Pišući Osamnaesti brimer Luja Napoleona Karl Marks je iznio jedan od svojih najčuvenijih aforizama, onaj o povijesti koja se prvi put dešava kao tragedija a drugi put kao farsa. Treći put, dodajem ja, ona dolazi kao karikatura. Prošlogodišnji film Sjevernjak, čiju režiju potpisuje Robert Egers, gledaoca uvodi u jednu primordijalnu tragediju, nudeći krvaviju i dubokog umovanja lišenu, pa samim tim i uvjerljiviju verziju legende o Hamletu. Glavni lik filma, nordijski kraljević Amlet, žrtva je ambicije vlastitog oca da kroz sina produži svoju vladarsku moć.
Kralj Aurvandil odgaja još uvijek dječačića Amleta po surovim nordijskim običajima i uključuje ga u mistične inicijacijske obrede, kako bi kraljević bio spreman za iskušenja vladarskog zanata kada kucne čas da zasjedne na kraljevski tron i ispuni očev zavjet. Amletova tragedija započinje u času u kom kralja ubija rođeni brat i naređuje ubistvo mladog kraljevića, još dječaka.
Čak i da je mogao shvatiti da je početak njegove tragedije ujedno i završetak jedne druge, možda i mučnije, u lavirintu nemilosrdnih primordijalnih plemenskih i dinastičkih odnosa sjevera mladi Amlet jednostavno ne bi mogao ponuditi garanciju svom stricu i bratoubici Fjolniru da mu u budućnost neće postati prijetnja. Odgajan i spreman za kralja, Amlet mora postati kralj ili umrijeti.
U ispunjavanju očevog zavjeta na osvetu, Amlet uništava ne samo uzurpatora, već i njegovog nasljednika, svog polubrata, pa i svoju rođenu majku, koja ga se odriče, prepoznavši u njemu neukrotivo očevo zlo. Sa uzurpatorom, jer tragičnost očevog zavjeta to zahtijeva kao nužnost, Amlet uništava i samoga sebe, pokazujući tako, na način teško shvatljiv čovjeku ove epohe, da je uprkos svemu bio dorastao kraljevskom zvanju i usudu.
Kasnija povijest pamti mnoge vladare ili posjednike druge vrste moći koji su svojom ambicijom vlastite sinove načinili nesrećnicima, odgajajući ih da budu apsolutni nasljednici, dakle kopije ili klonovi svojih očeva. Tragedije su se znale dešavati na rubovima tih nastranih odnosa između očeva i sinova, ali sam taj odnos nikada nije mogao postati prava tragedija, već je ostajao farsa, počesto na granici burleske.
Čak je i Šekspirov Hamlet skoro farsičan, jer on, za razliku od Amleta, u svakom času ima mogućnost da zaustavi dramu i spriječi krvoproliće kojim će se ona okončati kao prividnom nužnošću. Amlet tu mogućnost nema, jer živi u primordijalnom društvu kog civilizacija još uvijek nije oplemenila ili zagadila, kako već ko želi da posmatra tu stvar, složenim etičkim pitanjima. Amletova tragedija, kao i u većini onih helenskih, leži u odsustvu i u nemogućnosti izbora.
Nažalost, potencijal za degradaciju tragedije tu se ne iscrpljuje se sa farsom, kao što to minuciozno, ali i pomalo brzopleto, primjećuje Marks. Očevi ubica sa Vračara i iz Mladenovca, premda su započeli slijed događaja koji će dovesti do tragedije, sami u njoj ne učestvuju, izuzev posredno i izuzev kao njene karikature. To je nužno, jer njih dvojica prije svega – nisu autentični.
Opsjednuti pitanjem moći i željom za apsolutnom vlašću makar i u mikropostoru svoje porodice, oni su tek karikaturalno izobličene preslike onih koji su do moći i do vlasti stizali atavističkom upornošću i beskrupuloznošću. A ono što ih ponajviše čini karikaturama, jeste nepovjerenje u aparat kom formalno pripadaju ili ga servisiraju.
Etablirani ljekar, skoro pa velegradski kicoš, koji opsesivno skuplja puške i pištolje i koji svoje slobodno vrijeme provodi tako što sina na donjem pragu tinejdžerstva vodi na streljanu i podučava ga borbenom i situacionom gađanju, ne svjedoči samo duboku nesigurnost u vlastitu muškost i muževnost, ko zna kad i kako oštećenu, već taj pokušaj da glumljenjem alfa mužjaka i predatora potisne traume intimnih i antropoloških promašaja i poraza ujedno svjedoči i nepovjerenje u samu državu.
Ljekar sa, po svoj prilici, razgranatom mrežom odnosa u državnom aparatu, ne vjeruje u sposobnost tog aparata i same države da ga zaštiti, pa on stoga usvaja filozofiju reakcionarnog etičkog bogalja Čarltona Hestona i prenosi je na svog potomka. Odlasci na streljanu nemaju svrhu samo obuke, već su i svojevrsna inicijacija kroz religijski obred – potomak mora zaslužiti da postane dostojan nasljednik očeve ambicije i pokazati da je sposoban sutra postati kopija svog oca.
Mladenovački pukovnik sa arsenalom u privatnom vlasništvu nije pravi pukovnik već je karikatura pukovnika, navijački huligan kojeg je neko unaprijedio u najviši oficirski čin. On tim arsenalom svjedoči duboku nesigurnost i nepovjerenje u vlastitu doraslost bivanju pukovnikom i u vlastitu sposobnost da znanjem i autoritetom ispuni ulogu koja se od jednog pukovnika očekuje, pa nastoji da te pukotine u vlastitom samopouzdanju popuni primitivnom silom, oružjem i bahatom agresivnošću prema okolini.
No on ujedno ne vjeruje državi niti njenoj vojsci čiju uniformu nosi, ne vjeruje u njihovu stvarnu snagu i sposobnost da ga zaštite, pa i on poseže za filozofijom već spomenutog američkog bogalja, postajući, skupa sa svojim nesigurnostima i nepovjerenjima, te sa svojom bahatošću i agresivnošću, uzor i model vlastitom potomku.
Amletov otac je kralj, vladar, surovi učesnik u povijesti, ali ne kao sporedni lik već kao jedan od glavnih likova u tragediji koja se odvija na pozornici njegovog kraljevstva. On ne glumi, a ako i glumi on glumi samoga sebe i u tu igru ulaže sve da bi zadobio sve, ali na kraju gubi sve. Kasniji moćnici svoju farsu odigravaju sa znatno manjim ličnim ulogom i postaju sve više glumci a sve manje učesnici.
Očevi ubica sa Vračara i Mladenovca ne učestvuju ni u čemu, oni su karikature koje vjeruju da učestvuju u povijesti, ali onoj koja se davno odigrala i na sasvim drugačiji način od onog što ga oni zamišljaju. Zato se i naoružavaju, zato sa borbenim oružjem ne odlaze u borbu, već ga odnose na streljanju ili ga drže u garaži. Oružje im je nužno da nadomjesti odsustvo antropološke i socijalne autentičnosti ali i da njime impresioniraju svoje potomke. Puške i pištolji njima su čarobni štapići koji stvaraju iluziju ne samo moći već i bitnosti.
Stravični pohodi dvojice karikaturalnih potomaka dvojice karikaturalnih očeva nisu izravna posljedica ničega što režim u Srbiji ili njegova opozicija nude kao tumačenje, još manje posljedica onoga što se kao obrazloženje nudi iz komšiluka. Izopačene zapadne vrijednosti, maligni uticaj Rusije, mračno naslijeđe devedesetih… samo krajnja tendencioznost može te uticaje označiti kao izravni i presudni uzrok dva masakra koji su početkom maja potresli Srbiju i njeno susjedstvo.
Zahtijevalo bi hiruršku preciznost da se izmjeri stvarni učinak pobrojanih uticaja na ovdašnja društva, ali dobijeni rezultat ne bi imao nikakvu upotrebljivu vrijednost već bi samo zamaglio stvarne uzroke dva masovna zločina, od kojih je jedan presedan a drugi paradigma. No nešto ipak povezuje ta dva slučaja – premda su odrastali u bitno različitom porodičnom i socijalnom okviru, oba zločinca su imali karikaturalne očeve nedorasle svojoj ulozi, kako onoj oca, tako i onoj koju su igrali u društvenom miljeu.
Kompleksi, frustracije, nedozrelosti, neispunjenosti… samo su neke od atribucija koje su oblikovale dvojicu očeva, jednog uglednog ljekara i drugog visokopozicioniranog oficira, a njih su dvojica sve svoje psihoze spremno prenijeli na svoje potomke. Nagovještaji zla koje je bubrilo nisu bili nimalo diskretni i bila je potrebna ogromna volja i spremnost na prešutno pristajanje na takve izopačenosti da bi se one mogle nesmetano razvijati i na kraju dati svoje makabrične plodove.
Ljekar nije krišom vodio svog maloljetnog sina na streljanu, oficir je agresijom rješavao svoje razmirice sa komšilukom. Te dvije karikature rezultat su akumulacije antropološkog, humanističkog i etičkog sunovrata kojim nije zahvaćena samo Srbija niti samo divlji Balkan. Surovost korporativističkog utilitarizma kom se samo naizgled suprotstavlja halucinantna psihoza istorijskih i kolektivističkih idealizacija za nužnu su posljedicu imali degradaciju svijesti o ljudskosti i o životu.
Za dvojicu karikaturalnih očeva život je postao trauma, prostor nepodnošljivosti i arena samodokazivanja u nastojanju da se nadoknadi nenadoknadivo. Tu traumu oni su prenijeli na svoje potomke i ohrabrili ih da postanu monstrumi sa prezirom prema svakom životu osim vlastitog. Pritisak bremena roditeljskih frustracija i kompleksa potomci ne moraju nužno kanalisati ka terminaciji tuđeg života – indikativan je slučaj jednog visokog oficira u Bosni i Hercegovini, protiv kojeg se vodi sudski postupak za ratne zločine, čije se dijete odlučilo da okonča vlastiti život jer više nije moglo trpjeti očeve manijakalne ambicije i očevo nezadovoljstvo što dijete ne želi da ga oponaša u njegovoj karikaturalnosti.
Ako i postoji odgovornost društva za zločine koji su izravna posljedica disfunkcionalnog i bolesnog odnosa na relaciji roditelj – dijete, ona je sadržana u već spomenutoj spremnosti da prešutno pristaje na takve izopačenosti kao na svojevrsnu nužnost protiv koje se ne može boriti. Odgovornost države, kao aparata vlasti, sadržana je u ohrabrivanju društva da vjeruje u nemogućnost uspješnog suzbijanja anomalija i izopačenosti. To dolazi otud što je današnja država, kao sluškinja korporativizma, kratkovida i opsjednuta pitanjem trenutne utilitarnosti.
Kao što je već rečeno za karikaturalne očeve da ne vjeruju u državu koju opslužuju, tako ni država ne vjeruje u samu sebe, jer je i ona postala karikatura. Vulgarni materijalizam prekriven glazurom kičaste duhovnosti nije sposoban da sagleda komponentu vremena niti je sposoban da uoči relaciju između etike u prezentu i etike u futuru. Zbog toga nju futur i ne zanima, ona zna da će se posljedicama baviti neko drugi. Takvim stavom država priznaje da nije država, već interesna zajednica ljudi na privremenom poslu.
Država na jezive zločine koje su počinili potomci karikaturalnih očeva reaguje karikaturalno, oponašajući starozavjetne satrapije, prijeteći odmazdama i povlačeći se u samu sebe, nesigurna i nedozrela, baš kao i očevi mladih zločinaca sa Vračara i iz Mladenovca. Ona postaje karikatura Kovača iz filma Do koske, u maestralnoj kreaciji Lazara Ristovskog, i samo ponavlja u hipnotičnom transu – za sve su krivi Holivud i američki film.
Pogrešno bi, međutim, bilo optuživati državu da je izravno učestovala u zločinima ili da ih je priželjkivala i podsticala. Njena je odgovornost prevashodno u nerazumijevanju vlastite uloge i svrhe i u pristajanju na odigravanje operetske, vodviljske predstave u kojoj se degradacija nacionalne svijesti, odumiranje ideje javnog dobra i preraspodjela vlasničkih odnosa obavlja ispod popijevki sa idealizacijama.
A ponajviše njena odgovornost leži u nespremnosti da se metodično i odvažno uhvati u ukoštac sa tradicionalno prisutnim oblicima nasilja. Silovanja i premlaćivanja žena, nasilje nad djecom, vršnjačko nasilje… skupa sa nikad do kraja iskorijenjenom kulturom adoracije nasilništva i sa nespremnošću države da konačno poruči svojim građanima da sva ta menažerija opasnih momaka predstavlja isključivo kancer jednog društva, sve je to povećalo mogućnost da se u pojedinim porodicama zakoti svijest o životu kao anti-vrijednosti.
Država ne može, niti smije garantovati, da se takva svijest neće javiti u nekom pojedincu ili u nekoj porodici, ali ona nipošto ne bi smjela pasivno posmatrati njeno bujanje, još manje ga posredno ohrabrivati. I tu se opet dolazi do pitanja etike kao istorijske kategorije. Svojevremeno je, kaže epska pjesma, devet Jugovića poskočilo da kolje jedno žensko, ali je vitez Strahinja zarežao – kuš tamo stoko bezrepa! U vračarskoj školi jedan je jugović ubio devetoro, a potom je drugi jugović to isto učinio u Mladenovcu, jer njihovi očevi nisu baštinili etiku Banović Strahinje, zato što je ona metodično potisnuta na društvenu marginu da bi ustupila mjesto nekim drugim, manje individualnim etikama, koje su znatno tolerantnije prema odbacivanju ljudskosti u ime kolektiva.
Dvojica mladih monstruma sa Vračara i iz Mladenovca, mada naizgled usamljenici i čudaci, ubijaju dio društva da bi naglasili svoju želju i potrebu za prihvaćenošću u društvu, odnosno svoje nezadovoljstvo vlastitim statusom u društvu. Odgojeni na nakaradnim i karikaturalnim etičkim kodovima, kraj očeva karikaturalnih moćnika, skoro da je bilo nužno da se u njima razvije tako izopačena logika.
Bilo bi takođe pogrešno smatrati da je isključivo u Srbiji država postala generator anti-etike. U Bosni i Hercegovini, recimo, dakle u jednoj reduciranoj i disfunkcionalnoj državi itekako postoji volja za implementacijom anti-etike i to se čini gdje god postoji prostor. Da još uvijek snažan uticaj međunarodne zajednice nije kao prioritet postavio instaliranje korporativizma kao imperativ, anti-etika bi nesumnjivo imala znatno širi manevarski prostor, mada joj ni ovako nije baš sužen.
Dovoljno je samo sjetiti se mantre Alije Izetbegovića o “njihovim zločincima i našim budalama”, te bulažnjenja njegovog sina Bakira nakon terorističkog napada na bugojansku policijsku stanicu, kada on perfidno i neljudski nastoji da umanji odgovornost počinilaca s kojima dijeli određene ideološke i religijske svjetonazore, pa kaže da se ne može neko optuživati za terorizam samo zato što nosi hlače sa kraćim nogavicama.
Izjava Izetbegovića seniora, uz sve svoje maligne značenjske slojeve, ima jedan naročito zloćudan. On uspostavlja izopačenu etičku relaciju po kojoj su žrtve “njihovih zločinaca” tragičnije od žrtava “naših budala”, jer su, po Izetbegovićevom umovanju, ove potonje i same na neki način budalaste, zato što se nisu umjele ukloniti pred tamo nekim budalama. Takav karikaturalni vladar oblikovao je i svog karikaturalnog potomka koji javnosti poručuje da bugojanskog bombaša policija proganja zato što nosi kraće nogavice a ne zato što je postavio bombu koja je razorila policijsku stanicu i odnijela ljudski život.
Država, ne kao struktura već kao polip, naslijedila je i revitalizovala anti-etički kod po kom je zločin uvijek moguće relativizovati, pa čak i opravdati interesom zaštite kolektiva, a ako ga je nemoguće time opravdati, onda je zločin nužno rezultat zloćudnog i podmuklog uticaja sa strane. Zato što je kolektiv uvijek nevin i nesposoban za zlo. Takva anti-etika za svoju konačnu posljedicu ima povećanje broja pojedinaca sposobnih za zlo ili barem sposobnih da kraj zla žive i u njemu ne vide ništa duboko poražavajuće po vlastitu ljudskost.
Započeo sam ovaj tekst svojom ekstenzijom Marksove misli o istoriji koja se prvi put odvija kao tragedija a drugi put kao farsa, te treći put kao karikatura. Ta je karikaturalizacija posvemašnja i ne ograničava se samo na već oslikane relacije između očeva kao nosilaca moći i njihovih potomaka kao nužnih epigona očevih ambicija.
U već spomenutom filmu Sjevernjak, kralj Aurvandil sa sinom prolazi mistične paganske inicijacijske obrede, prilikom kojih njih dvojica obnaženi loču krv i kreću se poput pasa a tako se i glasaju. To obredno odbacivanje vlastite ljudskosti na simboličkom planu nužno je u surovom religijskom okviru kralja Aurvandila, jer je onda moguće očekivati nagradu i kompenzaciju u vidu uvećanja vlastite moći u stvarnom svijetu.
U počecima istorije takva su obredna i inicijacijska žrtvovanja vlastite ljudskosti zarad zadobijanja uvećane moći ili božanske zaštite nužna, jer je znanje još uvijek rudimentarno, počesto i prezreno, a svijest o sebi posrće pod teretom straha pred čudovišnom i zadivljujućom brutalnošću svijeta i vitalnošću života koji ne zna za dokolicu već samo za preživljavanje. Aurvandil ne ratuje da bi odmarao i uživao, on odmara da bi bio spreman za novi rat i novu pljačku.
Njegov zavjet sa mračnim silama u utrobi prirode, u koji uključuje i vlastitog sina, uvećava njegovu moć do granice na kojoj ona postaje nepodnošljiva čak i za njegove najbliže i to je početak Amletove tragedije, koja će postati i tragedija svih sa kojima dođe u dodir.
Vijekovima kasnije, doktor Faust, civilizovani građanin koji nema ništa zajedničko sa svojim divljim precima, takođe želi više moći. Ali to više nije moć sirove vitalnosti, to je moć u percepciji dekadentnog komoditeta. Da bi je zadobio, on žrtvuje vlastitu ljudskost, za koju se tada već zna da nije sadržana u krvi već u maglovitom konceptu duše, i taj ugovor sklapa sa demonom koji je i sam dekadentan i koji ima malo šta zajedničko sa svojim nordijskim precima, koji sa ljudima razgovaraju isključivo u zagonetkama i ne nadmudruju se s njima.
Faust nije tragedija, on je farsa, jer njegovo postupanje nije nužna posljedica društvenih i istorijskih pravila i odnosa koji vladaju oko njega i u njemu. To je samo hir ambicije rođene u dokolici čovjeka udaljenog od vlastite prirode, čovjeka koji se podsvjesno stidi vlastite kože i životnih procesa ispod nje, pa zato hoće da bude bog. No udaljenost od vlastite čovječnosti uspjela ga je zbuniti pa on ne razlikuje boga i đavola i od ovog drugog prima božanske darove, koje će platiti vlastitom propašću, kao poražavajućim dokazom da se nije uspio dovoljno odreći ljudskosti i da je uprkos svemu on tek krhko ljudsko biće, nesposobno za moć.
Zločin na Vračaru pred oči javnosti stavio je karikature kralja Aurvandila i doktora Fausta. Emir Kusturica, Nebojša Krstić, pa na neki način i Biljana Srbljanović, simbolički se i na različite načine odriču vlastite ljudskosti, koja je u ovoj epohi ipak još uvijek određena etičnošću i humanizmom, da bi zadobili još malo, ne moći, već milosti demona iz tame kojima služe.
Među svima njima najmučniji i s aspekta čovječnosti najodbojniji je Kusturica, koji iz svoje kule od slonovače nastupa kao nesmiljeni kritičar zapadnih vrijednosti, ne objašnjavajući šta one ustvari znače, jer bi tako morao objasniti da je upravo on najeklatantniji baštinik tih vrijednosti u Srbiji. Kusturica, kao izverzirani manipulator kolektivnim psihozama i traumama, ne libi se da vračarskog ubicu višekratno proglašava žrtvom i tako i njega i njegovog oca posredno oslobađa suštinske odgovornosti, smatrajući da je dovoljno da iskaže neuvjerljivu empatiju za žrtve vračarskog monstruma pa da uspostavi etički balans.
Kusturica, koji je korporativističko mišljenje uspio izdići na nivo kulta i koji ne odustaje od uloge lažnog ljevičara i antiglobalista, nije sposoban da shvati kako ideju javnog dobra grade pojedinci i da je njena svrha da pojedincima, od kojih je sačinjena javnost, donese korist. Jer Kusturica ne može da razumije korist koja nije izražena u nekoj valuti. Umjesto interesa pojedinca, kao realno postojećeg elementa društva, Kusturica brani interes kolektiva kao ideološkog konstrukta koji se proteže kroz vrijeme i koji je stoga realno nepostojeći.
On bulazni o propasti plemstva u Srbiji, kao uzroku vračarskog i mladenovačkog zločina, premda je moderna Srbija stasala kao jedna od rijetkih monarhija bez plemstva. Optuživati komuniste za propast srednjovjekovnog plemstva, koje čak i nije bilo kulturološki i civilizacijski emancipovano plemstvo, može samo uhljup poput Kusturice, koji srpsku istoriju doživljava kao Diznijev crtani film.
Veoma je moguće da i sam Kusturica shvata dubinu septičke jame u koju je upao, ali on ne smije ni pokušati da izađe iz nje niti smije da doziva pomoć. Svojevoljno se odrekao vlastite ljudskosti, za to je adekvatno nagrađen i sada mora da brani interes nepostojećeg kolektiva pa i po cijenu da tako vrijeđa pojedince od kojih je sačinjeno realno postojeće društvo, mora da ispunjava odredbe ugovora sklopljenog sa silama koje na demone nalikuju samo po tome što djeluju iz polutame i po spremnosti da utilitarizuju izopačenost pa i zlo u ime interesa strukture, polipa, kolektiva ili čak ličnog interesa prikrivenog prethodnim interesima.
Krstić i Srbljanovićka u odnosu na Kusturicu karikature su nižeg reda, pa nema svrhe njima se zasebno baviti. Dovoljno je naglasiti da i oni ispunjavaju ugovorne obaveze tako što su se spremno stavili u službu režima na poslu kontrolisanja štete i skretanja pažnje javnosti sa bitnih pitanja. Jedina razlika između njih dvoje je u metodi – Krstić je odabrao da djeluje kao udžbenički primjer stranačkog bota, spremnog da zarad političke agende izgazi etiku do samog korijena i da porodice žrtava vračarskog masakra optuži da su nasjeli na medijsku propagandu, dočim Srbljanovićka svoj dio posla obavlja nastojeći da očuva privid etičnosti, pa ona tako poziva na trenutni prekid nastave u školama u Srbiji i pravda svoj prijedlog pseudoetičkim argumentima, a ustvari je duboko neetična prema društvu, jer je povratak u rutinu i kolotečinu, povratak svakodnevnim obavezama, preduslov izlječenja društva od traume.
Karikatura kusturičinskog tipa javlja se i u Bosni i Hercegovini – Kusturičin nekadašnji saradnik, Abdulah Sidran, iskoristio je priliku da na društvenim mrežama ispolji ne samo otužno skučene domete svog uma, već i da posvjedoči jednu duboko usađenu mržnju, koja se nikakvom ličnom traumom ne može opravdati. On tako povodom vračarske tragedije tvrdi da “bolesna društva ne mogu rađati zdravu djecu”, a drugi etički patuljak iz Sarajeva, parlamentarac Dragan Mioković, tvrdi da je vračarski masakr kazna Srbiji za Vukovar, Sarajevo i Srebrenicu.
Njih su dvojica čak i izopačeniji od Kusturice, jer oni volontiraju u promociji anti-etike, oni ljudskost odbacuju svojevoljno i bez jasne računice, kao znak vlastite dobre volje prema strukturama od kojih očekuju još malo milosti kakva se daje poslušnim sluganima. I Sidran i Mioković instinktivno prepoznaju, jer umom to, kao ni bilo šta drugo, ne bi mogli razumjeti, da su i u Bosni i Hercegovini i državna i nacionalna i društvena svijest žrtve ogrezlosti establišmenta u anti-etiku i zato Sidranu, kao izverziranom zabavljaču mediokritetskih masa, nije problem da žrtve vračarskog masakra implicite proglasi bolesnima, a na neki način i odgovornima za kob koja ih je zadesila.
Jedina tragedija koja danas postoji, ona je koju iskuse žrtve i njihovi najbliži. Sve izvan toga više nije ni farsa, već je karikatura, psihotično i histerično izvitopereni prikaz onoga što bi htjelo da bude. Iskustvo življenja u karikaturalnoj stvarnosti otupilo je reflekse društvene svijesti, te ona stoga uglavnom nije sposobna da razluči bitno od nebitnog, da prepozna pitanja koja su odista važna.
A vračarski i mladenovački zločini iznijeli su na danje svjetlo mnoga pitanja koja su bubrila u tami i koja su postala žrtva metodičnog zatupljivanja društva. Ta pitanja nisu bitna samo za Srbiju, već za sva društva koja su poklekla pod teretom korporativizma i survala se u plebsizirani privid demokratije, a neka imaju čak i univerzalni značaj.
Pitanje granice krivične odgovornosti, pitanje prava pojedinca na raspolaganje silom te prava pojedinca i društva na samozaštitu, pitanje elitizacije javnog obrazovnog sistema, pitanje prava države da interveniše u porodične odnose, teško etičko pitanje odnosa prema osobama sa psihičkim poremećajima koji nisu klasifikovani kao bolest ali za koje praksa potvrđuje da će veoma izvjesno završiti u kršenju prihvaćenih etičkih normi, možda čak i na najstrašniji način, pitanje odgovornosti vlasti koje se ne iscrpljuje nužnim davanjem ostavke kao minimalnim moralnim činom… samo su neka od tih bitnih pitanja.
Zapuštena društva na traumu reaguju stihijski i emotivno, zazivaju odmazdu i nekakvu božansku pravdu tamo gdje osjećaju da se ne može doći do zemaljske pravde. Umjesto takvog gubljenja energije, koje svaka vlast uvijek preokrene u vlastitu korist, društvo treba da stvara pritisak odozdo na svoje izabrane predstavnike i prinudi ih da u obavljanje javnih poslova konačno unesu bolno nedostajuću svijest o javnom dobru i o ličnoj odgovornosti, te da poluge državnog aprata koriste za sanaciju akumulirane kontaminacije i za prevenciju budućih trauma.
Ta prevencija nikada ne može biti potpuna, čak i najmiroljubivija društva povremeno iskuse užas zločina, ali itekako je moguće nasilju reducirati prostor i ohrabrivati pojedince koji sačinjavaju jedno društvo da u što većem broju sebe podsjete na svetost i čudesnost života. Čovječanstvo živi jedan zbunjujući i težak trenutak, na obzoru se naziru nagovještaji novih velikih ratova i istorijskih potresa i biće veoma teško u takvoj situaciji suprotstavljati se kulturi koja ako ne slavi a ono barem toleriše nasilje i smrt, ukoliko su usmjereni na pravu stranu i koja je suviše kratkovidna da bi shvatila kako i nasilje i smrt u jednom času nužno prestaju hajati za strane.
No tegobnost ovog trenutka ne smije biti opravdanje za pasivnost. Ako ni zbog čeg drugog, a ono zbog budućih naraštaja. Zbog toga ohrabruju pojedini, čak ne ni tako malobrojni, glasovi koji se ovih dana čuju iz Beograda i koji predstavljaju dugo i predugo utišani glas ljudske, građanske i društvene, pa ako hoćete i nacionalne svijesti. Glasovi koji su odmjereni i precizni u govorenju i koji nastoje da spriječe da se bunt javnosti užasnute događajima sa Vračara i iz Mladenovca srozaju u vulgarni politički obračun na relaciji histerična i pogubljena vlast – maglovita i nepostojeća opozicija.
Put ka izlječenju nije lagan niti brz. Bolest prijeti sa svih strana i veoma lako može buknuti među onima koji su se naslađivali užasima u Beogradu i Mladenovcu. Najteže u svemu tome biće pogled društva u ogledalo. Društva koje je naučilo da pragmatično šuti i društva koje je, prilično razumljivo i opravdano, izgubilo povjerenje u institucije, ali i povjerenje u sebe sama. Društva kraj kog su se svakodnevno dešavala silovanja, premlaćivanja žena i djece, ubistva počinjena rukom psihotičnih i frustriranih karikatura od ljudskih bića.
Put ka izlječenju u mogućoj mjeri vodi isključivo preko beskompromisne odanosti legalizmu. Zašto legalizmu? Pa zato što bi u društvu u kom je legalizam vrijednost i javno dobro vlasnik streljane ocu koji je tu doveo svog maloljetnog sina rekao – mrš upičkumaterinu – a potom bi pozvao policiju koja bi momentalno privela oca i privremeno mu oduzela svo naoružanje u vlasništvu pa bi na kraju sud to oduzimanje pretvorio u permanentno uz izricanje drugih odgovarajućih mjera. Naravno da takav scenario ne garantuje da više nikada ne bi došlo do nekog zločina, ali značajno smanjenje mogućnosti da do njega dođe bilo bi dragocjena nagrada društvu i njegovim budućim naraštajima.
No legalizam ne može i ne smije praviti kompromise za izopačenim mitomanijama i zato pred Srbijom, ali i pred okolnim društvima koja takođe imaju nasilje u svakodnevnom iskustvu, leži ogroman zadatak, nalik onom koji je postavljen pred Herkula kada mu je naloženo da očisti Augejeve štale, u kojima se balega taložila punih dvanaest godina. Društva, nažalost, ne mogu poput Herkula da preusmjere riječni tok i očiste naslagana govna, ona to moraju da rade na način ljudski i čovječan, a ne herojski. No, nije li upravo najveće herojstvo njegovati ljudskost i čovječnost svakom iskušenju uprkos?
Bez takvog herojstva, jedino što preostaje jeste karikatura.
Piše: Elis Bektaš za Preokret, Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret