja i dinamičnog subjektiviteta.
Ako se takav narativ još i može razumjeti kada dolazi iz Izetbegovićevog ili Dodikovog ili Vučićevog ili Milanovićevog ili ma kog drugog kabineta kao čvorišta političke moći, jezivo je svjedočiti činjenici da se takav narativ spustio i u prostor umjetnosti i kulture, u kojima bi stereotipizacija i posezanje za opštim mjestima trebali imati pravo postojanja isključivo ako su u funkciji satire i ironije.
Mitomanska unipolarna predodžba
U Tanovićevom intervjuu nema bukvalno niti jedne jedine misli. Čak i ako neka njegova rečenica izgleda kao misao, ona to nije, jer je neki detalj u njenoj strukturi derogira kao misao ili joj pravo na bivanje mišlju oduzima neka naredna rečenica, svojom kontradikcijom. Svoj intervju Tanović započinje iskazom da „ne postoji jedan Beograd, ne postoji jedno Sarajevo, ne postoji jedna Zenica, jedan Zagreb, jedna Ljubljana“, samo da bi malo kasnije sva ta postojeća Sarajeva sveo na ono svoje Sarajevo, na tu mitomansku i unipolarnu predodžbu grada lepršavog duha, visprene šale, normalnosti uprkos traumama, grada koji je ostao normalan uprkos ratnim razaranjima, grada etičke i humanističke superiornosti…
Takvo pozicioniranje Sarajeva kao neupitne prijestolnice duha ne samo da nije potrebno nikome, a prije svega samom Sarajevu i njegovim stanovnicima, već je i opasno, jer uljuljkuje duh u jedno stanje tromosti i ovisničke omame za komplimentiranjem, stanje sužene svijesti koja ne primjećuje ne samo prve naznake već ni eklatantne dokaze pojava koje se suprotstavljaju takvoj predodžbi i obesmišljavaju je. Pri svemu tome, Tanović, koji nastupa kao umjetnik lepršavog i slobodnog duha, ovakvim narativom neugodno podsjeća na reakcionarne populističke i narodnjačke lidere koji danas prevode južnoslovenske monoetnije sapete u svojim torovima.
Zašto Tanović tako nastupa, možda bi ostalo tajnom, da sam nije obrazložio razloge svog bivanja licemjernim mikrobom u svijetu umjetnosti i mišljenja – koliko god bilo oportuno predstavljati se kao humanist i individualist, to bi bilo i neprofitabilno bez bliskosti sa likovima poput Mirsada Purivatre, preko kojeg Tanović ulazi u to mračno klupko upravljanja javnim budžetom i olakom distribucijom budžetskog, društvenog novca, bez ikakvih drugih kriterijuma osim jaranske bliskosti.
„…Miro mi onda kaže da imamo neki mali budžet ako hoću. Pitam koji, on kaže 200.000 eura. „Hajde, pusti me da razmislim“, rekao sam i tako je sve počelo…“ Tanoviću, koji insistira na etičnosti i legalizmu, ne pada na pamet da upita Purivatru: „Čekaj malo, Miro, jesu li to tvoji privatni novci ili su to sredstva koja si dobio preko javnog budžeta? Zar ne bi trebalo da se taj novac raspodjeli na neki transparentniji način?“
Totalna regresija
U intervjuu Tanović na više mjesta vrijeđa Sarajlije, kao kada kaže: „I, tako, u onom ludilu i sivilu – ne smiješ izlaziti napolje, pereš ruke kad god izađeš, nosiš maske, rukavice, voće pereš – mi pišemo ovu našu priču.“ Redukcija kretanja, nošenje maski i rukavica nesumnjivo su mjere koje ne obilježavaju svakodnevni život, ali pranje ruku nakon svakog izlaska napolje i pranje voća higijenski je minimum i bez pandemije. Tanović očito ne shvata da je čitaocima intervjua stanovnike Sarajeva predstavio kao ljude koji ne peru ruke po povratku u kuću i koji ne peru voće prije nego što ga izjedu, već ga konzumiraju sa svim pesticidima i drugim agensima po sebi.
Objašnjavajući čitaocima Danasa kako je nastao njegov posljednji film, Tanović između ostalog kaže: „Hajmo napraviti nešto što je duh Sarajeva – lјepota, zezancija, sve ono što ovaj grad zapravo jeste.“ No već u odgovoru na naredno pitanje on taj duh Sarajeva pozicionira u nešto drugačije sfere: „Znaš, Sarajevo je ludo, nosi neki fatalizam, a onda kad dođu na 800 brojke, kao što je bilo u aprilu prošle godine, onda svi počnu da psuju, da jеbu majku vlastima i da se ponašaju kao poslјednji idioti. Ne mogu da ti objasnim, ali nikako da odrastemo. Mi smo kao dijete, koje ima 17 godina, koje je potpuno ludo i stalno pokušava da prođe između pravila, da ih ne poštuje, a kad ga nešto udari onda bude: „Otkud ovo?“. Pa, mislim…“
Potpuno nesvjestan šta izgovara i vjerujući da svom gradu komplimentira ujedno ga malo ružeći očinskom brigom, Tanović ustvari eksplicira možda i najvažniji problem današnjeg ne samo Sarajeva, ali prije svega Sarajeva, kao prostora regresirane društvene svijesti, a taj je problem raspetost između autolatrične mitomanije i infantilne potrebe za statusom nevinosti i bitnosti u svijetu, premda se svijetu kao potvrda te bitnosti pruža samo jedna operetska frivolnost i jedna u osnovi palanačka nadmenost koja u sebi krije čak i prezir prema tom svijetu, s jedne strane i potreba za odbacivanjem svake odgovornosti vlastitog subjektiviteta s druge strane. Mi smo djeca, maloljetnici, poručuje Tanović, i kada činimo nešto loše to je samo naša bezazlena nezrelost. To nije ništa drugo nego izetbegovićizam i vučićizam u svom najboljem izdanju i tim odvratniji jer dolazi iz usta čovjeka koji se predstavlja kao umjetnik i kao misleće biće.
“Eno sjedi gore…”
Kada kritikuje Sarajlije riječima: „Ništa nisam dodavao nego je sve kako jeste i to je ono što me u stvari najviše nervira, što smo zaboravili ko smo i šta smo“, Tanović infantilno lamentira nad vlastitom mladošću i nad vremenom u kom je stasavao taj privid njegove lične bitnosti i bitnosti čestice svijeta u kojoj je obitavao, ali ujedno čini nešto još opasnije – on i Sarajevu i njegovim stanovnicima odriče pravo na povijesnu i društvenu dinamičnost, odriče im pravo da budu ono što jesu, već ih poziva da budu idealnotipske projekcije njegovih vizija, koje su u međuvremenu prešle dobar put ka halucinacijama. Umjetnik i misleće biće koje kuka „što smo zaboravili ko smo i šta smo“, a pri tom se ne zapita ni šta je sadržaj tog mi nad kojim stoji zabrinut niti se zapita koje su silnice uzrokovale taj zaborav i da li je on zaista zaborav ili nešto drugo, on nije ni umjetnik ni misleće biće, već obični provincijski pehlivan.
Premda logoreičan kad god mu se ukaže prilika, Tanović ne zna šta je jezik niti čemu on služi, jer onaj ko zna šta je jezik ne bi izgovarao ovakve budalaštine: „Vidi, ovo je grad heroj. Preživio je strašne stvari, a ljudi su ostali normalni. Znaš, mi smo stvarno, što bi rekao moj drug : „Jebi ti to, mi smo najnormalniji na cijelom ovom području“. Ozbiljno normalni nakon svega što smo preživili, nakon svega što nam se desilo… Eno sedi gore Goran Navojec sa Brankom Đurićem i Damirom Šagoljem. Mi smo normalni ljudi koje zanimaju umjetnost, kultura, zabava, dobre priče…“
Tanovićevo insistiranje na normalnosti Sarajeva i njegovih žitelja, ustvari je insistiranje na etičkoj supremaciji. Normalnost je ono što je normirano i dovoljno je pogledati čime on normira tu normalnost i ostati zgrožen pred takvom eskapadom infantilnosti i pred takvim implicirajućim ucjenjivačkim momentom. Jer Tanović odista ucjenjuje one kojima se obraća, zahtijevajući prešutno od njih da se poklone toj predodžbi čudesnog polisa i čudesnog renesansnog grada koju im on nudi, a koja ne postoji nigdje osim u njegovoj i u glavama njemu sličnih šarlatana. Sarajevo nije Diznilend, ono je grad sa svim svojim problemima i iskušenjima, ali i sa svim svojim prednostima i nikakva mu idealizacija neće pomoći da se konačno snađe u ulozi koja mu je dodjeljena prije skoro dva stoljeća – u ulozi glavnog grada jedne zemlje.
Razmjena idiotluka
Isticanjem činjenice da u današnjem Sarajevu sjede Goran, Branko i Damir kao dokaza nekakve normalnosti ustvari je samo dokaz da u Tanoviću bubri isti onaj etničarski zloduh koji bubri i u, recimo, Mustafi Ceriću. Isticanjem druženja trojice ljudi čija su imena za Tanovića očito ekskluzivitet i skoro egzotičnost u današnjem Sarajevu, ustvari je samo varijetet onih odvratnih i vulgarnih argumenata – nisam ja nacionalist, ja imam druga koji nije moje nacije.
A da Tanović zaista baštini tu regresivnu i reakcionarnu svijest i da na njoj gradi svoje odnose sa fenomenima etniciteta i nacije, kao i odnose sa poviješću, pokazuje njegova upotreba plurala u odgovoru na pitanje o ratu i današnjem odnosu prema zločinima počinjenim u njemu. Njegovi plurali, njegovi „mi“ i „vi“ zakočene su, termoplastične, unaprijed zadate kategorije koje ne ostavljaju prostor ni za kakve slojevitosti i, što je najstrašnije od svega, teže ka totalizaciji i apsolutizaciji kolektiva.
Da Tanovićevo tijelo nastanjuje zloduh Mustafe Busuladžića, pokazuju i njegove riječi: „Meni je strašno što je 150.000 Srba odselilo iz Sarajeva nakon što se rat završio. Ali nisu te Srbe otjerale Sarajlije. Tim Srbima su Radovan Karadžić i Ratko Mladić rekli bjež’te glavom bez obzira zbog njihove politike.“ Ovdje nije problem to da li su ti ljudi zaista napustili svoje kuće i stanove po direktivi političkog i vojnog vrha ili je riječ o spletu mnogo više razloga. Ovdje je problem to što Tanovićev jezik sarajevskim Srbima odriče pravo da budu Sarajlije, premda u toj masi ljudi koji su promijenili svoje stanište ima i onih čije su obitelji ugrađene u temelje današnjeg Sarajeva. Tek kada misleće Sarajevo bude u stanju prepoznati kretenski govor unutar sebe sama i kada bude moglo samo sebi samome sebe artikulisati, tek tada će moći artikulisati i svoj odnos prema spodobama poput Vulina i Dodika i tek tada će moći krenuti putem rješavanja problema, a sa ovakvom sviješću, koju uz Tanovića baštine i politički i akademski i kulturni i medijski krugovi, umjesto rješavanja problema može očekivati samo razmjenu idiotluka između dva ovna na brvnu.
“Žive najnormalnije…”
Možda i najodvratniji momenat u čitavom intervjuu jeste onaj u kom Tanović, misleći na stanovnike Sarajeva koji nisu Bošnjaci, kaže: „Ima ljudi koji su tu ostali, koji žive najnormalnije.“ Ta jeziva potreba za uspostavljanjem normalnosti odozgo, bez uvida u intimu pojedinačnih egzistencija, to jezivo odsustvo empatije koja bi Tanovića možda nagnala da se zapita da li ti ljudi zaista žive „najnormalnije“, sve to izaziva mučninu i kada dolazi iz usta nekog političara, a kamoli iz usta subjekta koji bi da bude umjetnik i misleće biće.
Da se razumijemo, nije Danis Tanović problem današnjeg Sarajeva, niti stvarnosti koju živimo na mnogo širem području. Bilo bi nesumnjivo pretjerivanje reći da je Tanović kreten, ali njegov jezik jeste kretenski, jer ne izvire iz mišljenja, nego iz već spomenutih potreba za pripadanjem, dopadanjem i komforom. On je samo blazirani blećak i konformist koji u sebi sjedinjava sve devijacije mišljenja i govorenja u današnjoj stvarnosti. Danisa Tanovića ima puno više i ne samo u svijetu kulture niti samo u Sarajevu, već sjede čak i po kabinetima organa vlasti u svim južnoslovenskim prijestolnicama, neometano obavljajući svoj posao zatupljivanja društva koje je iz dana u dan sve manje sposobno samo sebe percipirati i artikulisati, već se sve više doživljava kao projekcija mitomanskih ideoloških kretenluka.
Jedini način da se makar misleće čestice društva suprotstave tom demonskom činodejstvovanju jeste prepoznavanje tog kretenskog govora gdje god se on pojavi i glasno ukazivanje na njegovu kretensku ćud. Danis Tanović i njegov kretenski govor u intervjuu Danasu dobar je poligon za trening, da bi misleći ljudi sutra takav kretenluk mogli prepoznati i na drugim mjestima. Pa i u sebi samima. Bez toga, nema naprijed, već samo nazad, u Tanovićevu normalnost.
Piše: Elis Bektaš za Preokret, Foto: YouTube, printscreen