Očekivani i predvidivi poraz cirkusantske grupacije zvane komiti, a s njom i prohrvatskog dukljanističkog nacionalizma, čiji su pobornici državi Crnoj Gori doslovno nastojali izmisliti drugačiju prošlost, kulturu i identitet primarno na podlošku patološke šovinističke mržnje prema Srbima, ostavlja i države u kojima žive Srbi i njihovi susjedi pred velikim političkim, ali i moralnim ispitom zrelosti, koji se može formulisati kao pitanje: Šta poslije prekretnice? Groteskna pojava ministra unutrašnjih poslova Srbije, Aleksandra Vulina nas obavještava da je odgovor jasan i da je to misaona konstrukcija koja se, u medijima, na opšte oduševljenje ograničenih etničara ili užasavanje različitih grupa katastrofičara naziva: “srpski svet”.
Ponukan događajima na Cetinju kada je grupica od nekoliko stotina nasilnika i krajnje izmanipulisanih ljudi od strane Mila Đukanovića i DPS-a i koji ni na koji način ne predstavljaju stav ni osjećanja većine nacionalnih Crnogoraca (čak i onih bez dualnog crnogorskosrpskog identiteta) prema Srbima i Srpskoj crkvi, Vulin je zavapio da svi Srbi moraju biti složni i nastupati kao jedinstven politički narod – “srpski svet”: “Ne budemo li ga mi stvorili, bojim se da sledeću generaciju Srba nećemo ni dočekati. Pogledajte kakav je to stepen mržnje i antisrpskog raspoloženja ničim izazvan. Jučerašnji događaji u Crnoj Gori mogu samo da se porede sa linčom predsednika Srbije Aleksandra Vučića u Srebrenici”. Vulin nam je u ovih nekoliko rečenica savršeno razjasnio šta podrazumijeva pod tim “svetom”.
Svijet je to baziran na dogovorenom provociranju i preuveličavanju, a ne smirivanju tenzija širom bivše Jugoslavije od strane garnitura SNS-a i njegovih satelita, jeftini rijaliti šou u kojem se sve raspada i pada pod naletom neprijatelja, ukoliko nad svima ne bdi brižni despot, koji će, ako treba, podnijeti i mučeništvo. Makar se morao pomučiti da ga sam inscenira, u svakom smislu te riječi. Svijet je to neprestane tenzije koju, kada su u pitanju Srbi povećava i smanjuje despot Vučić, a s druge ostali postjugoslovenski kneževi. I ko neće tako da se igra, treba da ispadne iz igrice, što je bila poenta klopke postavljene Zdravku Krivokapiću (proglašavanje izdajnikom, pad vlade i smjena zbog otkazivanja ustoličenja mitropolita Joanikija), ali u koju se uhvatio suigrač Milo Đukanović, ispavši dodatno slab ne samo u očima svojih pristalica, već i Evropljana koji ga se odavno žele riješiti.
Ali ta igrica nije najgore od srpskog svijeta kakav nam se nudi. U drugačijim okolnostima, sam takav koncept ne samo da ne bi bio ništa pogrešno, već razumna praksa koja postoji kod svih naroda kada je u pitanju ekonomska, kulturna, pa i politička povezanost, posebno u EU u kojoj je ukidanje graničnih prelaza povezalo nekada pocijepane narodne grupe, npr. belgijske Nijemce, rumunjske i slovačke Mađare, tirolske Nijemce. Uskraćivati isto pravo Srbima, ili im kao jedini modus egzistencije nuditi isključivo onaj u kojem su međusobno zavađeni do granice potpunog gubitka narodnog identiteta, nije samo pogrešno, već i dio potpuno ustaljenog dijaboličnog antisrpskog rasizma u okviru kojeg, od prilike do prilike (ustoličenje mitropolita Joanikija je samo jedna od njih), čak i građanski tobožnji antinacionalisti počinju da zvuče kao Fra Filipović Majstorović iz Jasenovca ili banjalučki ustaški veliki župan Viktor Gutić. Međutim, ne priželjkuje Vučić takav srpski svijet. Malignost onoga što želi učiniti, ne biva nimalo umanjena zbog toga što postoje spomenuti zli histerici, budući da Vučićev srpski svijet ne bi bio ništa više od zle šovinističke histerije.
Zbog čega je to tako? Zbog toga što je etos na kojem bi on trebao biti zasnovan manjkav. Štoviše, on je potpuno antisrpski. Da bismo shvatili zašto, potrebno je podsjetiti se nedavnog govora slovenačkog premijera, mračnog rasističkog desničara Janeza Janše, a u povodu nečega što se naziva “Evropskim danom sjećanja na totalitarne i autoritarne režime.” Janša je objasnio da se “u Srebrenici desio veliki zločin, ali je broj ubijenih ljudi znatno manji nego pola miliona ljudi ubijenih u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata”. Kao i to da je “Ratko Mladić crvenu zvijezdu na svojoj kapi zamijenio drugim grbom, vjerovatno samo nekoliko sedmica prije Srebrenice”, što znači da je “Srebrenica za njega dodirna tačka na kojoj se može vidjeti da nema razlike između nacizma i komunizma, kada su u pitanju metode, prirod i odnos prema čovjeku i svetosti života”. Istovjetnu perfidnu defamaciju sovjetskog antifašizma i jugoslovenskog NOB-a, ponudio je prije godinu dana i omiljeni bh građansko hrvatski filozof Ivan Lovrenović, kada je, povodom svog dezerterstva iz BH PEN-a, u intervjuu za DW zaključio da je “Titovski antifašizam, koji spominjete, bio… u godini 1945-oj varijanta staljinskoga, nedemokratskog, a ideološki takav je ostao do kraja. I oni Kadijević-Adžićevi JNA-tenkovi koji su 1991. i 1992. žarili i palili po Vukovaru, Ravnome i na mojoj Grbavici nastupali su u ime antifašizma.”
Zlokobno izvrtanje prema kojoj je odstupanje od ideologije bratstva svih naroda čovječanstva i prihvatanje šovinističkog nacionalizama i činjenje zločina u ime etničkog, zapravo jedno te isto što i odmazda nad onima koji su, u prošlosti, u ime šovinističkog etničkog, bili spremni zatirati cjelokupne narode, nije ništa drugo nego prvi korak ka rehabilitaciji potonjih.
Problem Vučićevog srpskog svijeta je što bi on, upravo, bio samo malo veće otjelotvorenje ovakve Janša-lovrenovićevske perfidije, za što bi smo mogli navesti hiljadu primjera, ali je, valjda, najamblematičniji ovogodišnje obilježavanje Dana pobjede nad fašizmom u Narodnom pozorištu u Beogradu ljotićevskim koračnicama, a u režiji režimskog ideologa Dragoslava Bokana, što nije bilo ništa drugo nego gotovo religijsko simboličko gaženje NOB-a kao simbola srpskog i jugoslovenskog dostojanstva i nezavisnosti, a u ime povratka “evropskom čovjeku” kakvog je zagovarao Bokanov učitelj Dragoš Kalajić, kakvog vrlo otvoreno zagovara Janša, a na kašičicu, izokola i Ivan Lovrenović.
S tom minornom razlikom što će u interpretaciji Vučićevog srpskog sveta Adžićeva, Mladićeva, Krstićeva izdaja humanističkih ideala na čiju su se zaštitu zakleli i masovna ubijanja ljudi u ime etničke supremacije biti relativizovana razočarenjem u “laž bratstva i jedinstva” (jer sve što uzvisuje i premošćava jazove među ljudima mora biti predstavljeno lažno), a ne logičnim produžetkom “komunističkog zla”. Što na kraju dođe na isto. Uostalom, na istoj ovoj autostradi samoporicanja je i stupidni lutak Bakira Izetbegovića – Željko Komšić kojem su nemušti savjetnici napunili glavu da će kod pobornika izjednačavanja “dva totalitarizma” nešto dobiti ako konstitutivnost naroda u BiH defamira kao prevaziđeno i niže rangirano sovjetsko, odnosno komunističko naslijeđe. Da bi od Visokog predstavnika evropskih vrijednosti Kristijana Šmita u Neustadt an der Eisch dobio hladan tuš u vidu rečenice koja je konstanta zapadne politike: “Hrvatima moramo dati mogućnost da se osjećaju dovoljno zastupljeni.”
U tom smislu, Vučićev srpski sv(ij)et nije ništa drugo nego laža šarena od opasnih idiotluka za ionako izbezumljenu i pogubljenu sirotinju. Džaba je donositi zajedničke školske programe, zakone od zaštiti i isticanju ćiriličnog pisma, džaba govoriti o jedinstvu srpskog naroda u Srbiji, Crnoj Gori i BiH, kada konačan proizvod srpskog svijeta treba biti ljudsko biće sa tragičnim deficitom istorijskog dostojanstva, čiji se nacionalni identitet svodi na ponavljanje dvije ili tri koračnice i koji se praktično formira da bude polupismena budaletina, kojoj će biti sasvim svejedno da li joj se monstruozni tabloidni sadržaji s Andrićevog venca serviraju na ćirilici ili latinici. I koji će služiti kao uzor generator sličnog stanja kod Srbima srodnih susjednih naroda. I već služi. Sam pisac ovih redova je posljednjih godina svjedočio i još uvijek svjedoči “Doktor Džekil-Mister Hajd” transformaciji Bošnjaka inteligentnog projugoslovenskog razmišljanja u izbezumljene i histerične pobornike rigidnog hermetički zatvorenog “bošnjačkog svijeta”. Nekada je srpskim intelektualcima bilo jasno da je jedini istinski srpski svijet-jugoslovenski svijet i upravo je odustajanje od tog ideala, kao i emancipatornog i slobodarskog srpskog jugoslovenstva, otvorilo vrata kreiranju ne samo mračnog srpskog polusvijeta, nego i drugih polusvjetića za izmoždene, uništene i upropaštene pojedince i narode koji stasavaju na sebi neprijateljskim ideologijama.
Piše: Vuk Bačanović za Preokret, Foto: Društvene mreže
Srpska ideja je dovoljno široka za sve. Zašto bismo se krili iza jugoslovenstva kad je srpstvo bilo dovoljno dobro i za Pančića i za Cvijića i za Nušića i za Andrića i za Selimovića i za Kusturica i za Bazdulja i za Tabaševića? Srpsko društvo je tolerantno. Evo ga Drašković sa Amirom na N1 “pljuje” po SPC, i podržavaju one koji su na Cetinju maltretirali Amirovu koleginicu. Hoće li mu neko nešto reći na ulici? Neće naravno. Može li politički predstavnik Srba u Sarajevu ili Zagrebu da se ponaša kao Ugljanin u Srbiji ili Salkić u Srpskoj? Ne može, a u “srpskom svetu” može i hvala Bogu da je tako.