VUK BAČANOVIĆ: Antifašizam Kozaračkog kola i njegovi neprijatelji

„Jesmo li to za antifašizam kozaračkog kola?”, upitao se, užasnuto i zaprepašteno, hrvatski intelektualac Željko Ivanković, nakon što je uvrijeđen reakcijom PEN-a BiH na sarajevsku blajburšku misu, sa ostakom zabrinutih hrvatskih humanista odlučio napustiti ovu organizaciju. Danas, nakon uništavaja Partizanskog groblja u Mostaru, valja nam se opet podsjetiti na ovaj događaj i s njim povezane jadikovke.

„Na koji smo to način mi antifašisti? Da, mi. Sad i ovdje. Na Staljinov komunističko-boljševički? Da idemo na Berlin i usput silujemo tri/pet milijuna Njemica? Da se vojnici namire ženama i ručnim satovima? Na Churchillov i bombardiramo Dresden? Na američki i sravnimo Hirošimu i Nagasaki? Na Titov…?”, plakao je ucviljeni humanista Ivanković, zabrinut za budućnost čovječanstva. Jer uvrijeđenost zbog osude političkog sakralizovanja ubijenih vojnika hrvatske fašističke vojske na Blajburgu od strane vrhbosanskog pontifeksa Vinka Puljića koji penzionerske dane provodi u staračkom domu „Dr, Ivan evanđelista Šarić” (njegov prethodnik koji je ideološki pripremio Holokaust u Sarajevu i čije je kosti prenio iz Španije u Sarajevo) je očigledno jedini pravi oblik antifašizma. Onaj koji možemo shvatiti tek kad naše emocije budu silovane evociranjem tobožnjih sažaljujućih sjećanja na silovane njemačke žene, uplakani puk razorenih gradova: Drezdena, Hirošime i Nagasakija. Pa onda taj Tito, šta s njim da radimo? Znamo da, uprkos svoj svojoj hinjavoj slatkoriječivosti i ispraznom moralizmu, Ivanković i ekipa blajburških misnika o njemu ne misli ništa drugo nego ustaški revizionista general Ante Prkačin, a pozivajući se na pseudoistoričara i pamfletistu Peru Simića. A da su Drezden, Hirošima i Nagasaki, tu isključivo da bi se odvukla pažnja na ono što se istinski cilja.

MARKO BAČANOVIĆ: Groblje Partizanskog groblja i mostarski zid

Kako to znamo? Pa tako što se Ivanković i njemu slični, lukavo, prave da ne znaju da su masovna nasilja u ljudskoj istoriji bila svojstvena gotovo svim ratovima, od sukoba Homo sapiensa neandertalenzisa i Homo sapiensa sapiensa do Napoleonovog pohoda na Rusiju. I da shodno tome sva masovna nasilja nemaju iste uzroke, a ni posljedice. Pa tako npr. njemački genocid nad narodom Harare u Namibiji, ili Holokaust ni u kom slučaju ne mogu biti isti kao surova retorzija za 28 miliona ubijenih stanovnika SSSR-a koja je nastupila nadiranjem Crvene armije. Ma koliko se užasnuti, zaprepašteni i zgroženi Ivanković pravi da mu to nije jasno, i antifašisti su samo ljudska bića sa svim vrlinama i manama. Pa shodno tome i ljudska bića koja su, iz osvete, uz one koji su krivi, bila u stanju povrijediti i one u neprijateljskim redovima koji nisu nosili oružje. Ali to i dalje ništa ne govori o ciljevima različitih borbi. Antifašisti Kozaračkog kola su na Blajburgu mogli (i sigurno jesu), u neprijateljskim redovima, ubiti i nevine ljude koje je, uz presudan uticaj rimokatoličkih prelata, emotivno izmanipulisala ustaška ideologija, ali oni se, ni u kom slučaju, nisu borili za onakav svijet kakav je željela uspostaviti ustaška i generalno nacistička ideologija. Da, sasvim je izvjesno da su sirove seljačine koje su plesale Kozaračko kolo i kojima su ustaškim logorima bile istrjebljene kompletne porodice, u nekim slučajevima, nedovoljno selektivne u svojoj retorziji, ali potenciranje te činjenice od strane Ivankovića i sličnih ne dolazi u prvi plan čak ni iz loše prikrivenog pijeteta koji gaje prema poginulim fašistima.

Već iz subliminalnog kontinuiteta fašističkog rasizma prema tim ljudima, sirovim seljačinama koji trijumfalno plešu svoje Kozaračko kolo. No dobro, ko pokuša istrijebiti sirove seljačine i u tome ne uspije i još pride izgubi rat, ima pravo da se ljuti jer je taj rat izgubio i najebao od sirovih seljačina. I da tu ljutnju prenese na svoje potomstvo. Ali ta ljutnja ne dokazuje ništa osim suštastvenog bijedništva i manipulatorstva. Jer su društvene vrijednosti nakon antifašističke pobjede, unatoč pokradenim satovima i surovosti odmazdi, bile nešto dijametrano suprotno onome što bi nastupilo da su pobjednici bili oni s druge strane.

Oni koji su, zahvaljujući, prvenstveno, perfidnim relativizovanjima i manipulacijama tipa Ivankovićeve, na vlast došli 90-tih, pokazali su nam to prije neku vrelu junsku noć u Mostaru kada su ponovo, po ko zna koji put napali na Partizansko groblje. Ovaj put najtemeljitije, uništivši svaki od 700 spomen natpisa. Počinioci su, kao i obično, u skladu sa opšteprihvaćenom javnom pokvarenošću, nepoznati. A čija je krivica? Popularni HDZ-ov medij nam je objasnio gotovo istim riječima kao i Ivanković i pripadajuća ekipa u svojim lamentima nad Blajburškom misom. Krivi su zapravo antifašisti:

„Skupina osoba koje se samoidentifikuju kao navodni antifašisti, iako je prije riječ o poklonicima totalitarističke komunističke ideologije u civiliziranoj Europi prepoznate kao pandan fašizmu, jutros su u Mostaru, na Partizanskom obilježju, iznjeli stavove koji su huškački, nabijeni lažima i govorom mržnje prema cijelom jednom narodu.”

Sama činjenica da HDZ-ove medije i Ivankovića i ekipu spaja identična nit relativizizujućeg ideološkog smetljarstva, ne treba biti previše pametan da se zaključi da je suštinska razlika među njima isključivo u načinu saopštavanja relativizujućeg ideološkog smetljarstva. I još jedna vrlo bitna razlika. Način Ivankovića i ekipe, treba to otvoreno reći, je upravo onaj način suptilnog podizanja ograda među južnoslovenskim narodima, a koji je najprije 70-tih započeo malim dozama šoviniziranog lijevog nacionalizma Franje Tuđmana i Dobrice Ćosića u okvirima Kardeljevih društvenih eksperimenata, a završio se HDZ-om i „demokratskom opozicijom” u Srba i silnim otvorenim ili malo više perfidnim epigonima na obije strane. Uzalud je čak snebivanje nekolicine takvih ljudi nad varvarstvom uništavanja Partizanskog groblja, jer Jugoslovensko društvo upropastili i srušili psihopate kao što su Ludvig Pavlović ili Nikola Kavaja, već prije svega isprazne i ideološki modifikovane moralizacije prethodnika misnika za blajburg i njima sličnih. Drugim riječima, ko god da su „nepoznati vandali”, zna se ko im je, istinski, dao krampe i čekiće u ruke. Ko je njihove argumentacije i izgovore uopšte učinio društveno prihvatljivim. A da je to tako, svjedoči i mlaka i bijedna reakcija raznih antifašističkih udruženja. Opet mnogo snebivanja i zgražavanja i isticanje u prvi plan izvjesnog veterana Domovinskog rata iz Hrvatske koji je u Mostar došao da objasni da je nezavisna Hrvatska moguća zahvaljujući partizanima, što je činjenično tačno, mada bi daleko tačnije bilo reći da ne bi bila moguća bez jugoslovenske ideje i Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. I jednako važno: borbe potlačenih protiv klasnih nepravdi. Budući da se današnji antifašisti od Stipe Mesića do Željka Komšića ne bore ni za jedno ni za drugo, to i njihov antifašizam nije ništa drugo do značke na reveru, sredstva obmane, zaklona za sopstveni zlokobni šovinizam. Ništa drugo do zadnjeg utočišta za hulje. Koje su, kao takve, nesposobne da bilo kome stanu na crtu. A kamoli neonacistima. Porazno je kada te neonacisti nazivaju navodnim antifašistom, a da je to, zapravo, istina.

VUK BAČANOVIĆ: Ukrajina prije Ukrajine

Ali vratimo se Kozaračkom kolu. U završnoj sceni izvrsnog ruskog filma Bijeli tigar rezignirani Hitler vodi dijalog sa, intelektualcem, čovjekom bez lica:“Mi smo našli hrabrost da shvatimo o čemu mašta Evropa. Rekli smo: ‘Ako mislite o tome, dajte da konačno to uradimo.’ To je kao hirurška operacija. Prvo boli, ali onda organizam ozdravi. Zar nismo sprovodili tajni san svakog evropskog esnafa? Zar to nije bio uzrok svih naših pobjeda? Vi dobro znate da smo sve ono što su se oni plašili da kažu i vlastitim suprugama mi objavili jasno i otvoreno, kao što priliči moćnoj i ujedinjenoj naciji.“ Čini se da je Kozaračko kolo bilo problematično upravo zbog toga što se zbog njegove pobjede stvari opet nisu mogle govoriti tako jasno i otvoreno. Već svlačenjem čitavih generacija u kaljugu bezličnosti i kukavičluka, u blatište u kojem su div-junaci poniženi i ismijani, a kukavice, bijednici, pripuzi i poltroni proglašeni za pragmatične humaniste, blatište u „kome nikad ništa nema, no se legu žabe i bivoli“.

Piše: Vuk Bačanović za Preokret, Foto: Društvene mreže