VOJISLAV DURMANOVIĆ: Otkup ljudskog mesa, omaž “Istorijskom sporazumu”

Veli Sušićev Tale: “Kakva nam je istorija, dobro je pa se ne rađamo sedi.” Dok se druge zemlje kompleksne prošlosti od Španije do Amerike nekako nose sa svojim nesmirenim demonima na putu progresa, kao da jedino nas vakuum idejne insuficijencije, napuštanjem jugoslovenstva stravično produbljen, tri decenije održava u začaranom krugu permanentne retraumatizacije, od emocionalno manipulativne komemorativne retorike i demagoške privatizacije patnje do onepismenjenih, segregiranih kulturno-prosvetnih politika. Parola Frankovih fašista Živela smrt! koju je u obračunu sa antiratnim piscem Migelom de Unamunom skovao obogaljeni general Milan Astraj dok je republikanskoj polovini Španaca obećavao amputaciju od nacionalnog bića poput vlastitih udova, taj nekrofilni paradoks (zborio je Unamuno) nakaze koja traži utehu da u svemu, pa i svojoj domovini vidi isključivo nakazu (nakaznosti nikad dosta) traje kao psihotični obrazac dejtonske doline plača.

Na individualnoj ravni rat u pojedincu budi ili najbolje ili najgore. Od izbacivanja iz SKOJ-a u gimnaziji zbog antidogmatskih pogleda na umetnost tokom sukoba na književnoj levici, preko nonkonformističkog pristajanja uz nedefinisani seljački ustanak protiv genocidne NDH kao beg iz poznate prohrvatske porodice pod petokrakom i srpskim nom de guerrom, te NOB-a u kojem su mu brata zaklali četnici, a ustaški preki sud ga osudio na smrt, do konačnog razlaza sa partijom kao republički ministar trgovine i bekstva u emigraciju preko Italije u Švajcarsku, Adil Zulfikarpašić je celog života bio čovek koji je dosledno sebe sledio i sam na sebe ličio. Biblijskoj pojavi psihijatra svetskog glasa, dr Jovana Raškovića istorija je dodelila krst nacionalnog terapeuta protiv društvene patologije i bezumlja u sumanutom vremenu uzavrele krvi svog naroda od paničnih i paranoidnih slutnji novih katastrofa i kroz podmukle omče obostranih ucena.

Kako huškanje funkcioniše

Hereditarno neopterećen aristokratskim poreklom, nerevanšistički nastrojen prema odlazećem komunističkom režimu, kao ostvaren poslovni čovek bez ambicija za ličnim bogaćenjem nesklon ekstremističkim politikama afekta, isključivosti i konflikta vratio se Adil-beg na višestranačku pozornicu bosanskog zverinjaka početkom devedesetih. Ideolog sekularnog bošnjaštva, nasuprot uskogrudim mitomanskim bućkurišima koji dominiraju Balkanom, prosvetiteljski je doživljavao naciju kroz kulturu i kulturni identitet, emancipatorski put zaostalih naroda ka tekovinama svetske baštine. Zato je u Cirihu samostalno utemeljio Bošnjački institut, nekoliko decenija najkredibilniju bošnjačku kulturnu ustanovu i osnovao liberalni časopis Bosanski pogledi u kojem je kasnije prve članke objavio i mladi Zoran Đinđić, zbog čega će se po povratku u Bosnu hvaliti da je bio jedini jugoslovenski finansijer neistomišljeničkih uradaka u vlastitim novinama. U objavljenim razgovorima sa Milovanom Đilasom 1994, pod rasvetom budimpeštanskog hotela dok Bosna propada u noć i ludilo, Zulfikarpašić iznosi jednu slikovitu impresiju:

Kada smo pravili skup u Foči, na kojem je bilo više od stotinu hiljada ljudi, zamislio sam da to bude zbor pomirenja. Ondje su bile srpske žrtve od ustaške ruke, rekao sam da odemo tamo, položimo vijenac i cvijeće, pa onda na grobove ubijenih muslimana, na drinski most, na druga mesta. U ime HDZ došao je Anto Baković, katolički svećenik, da pozdravi skup. Počeo je jako neugodno govoriti protiv Srba, o ubijanju časnih sestara, o klanjima koja su se dogodila 1941-1943, riječ je bilo o nekoliko časnih sestara koje su bile ubijene u Goraždu, među nekoliko hiljada muslimana… Poslao sam čovjeka koji mu reče da nije njegovo da kao gost vrijeđa jedan drugi narod, i ja sam onda svoj govor malo izmijenio. I za čudo božje, taj moj govor, koji je bio kritika i pokolja nad Srbima i nad muslimanima, štampa nije zabilježila, nego je zabilježila te agresivne govore. Očigledno da su ljudi tražili senzaciju i sukobe. Atmosfera je bila takva.

U perfidnoj džungli huškačkih jastrebova, hadezeovskog okupljanja ustaške emigracije i reakcije srpskih nacionalističkih manipulatora prestravljenim narodom poput gornjokarlovačkog, sada banatskog vladike Nikanora koji je blateći mirotvorce Srba i Hrvata, tih vjekovnih neprijatelja parafrazirao Alojzija Stepinca, doktor Jovan je svojim nastupima salivao stravu među izbezumljenim srpskim svetom u Hrvatskoj. O najneuralgičnijim tačkama srpsko-hrvatske prošlosti govorio je – isceliteljski: Jama je, u stvari, nešto što u ljudskoj fantaziji ima značenje blizine pakla. Znači, nije bilo dovoljno ubiti te ljude, nego ih je trebalo još i poslati u pakao. I baš zato što je to zločin koji u sebi ima ovu dodatnu, monstruoznu mržnju s emocionalnim tonovima, mi ne vadimo samo ostatke tih žrtava iz jame, nego ih vraćamo iz pakla. Mi te žrtve dajemo nebu. Nećemo, prilikom njihovog pokopa, pominjati ubice – ustaše.  Naša je obaveza da njihove kosti iznesemo na sunčevo svjetlo. Ja ću tražiti da te kosti prvo budu osunčane, pa tek onda pokopane. Vadićemo kosti iz prokletih jama, iz tih dubina pakla. Oko tih jama gradićemo rosarijume srpskih duša, i time mučeničkim kostima dati dostojno mesto. Sahranu davno mrtvih ne činimo da bismo ma kome vješali krivnju na leđa. Kao što neko reče: ,,Poštovanje mrtvih učvršćuje prijateljstvo živih.” Daj, Bože, da to bude  prijateljstvo Srba i Hrvata! Njegova aksiološka ideja vodilja izneta u političkim memoarima Luda zemlja bila je bezuslovno služenje miru kako ne bi pala zla krv. Na planu unutarsrpskih stranačkih razmirica, ovaj frojdovski dijagnostik duše koji je slobodu i demokratiju shvatao kao ontološka svojstva svakog pojedinca, a ne ekskluzivističku tiraniju većine, jednako se distancirao od Miloševićevog i Draškovićevog populizma, nazirući u njima napoleonske komplekse protivne demokratskom pluralizmu. Optužbe za kosovizaciju Hrvatske odbio je stavom da nikada ne bi podržao osnivanje srpskog univerziteta u Kninu poput albanskog u Prištini jer je dezintegracija akademskog života po etničkim šavovima nedopustivo skrnavljenje nauke, podvukavši time u Zagrebu da je gandijevski tribun svog naroda, ničija ekspozitura.

Avetinjske kolone mrtvaca

Prozrevši agende etničke separacije i ratova za etničko čišćenje teritorija, Krajišnik iz Dalmacije Rašković i stari Fočak Zulfikarpašić, poučeni nemilim iskustvom predaka, znali su da će se ta trgovina ljudskim mesom na malo i veliko odvijati prvenstveno preko leđa hrvatskih Srba i podrinjskih Bošnjaka. Stoji Adil pred Alijom i na sebi oseća sav pritisak opsadnog mentaliteta bošnjačke Andaluzije, muslimanske siročadi istorije, stoji Jovan pred Tuđmanom ophrvan podivljalim strepnjama i panikom tabora večitih krajišnika na istorijskom klizištu, reliquiae reliquiarum zaklanog naroda. Obojici im, dok stoje tako stešnjeni između čekića i nakovanja, pred očima nadiru avetinjske kolone nakaza i mrtvaca, košmarne slike iz ratne mladosti: krkljanje nedoklanih u močvarama Krke i krvave ledenice sa fočanske ćuprije, a za njima reke bezimene sirotinje, bezočno kasapljene kao kurban za podmirivanje tuđih računa u kolonijalnoj prošlosti. Zar su zaista nepresušne, ima li tom kolopletu varvarstva kraja? Dok im mučna sećanja prerastaju u sablasne vizije, njihovi pretvorni i hladnokrvni sagovornici – kvislinzi bez okupatora na koncima lešinarske trgovine od Lisabona do Berlina, od Vatikana do zagrebačke džamije – za to pitanje nemaju ni političkih ni ljudskih obzira.

Na primljenu vest da je bošnjački vrh na čelu sa Izetbegovićem u poslednji čas nerazjašnjeno odbacio mirovni plan za ostanak BiH u saveznoj državi koji je na njegov poziv ispregovarao u Beogradu, Zulfikarpašić je pozeleneo: Meni usred emisije stiže faks potpisan od GO SDA u kojem se kaže: ,,Mi smo protiv svake ideje sporazumijevanja sa Srbima.” To je, po mom uvjerenju, monstruozna formulacija, da čovjek bude protiv ideje sporazumijevanja. Nije istina da je istorijski sporazum marljivog lidera male intelektualističke stranke (čiju je osnivačku skupštinu Desimir Tošić nazvao jedinim pravim demokratskim događanjem u mraku devedesetih) bio nepopularan u bošnjačkoj javnosti – tim povodom je zabeležen najveći skup koji je Trebinje ikada videlo, gde se posle uže konferencije zastupnika MBO i SDS na mitingu okupilo više od trideset hiljada Bošnjaka, Srba i Crnogoraca. Iako rođen u porodici gradonačelnika Foče, simpatizera Hakije Hadžića i Ademage Mešića, te zet ustaškog ministra Ante Nikšića i sam preko hrvatske emigrantske štampe izašao na političku scenu, Adil-beg je savršeno bez iluzija prozreo agendu hrvatske politike u BiH. Pocrvenelom Aliji je pred očima bukvalno mahao velikim dosijeom SOA-e Salima Šabića, korifeja Islamskog centra Zagreb koga je ovaj postavio za potpredsednika stranke. Znao je da je jedini razlog Tuđmanove podrške secesiji BiH rasterećenje Hrvatske otvaranjem južnog fronta preko Save – do poslednjeg Bošnjaka (po priznanju bivšeg šefa HDZ BiH Stjepana Kljujića da nikada ne bi trebalo zaboraviti da su naši Muslimani odbili prijedlog Pala i Beograda uvijen u ,,Historijski sporazum”.) Zbog toga mu je katil ferman i stigao od radikalno-vjerske grupe Hasana Čengića i Omera Behmena koja je od izlaska iz zatvora kao Alijina siva eminencija stolovala u Šabićevoj agenturi gde je bosanskom miru zabijen poslednji ekser u kovčeg.

Adile, suština je u tome da oni nisu demokrati, a sve ostalo je sporedno. Vraćam se na tezu da su to totalitarne nacionalne partije koje ne mogu prestati da budu totalitarne. Raspašće se, uništiće jedni druge i svaka će se unutar sebe uništavati, ali se neće promeniti, rekao mu je u Budimpešti, nad ruševinama Milovan Đilas. Znao sam da ne smijemo dozvoliti da padne krv jer je onda sve gotovo. Ima zemalja gdje ljudi padaju u nesvjest kada vide krv, na Balkanu padaju u delirijum – tako je govorio Adil-beg. Nacionalnom delirijumu ne trebaju pametni i logični ljudi. Taj delirijum živi isključivo na mumlanju i krikovima. Nikad nije hajao, niti haje, za rezonancama ljudske pameti i priproste ljudske dobrote. Postoji, međutim, na našim prostorima i benignije etničko ludovanje u kojem ima više narcisoidnosti nego zla. Ideologija stvara i formira racionalni delirijum. To je zanesenjaštvo koje je dirigovano. Šovinizmi i rasizmi naveliko se služe racionalnim delirijumom, fenomenološki je secirao tu pojavu koju je Zulfikarpašić u spontanoj izjavi utvrdio dr Rašković, poentirajući u svom duhu – Suviše se bavimo ideologijom, a premalo ljudskom suštinom. Takva redukcija svijesti je i šovinizam.Onaj koji je na Miloševićevo insistiranje da krajiški Srbi umesto onih gluposti o gandijevskom maršu moraju iscenirati oružane incidente, pa ih pripisati zengama odgovorio – Ja sam humanista, a ne terorista.

Patuljci umjesto divova

U našem rasulu devedesetih, dok je JNA maltene polagala oružje pred naoružanim bandama i njeni oficiri sa udbašima i partijskim birokratama preko noći tonuli u najcrnji šovinizam, arogantni malograđani snevali glavom u oblacima rokenrola, dok se Milošević svađao sam sa sobom brani li Jugoslaviju ili fantazmagoriju od Velike Srbije, a Alija se do podne borio za građansku republiku, a od podne za nekakvu panislamsku koncepciju – kada smo na čelu imali patuljke, a trebali su nam divovi, oni su, kao jedini mu kontrapunkt, iznedrili poslednju civilizacijsku šansu za svoje narode – da budu demokratski kovači svoje sudbine, a ne marva gonjena u maglu od svojih ratovodstava – dokazavši da se kuraž ne iskazuje samo na bojištu. Časni konstruktivni i humanitarni napori jugoslovenskih mirotvoraca u kobnom čvoru Radovanove psihopatske bestijalnosti, Alijinog ketmena, a nadasve Tuđmanovog strukturalnog antijugoslovenstva, pokazaće se, da ukradem od Krleže, kao goloruko davanje šamara lokomotivi koja ih je o koncu pregazila.

Dr Rašković umro je odjednom, kao što se u ratu umire: ratu sa samim sobom i onima koji su prodali njegov narod. Tako njegov kraj u Prijateljima memoarski opisuje i Dobrica Ćosić: Jovan Rašković nije umro od bolesti, iako je imao teške operacije i bio krhkog zdravlja. On je presvisnuo od patnje zbog srpskog stradanja i građanskog rata u Hrvatskoj. On je umro od infarkta u svojoj kući, u Skadarliji: u stvari, on je izrešetan rafalima u ŠibenikuKninu, Krajini…. Jovan Rašković, lekar, srpski vođa i tribun, poginuo je u hrvatsko-srpskom ratu 1. avgusta 1992. godine. U drugoj ciriškoj emigraciji, posle titoista i pred mladomuslimanima Adila Zulfikarpašića ima nacionalno-istorijskog fatuma tipično bošnjačkog, tragedije vizionarskog lidera na vetrometini, izigranog i zgnječenog spletkama prizemnih partikularnih interesa i stranih agentura, koja kao da je i samog Zmaja od Bosne odvukla u izgnaničku tminu atmejdanskih baraka na Bosforu.

Jedini zločin koji posle nirnberškog i tokijskog više nigde nije presuđen, pa ni najodgovornijim agentima (stranih) tajnih službi poput Stanišića u odugovlačenom haškom procesu jeste zločin protiv mira. Pomirenja danas nema bez katarze, a katarze bez detraumatizacije empatičnim, jednorodnim, ako hoćete – zagrljajem neometanim retraumatizatorskim grčem ucenjivačkog pitanja a je l’ bio genocid? Sve drugo je tek primirje, kratak predah od delirijuma koji prvo guta one koji u kolektivnom suicidu odbiju da zauzmu strane između dva vida istog mentalnog oboljenja, poput svojevremeno Stevana Tontića i dr Dušana Kecmanovića, a potom, poput svake bolesti, ubija one koji su se svrstali kao uljudni šekspirolog Nikola Koljević, prekasno shvatajući koliko taj faustovski izbor staje po uhvaćenu savest jednog intelektualca.

Piše: Vojislav Durmanović za Preokret, Foto: MidJourney prompt by Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top