Prvo političko promišljanje koje sam izgradio o LGTB popuaciji bilo je uslovljeno napadom radikalnih selefija na sarajevski Queer festival 2008. Za ondašnjeg dvadesetpetogodišnjeg mene, oni su bili nesumnjiva žrtva primitivnog i licemjerno selektivno-fanatizovanog političog sistema koji nam je svima uništio djetinjstvo, mladost i životne perspektive. Žrtva koju svi mi koji vjerujemo u slobodu moramo bespogovorno braniti, ma šta lično mislili o LGTB sklonostima, budući da slobode nema dok nije sloboda za sve. Moje mišljenje o primitivnom i selektivno-fanatizovanom političkom sistemu koji nam je svima uništio djetinjstvo, mladost i životne perspektive se, u međuvremenu, nije promijenilo. Samo sam pronašao još više razloga da ga duboko prezirem. Međutim, mišljenje o LGTB pitanju se polako mijenjalo kroz političko sazrijevanje.
Ne zbog toga jer sam, u međuvremenu, od ateiste postao hrišćanin, jer i dalje nepokolobljivo vjerujem da slobode nema ni za koga dok nije sloboda za sve. Već zbog toga što sam došao do uvjerenja da borba za prava LGTB zajednice u zapadnjačkim društvima, a pomoću parada i festivala, ima najmanje veze sa LGTB zajednicom, odnosno pravima ljudi istospolnih seksualnih afiniteta, na isti način na koji ni borba američkih hrišćanskih nacionalista protiv abortusa nema nikakve veze sa pravima nerođene djece.
I jedan i drugi pokret predstvljaju različite ideološke okvire konsolidacije moći zapadnih ekonomskih elita, odnosno vladajućih klasa. Dok prvi dovodi do bizarne identitetske fragmentacije društva i identitetskog izolacionizma u kojem je npr. identitet „drag queen” (muškarac koji se oblači u ženu i, ponekad, na uzici vodi drugog muškarca koji se ne oblači u ženu) daleko društveno relevantnije debatno pitanje od sindikalizma, univerzalnog prava na zdravstvenu zaštitu ili bilo čega što bi moglo ugroziti postojeći društveno-ekonomski poredak i zapadni imperijalizam uključujući masovna bombardovanja i ubijanja sirotinje širom svijeta, drugi tu fragmentaciju želi vršiti putem kontrole nad ženskom utrobom, na način da će je iskoristiti za dokidanje svih progresivnih društvenih i ekonomskih tekovina 20. vijeka i uspostavljanje fašističko-klerikalnih diktatura po ugledu na one iz 30-tih godina prošlog vijeka.
I jedna i druga tendencija nastupaju u ime slobode i uzvišenih vrijednosti, ali suštinski ne oslobađaju nego porobljavaju. I dok se u mnogim zapadnim društvima već neko vrijeme susrećete sa sistemskim šikaniranjima, i to ne radi toga što homoseksualnim osobama želite bilo kakvo zlo, već isključivo zbog toga što smatrate da vaša vjerska uvjerenja ne odobravaju homoseksualne afinitete i da se takvo odobravanje ne može nametati, dotle branioci „tradicionalnih vrijednosti“ urliču protiv „rasnog miješanja“, očigledno spremni na reprizu 30-tih i 40-tih godina prošlog vijeka, dok poput ustaškog vikara Alojzija Stepinca nariču nad „zlom, što ga je donijela poganska moda današnjeg ženskog svijeta“.
Samo u kontekstu takvog globalnog patološkog licemjerja, možemo pravilno protumačiti izljev pogromaške svijesti banatskog episkopa Nikanora Bogunovića: “Hoćemo li dopustiti da slušamo onu koja je oskrnavila sve u našoj zemlji, da joj ne spominjem ime? Ona koja je dopustila da njen brat bude otac njenog sina? Hoćemo li to dopustiti? Ona nije ni naša vjera ni naše porijeklo, nego neprijatelj i ona nam danas propovijeda da nema oca i majke. Svi ćemo ustati protiv toga. Ja ću biti prvi. I kunem se! Prokleću svakog tko ovo propovijeda. I ja bih upotrijebio oružje da ga imam.”
Prije svega treba shvatiti kome se Nikanor obraća. To su prevashodno žrtve tranzicije u kapitalizam, ne nužno zli, ali psihički kolektivno uništeni ljudi tradicionalnih i konzervativnih shvatanja kojima bizarne ludosti zapadnjačkih elita poput „drag queen“ identiteta ne znače ništa, štoviše percepiraju ih kao simbol neprijateljstva, te su, prema tome, najprirodnije žrtve bestijalnih religioznih manipulatora. Razumije se, nije problem što Nikanor kao hrišćanski episkop, ne može blagonaklono gledati na LGTB parade, već što suština njegovog obraćanja nema veze sa LGTB populacijom. Nikanor, dakle, uopšte ne nastupa kao episkop već kao veteran onih snaga koje su 90-tih malog jugoslovenskog, tradicionalnog i konzervativnog čovjeka, bez obzira bio vjernik ili ne, odvele u propast. Prisjetimo se tako njegovog proklinjanja mirotvoraca, u svojstvu episkopa gornjekarlovačkog iz 1992 („Ko je taj mirotvorac koji miri Srbe i Hrvate te vjekovne neprijatelje?“), koja tako neodoljivo podsjeća na opasku nadbiskupa Stepinca iz 1941. o Srbima i Hrvatima kao „dva svijeta koja se nikad neće ujediniti, dok je jedan od njih u životu“. Radi se o istom Nikanoru koji je najusrdnije branio Vasilija Kačavendu. Istog onog Kačavendu, koji je, između ostalog, običavao i običava da se, na svojim specijalnim sesijama, oblači u žensko i glumi „majku“ maloljetnicima koje su mu dovodili povjerljivi makori. Motiv odbrane je, kako je svojevremeno, prenela štampa, bio taj da je Kačavenda volio „nagrađivati“ one s kojima je bio u dobrim odnosima. Dakle, ako se vodimo Nikanorovom logikom, ako ste „naše vjere“ i „našeg porijekla“, ako huškate da je mir zlo i da je potpuno u redu mrziti i ubijati očeve i majke ako nisu „naše vjere“ i „našeg porijekla“ i ako, uz sve to, „nagrađujete“, možete slobodno biti „drag queen“.
Posebno ako ste, poput Nikanora, nikada sankcionisanog pedofila, vranjskog episkopa Pahomija, pa i samog patrijarha Porfirija na uzici bačkog episkopa Irineja Bulovića, koji, također, nema nikakvih problema ni sa mrzilačkim huškanjima ni sa afinitetima svojih štićenika, ali kvazihrišćansku sablju bacanja prokletstava oštri na prostim seljacima koji se usuđuju da organizuju kobasicijadu u postu. Vidite, nisu problem ni zločinci ni pedofili koje uzgajam, nego te masne kobasice. I sve vam se to, naravno, može, kada ste, kao i premijerka, pripadnica nacionalne i rodne manjine, na uzici aktuelnog predsjednika Srbije, koji je odavno shvatio lekciju da se fragmentiranim i upropaštenim tranzicijskim društvima najlakše vlada kada one koji su vam na uzici nahuškavate jedne na druge, posebno ako se ponašaju poput ljubomornih pasa koji najviše napadaju i grizu onoga kojeg gazda u jednom trenutku najviše miluje.
Nekad je to Porfirije koji vrlo lako iz uloge rokenrol patrijarha, miljenika omladine, prelazi u stanje kukavičkog sluge koji mikrofon predaje Nikanoru i bježi u Herceg Novi, odakle, njemu blisku krugovi, mimo medija, dojavljuju da je protivan paradi u „Bogorodičinom gradu“, a nekad Ana Brnabić koja će predlagati i povlačiti prijedlog zakona o istospolnim zajednicama, onoliko koliko predsjedniku Vučiću odgovara da u tom trenutku bude maskiran ili u evropejca širokih shvatanja ili branioca Kosova. Tako to biva sebi, na svaki mogući način, objedinjujete i svijet bizarnog i niškorisnog seksualnog identitetluka i onog u kojem su hrišćanski junaci i gotovo svetitelji pop Maca, Nikola Kalabić, Pavle Đurišić i druge bitange, siledžije i koljači. Radi se o borbi za monopol nad kretenizmom u kojoj će u Srbiji trijumfovati ono što odnese pobjedu na većinskom zapadu. Do tada, patrijarh Porfirije će kao bitnu stavku u svojoj biografiji zapisati da je nastavio da štiti Kačavendu, ličnost koja je definitivno u sebi objedinila oba kretenizma i koja, morbidno, otjelovljuje onu mizernu floskulu o bivanju „iznad istoka i zapada“.
Piše: Vuk Bačanović za Preokret, Foto: Društvene mreže